Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: I romska komemoracija poziv je na istraživanje Jasenovca

Objavljeno

na

Igor Vukić/fb

U petak 2. kolovoza u selu Uštici kod Jasenovca obilježeno je stradanje Roma u drugom svjetskom ratu. Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske manjine, naveo je među ostalim da je u jasenovačkom logoru ubijeno 16.173 Roma, od toga 5608 djece.

Iznošenjem tih brojeva pokvario je svečanost komemoracije, ali nehotice je skrenuo i pozornost na potrebu intenzivnijeg istraživanja jasenovačkog fenomena.

Činjenica je da su od svibnja 1942. skupine Roma iz hrvatskih mjesta smještenih uglavnom sjeverno od rijeke Save, bile internirane u jasenovački logor.

Ne treba zaboraviti (kao što to mahom zaboravljaju i mediji i političari) da Romi iz bosanskohercegovačkog dijela Nezavisne Države Hrvatske pri tome nisu bili dirani. Država ih je zaštitila zbog islamske vjere i nekih drugih razloga.

Što se dogodilo s onima koji su internirani u Jasenovac, nije posve jasno. Postoje pojedini svjedoci koji tvrde da su bili masovno ubijani: no za to nema materijalnih dokaza (posmrtnih ostataka), a ni drugih svjedoka koji bi to potvrdili. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora, krematorija ni nekakvih „drobilica za kosti“.

Postoje podaci da je dio Roma iz Jasenovca proslijeđen u Njemačku. To bi svakako trebalo podrobno istražiti. Nacistička Njemačka organizirala je deportacije Roma, kao i Židova, iz svih zemalja u kojima je imala utjecaj, i to u logore u Trećem Reichu i okupiranim područjima na istoku.

Povijest odnosa prema romskom pitanju u Hrvatskoj starija je od NDH. Još u vrijeme Austro-Ugarske poduzimane su policijske i druge mjere prema romskom stanovništvu, a to se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji pa i kad je osnovana Banovina Hrvatska. Rome se popisivalo, fotografiralo, nadziralo, ograničavalo njihovo kretanje i slično. No donošenje tzv. rasnih zakona i deportacije u drugom svjetskom ratu u bitnome je bilo rezultat pritiska nacističkih predstavnika.

U jasenovačkom logoru nisu bili ubijani ni aktivni protivnici NDH, koji su oružjem ustali protiv nje ili su špijunirali za partizane, tako da je teško prihvatiti da bi bez osobita razloga bili ubijani baš pripadnici romske populacije.

Postoje još živi svjedoci iz tog vremena po kojima u Uštici uopće nije postojao romski logor, kako je to tvrdila komunistička historiografija. Groblje u Uštici na kojem se održala komemoracija također je suspektno: bez ikakva forenzičkog istraživanja govori se o 21 grobnici na relativno malom području, i o tisućama žrtava…
Jugoslavija je 1964. provela popis žrtava rata u kojem je nastojala povećati brojeve stradalih do krajnjih granica. Prema tom popisu u Jasenovcu je bilo oko 1500 Roma. A sada, u samostalnoj Hrvatskoj, broj je narastao na 16.173.
Sve su to samo dodatni poticaji da se napokon prione sveobuhvatnom istraživanju jasenovačkog logora. Sudbina Roma u drugom svjetskom ratu, kao i ostalih skupina stanovništva, zaslužuje primjereno prisjećanje, a ne preuveličavanje i političke manipulacije, komentirao je Igor Vukić na društvenoj mreži Facebook.

Nadopuna 06.08.2019. u 21:00 :

S obzirom da je gore objavljeni članak, od facebooka ovlašteni factchecker Faktograf.hr označio kao Laž, uz obrazloženje (vidi ovdje), oglasio se Igor Vukić čije pismo upućeno Faktograf.hr-u prenosimo:

Isječak – Faktograf.hr

Internetska stranica Faktograf spomenula me je u jednom tekstu pa sam im poslao sljedeći odgovor

Odgovornima u Faktografu

Poštovani,

Na vašoj stranici 6. kolovoza objavljen je članak „Nije točno da je u Jasenovcu ubijeno samo 1500 Roma“, autora A. B.

Iako je članak dosta smušen pa se ne zna zapravo na što se točno odnosi njegova ocjena „Ni F od fakta“, moram ipak reagirati jer sam spomenut u članku, kao i društvo kojem predsjedam.

Na dva mjesta u članku spomenut je Poimenični popis koji vodi Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, sa 16.173 romske žrtve, a to je broj koji je u Uštici naveo i zastupnik Veljko Kajtazi. Iz članka je barem jasno da autor smatra kako je taj popis vjerodostojan i da može poslužiti kao mjerilo za ocjenjivanje tuđeg rada.

No koliko je malo pouzdan taj popis, pokazat ćemo na sljedećem primjeru koji je vrlo lako provjeriti. Dovoljno je otići na web stranicu Javne ustanove Spomen područja Jasenovca. Ondje se nalazi tablica s podacima iz popisa, prema kojima je u Jasenovcu u 1941. godini stradao 2261 Rom.

Vašeg autora A.B zamolio bih da nam objasni kako je to moguće, kad se Rome u Jasenovac počelo internirati tek U SVIBNJU 1942. godine. Nalog iz Ustaške nadzorne službe poslan je 18. svibnja 1942. godine, dakle četiri i pol mjeseca nakon što su ti nesretni Romi navodno poubijani u Jasenovcu.

Podatak kada su počela privođenja Roma u Jasenovac također nije teško provjeriti.

Inače, ta 1941. godina s popisa upravo je jedan od niza važnih razloga zašto treba sveobuhvatno istraživati Jasenovac, a ne oslanjati se na taj sumnjivi popis.

Na primjer, prema podatku s popisa, 1941. godine u Jasenovcu su navodno ubijene 10 462 osobe, a od toga su 3142 bili Židovi.

Prema pouzdanom pak popisu, napravljenom tih dana u Židovskoj bogoštovnoj općini u Zagrebu, u Jasenovcu su 1941. godine bila 1454 Židova. Ukupno je tada u logoru bilo oko 2000 zatočenika (prema dokumentima te prema svjedočenjima barem dvadesetak bivših zatočenika iz tog vremena).

Jasenovački logor je 1941. bio smješten samo na lijevoj strani Save (na suprotnoj, desnoj strani živjelo je pravoslavno selo Donja Gradina, sve do 14. siječnja 1942. godine). Dakle tijela tih 10 462 zatočenika, da su stvarno postojali i bili likvidirani, morala bi biti zakopana na području lijevo od toka rijeke Save. A tih posmrtnih ostataka nema, niti ih je bilo.

Već na primjeru Roma i Židova iz 1941. vidimo koliko je „poimenični popis“ JUSP Jasenovca lažan i potpuno nerelevantan kao izvor za bilo kakve „fakte“.

Istraživači u Hrvatskoj poput dr. Nikole Banića i dr. Mladena Koića otkrili su još tisuće drugih krivih upisa na tome popisu. Ljudi su stradali, nažalost, ali na drugim mjestima i državama, a neki su i preživjeli rat, umrli prirodnom smrću dugo nakon rata pa se opet još uvijek nalaze na „poimeničnom popisu“ ubijenih u Jasenovcu.

Slično je i s drugim izvorima koje navodite za svoje ocjene (Enciklopedija Muzeja holokausta u Washingtonu i demografska istraživanja Vladimira Žerjavića) pa na njih neću trošiti vrijeme.

U zapisu na Facebooku koji spominjete, napisao sam da je Jugoslavija 1964. godine radila veliki popis žrtava i da je nastojala postići što je veće moguće brojeve. Napisao sam da su za Rome popisali 1500 žrtava u Jasenovcu. Tu nisam bio posve precizan pa se ispričavam. Točan broj za Rome je 1471. Preslik tablice šaljem vam u prilogu.

Ipak, valja skrenuti pozornost da se na tom popisu nalazi čak 6850 „nacionalno neidentificirinah“, što je vrlo neobično i otvara prostor za mnoge manipulacije. Stoga je to još jedan dokaz da „poimenični popis“ JUSP Jasenovac (koji je nastao upravo na temelju ovog jugoslavenskog iz 1964.), ne treba uzimati kao vjerodostojan izvor za logor u Jasenovcu.

Prije bilo kakvih difamirajućih ocjena treba prionuti istraživanju logora u Jasenovcu na temelju dostupnih dokumenata i drugih izvora, kao što to kaže i u članku spomenuti kolega Danijel Vojak. I pri tome treba jasno razlikovati događaje u Jasenovcu, od onih na drugim dijelovima Hrvatske ili u drugim zemljama.

Sve to upravo radi naše društvo, koje bez razloga nazivate „revizionističkim“. Ali neka vam bude. Mi možemo reći da smo ozbiljno društvo, ozbiljnih ljudi koji uz relativno skromna sredstva ulažu velik rad i trud u potrazi za relevantnim podacima, dokumentima, memoarskim zapisima, izjavama datima pred različitim institucijama, fotografijama, itd. Skupljamo sve što nas može približiti realnoj slici zbivanja u Jasenovcu.

Zato smatram da su navodi u vašem članku netočni i zahtijevam da ga maknete sa svoje stranice.

Usput, ne bi bilo zgorega prije pisanja članaka kontaktirati one o kojima se piše i zatražiti njihovu stranu priče. Taj osnovni, a jednostavni novinarski alat pomogao bi vam da nešto naučite, a i izbjegnete neugodnosti i blamaže poput ove s Jasenovcem. Sigurno bi pomogao da članci ne budu otprilike na nižoj razini, u kategoriji žutog tiska. Pomoglo bi i kod naslova: kad napišete „ubijeno samo 1500 Roma“, ni to ne zvuči baš lijepo.

S poštovanjem

Igor Vukić, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Zagreb, 6. kolovoza 2019.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari