Pratite nas

Kolumne

Igor Vukić – Kako su ubijali partizani

Objavljeno

na

Kad su pitali zagrebačkoga glumca Dubravka Dujšina zašto nije otišao u partizane za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odgovorio je: ‘Godine 1941. bilo me je strah, a 1944., bilo me je – sram!’ Dujšinov odgovor nameće se i nakon čitanja specijalnoga izdanja Večernjeg lista pod nazivom ‘Hrvati u partizanima’, koje se na kioscima pojavilo u srpnju.

‘Mamuzanje mrtvog konja’, mogao bi biti prikladniji naslov toga izdanja, koje se predstavlja uvodnikom pod naslovom ‘Objektivna priča o partizanima kakvu još niste vidjeli’. No malo je tu objektivnosti. Pred čitateljima koji su za tu publikaciju dali 25 kuna, nalazi se kaotičan, površan, tendenciozan i PR-ovski, u stvari lažni prikaz toga vremena. Naslovi većinom nategnuti i bez bitne veze sa sadržajem, sklepani su na loš, amaterski tabloidni način, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Ipak, ima u publikaciji i nekoliko vrijednih priloga. A oni se uklapaju u Dujšinovu ocjenu ‘straha i srama’. U takve priloge ubrojit ćemo tri članka Tomislava Aralice: ‘Kako je nastao mit o partizanskoj eskadrili’, zatim ‘Omiljene puške partizana – šmajser, šarac i parabela’ te ‘Omladinac Franjo Tuđman’. Vrijedni su i članci Zdenka Radelića: ‘Magovac: Partizanskom pokretu oduzet ću komunističku boju’ te Davora Marijana: ‘Druga etapa borbe bio je rat za prevlast ideologije KPJ’.

Solidno je i poglavlje o masovnim partizanskim zločinima iako se odnosi samo na kraj rata, odnosno, na 1945. godinu. Pa ipak proteže se na čak 20 stranica plus još četiri stranice o osvajačkoj namjeri Josipa Broza, zvanoga Tito, da na kraju rata zauzme i Trst.

U poglavlju o partizanskom nasilju opisan je je i tragičan slučaj Andrije Hebranga, dodan je i dio o stvaranju Titova kulta, a tu se nalazi i još jedan članak koji predstavlja snažnu Titovu osudu. Riječ je o članku koji, pomalo iznenađujuće, potpisuje Mirko Galić. Članak je naslovljen: ‘Francuzi su nakon rata osudili i ubili 767 kolaboracionista’. Pametnom dovoljno. Jasan je to odgovor onima koji pokolje poslije predaje hrvatske vojske kod Bleiburga, odnosno, Križni put, nastoje relativizirati, jer su ‘tako radili i na (demokratskom) zapadu’. Naravno da nisu. U Francuskoj je komunistička partija, dio relativno slaboga pokreta otpora, pokušala nakon kraja rata provesti opširniju kampanju ubojstava neistomišljenika, odnosno, bez presuda, kao što je to radio i Tito. Međutim, takvu je kampanju ubrzo spriječio Charles De Gaulle, angažirajući policajce naslijeđene od višijevskoga režima. Sve u svemu, u publikaciji imamo 24 stranice koje bi vrijedilo pročitati, od 124 ponuđene. Jedva oko 20 posto.

Partizani ubili radnike – ni krive ni dužne

Što je s ostalim sadržajem? Publikaciju otvara članak Ive Goldsteina kako je hrvatski antifašistički pokret bio važan dio jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i ‘najjači antifašistički pokret u Europi’. Bla-bla… Prije svega, dnevne novine poput Večernjeg lista ne bi si smjele dopustiti da im uvodni autor (ili autor uopće) bude netko tko je izmislio ‘drobilicu u Jasenovcu’ i čija je knjiga o Jasenovcu doživjela onako porazne kritike, kakvu je napisao dr. Vladimir Geiger. Već je objavom Goldsteinova članka Večernjakova publikacija znatno kompromitirana. Uz njegov je članak još jedan minus publikacije. Članak je ilustriran fotografijom ustaše koji stoji iznad nekih leševa. Ispod fotografije stoji: ‘Ustaški teror bio je jedan od glavnih motiva oružane pobune početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj; na slici ustaški vojnik uz žrtve nakon partizanske diverzije na Gojlo, 6. rujna 1942.’.

Za neupućene, naftno crplište kod Gojla napali su partizani te dio posade (uglavnom domobrane) zarobili, a dio poubijali (tridesetak njemačkih vojnika). Fotografija uz Goldsteinov tekst pokazuje mrtva tijela koja su ostala nakon odlaska partizana. Ustaša koji je tu došao, nema veze s događajem, osim što je 77 godina poslužio Večernjak/Goldsteinovu modelu krivotvorenja povijesti. Usput, Gojlo su partizani napali i u lipnju 1942. i tom prilikom ubili dva radnika koja su radili na bušotini. Ni krive, ni dužne, ljudi su ondje radili kako bi prehranili obitelji…

Spomenuli smo da se u publikaciji spominju samo partizanski zločini iz 1945. godine. Nema ih iz 1941. godine, primjerice iz Like, bosanske Krajine i Banovine. U Banskom Grabovcu u srpnju 1941. partizanski komandant Vasilij Gaćeša zapovijeda ubojstvo vlasnika pilane i njegova sina samo zato što su – vlasnici pilane. Ne opisuju se ubojstva seoskih načelnika iz pravoslavnih sela sjeverno od Novske, koji ne žele ratovati i žele mir u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ili ubojstva uglednijih pravoslavnih seljaka, koji su, makar i pod pritiskom, pristali svoja sela na Banovini prevesti u Katoličku crkvu kako bi se prilagodili novoj državi i društvu. Nema riječi ni o strijeljanju tridesetak Hrvata iz Vrgorca 15. lipnja 1942. Njih ubijaju Hrvati u partizanima koji upadaju u selo, spaljuju zgrade javne uprave i potom se obračunavaju s muškim zaposlenicima uprave (i jednom ženom). Pogubljeni su krivi samo zato što su radili u javnoj upravi nove hrvatske države.

Spaljivanje javnih zgrada, općinskih sjedišta, škola i crkava, bio je rutinski partizanski postupak. Redovito su spaljivali općinske arhive, među njima i zadužnice i druge podatke o vlasnišvu, potičući sirotinju da im se pridruži, jer ‘u novom vremenu, više ne će biti dugova, ni sirotinje i gospode…’

U cijeloj Francuskoj pogubljeno 767, a samo na Markuševcu 800 nevinih ljudi

Prije vrgoračkoga slučaja dogodio se i Prijedor u kojem je stradalo gotovo 300 ljudi nakon partizanskoga osvajanja mjesta. Kasnije se taj model redovito ponavlja (Bihać, Travnik, Široki Brijeg, Dubrovnik, Split…) – svuda gdje partizani osvajaju mjesta i preuzimaju vlast.

Krvavi krešendo slijedi 1945. i stoga je opis u Večernjakovoj publikaciji zapravo preblijed za ono što se stvarno događalo u Drugom svjetskom ratu.

Kad pročitamo Galićev članak o 767 smrtnih presuda u Francuskoj, sjetimo se kako je u Zagrebu, samo na sjevernom dijelu grada, u Markuševcu, ubijeno 800 ljudi – bez suda. Sudske presude u glavnom gradu mogu se brojati u tisućama. Desetci tisuća žrtava bile su rezultat partizanskoga preuzimanja teritorija i vlasti od južne Srbije 1944. (u čemu su sudjelovali i neki Hrvati u partizanima), preko istoka Hrvatske u travnju 1945. Pa sve tako prema zapadu, u svakom mjestu u koje su ušli. U nekim mjestima, primjerice, u Kutini, nisu bili pošteđeni ni dječaci od 13 godina. Bi li se današnja Hrvatska trebala time ponositi, kako to predlaže naslov na stranici 5. Večernjakove knjižice?

Hrvati partizani u Zagrebu su ubili i stolara koji je napravio lijepo izrezbareni stol za ured poglavnika Ante Pavelića. Izrada stola tom je čovjeku bio jedini krimen. Ima li koja riječ o tomu u Večernjakovu raskošnom prilogu o partizanima? Kako će i biti kad je prilično konfuzan. Na stranici 28. nalazi se naslov: ‘Narodnu borbu uzurpirala je Komunistička partija’, da bi na 42. stranici stajao naslov: ‘U partizanima komunizam nije bio glavna ideologija’!? Pri tomu je izvor teze da komunizam nije bio glavna ideologija – bivši direktor Partijske škole iz Kumrovca!

Najslabiji su članci u publikaciji – oni Večernjakovih novinara. Možda je to i razumljivo, u dnevnom ritmu gdje prenose važne izjave predsjednika Vlade i predsjednice Republike i njihovih oponenata, treba napisati i nešto dodatno. Poslovična novinarska površnost u svakodnevnom radu, ovdje pada na još nižu razinu. Vidi se to, primjerice, kod članaka o tzv. prvom partizanskom odredu iz Siska (koji je u stvarnosti, uz Vladu Janića kojemu je bicikli dala Partija, i s kojim se odvezao u obližnju šumu, imao deset pripadnika, koji su se nakon mjesec dana – vratili u Sisak). Ili kod članka s naslovom da su i svećenici podupirali partizansku pobunu. Iz naslova doduše nije jasno koji svećenici. Kad se pročita prilog, jasno je kako osim općeg mjesta kao što je mons. Svetozar Rittig, podrška Katoličke crkve partizanima bila je praktično jednaka nuli, osim pod prijetnom smrti. O tomu jasno svjedoče ratni i poratni popisi katoličkih svećenika koje su ubili partizani. Ali toga u Večernjakovoj publikaciji nema. Prema Rittigu, na partizanskoj strani stoje imena više od 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica koje su ubili partizani. Od toga već 240 za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe na koju, kako predlaže Večernji list ‘trebamo biti ponosni’.

Božo Skoko i njegov čudovišni prijedlog

Jedan od autora u publikaciji, Božo Skoko, smatra da bi ‘antifašizam trebao biti prilog novom imidžu Hrvatske’. Mala zemlja za velika ubijanja komunističkih neistomišljenika, ili tako nešto…? Ne treba još previše riječi trošiti ni na romantične članke poput onoga kako je ‘Sutjeska bila hrvatska bitka’, jer je ondje sudjelovalo poprilično Dalmatinaca. To je kao da angažman kubanskih vojnika i instruktora na uvođenju komunizma u nesretnoj Angoli, od 70-ih do 2000., proglasite kubanskom bitkom. Na više mjesta u publikaciji krivo su potpisane fotografije, a na nekoliko se mjesta iz potpisa sugerira da su snimljene u Sloveniji. Zar je i ondje bilo dovoljno Hrvata u partizanima da se uvrste u dični Večernjakov specijal?

Tema „Hrvati u partizanima“ sama je po sebi tanka, a u zagrebačkom dnevniku nisu joj uspjeli udahnuti život. Slabašan trud vidi se i na ‘lakšem’ dijelu publikacije, gdje se nabrajaju igrani filmovi koji bi mogli ilustrirati hrvatsko partizanstvo. Od deset izabranih, naveden je samo jedan film Antuna Vrdoljaka (Kad čuješ zvona), a nije spomenut njegov apsolutni hit U gori raste zelen bor. Za Večernji list bilo je vjerojatno previše spomenuti da je Antun Vrdoljak autor možda i još boljega partizanskog filma, koji se zove Povratak. Snimljen je 1979. godine. U njemu Rade Šerbedžija maestralno igra oružničkoga narednika Nezavisne Države Hrvatske. Radnja filma događa se u gradiću u Dalmaciji te se možda najviše približila stvarnosti partizanskoga ratovanja.

I na kraju, još jedan dojam koji upada u oči nakon čitanja ‘Hrvata u partizanima’. Osim spomenutog bježanja partizanske skupine na Sutjesci, u publikaciji nema spomena ni o jednoj većoj ili značajnijoj borbi protiv njemačkih nacista ili talijanskih fašista. Protiv koga su to onda ratovali Hrvati u partizanima?

Hrvatski porezni obveznici Englezima i danas otplaćuju metke kojima su ubijani hrvatski mladići na stratištima Križnoga puta

Možda je najvredniji prinos specijalnoga izdanja Večernjeg lista spoznaja da suvremena hrvatska država, odnosno, njezini porezni obveznici i dan danas otplaćuju oružje i metke kojima su 1945. ubijani hrvatski mladići, domobrani i ustaše, zarobljeni nakon Bleiburga, na više od 700 stratišta Križnoga puta. Informacija se nalazi u članku Tomislava Aralice o oružju koje su zapadni saveznici (uglavnom Britanci) dostavljali partizanima (str. 54. i 57.). Aralica piše kako su te pošiljke ‘uredno evidentirane i u obliku zajmova opteretile proračun buduće države’.
‘Dugovi ni do danas nisu do kraja otplaćeni, već su tijekom bezbrojnih rebalansa ušli u opći dug prema takozvanom Londonskom krugu. Te zajmove Republika Hrvatska, kao jedna od pravnih sljednica SFRJ, i danas otplaćuje s 28 posto udjela’, piše Aralica.

Partizanski apologeti često spominju kako je hrvatski (jugoslavenski) partizanski pokret bio prihvaćen kao dio borbe zapadnih saveznika protiv nacizma te zato i ima neku posebnu vrijednost koju bi i danas trebalo poštivati. Kako je to u stvarnosti izgledalo, vidi se iz Araličina teksta: ‘Dinamika slanja pomoći bila je svojevrsni barometar britansko-komunističkih političkih političkih odnosa. Nakon početne veće isporuke slijedio je mršav period jer su Britanci od Tita tražili stanovite političke ustupke pa su se koristili vojnom pomoći kao mamcem. Najveća količina isporučena je tijekom ljeta i jeseni 1944. godine nakon što je 16. lipnja 1944. potpisan sporazum Tito-Šubašić, kad je Churchill nakratko pomislio da Tita drži na uzici. Nakon prodora Crvene armije u Srbiju, kad se Tito našao u svom prirodnom komunističkom okruženju, okuražio se i Britancima pokazao zube, na što su oni reagirali smanjivanjem opsega pomoći koja postaje sve skromnija, da bi u proljeće 1945., kad su odnosi komunističke vojske s Britancima postali gotovo neprijateljski, potpuno presahnula.’ Svejedno je dosta oružja, dovoljnoga za obračun s ‘narodnim neprijateljem’ ostalo u Titovim rukama. Ne treba zaboraviti da je i u ishođenju pomoći u naoružanju za Tita veliku ulogu odigrala sovjetska obavještajna služba, koja je utjecala na izvješća britanskih agenata (zapravo svoje dvostruke igrače) da se Tito bori protiv Nijemaca. U stvarnosti, Nijemci su se mirno povlačili preko južnoslavenskog teritorija, uz ranije Titovo obećanje da jedno vrijeme ne će dizati pruge u zrak (to su u Zagrebu dogovorili njegovi izaslanici Đilas, Velebit i Popović). Hrvatska je vojska pred kraj rata pak ostala na cjedilu, gotovo bez strjeljiva koje više nije dobivala od svojih ‘saveznika’. Povlačenje i predaja zapadnim saveznicima, bili su u tom trenutku logičan potez. Kako se kasnije priča odvila, poznato je.

Franjo Častek u Otočcu preživio je ustaše i četnike te Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana

Osjećaj da se medijska scena u Hrvatskoj nalazi na razini iz 70-ih godina prošlog stoljeća potiče i medijska obrada tema iz Drugoga svjetskog rata. Ako se može neki sadržaj na pozitivni način povezati s partizanima, onda se to ističe, ako ne ide, prikriva se.

Evo nekoliko aktualnih primjera: nedavno (10. kolovoza) u Jutarnjem listu objavljen je intervju s beogradskom glumicom Mira Banjac (rođena 1929.). Na naslovnoj je stranici najavljeno da je postala glumica zahvaljujući sudjelovanju u partizanskoj borbi. U intervjuu se, pak, doznaje kako nije bila ni u kakvoj partizanskoj borbi. U njezino selo u Srijemu došla je kazališna skupina Prve proleterske, očito već poslije rata, i mlada Mira im se pridružila. Bez oružja, sa skupinom glumaca zabavljača, stigla je prateći brigadu i do Trsta pa se vratila natrag. Iako i sama u odgovorima negira ikakav utjecaj ‘partizanstva’ na sebe i svoj rad, to ne smeta uredniku da joj podmetne na naslovnici.

S druge strane, dan poslije u ‘Studiju’, prilogu Jutarnjega o televiziji, kazalištu i estradi, objavljen je intervju s dubrovačkim doajenom hrvatskoga glumišta, Mišom Martinovićem. Podebljanim slovima uz tekst spominje se kako je bio ‘zarobljenik, partizanski ćato’. U tekstu se tako doznaje da je Miše Martinović 1944. mobiliziran u domobrane kao 18-godišnjak i da je zarobljen na Bleiburgu te da je pukim slučajem preživio Križni put. Nakon što je dopraćen iz Maribora u Zagreb, proslijeđen je u koloni prema Bjelovaru: ‘Bio sam bos, na kiši, na putu bez asfalta. Više sam prepuzao negoli hodao do Bjelovara.’ Uz mnogo sreće preživio je i bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku (tu je bio ‘partizanski ćato’, što s ponosom ističe urednik u Jutarnjem listu). Ubrzo nakon procesa nadbiskupu Stepincu, Martinović je ponovo uhićen, kao ‘klerofašist’ i osuđen na 15 godina robije. Malo je nedostajalo da ga osude na smrt. Amnestiran je nakon dvije i pol godine provedene u zatvoru u Zenici. Urednik nije imao potrebe tu filmsku priču naglasiti novinskom opremom. Ali zato je neki njegov kolega imao potrebu dodatno prikriti partizanski zločin iz Otočca. U članku o oldtimeru pronađenomu u Otočcu, koji je kupio i koji će obnoviti autoprijevoznik Antun Presečki, navodi se kako je vlasnik automobila, ljekarnik Franjo Častek, stradao ‘u vihoru rata 1941.’ (JL, 13. kolovoza 2019.).

A zapravo su Časteka ubili partizani 1945. godine kao obrazovanoga građanina, potencijalnoga protivnika svojega totalitarnog sustava. Franjo Častek preživio je i ustaše i četnike, i Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana.

Igor Vukić/narod.hr/hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Zašto Duhaček i njemu slični ne mrze Hrvatsku u ‘tišini svoga doma’

Objavljeno

na

Objavio

Kaže mi na subotnjoj kavi poznanik: “Što su svi popi…i na tog Duhačeka? On je meni na neku način i duhovit”. “Duhovit?” začudih se. “Ma, mislim onako po izgledu…” “Aaa, to, po izgledu!” Nastavi on: “Možda… i po mirisu! Nisu svi protiv njega. Recimo, kriptokomunisti, jugonostalgičari, dalmatinska orjuna, istarski JNA oficiri i podoficiri uhljebljeni u IDS-u, sve progresivno, liberalno kao npr. HND i Hrvoje Zovko. Tom dotičnom se naročito svidio pjesnički ‘nerv’ u kultnoj pjesmi ‘Oj Hrvatska srati…'”

Čak je i svestrani Jurica Pavičić skužio bit problema. Duhačekov raskošni talent digao je tlak “desničarskim krkanima” kao što su Plenki, Božinović, Blaža Divjak, Štromar, čak i “važnom” koalicijskom partneru Darinku Kosoru koji je sa svojom strankom potporni stup ove Vlade. Rafinirani i senzibilni Jurica Pavičić otkrio je “sveti gral” i zgrozio nas otkrićem kako je riječ o pjesmi “zbog koje se ponovno hapsi”…

“A lokalni patrioti ne vide da je ‘Govno Velebita’ zapravo patriotska pjesma.” Time nam je stvarno otkrio ‘toplu vodu’. Umjesto da se hapsi za Čavoglave, ZDS, za prvo bijelo polje na grbu… oni hapse uglednog stranca koji igra u prvoj momčadi Indexa. Vrh novinarske struke trese se zbog njegove zle sudbine, on se pojavljuje na svim slobodarskim TV-ima, HRT, RTL, Novoj, N1.. pa će uskoro sigurno doći i k Stankoviću, a nakon što je Latin postao urednik ‘Otvorenog’, otvorit će se i on novoj medijskoj zvijezdi. Još ako svoj “govnarski” talent usmjeri prema Latinovom “ljubimcu” dr. Franji Tuđmanu, postat će doživotni gost “Otvorenog”.

Po Jurici Pavičiću je Gordan Duhaček “daroviti kulturni komentator” Indexa koji sam za sebe tvrdi da je peder. Dakle, mirne duše možemo “duhovitog kulturnog komentatora” nazvati pederčinom kao što i onoga koji prizna da je lopov možemo nazvati lopinom. Naravno, slažem se s Igorom Peternelom da “duhovitog kulturnog komentatora” ne treba ni hapsiti ni suditi. Njega treba jednostavno samo liječiti. Primit će ga tamo gdje spada i bez uputnice. Umjesto nje treba samo dežurnom dati da pročita pokoju pjesmu “darovitog kulturnog komentatora” kao, recimo, “Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; seri, samo seri, svi će sfinkterovi, za te govno dati; serem, proljev, sraćka, tri kurca junačka! Herceg-govna, pizda, to je naša dika! Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; Dalma, Kvarner, Istra, govno nek se blista; Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati. Za mir, za slobodu hrvatskom govnu, doživotno ćemo srati”.

Kaže naš “duhovito kulturni komentator” Duhaček: “Ispunjavam svoj mali dio u velikom planu podrivanja Hrvatske, that’s all. Da ne bude kasnije gdje si bio kad se rušila Hrvatska”. Vjerovali ili ne, sve je to izrekao, prema snimkama zaslona s Twittera, početkom godine novinar Indexa i LGBT aktivist  Duhaček. I sjetih se hrvatske majke, Kate Šoljić koja je u ratu izgubila muža, brata i četiri sina kao i Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja koji je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, a kojeg je sutkinja podučila da “u tišini treba žaliti za svojim sinovima”. Kako to doživljavaju oni i drugi najbliži svih poginulih i zatočenih iz Domovinskog rata kad čitaju i čuju Juricu Pavičića, Gordana Duhačeka, Index, itd. Nitko do sada nije zamolio Duhačeka da Hrvatsku mrzi “u tišini svoga doma” Onda ne bi morao na kratki izlet u Remetinac.

Zdravko Sertić na fejsu otkriva “Skandal u Remetincu. Duhačeka su namjerno pustili na slobodu kako bi mu uskratili užitak prve bračne noći”. I što sad? Javni istupi Duhačeka, Babića, Pavičića govore nam samo jedno: zaista postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, kako kaže Ante Gugo. Trebalo bi se na diplomatskoj razini zahvaliti BiH na velikoj kulturnoj pomoći u likovima i djelima Frljića, Mile Kekina, Duhačeka, Jergovića itd. Možda da im se obeća za što skoriji ulazak u NATO i EU da bi im bilo korisno ujediniti naziv s Crnom Gorom tako da se nazovu Crna Bosna i još  Gora Hercegovina.

I na kraju ove sumorne balade Antun Gustav Matoš je rekao: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, kleveće”.

A duhoviti Ličanin Zdravko Sertić se pomalo čudi: “Svi govore o lažnim diplomama. Što je s lažnim cicama?” Ja bih dodao što je s lažnim mainstream novinarima?

Vukovarska sutkinja potvrda je pravne retardiranosti hrvatskog pravosuđa

Članak 58. st. 3. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja…” Kad malo prolistamo hrvatske medije, kako tretiraju, pljuckaju i lažu o onima koji su stvorili ovu državu imam dojam da je njima Ustav RH zadnja rupa na svirali. Osobito hrvatskom pravosuđu koje takve laži i vrijeđanja baš i ne doživljava kao nešto kažnjivo.

Moraš biti pravno retardiran ako radiš u pravosuđu, a ne znaš za čl. 8. Zakona o pravima nacionalnih manjina… koji otprilike kaže da se dvojezičnost može uvesti samo tamo gdje njeno uvođenje neće pogoršati odnose između većine i manjine.

Nametanje ćiriličnih ploča u Vukovaru tijekom noći ne da je pogoršalo odnose hrvatske većine i srpske manjine nego je te odnose dovelo do usijanja. Zamislite kakva smo pravno retardirana država koja već šest godina sudi svoje branitelje jer su navodno protuustavno skinuli ćirilične ploče i uništili ih. Istodobno po tom istom Vukovaru slobodno šetaju ubojice i silovatelji, a policajac koji je usmrtio maloljetnog branitelja uživa u miru svoju mirovinu ili sutkinja koja drži lekciju osamdesetogodišnjem branitelju na koji način mora žaliti za svojim sinovima.

Marija Vuković se čudi u Večernjem: “Stranci se pitaju: zašto Hrvatska ima tako čudan oblik? Lastavica ili zmaj?” S obzirom na nezamisliv broj hrvatskih poltrona, jugoslavena i orjunaša moramo biti zadovoljni i s “lastavicom”. Usporedba sa zmajem bila bi čista farsa. Kad smo 1918. odgegali u beogradsku maglu, potezom pera Karađorđevića ostali smo bez Boke Kotorske, a kasnije se Tito pobrinuo da ostanemo i bez Srijema, Posavine i Hercegovine. I nakon što nam je Tito “vratio” Dalmaciju, Istru itd, Hrvatska je već ostala manja nego za vrijeme NDH. Takvu Hrvatsku nam je dalo “bratstvo i jedinstvo” iliti “hrvatska klatež” kako to piše Matoš.

Jesmo li mi Hrvati doista prokleti?!

Baš je zgodan primjer trojice braće, predstavnika “posebno zaštićene” nacionalne manjine: Prvi je Vojislav Pupovac, vojnik Republike Srpske Krajine, pripadnik jedinice 9035/51, zadužio pušku PAP 421035; drugi je Mladen Pupovac, koji je za vrijeme okupacije bio vodnik I. klase u jedinici 9035/94, a dana 15. ožujka 1993. prešao kod kapetana Dragana; treći brat danas doslovno vlada Hrvatskom.

U ovoj slici samo priglupi stranci mogu misliti da RH sliči na zmaja!!! Zato i ne bi bilo čudo da zbog “govnara” Duhačeka Vijeće sigurnosti UN-a skoro izglasa osudu RH zbog “ustaškog” zatvaranja “darovitog kulturnog komentatora” na par sati u Remetinac. Zamislite kako je lijepo živjeti Jurici Pavičiću, Matiji Babiću i lijevoj medijskoj falangi bez jedne osnovne ljudske osobine, a to je sram.

Ako su u stanju Gordana Duhačeka proglasiti za “darovitog kulturnog komentatora” onda mogu mirne duše i Voju Šešelja postaviti za ministra kulture u RH. Jesmo li mi Hrvati doista prokleti!? Ne želim vjerovati u kletvu Kralja Zvonimira, ali odgovor se već nazire u podsvijesti običnog čovjeka. Šačica mrzitelja Hrvatske, bezbožnika, manipulatora i demagoga nameće nam putem medija svoju mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje svakog domoljublja. No to je već moja stara i ofucana priča, pa neću nastavljati.

Na fejsu se javio Darko Božidar Srebačić i kaže: “Uče te da rješavaš problem kvadrata nad hipotenuzom, a kad odrasteš, do smrti rješavaš hipoteku nad kvadraturom”.

Po narudžbi RTL-a rađena je anketa da li građani podržavaju rješenje Visokog prekršajnog suda o kažnjavanju pozdrava ZDS. Njihov rezultat je da 48 posto građana ne podržava. S obzirom na općepoznato ljevičarenje RTL-a još uvijek nisu uspjeli isforsirati ni  50 posto. Više sam puta pisao da nema zakonske podloga za tu zabranu. Ne postoji ni jedan pozitivni zakonski propis u kaznenopravnoj sferi koji taj pozdrav zabranjuje.

Nedavno je taj moj stav u lijevoj Slobodnoj Dalmaciji podržala i odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo. No  kako imamo pravosuđe s posebnim potrebama “psi laju, a karavana prolazi”. Zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima ZDS će ostati vječna kost u grlu grlatih ljevičara među kojima upravo briljiraju profesori povijesti na našim fakultetima kao Jakovina, Klasić, Markovina, Budak, Perica…

Evo zašto se komunisti nisu zamarali suđenjima…

Nedavno je 16 “veličanstvenih” potpisalo peticiju, iznenađeni i uvrijeđeni jer je KGK sugerirala djeci da ne studiraju povijest. Naravno da je to loš savjet. Kako će mladi, ako ne čuju predavanje Klasića i Markovine, uopće znati da su svi partizanski zločini ustvari samo pravedna osveta “oslobodioca” za ustaške zločine. Po njima su valjda tri tisuće ubijenih i ugušenih u Hudoj jami, križni put, više od 520 tisuća ubijenih nakon 8. svibnja 1945. samo pravedna osveta. I sve to bez suda, suđenja i pravomoćnih presuda. Evo i konkretnog primjera na čast i slavu naše jugo-povjesničarske elite.

Nedavno je KGK otkrila spomenik na otoku Badija kraj Korčule fra Bernardinu Sokolu. Nazvala ga je “hrvatskim mučenikom”. Na to je progresivna korčulanska javnost odmah skočila na svoje unitarističke noge. Naš povjesničar Dragan Markovina i Ante Lešaja, umirovljeni profesor, glavni su svjedoci da je fra Sokol surađivao sa Nijemcima. On je navodno u rujnu 1944. odao Nijemcima skrovište sedmorice hrabrih partizana koji su čekali da Švabe odu s Korčule pa da onda “oslobode“ grad.

Nijemci su likvidirali hrabre partizane, a  “oslobodioci” su izvukli fra Sokola iz kuće i strijeljali ga na licu mjesta bez ikakvog suda. Nije bilo nikakve presude, utvrđivanja činjenica, prava na obranu, samo famozna pravedna osveta. Dr. Markovina je objavio knjigu o toj izdaji, a Ante Lešaja svega se sjeća u svojoj 88. godini. Sjeća se Nijemca Vilima koji je preko časne sestre Karninčić upozorio partizane na Sokolovu izdaju. Jedino ni Markovina i Lešaja ne znaju zašto “oslobodioci”, uz toliko “čvrstih i galvaniziranih” dokaza, nisu nesretnog Sokola izveli pred “narodni” sud i osudili. Tu je presudilo staro komunističko načelo ekonomičnosti.

Ubi ga odmah, a kasnije ćemo preko raznih Markovina i Lešaja lako utvrditi da je bio kvisling. Ove godine je Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila nagradu za životno djelo. Odluka županijskih vijećnika bila je jednoglasna, a to znači da su za nagradu glasovali i vijećnici županijskog SDP-a. Vjerojatno to nisu bili vijećnici iz “slobodarske” Korčule.  Nekada davno, s Korčule se išlo studirati u Beograd (kao Markovina, Lešaja), a ostali su prenosili ofucano “bratstvo i jedinstvo” preko katedri povijesti na filozofskim faksovima u Zagrebu, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku.

Kako to da hrabri partizanski oslobodioci nikad nisu oslobodili nijedan grad, ako se prije toga sami nisu povukli Nijemci, ustaše i Talijani?

Šteta što se jedan takav faks nije otvorio i u “slobodarskoj” Korčuli pa da i njihovi autentični orjunaši uče o “pravednoj osveti” njihove korčulanske 6. Ličke. I kad smo već zapeli na partizanskim herojskim epopejama, oslobađanju Hrvatske, Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, neka mi netko od tih kriptokomunističkih “istoričara” navede i jedan primjer gdje su partizani nakon žestokih borbi oslobodili i jedan od tih gradova. Sva “oslobođenja” dogodila bi se nakon povlačenja Nijemaca, ustaša i Talijana, a u koje bi onda dopuzale “herojske” divizije da se konačno obračunaju s razoružanim kvislinzima.

Siguran sam da sam, u svom “klerofašizmu”, pretjerao jer ima jedan veliki grad u kojem su partizani, bez žrtava, nakon teške borbe pobijedili. Grad se zove Široki Brijeg, a u njemu su fratri s “lukom i strijelom” heroje držali danima u šahu. Sjetite se tzv. oslobađanja Zagreba. Nijemci i ustaše su se povukli u Austriju, a partizani uđoše u prazni grad. To je stvarno bila strategija koja je trebala ući u povijest ratovanja tako da se danas može izučavati na West Pointu kao primjer vrhunske hrabrosti. Čekati da vojska napusti grad i onda ući kao “oslobodioci” u njega te pobiti civile-kvislinge. Zbog “pravedne” osvete. Zato, jugovići s Korčule ne gubite razum! Nije vam to pametno!

Ne bi Korčula i Knin bili najtopliji gradovi u Hrvatskoj, da političari ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari