Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjedište u Splitu – U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u zločinački četnički pokret?

U Splitu je bio stožer četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, suradnje četnika s Talijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga.

Vrlo je važno naglasiti da je četništvo snažno i vrlo lukavo njegovalo jugoslavensku ideju, kao proširenja srpstva. Četnici su imali status službene vojske jugoslavenske Vlade u Londonu (službeno ime Jugoslavenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar obrane i zapovjednik vojske. To je i privuklo veliki broj Hrvata u četnike, prvenstveno ideja odanosti jugoslavenstvu.

I još vrijedi znati ovo: dok Hrvati često imaju, poprilično naivno, samo jednu soluciju u svojoj borbi za državu, ‘ravnogorci’ velikosrbi ne prezaju od ničega radi ostvarenja svojih ideja (laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje okolnosti,  promjena uniformi od četnika u partizane, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje povijesti, jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo, JNA, komunizam – sve su to velikim dijelom bile i prikrivene četničke ideje velikosrpstva).

Četništvo i velikosrpstvo je lukav i pokvaren pokret koji nikada nije prestao živjeti do danas, već lukavo se prilagođuje vremenima i nastoji ostvariti svoje ciljeve u svim političkim i drugim okolonstima. Četništvo je u modificiranim i prilagođenim obilcima, za razliku od ustaštva, živjelo i u komunističkoj Jugoslaviji, a kao zmaj iz pepela danas 2019. godine ponovno podiže glavu kao prijetnja svim okolnim narodima, napose nama Hrvatima.

Povezanost četnika i Orjune

S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista. 

Hrvat Milan Bilić žrtvovao život ‘samominiranjem’ da bi spasio popa Đujića i Dinarsku diviziju u bijegu!

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), piše poskok.info.

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji  naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).

 

Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista. Birčanin održava veze i s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radio stanicu (i dovode dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu)

 

Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

Slikovni rezultat za četnici split

Photo: hkv.hr

Što se tiče samog zempljopisnog položaja, Talijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su za razliku od Splita imali brojno pravolsavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojnih značajnih četničkih uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta.

Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije razdvajanje država NDH i Italija, a Split je bio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata.

A to je ono što je bilo ‘trn u oku’ četnicima i velikosrbima kojima je smetalo kompaktno i monolitno hrvatsko zaleđe Splita.

Naime, geostrateški položaj Splita je bio takav da je bio u središtu čisto hrvatsko nacionalno kompaktnog zaleđa od Vrlike preko Sinja i Vrgorca i Ljubuškog prema Neretvi. To područje je bilo meta četnika u Drugom svjetskom ratu jer je bila prepreka spajanja većinski pravoslavnih krajeva istočne Hercegovine od Trebinja prema Kninu i južnoj Lici, gdje je također bilo većinsko pravoslavno stanovništvo.

Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj.

Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim postrojbama.

Najveći četnički zločini u Dalmaciji bili upravo na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac – cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske

Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi.

Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Ilija Trifunović-Birčanin među četnicima u Dalmaciji:

Photo: wikimedia.commons.org

Mihajlović i Birčanin održavaju komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im kod Saveznika nastoji dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije, a sam Draža Mihajlović je od 1942. bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u ožujku 1941. godine).

Osnovna parola četnika bila je: mir i suradnja s Talijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u NDH.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

 

Već u lipnju 1941. djeluju brojne četničke jedinice u zaleđu hrvatske obale

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

• pukovnija kralja Petra II, smješten u Lapcu
• pukovnija Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu
• pukovnija Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu
• pukovnija kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu
• pukovnija Onisima Popovića, smješten u Kosovu kod Knina
• pukovnija vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Dodajmo da je malo znano da je i jedan broj muslimana, pa i Slovenaca, pristupio četnicima. Ipak, veći dio muslimana naginjao je Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države , osobito nakon terora srpske vojske prilikom uspostave Jugoslavije i brojnih ubojstava ‘nepodobnih’.

Muslimani u četnicima: 

Slikovni rezultat za muslimani u četnicimaPhoto: wikimedia.commons.org

 

Crtica: jeste li znali da su četnici 1943. okupirali Cres i Mali Lošinj?

Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Veliki i Mali Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.

Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.

Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Veliki Lošinj trabakulama sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.

Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni.

Prava povijest četništva i njihovi lukavi ciljevi, te strašne metode genocida koji su počinili od Drine do Jadranskom mora tek trebaju doći u fokus povijesne znanosti i hrvartske javnosti. To je bilo skrivano u Jugoslaviji, ali i u slobodnoj Hrvatskoj, pa je i povjesničar Stjepan Lozo svjedočio kolike je nevolje i probleme imao u skupljanju materijala o četničkom idejnom i praktičnom djelovanju na teritoriju NDH.

Izvor: narod.hr/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Dokumenti iz Aluminija bi mogli otkriti mnogo toga!?

Objavljeno

na

Objavio

Dok je govorio o stanju u Aluminiju, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović vjerojatno nije znao kako se u njegovoj blizini nalaze osobe koje su ugovorno bile, ili su još uvijek vezane za Aluminij. Jedan od njih je ravnatelj HNK Mostar i član Glavnog odbora HNS-a BiH Ivan Vukoja, drugi je dopredsjednik HRS-a i odvjetnik Slaven Bevanda. Pored spomenutog dvojca tu su i ugovori s liječnicima, pojedinim “neovisnim” medijima, ali i pojedinim visokim bošnjačkim političkim dužnosnicima i savjetnicima Bakira Izetbegovića, piše Ero.tel., prenosi Hrsvijet.net

Bilo je potrebno deset godina sustavne otimačine u Aluminiju, loših kadrovskih odluka i smišljenjih planova za izvlačenje novca kako bi nekadašnji gigant pao na koljena. Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović kojemu je ispostavljen račun za sve ono što se događalo u Aluminiju je najavio kako će cjelokupna dokumentacija o poslovanju propale tvornice biti dostavljena istražnim agencijama i nadležnim inspekcijama, te kako će svi koji neopravdano uzeli jednu marku iz Aluminija odgovarati za to pred sudovima.

Dok je to govorio, Čović vjerojatno nije znao kako za stolom sjede ljudi koji su ugovorno bili ili su još uvijek vezani za Aluminij. Jedan od njih je ravnatelj HNK Mostar i član Glavnog odbora HNS-a BiH Ivan Vukoja.

Prema ugovoru koji je objavio portal ero.tel, Vukoja je u Aluminiju bio angažiran za poslove analitičke i savjetodavne ispomoći na projektima društveno – odgovornog poslovanja pri Odjelu korporativnih komunikacija i marketinga. Za to je bio plaćen 1500 maraka neto, a u pojašnjenju stoji kako je opseg posla u Odjelu korporativnih komunikacija i marketinga značajno povećao, što je bio razlog angažmana Vukoje. Na temelju čega su u Aluminiju odlučili da je baš ravnatelj kazališta osoba koja im može pomoći u navedenim poslovima nije poznato.

-S obzirom kako je Aluminiji završio, može se reći kako im Vukojina analitička i savjetodavna pomoć nije bila od velike koristi, navodi ero.tel.

Prije nego je Dragan Čović počeo na sjednici HNS-a svoj govor o Aluminiju, sjednicu su napustili članovi Hrvatske republikanske stranke. U rekordnom roku predsjednik stranke Slaven Raguž je završio na sarajevskim televizijama gdje je govorio kako prije povlačenja pitanje krivice političkog Sarajeva Hrvati trebaju uputiti pogled prema svojim redovima i u njima tražiti krivce za pad Aluminija.

I Raguž je bio u pravu. Čak ni on sam nije trebao ići dalje od svoje stranke kako bi našao one koji su bili angažirani u Aluminiju za vrijeme njegovog propadanja. Prema ugovoru koji je također objavio ero.tel , dopredsjednik HRS-a, odvjetnik Slaven Bevanda je imao mjesečnu naknadu za obavljanje poslova u vezi Aluminija u iznosu od 4000 maraka.

Slaven Bevanda je poznati i priznati odvjetnik u Mostaru i njegov angažman u smislu struke nije sporan, ali kada se gleda njegov politički angažman, teško da stoje tvrdnje čelnika HRS-a koje su izrekli ovih dana oko odgovornosti za događaje u Aluminiju.

Izvor portala ero.tel naime tvrdi kako će biti urađena analiza predmeta u kojima je odvjetnik Bevanda zastupao Aluminij, kako su oni tekli i kako su završili.

Također, spomenuti portal tvrdi kako će ovih dana biti objavljeni ugovori sa liječnicima koji su vlasnici velikih privatnih poliklinika, a koji su s propalom tvornicom imali vrlo izdašne ugovore za intelektualne usluge.

Na platnom popisu bili su i pojedini visoki bošnjački politički dužnosnici i savjetnici Bakira Izetbegovića kojima su isplaćivane tranše u visini 50 000 dolara. Navodno će i ti dokumenti biti objavljeni uskoro.

-Tu su i ugovori pojedinim “neovisnim” medijima, osobito portalima koji se navodno bore za prava građana, a mjesečno su od Aluminija dobivali iznose 3500 maraka i više. Upravo su oni cijelo vrijeme usmjeravali priču o odgovornosti Čovića za pad Aluminija, dok nisu spominjali one koji ih plaćaju već godinama i njihovu ulogu u cijeloj priči. Čak su neki navodno prije samog gašenja tvornice dobili i veće iznose novca i postavlja se pitanje zašto i po kojem osnovu, navodi ero.tel.

Uglavnom, dokumenti iz Aluminija bi mogli otkriti mnogo toga.

-Od toga tko je novac otimao zbog osobne koristi, do toga tko je financirao paralelnu političku struju u HDZ-u koja je imala za konačni cilj smjenu aktualnog vodstva HDZ-a BiH. Iako čelnik HDZ-a BiH godinama nije želio vjerovati u takav scenariji, izgleda kako se on doista odigravao jer samo on opravdava niz događaja u Aluminiju, navodi ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari