Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: I romska komemoracija poziv je na istraživanje Jasenovca

Objavljeno

na

Igor Vukić/fb

U petak 2. kolovoza u selu Uštici kod Jasenovca obilježeno je stradanje Roma u drugom svjetskom ratu. Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske manjine, naveo je među ostalim da je u jasenovačkom logoru ubijeno 16.173 Roma, od toga 5608 djece.

Iznošenjem tih brojeva pokvario je svečanost komemoracije, ali nehotice je skrenuo i pozornost na potrebu intenzivnijeg istraživanja jasenovačkog fenomena.

Činjenica je da su od svibnja 1942. skupine Roma iz hrvatskih mjesta smještenih uglavnom sjeverno od rijeke Save, bile internirane u jasenovački logor.

Ne treba zaboraviti (kao što to mahom zaboravljaju i mediji i političari) da Romi iz bosanskohercegovačkog dijela Nezavisne Države Hrvatske pri tome nisu bili dirani. Država ih je zaštitila zbog islamske vjere i nekih drugih razloga.

Što se dogodilo s onima koji su internirani u Jasenovac, nije posve jasno. Postoje pojedini svjedoci koji tvrde da su bili masovno ubijani: no za to nema materijalnih dokaza (posmrtnih ostataka), a ni drugih svjedoka koji bi to potvrdili. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora, krematorija ni nekakvih „drobilica za kosti“.

Postoje podaci da je dio Roma iz Jasenovca proslijeđen u Njemačku. To bi svakako trebalo podrobno istražiti. Nacistička Njemačka organizirala je deportacije Roma, kao i Židova, iz svih zemalja u kojima je imala utjecaj, i to u logore u Trećem Reichu i okupiranim područjima na istoku.

Povijest odnosa prema romskom pitanju u Hrvatskoj starija je od NDH. Još u vrijeme Austro-Ugarske poduzimane su policijske i druge mjere prema romskom stanovništvu, a to se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji pa i kad je osnovana Banovina Hrvatska. Rome se popisivalo, fotografiralo, nadziralo, ograničavalo njihovo kretanje i slično. No donošenje tzv. rasnih zakona i deportacije u drugom svjetskom ratu u bitnome je bilo rezultat pritiska nacističkih predstavnika.

U jasenovačkom logoru nisu bili ubijani ni aktivni protivnici NDH, koji su oružjem ustali protiv nje ili su špijunirali za partizane, tako da je teško prihvatiti da bi bez osobita razloga bili ubijani baš pripadnici romske populacije.

Postoje još živi svjedoci iz tog vremena po kojima u Uštici uopće nije postojao romski logor, kako je to tvrdila komunistička historiografija. Groblje u Uštici na kojem se održala komemoracija također je suspektno: bez ikakva forenzičkog istraživanja govori se o 21 grobnici na relativno malom području, i o tisućama žrtava…
Jugoslavija je 1964. provela popis žrtava rata u kojem je nastojala povećati brojeve stradalih do krajnjih granica. Prema tom popisu u Jasenovcu je bilo oko 1500 Roma. A sada, u samostalnoj Hrvatskoj, broj je narastao na 16.173.
Sve su to samo dodatni poticaji da se napokon prione sveobuhvatnom istraživanju jasenovačkog logora. Sudbina Roma u drugom svjetskom ratu, kao i ostalih skupina stanovništva, zaslužuje primjereno prisjećanje, a ne preuveličavanje i političke manipulacije, komentirao je Igor Vukić na društvenoj mreži Facebook.

Nadopuna 06.08.2019. u 21:00 :

S obzirom da je gore objavljeni članak, od facebooka ovlašteni factchecker Faktograf.hr označio kao Laž, uz obrazloženje (vidi ovdje), oglasio se Igor Vukić čije pismo upućeno Faktograf.hr-u prenosimo:

Isječak – Faktograf.hr

Internetska stranica Faktograf spomenula me je u jednom tekstu pa sam im poslao sljedeći odgovor

Odgovornima u Faktografu

Poštovani,

Na vašoj stranici 6. kolovoza objavljen je članak „Nije točno da je u Jasenovcu ubijeno samo 1500 Roma“, autora A. B.

Iako je članak dosta smušen pa se ne zna zapravo na što se točno odnosi njegova ocjena „Ni F od fakta“, moram ipak reagirati jer sam spomenut u članku, kao i društvo kojem predsjedam.

Na dva mjesta u članku spomenut je Poimenični popis koji vodi Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, sa 16.173 romske žrtve, a to je broj koji je u Uštici naveo i zastupnik Veljko Kajtazi. Iz članka je barem jasno da autor smatra kako je taj popis vjerodostojan i da može poslužiti kao mjerilo za ocjenjivanje tuđeg rada.

No koliko je malo pouzdan taj popis, pokazat ćemo na sljedećem primjeru koji je vrlo lako provjeriti. Dovoljno je otići na web stranicu Javne ustanove Spomen područja Jasenovca. Ondje se nalazi tablica s podacima iz popisa, prema kojima je u Jasenovcu u 1941. godini stradao 2261 Rom.

Vašeg autora A.B zamolio bih da nam objasni kako je to moguće, kad se Rome u Jasenovac počelo internirati tek U SVIBNJU 1942. godine. Nalog iz Ustaške nadzorne službe poslan je 18. svibnja 1942. godine, dakle četiri i pol mjeseca nakon što su ti nesretni Romi navodno poubijani u Jasenovcu.

Podatak kada su počela privođenja Roma u Jasenovac također nije teško provjeriti.

Inače, ta 1941. godina s popisa upravo je jedan od niza važnih razloga zašto treba sveobuhvatno istraživati Jasenovac, a ne oslanjati se na taj sumnjivi popis.

Na primjer, prema podatku s popisa, 1941. godine u Jasenovcu su navodno ubijene 10 462 osobe, a od toga su 3142 bili Židovi.

Prema pouzdanom pak popisu, napravljenom tih dana u Židovskoj bogoštovnoj općini u Zagrebu, u Jasenovcu su 1941. godine bila 1454 Židova. Ukupno je tada u logoru bilo oko 2000 zatočenika (prema dokumentima te prema svjedočenjima barem dvadesetak bivših zatočenika iz tog vremena).

Jasenovački logor je 1941. bio smješten samo na lijevoj strani Save (na suprotnoj, desnoj strani živjelo je pravoslavno selo Donja Gradina, sve do 14. siječnja 1942. godine). Dakle tijela tih 10 462 zatočenika, da su stvarno postojali i bili likvidirani, morala bi biti zakopana na području lijevo od toka rijeke Save. A tih posmrtnih ostataka nema, niti ih je bilo.

Već na primjeru Roma i Židova iz 1941. vidimo koliko je „poimenični popis“ JUSP Jasenovca lažan i potpuno nerelevantan kao izvor za bilo kakve „fakte“.

Istraživači u Hrvatskoj poput dr. Nikole Banića i dr. Mladena Koića otkrili su još tisuće drugih krivih upisa na tome popisu. Ljudi su stradali, nažalost, ali na drugim mjestima i državama, a neki su i preživjeli rat, umrli prirodnom smrću dugo nakon rata pa se opet još uvijek nalaze na „poimeničnom popisu“ ubijenih u Jasenovcu.

Slično je i s drugim izvorima koje navodite za svoje ocjene (Enciklopedija Muzeja holokausta u Washingtonu i demografska istraživanja Vladimira Žerjavića) pa na njih neću trošiti vrijeme.

U zapisu na Facebooku koji spominjete, napisao sam da je Jugoslavija 1964. godine radila veliki popis žrtava i da je nastojala postići što je veće moguće brojeve. Napisao sam da su za Rome popisali 1500 žrtava u Jasenovcu. Tu nisam bio posve precizan pa se ispričavam. Točan broj za Rome je 1471. Preslik tablice šaljem vam u prilogu.

Ipak, valja skrenuti pozornost da se na tom popisu nalazi čak 6850 „nacionalno neidentificirinah“, što je vrlo neobično i otvara prostor za mnoge manipulacije. Stoga je to još jedan dokaz da „poimenični popis“ JUSP Jasenovac (koji je nastao upravo na temelju ovog jugoslavenskog iz 1964.), ne treba uzimati kao vjerodostojan izvor za logor u Jasenovcu.

Prije bilo kakvih difamirajućih ocjena treba prionuti istraživanju logora u Jasenovcu na temelju dostupnih dokumenata i drugih izvora, kao što to kaže i u članku spomenuti kolega Danijel Vojak. I pri tome treba jasno razlikovati događaje u Jasenovcu, od onih na drugim dijelovima Hrvatske ili u drugim zemljama.

Sve to upravo radi naše društvo, koje bez razloga nazivate „revizionističkim“. Ali neka vam bude. Mi možemo reći da smo ozbiljno društvo, ozbiljnih ljudi koji uz relativno skromna sredstva ulažu velik rad i trud u potrazi za relevantnim podacima, dokumentima, memoarskim zapisima, izjavama datima pred različitim institucijama, fotografijama, itd. Skupljamo sve što nas može približiti realnoj slici zbivanja u Jasenovcu.

Zato smatram da su navodi u vašem članku netočni i zahtijevam da ga maknete sa svoje stranice.

Usput, ne bi bilo zgorega prije pisanja članaka kontaktirati one o kojima se piše i zatražiti njihovu stranu priče. Taj osnovni, a jednostavni novinarski alat pomogao bi vam da nešto naučite, a i izbjegnete neugodnosti i blamaže poput ove s Jasenovcem. Sigurno bi pomogao da članci ne budu otprilike na nižoj razini, u kategoriji žutog tiska. Pomoglo bi i kod naslova: kad napišete „ubijeno samo 1500 Roma“, ni to ne zvuči baš lijepo.

S poštovanjem

Igor Vukić, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Zagreb, 6. kolovoza 2019.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Knjiga koja pobija lažne mitove o Hrvatskoj i Domovinskom ratu – pročitajte je!

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik i utemeljitelj hrvatskog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS), dr. sc. Gordan Akrap s pravom kaže:

Dokazano je da se društvene mreže, kao uostalom i cijeli digitalni prostor, koriste kao sredstvo za nametanje vlastitih ciljeva. Nekad se volja nametala oružanom silom, danas se ostvaruje postignutom dominacijom u informacijskom i medijskom prostoru.”

(Vidi: https://zagrebsecurityforum.com/news/id/1078#.Xch2KNVKjIU; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.11.2019.)

Ovo bi mogla biti jedna od najkraćih i najsažetijih ocjena društvene uloge najmoćnijeg medija danas – Interneta čije važnosti i utjecaja mnogi još uvijek nisu svjesni.

Rat informacijama, pri čemu se poluistine ili laži ciljano koriste radi ostvarivanja određenih ciljeva naša je stvarnost i ukoliko prije to shvatimo, utoliko ćemo se djelotvornije moći suprotstaviti toj globalnoj pošasti.

Za početak nastojmo sve što vidimo, čujemo i pročitamo u medijima staviti pod sumnju – pogotovu kad je riječ o važnim stvarima, procesima i događajima – i potrudimo se potražiti pravu istinu usporedbom više izvora i uz pomoć logičkog razmišljanja i zaključivanja.

Ne prihvaćajmo ništa ako nismo sigurni da je utemeljeno na argumentima i materijalnim dokazima i budimo uvijek svjesni toga da su mediji (uključujući i Internet) danas „bojište“ na kojemu se vodi rat informacijama čiji je krajnji cilj utjecaj na naše stavove i mišljenje.

Žalosna je činjenica da se danas u Hrvatskoj sve ono što je na tragu propitkivanja istine i istraživanja društvenih fenomena zanemaruje, ignorira ili namjerno potiskuje, tako da su građani prepušteni jednostranom informiranju koje najčešće nema nikakve veze s temeljnom ulogom medija čija bi svrha trebala biti pravodobno i istinito izvještavanje javnosti.

Najveći dio hrvatskih građana zacijelo niti ne zna za postojanje spomenutog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba ili to možda smatra nevažnim, pa čak povezuje i s teorijama urote ili pripisuje nekom futurističkom sindromu kojim se bave oni koji nemaju pametnija posla.

Svjedoci smo, međutim, kako su u posljednjih 20 i više godina kod nas stvorene brojne „crne legende“ ili negativni mitovi o razdoblju naše novije povijesti – pogotovu vezano za proces raspada SFRJ, osamostaljenje Republike Hrvatske, Domovinski rat i poraće.

Oni koji misle kako su ti mitovi nastali spontano, u velikoj su zabludi.

To su ciljane, osmišljene operacije koje su provedene po obrascima specijalnog rata – bilo da ih je operacionalizirao KOS, SDB ili su taj posao sinkronizirano odrađivali političko i medijsko podzemlje za račun određenih interesnih krugova ili stranih tajnih službi.

U lipnju ove (2019. godine) iz tiska je u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) izašla jedna vrlo značajna i vrijedna knjiga, koja je, naravno, od mainstream medija prešućena.

Njezin je autor dopredsjednik spomenutog IIHS, dr. sc. Roman Domović, a nosi naziv: U zasjedi dezinformacija  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata).

Riječ je ustvari o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. sc. Domovića, znanstvenoj studiji nastaloj na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata.

Na znanstvenoj analizi primjera medijskih slučajeva koji po svemu imaju odlike informacijskih odnosno specijalnih operacija s krajnjim ciljem utjecanja na percepciju građana i kreiranja javnog mnijenja i to tako da se kao istinite i provjerene usvoje zlonamjerne i neistinite tvrdnje o Domovinskom ratu, autor obrađuje teme:

  • teza o prodaji/izdaji Vukovara,
  • mit o 200 „Tuđmanovih“ obitelji,
  • Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu,
  • teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH,
  • mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ,
  • teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni
  • Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Primjera ima još, ali autor je ove istaknuo iz jednostavnog razloga što su to udarne operacije koje se kroz dugi niz godina u kontinuitetu u javnom prostoru koriste kako bi se izvršila inverzija tog dijela naše povijesti.

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Interliber (12-17 studenoga) u Zagrebu, ova knjiga koja u redovitoj prodaji stoji 150 kuna, moći će se kupiti po sniženoj cijeni.

Doktorski rad dr.sc. Romana Domovića (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata) iz 2015. godine koji je bio temelj za ovu knjigu dostupan je na:   http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdfhttp://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf

Vrijeme je da svatko od nas razmisli i upita se: možemo li biti indiferentni prema onome što nam se događa, ako smo svjesni kako sve skupa uvelike određuje našu sadašnjost i budućnost?

Želimo li biti aktivni sudionici društvenog i političkog života i odlučivati o svojoj sudbini ili ćemo pristati na ulogu pasivnih promatrača koji su objekt manipulacije medija i interesnih krugova?

Odluka je na nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Hrvati s Kosova – zaboravljeni narod koji nestaje u tišini

Objavljeno

na

Objavio

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest  koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

(Video: https://www.youtube.com/watch?v=N-uOXCz6JUY)

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske – najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga ‘Sveti Nikola’ u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari