Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari