Pratite nas

Kolumne

Igor Vukić – Kako su ubijali partizani

Objavljeno

na

Kad su pitali zagrebačkoga glumca Dubravka Dujšina zašto nije otišao u partizane za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odgovorio je: ‘Godine 1941. bilo me je strah, a 1944., bilo me je – sram!’ Dujšinov odgovor nameće se i nakon čitanja specijalnoga izdanja Večernjeg lista pod nazivom ‘Hrvati u partizanima’, koje se na kioscima pojavilo u srpnju.

‘Mamuzanje mrtvog konja’, mogao bi biti prikladniji naslov toga izdanja, koje se predstavlja uvodnikom pod naslovom ‘Objektivna priča o partizanima kakvu još niste vidjeli’. No malo je tu objektivnosti. Pred čitateljima koji su za tu publikaciju dali 25 kuna, nalazi se kaotičan, površan, tendenciozan i PR-ovski, u stvari lažni prikaz toga vremena. Naslovi većinom nategnuti i bez bitne veze sa sadržajem, sklepani su na loš, amaterski tabloidni način, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Ipak, ima u publikaciji i nekoliko vrijednih priloga. A oni se uklapaju u Dujšinovu ocjenu ‘straha i srama’. U takve priloge ubrojit ćemo tri članka Tomislava Aralice: ‘Kako je nastao mit o partizanskoj eskadrili’, zatim ‘Omiljene puške partizana – šmajser, šarac i parabela’ te ‘Omladinac Franjo Tuđman’. Vrijedni su i članci Zdenka Radelića: ‘Magovac: Partizanskom pokretu oduzet ću komunističku boju’ te Davora Marijana: ‘Druga etapa borbe bio je rat za prevlast ideologije KPJ’.

Solidno je i poglavlje o masovnim partizanskim zločinima iako se odnosi samo na kraj rata, odnosno, na 1945. godinu. Pa ipak proteže se na čak 20 stranica plus još četiri stranice o osvajačkoj namjeri Josipa Broza, zvanoga Tito, da na kraju rata zauzme i Trst.

U poglavlju o partizanskom nasilju opisan je je i tragičan slučaj Andrije Hebranga, dodan je i dio o stvaranju Titova kulta, a tu se nalazi i još jedan članak koji predstavlja snažnu Titovu osudu. Riječ je o članku koji, pomalo iznenađujuće, potpisuje Mirko Galić. Članak je naslovljen: ‘Francuzi su nakon rata osudili i ubili 767 kolaboracionista’. Pametnom dovoljno. Jasan je to odgovor onima koji pokolje poslije predaje hrvatske vojske kod Bleiburga, odnosno, Križni put, nastoje relativizirati, jer su ‘tako radili i na (demokratskom) zapadu’. Naravno da nisu. U Francuskoj je komunistička partija, dio relativno slaboga pokreta otpora, pokušala nakon kraja rata provesti opširniju kampanju ubojstava neistomišljenika, odnosno, bez presuda, kao što je to radio i Tito. Međutim, takvu je kampanju ubrzo spriječio Charles De Gaulle, angažirajući policajce naslijeđene od višijevskoga režima. Sve u svemu, u publikaciji imamo 24 stranice koje bi vrijedilo pročitati, od 124 ponuđene. Jedva oko 20 posto.

Partizani ubili radnike – ni krive ni dužne

Što je s ostalim sadržajem? Publikaciju otvara članak Ive Goldsteina kako je hrvatski antifašistički pokret bio važan dio jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i ‘najjači antifašistički pokret u Europi’. Bla-bla… Prije svega, dnevne novine poput Večernjeg lista ne bi si smjele dopustiti da im uvodni autor (ili autor uopće) bude netko tko je izmislio ‘drobilicu u Jasenovcu’ i čija je knjiga o Jasenovcu doživjela onako porazne kritike, kakvu je napisao dr. Vladimir Geiger. Već je objavom Goldsteinova članka Večernjakova publikacija znatno kompromitirana. Uz njegov je članak još jedan minus publikacije. Članak je ilustriran fotografijom ustaše koji stoji iznad nekih leševa. Ispod fotografije stoji: ‘Ustaški teror bio je jedan od glavnih motiva oružane pobune početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj; na slici ustaški vojnik uz žrtve nakon partizanske diverzije na Gojlo, 6. rujna 1942.’.

Za neupućene, naftno crplište kod Gojla napali su partizani te dio posade (uglavnom domobrane) zarobili, a dio poubijali (tridesetak njemačkih vojnika). Fotografija uz Goldsteinov tekst pokazuje mrtva tijela koja su ostala nakon odlaska partizana. Ustaša koji je tu došao, nema veze s događajem, osim što je 77 godina poslužio Večernjak/Goldsteinovu modelu krivotvorenja povijesti. Usput, Gojlo su partizani napali i u lipnju 1942. i tom prilikom ubili dva radnika koja su radili na bušotini. Ni krive, ni dužne, ljudi su ondje radili kako bi prehranili obitelji…

Spomenuli smo da se u publikaciji spominju samo partizanski zločini iz 1945. godine. Nema ih iz 1941. godine, primjerice iz Like, bosanske Krajine i Banovine. U Banskom Grabovcu u srpnju 1941. partizanski komandant Vasilij Gaćeša zapovijeda ubojstvo vlasnika pilane i njegova sina samo zato što su – vlasnici pilane. Ne opisuju se ubojstva seoskih načelnika iz pravoslavnih sela sjeverno od Novske, koji ne žele ratovati i žele mir u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ili ubojstva uglednijih pravoslavnih seljaka, koji su, makar i pod pritiskom, pristali svoja sela na Banovini prevesti u Katoličku crkvu kako bi se prilagodili novoj državi i društvu. Nema riječi ni o strijeljanju tridesetak Hrvata iz Vrgorca 15. lipnja 1942. Njih ubijaju Hrvati u partizanima koji upadaju u selo, spaljuju zgrade javne uprave i potom se obračunavaju s muškim zaposlenicima uprave (i jednom ženom). Pogubljeni su krivi samo zato što su radili u javnoj upravi nove hrvatske države.

Spaljivanje javnih zgrada, općinskih sjedišta, škola i crkava, bio je rutinski partizanski postupak. Redovito su spaljivali općinske arhive, među njima i zadužnice i druge podatke o vlasnišvu, potičući sirotinju da im se pridruži, jer ‘u novom vremenu, više ne će biti dugova, ni sirotinje i gospode…’

U cijeloj Francuskoj pogubljeno 767, a samo na Markuševcu 800 nevinih ljudi

Prije vrgoračkoga slučaja dogodio se i Prijedor u kojem je stradalo gotovo 300 ljudi nakon partizanskoga osvajanja mjesta. Kasnije se taj model redovito ponavlja (Bihać, Travnik, Široki Brijeg, Dubrovnik, Split…) – svuda gdje partizani osvajaju mjesta i preuzimaju vlast.

Krvavi krešendo slijedi 1945. i stoga je opis u Večernjakovoj publikaciji zapravo preblijed za ono što se stvarno događalo u Drugom svjetskom ratu.

Kad pročitamo Galićev članak o 767 smrtnih presuda u Francuskoj, sjetimo se kako je u Zagrebu, samo na sjevernom dijelu grada, u Markuševcu, ubijeno 800 ljudi – bez suda. Sudske presude u glavnom gradu mogu se brojati u tisućama. Desetci tisuća žrtava bile su rezultat partizanskoga preuzimanja teritorija i vlasti od južne Srbije 1944. (u čemu su sudjelovali i neki Hrvati u partizanima), preko istoka Hrvatske u travnju 1945. Pa sve tako prema zapadu, u svakom mjestu u koje su ušli. U nekim mjestima, primjerice, u Kutini, nisu bili pošteđeni ni dječaci od 13 godina. Bi li se današnja Hrvatska trebala time ponositi, kako to predlaže naslov na stranici 5. Večernjakove knjižice?

Hrvati partizani u Zagrebu su ubili i stolara koji je napravio lijepo izrezbareni stol za ured poglavnika Ante Pavelića. Izrada stola tom je čovjeku bio jedini krimen. Ima li koja riječ o tomu u Večernjakovu raskošnom prilogu o partizanima? Kako će i biti kad je prilično konfuzan. Na stranici 28. nalazi se naslov: ‘Narodnu borbu uzurpirala je Komunistička partija’, da bi na 42. stranici stajao naslov: ‘U partizanima komunizam nije bio glavna ideologija’!? Pri tomu je izvor teze da komunizam nije bio glavna ideologija – bivši direktor Partijske škole iz Kumrovca!

Najslabiji su članci u publikaciji – oni Večernjakovih novinara. Možda je to i razumljivo, u dnevnom ritmu gdje prenose važne izjave predsjednika Vlade i predsjednice Republike i njihovih oponenata, treba napisati i nešto dodatno. Poslovična novinarska površnost u svakodnevnom radu, ovdje pada na još nižu razinu. Vidi se to, primjerice, kod članaka o tzv. prvom partizanskom odredu iz Siska (koji je u stvarnosti, uz Vladu Janića kojemu je bicikli dala Partija, i s kojim se odvezao u obližnju šumu, imao deset pripadnika, koji su se nakon mjesec dana – vratili u Sisak). Ili kod članka s naslovom da su i svećenici podupirali partizansku pobunu. Iz naslova doduše nije jasno koji svećenici. Kad se pročita prilog, jasno je kako osim općeg mjesta kao što je mons. Svetozar Rittig, podrška Katoličke crkve partizanima bila je praktično jednaka nuli, osim pod prijetnom smrti. O tomu jasno svjedoče ratni i poratni popisi katoličkih svećenika koje su ubili partizani. Ali toga u Večernjakovoj publikaciji nema. Prema Rittigu, na partizanskoj strani stoje imena više od 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica koje su ubili partizani. Od toga već 240 za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe na koju, kako predlaže Večernji list ‘trebamo biti ponosni’.

Božo Skoko i njegov čudovišni prijedlog

Jedan od autora u publikaciji, Božo Skoko, smatra da bi ‘antifašizam trebao biti prilog novom imidžu Hrvatske’. Mala zemlja za velika ubijanja komunističkih neistomišljenika, ili tako nešto…? Ne treba još previše riječi trošiti ni na romantične članke poput onoga kako je ‘Sutjeska bila hrvatska bitka’, jer je ondje sudjelovalo poprilično Dalmatinaca. To je kao da angažman kubanskih vojnika i instruktora na uvođenju komunizma u nesretnoj Angoli, od 70-ih do 2000., proglasite kubanskom bitkom. Na više mjesta u publikaciji krivo su potpisane fotografije, a na nekoliko se mjesta iz potpisa sugerira da su snimljene u Sloveniji. Zar je i ondje bilo dovoljno Hrvata u partizanima da se uvrste u dični Večernjakov specijal?

Tema „Hrvati u partizanima“ sama je po sebi tanka, a u zagrebačkom dnevniku nisu joj uspjeli udahnuti život. Slabašan trud vidi se i na ‘lakšem’ dijelu publikacije, gdje se nabrajaju igrani filmovi koji bi mogli ilustrirati hrvatsko partizanstvo. Od deset izabranih, naveden je samo jedan film Antuna Vrdoljaka (Kad čuješ zvona), a nije spomenut njegov apsolutni hit U gori raste zelen bor. Za Večernji list bilo je vjerojatno previše spomenuti da je Antun Vrdoljak autor možda i još boljega partizanskog filma, koji se zove Povratak. Snimljen je 1979. godine. U njemu Rade Šerbedžija maestralno igra oružničkoga narednika Nezavisne Države Hrvatske. Radnja filma događa se u gradiću u Dalmaciji te se možda najviše približila stvarnosti partizanskoga ratovanja.

I na kraju, još jedan dojam koji upada u oči nakon čitanja ‘Hrvata u partizanima’. Osim spomenutog bježanja partizanske skupine na Sutjesci, u publikaciji nema spomena ni o jednoj većoj ili značajnijoj borbi protiv njemačkih nacista ili talijanskih fašista. Protiv koga su to onda ratovali Hrvati u partizanima?

Hrvatski porezni obveznici Englezima i danas otplaćuju metke kojima su ubijani hrvatski mladići na stratištima Križnoga puta

Možda je najvredniji prinos specijalnoga izdanja Večernjeg lista spoznaja da suvremena hrvatska država, odnosno, njezini porezni obveznici i dan danas otplaćuju oružje i metke kojima su 1945. ubijani hrvatski mladići, domobrani i ustaše, zarobljeni nakon Bleiburga, na više od 700 stratišta Križnoga puta. Informacija se nalazi u članku Tomislava Aralice o oružju koje su zapadni saveznici (uglavnom Britanci) dostavljali partizanima (str. 54. i 57.). Aralica piše kako su te pošiljke ‘uredno evidentirane i u obliku zajmova opteretile proračun buduće države’.
‘Dugovi ni do danas nisu do kraja otplaćeni, već su tijekom bezbrojnih rebalansa ušli u opći dug prema takozvanom Londonskom krugu. Te zajmove Republika Hrvatska, kao jedna od pravnih sljednica SFRJ, i danas otplaćuje s 28 posto udjela’, piše Aralica.

Partizanski apologeti često spominju kako je hrvatski (jugoslavenski) partizanski pokret bio prihvaćen kao dio borbe zapadnih saveznika protiv nacizma te zato i ima neku posebnu vrijednost koju bi i danas trebalo poštivati. Kako je to u stvarnosti izgledalo, vidi se iz Araličina teksta: ‘Dinamika slanja pomoći bila je svojevrsni barometar britansko-komunističkih političkih političkih odnosa. Nakon početne veće isporuke slijedio je mršav period jer su Britanci od Tita tražili stanovite političke ustupke pa su se koristili vojnom pomoći kao mamcem. Najveća količina isporučena je tijekom ljeta i jeseni 1944. godine nakon što je 16. lipnja 1944. potpisan sporazum Tito-Šubašić, kad je Churchill nakratko pomislio da Tita drži na uzici. Nakon prodora Crvene armije u Srbiju, kad se Tito našao u svom prirodnom komunističkom okruženju, okuražio se i Britancima pokazao zube, na što su oni reagirali smanjivanjem opsega pomoći koja postaje sve skromnija, da bi u proljeće 1945., kad su odnosi komunističke vojske s Britancima postali gotovo neprijateljski, potpuno presahnula.’ Svejedno je dosta oružja, dovoljnoga za obračun s ‘narodnim neprijateljem’ ostalo u Titovim rukama. Ne treba zaboraviti da je i u ishođenju pomoći u naoružanju za Tita veliku ulogu odigrala sovjetska obavještajna služba, koja je utjecala na izvješća britanskih agenata (zapravo svoje dvostruke igrače) da se Tito bori protiv Nijemaca. U stvarnosti, Nijemci su se mirno povlačili preko južnoslavenskog teritorija, uz ranije Titovo obećanje da jedno vrijeme ne će dizati pruge u zrak (to su u Zagrebu dogovorili njegovi izaslanici Đilas, Velebit i Popović). Hrvatska je vojska pred kraj rata pak ostala na cjedilu, gotovo bez strjeljiva koje više nije dobivala od svojih ‘saveznika’. Povlačenje i predaja zapadnim saveznicima, bili su u tom trenutku logičan potez. Kako se kasnije priča odvila, poznato je.

Franjo Častek u Otočcu preživio je ustaše i četnike te Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana

Osjećaj da se medijska scena u Hrvatskoj nalazi na razini iz 70-ih godina prošlog stoljeća potiče i medijska obrada tema iz Drugoga svjetskog rata. Ako se može neki sadržaj na pozitivni način povezati s partizanima, onda se to ističe, ako ne ide, prikriva se.

Evo nekoliko aktualnih primjera: nedavno (10. kolovoza) u Jutarnjem listu objavljen je intervju s beogradskom glumicom Mira Banjac (rođena 1929.). Na naslovnoj je stranici najavljeno da je postala glumica zahvaljujući sudjelovanju u partizanskoj borbi. U intervjuu se, pak, doznaje kako nije bila ni u kakvoj partizanskoj borbi. U njezino selo u Srijemu došla je kazališna skupina Prve proleterske, očito već poslije rata, i mlada Mira im se pridružila. Bez oružja, sa skupinom glumaca zabavljača, stigla je prateći brigadu i do Trsta pa se vratila natrag. Iako i sama u odgovorima negira ikakav utjecaj ‘partizanstva’ na sebe i svoj rad, to ne smeta uredniku da joj podmetne na naslovnici.

S druge strane, dan poslije u ‘Studiju’, prilogu Jutarnjega o televiziji, kazalištu i estradi, objavljen je intervju s dubrovačkim doajenom hrvatskoga glumišta, Mišom Martinovićem. Podebljanim slovima uz tekst spominje se kako je bio ‘zarobljenik, partizanski ćato’. U tekstu se tako doznaje da je Miše Martinović 1944. mobiliziran u domobrane kao 18-godišnjak i da je zarobljen na Bleiburgu te da je pukim slučajem preživio Križni put. Nakon što je dopraćen iz Maribora u Zagreb, proslijeđen je u koloni prema Bjelovaru: ‘Bio sam bos, na kiši, na putu bez asfalta. Više sam prepuzao negoli hodao do Bjelovara.’ Uz mnogo sreće preživio je i bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku (tu je bio ‘partizanski ćato’, što s ponosom ističe urednik u Jutarnjem listu). Ubrzo nakon procesa nadbiskupu Stepincu, Martinović je ponovo uhićen, kao ‘klerofašist’ i osuđen na 15 godina robije. Malo je nedostajalo da ga osude na smrt. Amnestiran je nakon dvije i pol godine provedene u zatvoru u Zenici. Urednik nije imao potrebe tu filmsku priču naglasiti novinskom opremom. Ali zato je neki njegov kolega imao potrebu dodatno prikriti partizanski zločin iz Otočca. U članku o oldtimeru pronađenomu u Otočcu, koji je kupio i koji će obnoviti autoprijevoznik Antun Presečki, navodi se kako je vlasnik automobila, ljekarnik Franjo Častek, stradao ‘u vihoru rata 1941.’ (JL, 13. kolovoza 2019.).

A zapravo su Časteka ubili partizani 1945. godine kao obrazovanoga građanina, potencijalnoga protivnika svojega totalitarnog sustava. Franjo Častek preživio je i ustaše i četnike, i Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana.

Igor Vukić/narod.hr/hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari