Pratite nas

Kolumne

Igor Vukić – Kako su ubijali partizani

Objavljeno

na

Kad su pitali zagrebačkoga glumca Dubravka Dujšina zašto nije otišao u partizane za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odgovorio je: ‘Godine 1941. bilo me je strah, a 1944., bilo me je – sram!’ Dujšinov odgovor nameće se i nakon čitanja specijalnoga izdanja Večernjeg lista pod nazivom ‘Hrvati u partizanima’, koje se na kioscima pojavilo u srpnju.

‘Mamuzanje mrtvog konja’, mogao bi biti prikladniji naslov toga izdanja, koje se predstavlja uvodnikom pod naslovom ‘Objektivna priča o partizanima kakvu još niste vidjeli’. No malo je tu objektivnosti. Pred čitateljima koji su za tu publikaciju dali 25 kuna, nalazi se kaotičan, površan, tendenciozan i PR-ovski, u stvari lažni prikaz toga vremena. Naslovi većinom nategnuti i bez bitne veze sa sadržajem, sklepani su na loš, amaterski tabloidni način, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Ipak, ima u publikaciji i nekoliko vrijednih priloga. A oni se uklapaju u Dujšinovu ocjenu ‘straha i srama’. U takve priloge ubrojit ćemo tri članka Tomislava Aralice: ‘Kako je nastao mit o partizanskoj eskadrili’, zatim ‘Omiljene puške partizana – šmajser, šarac i parabela’ te ‘Omladinac Franjo Tuđman’. Vrijedni su i članci Zdenka Radelića: ‘Magovac: Partizanskom pokretu oduzet ću komunističku boju’ te Davora Marijana: ‘Druga etapa borbe bio je rat za prevlast ideologije KPJ’.

Solidno je i poglavlje o masovnim partizanskim zločinima iako se odnosi samo na kraj rata, odnosno, na 1945. godinu. Pa ipak proteže se na čak 20 stranica plus još četiri stranice o osvajačkoj namjeri Josipa Broza, zvanoga Tito, da na kraju rata zauzme i Trst.

U poglavlju o partizanskom nasilju opisan je je i tragičan slučaj Andrije Hebranga, dodan je i dio o stvaranju Titova kulta, a tu se nalazi i još jedan članak koji predstavlja snažnu Titovu osudu. Riječ je o članku koji, pomalo iznenađujuće, potpisuje Mirko Galić. Članak je naslovljen: ‘Francuzi su nakon rata osudili i ubili 767 kolaboracionista’. Pametnom dovoljno. Jasan je to odgovor onima koji pokolje poslije predaje hrvatske vojske kod Bleiburga, odnosno, Križni put, nastoje relativizirati, jer su ‘tako radili i na (demokratskom) zapadu’. Naravno da nisu. U Francuskoj je komunistička partija, dio relativno slaboga pokreta otpora, pokušala nakon kraja rata provesti opširniju kampanju ubojstava neistomišljenika, odnosno, bez presuda, kao što je to radio i Tito. Međutim, takvu je kampanju ubrzo spriječio Charles De Gaulle, angažirajući policajce naslijeđene od višijevskoga režima. Sve u svemu, u publikaciji imamo 24 stranice koje bi vrijedilo pročitati, od 124 ponuđene. Jedva oko 20 posto.

Partizani ubili radnike – ni krive ni dužne

Što je s ostalim sadržajem? Publikaciju otvara članak Ive Goldsteina kako je hrvatski antifašistički pokret bio važan dio jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i ‘najjači antifašistički pokret u Europi’. Bla-bla… Prije svega, dnevne novine poput Večernjeg lista ne bi si smjele dopustiti da im uvodni autor (ili autor uopće) bude netko tko je izmislio ‘drobilicu u Jasenovcu’ i čija je knjiga o Jasenovcu doživjela onako porazne kritike, kakvu je napisao dr. Vladimir Geiger. Već je objavom Goldsteinova članka Večernjakova publikacija znatno kompromitirana. Uz njegov je članak još jedan minus publikacije. Članak je ilustriran fotografijom ustaše koji stoji iznad nekih leševa. Ispod fotografije stoji: ‘Ustaški teror bio je jedan od glavnih motiva oružane pobune početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj; na slici ustaški vojnik uz žrtve nakon partizanske diverzije na Gojlo, 6. rujna 1942.’.

Za neupućene, naftno crplište kod Gojla napali su partizani te dio posade (uglavnom domobrane) zarobili, a dio poubijali (tridesetak njemačkih vojnika). Fotografija uz Goldsteinov tekst pokazuje mrtva tijela koja su ostala nakon odlaska partizana. Ustaša koji je tu došao, nema veze s događajem, osim što je 77 godina poslužio Večernjak/Goldsteinovu modelu krivotvorenja povijesti. Usput, Gojlo su partizani napali i u lipnju 1942. i tom prilikom ubili dva radnika koja su radili na bušotini. Ni krive, ni dužne, ljudi su ondje radili kako bi prehranili obitelji…

Spomenuli smo da se u publikaciji spominju samo partizanski zločini iz 1945. godine. Nema ih iz 1941. godine, primjerice iz Like, bosanske Krajine i Banovine. U Banskom Grabovcu u srpnju 1941. partizanski komandant Vasilij Gaćeša zapovijeda ubojstvo vlasnika pilane i njegova sina samo zato što su – vlasnici pilane. Ne opisuju se ubojstva seoskih načelnika iz pravoslavnih sela sjeverno od Novske, koji ne žele ratovati i žele mir u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ili ubojstva uglednijih pravoslavnih seljaka, koji su, makar i pod pritiskom, pristali svoja sela na Banovini prevesti u Katoličku crkvu kako bi se prilagodili novoj državi i društvu. Nema riječi ni o strijeljanju tridesetak Hrvata iz Vrgorca 15. lipnja 1942. Njih ubijaju Hrvati u partizanima koji upadaju u selo, spaljuju zgrade javne uprave i potom se obračunavaju s muškim zaposlenicima uprave (i jednom ženom). Pogubljeni su krivi samo zato što su radili u javnoj upravi nove hrvatske države.

Spaljivanje javnih zgrada, općinskih sjedišta, škola i crkava, bio je rutinski partizanski postupak. Redovito su spaljivali općinske arhive, među njima i zadužnice i druge podatke o vlasnišvu, potičući sirotinju da im se pridruži, jer ‘u novom vremenu, više ne će biti dugova, ni sirotinje i gospode…’

U cijeloj Francuskoj pogubljeno 767, a samo na Markuševcu 800 nevinih ljudi

Prije vrgoračkoga slučaja dogodio se i Prijedor u kojem je stradalo gotovo 300 ljudi nakon partizanskoga osvajanja mjesta. Kasnije se taj model redovito ponavlja (Bihać, Travnik, Široki Brijeg, Dubrovnik, Split…) – svuda gdje partizani osvajaju mjesta i preuzimaju vlast.

Krvavi krešendo slijedi 1945. i stoga je opis u Večernjakovoj publikaciji zapravo preblijed za ono što se stvarno događalo u Drugom svjetskom ratu.

Kad pročitamo Galićev članak o 767 smrtnih presuda u Francuskoj, sjetimo se kako je u Zagrebu, samo na sjevernom dijelu grada, u Markuševcu, ubijeno 800 ljudi – bez suda. Sudske presude u glavnom gradu mogu se brojati u tisućama. Desetci tisuća žrtava bile su rezultat partizanskoga preuzimanja teritorija i vlasti od južne Srbije 1944. (u čemu su sudjelovali i neki Hrvati u partizanima), preko istoka Hrvatske u travnju 1945. Pa sve tako prema zapadu, u svakom mjestu u koje su ušli. U nekim mjestima, primjerice, u Kutini, nisu bili pošteđeni ni dječaci od 13 godina. Bi li se današnja Hrvatska trebala time ponositi, kako to predlaže naslov na stranici 5. Večernjakove knjižice?

Hrvati partizani u Zagrebu su ubili i stolara koji je napravio lijepo izrezbareni stol za ured poglavnika Ante Pavelića. Izrada stola tom je čovjeku bio jedini krimen. Ima li koja riječ o tomu u Večernjakovu raskošnom prilogu o partizanima? Kako će i biti kad je prilično konfuzan. Na stranici 28. nalazi se naslov: ‘Narodnu borbu uzurpirala je Komunistička partija’, da bi na 42. stranici stajao naslov: ‘U partizanima komunizam nije bio glavna ideologija’!? Pri tomu je izvor teze da komunizam nije bio glavna ideologija – bivši direktor Partijske škole iz Kumrovca!

Najslabiji su članci u publikaciji – oni Večernjakovih novinara. Možda je to i razumljivo, u dnevnom ritmu gdje prenose važne izjave predsjednika Vlade i predsjednice Republike i njihovih oponenata, treba napisati i nešto dodatno. Poslovična novinarska površnost u svakodnevnom radu, ovdje pada na još nižu razinu. Vidi se to, primjerice, kod članaka o tzv. prvom partizanskom odredu iz Siska (koji je u stvarnosti, uz Vladu Janića kojemu je bicikli dala Partija, i s kojim se odvezao u obližnju šumu, imao deset pripadnika, koji su se nakon mjesec dana – vratili u Sisak). Ili kod članka s naslovom da su i svećenici podupirali partizansku pobunu. Iz naslova doduše nije jasno koji svećenici. Kad se pročita prilog, jasno je kako osim općeg mjesta kao što je mons. Svetozar Rittig, podrška Katoličke crkve partizanima bila je praktično jednaka nuli, osim pod prijetnom smrti. O tomu jasno svjedoče ratni i poratni popisi katoličkih svećenika koje su ubili partizani. Ali toga u Večernjakovoj publikaciji nema. Prema Rittigu, na partizanskoj strani stoje imena više od 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica koje su ubili partizani. Od toga već 240 za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe na koju, kako predlaže Večernji list ‘trebamo biti ponosni’.

Božo Skoko i njegov čudovišni prijedlog

Jedan od autora u publikaciji, Božo Skoko, smatra da bi ‘antifašizam trebao biti prilog novom imidžu Hrvatske’. Mala zemlja za velika ubijanja komunističkih neistomišljenika, ili tako nešto…? Ne treba još previše riječi trošiti ni na romantične članke poput onoga kako je ‘Sutjeska bila hrvatska bitka’, jer je ondje sudjelovalo poprilično Dalmatinaca. To je kao da angažman kubanskih vojnika i instruktora na uvođenju komunizma u nesretnoj Angoli, od 70-ih do 2000., proglasite kubanskom bitkom. Na više mjesta u publikaciji krivo su potpisane fotografije, a na nekoliko se mjesta iz potpisa sugerira da su snimljene u Sloveniji. Zar je i ondje bilo dovoljno Hrvata u partizanima da se uvrste u dični Večernjakov specijal?

Tema „Hrvati u partizanima“ sama je po sebi tanka, a u zagrebačkom dnevniku nisu joj uspjeli udahnuti život. Slabašan trud vidi se i na ‘lakšem’ dijelu publikacije, gdje se nabrajaju igrani filmovi koji bi mogli ilustrirati hrvatsko partizanstvo. Od deset izabranih, naveden je samo jedan film Antuna Vrdoljaka (Kad čuješ zvona), a nije spomenut njegov apsolutni hit U gori raste zelen bor. Za Večernji list bilo je vjerojatno previše spomenuti da je Antun Vrdoljak autor možda i još boljega partizanskog filma, koji se zove Povratak. Snimljen je 1979. godine. U njemu Rade Šerbedžija maestralno igra oružničkoga narednika Nezavisne Države Hrvatske. Radnja filma događa se u gradiću u Dalmaciji te se možda najviše približila stvarnosti partizanskoga ratovanja.

I na kraju, još jedan dojam koji upada u oči nakon čitanja ‘Hrvata u partizanima’. Osim spomenutog bježanja partizanske skupine na Sutjesci, u publikaciji nema spomena ni o jednoj većoj ili značajnijoj borbi protiv njemačkih nacista ili talijanskih fašista. Protiv koga su to onda ratovali Hrvati u partizanima?

Hrvatski porezni obveznici Englezima i danas otplaćuju metke kojima su ubijani hrvatski mladići na stratištima Križnoga puta

Možda je najvredniji prinos specijalnoga izdanja Večernjeg lista spoznaja da suvremena hrvatska država, odnosno, njezini porezni obveznici i dan danas otplaćuju oružje i metke kojima su 1945. ubijani hrvatski mladići, domobrani i ustaše, zarobljeni nakon Bleiburga, na više od 700 stratišta Križnoga puta. Informacija se nalazi u članku Tomislava Aralice o oružju koje su zapadni saveznici (uglavnom Britanci) dostavljali partizanima (str. 54. i 57.). Aralica piše kako su te pošiljke ‘uredno evidentirane i u obliku zajmova opteretile proračun buduće države’.
‘Dugovi ni do danas nisu do kraja otplaćeni, već su tijekom bezbrojnih rebalansa ušli u opći dug prema takozvanom Londonskom krugu. Te zajmove Republika Hrvatska, kao jedna od pravnih sljednica SFRJ, i danas otplaćuje s 28 posto udjela’, piše Aralica.

Partizanski apologeti često spominju kako je hrvatski (jugoslavenski) partizanski pokret bio prihvaćen kao dio borbe zapadnih saveznika protiv nacizma te zato i ima neku posebnu vrijednost koju bi i danas trebalo poštivati. Kako je to u stvarnosti izgledalo, vidi se iz Araličina teksta: ‘Dinamika slanja pomoći bila je svojevrsni barometar britansko-komunističkih političkih političkih odnosa. Nakon početne veće isporuke slijedio je mršav period jer su Britanci od Tita tražili stanovite političke ustupke pa su se koristili vojnom pomoći kao mamcem. Najveća količina isporučena je tijekom ljeta i jeseni 1944. godine nakon što je 16. lipnja 1944. potpisan sporazum Tito-Šubašić, kad je Churchill nakratko pomislio da Tita drži na uzici. Nakon prodora Crvene armije u Srbiju, kad se Tito našao u svom prirodnom komunističkom okruženju, okuražio se i Britancima pokazao zube, na što su oni reagirali smanjivanjem opsega pomoći koja postaje sve skromnija, da bi u proljeće 1945., kad su odnosi komunističke vojske s Britancima postali gotovo neprijateljski, potpuno presahnula.’ Svejedno je dosta oružja, dovoljnoga za obračun s ‘narodnim neprijateljem’ ostalo u Titovim rukama. Ne treba zaboraviti da je i u ishođenju pomoći u naoružanju za Tita veliku ulogu odigrala sovjetska obavještajna služba, koja je utjecala na izvješća britanskih agenata (zapravo svoje dvostruke igrače) da se Tito bori protiv Nijemaca. U stvarnosti, Nijemci su se mirno povlačili preko južnoslavenskog teritorija, uz ranije Titovo obećanje da jedno vrijeme ne će dizati pruge u zrak (to su u Zagrebu dogovorili njegovi izaslanici Đilas, Velebit i Popović). Hrvatska je vojska pred kraj rata pak ostala na cjedilu, gotovo bez strjeljiva koje više nije dobivala od svojih ‘saveznika’. Povlačenje i predaja zapadnim saveznicima, bili su u tom trenutku logičan potez. Kako se kasnije priča odvila, poznato je.

Franjo Častek u Otočcu preživio je ustaše i četnike te Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana

Osjećaj da se medijska scena u Hrvatskoj nalazi na razini iz 70-ih godina prošlog stoljeća potiče i medijska obrada tema iz Drugoga svjetskog rata. Ako se može neki sadržaj na pozitivni način povezati s partizanima, onda se to ističe, ako ne ide, prikriva se.

Evo nekoliko aktualnih primjera: nedavno (10. kolovoza) u Jutarnjem listu objavljen je intervju s beogradskom glumicom Mira Banjac (rođena 1929.). Na naslovnoj je stranici najavljeno da je postala glumica zahvaljujući sudjelovanju u partizanskoj borbi. U intervjuu se, pak, doznaje kako nije bila ni u kakvoj partizanskoj borbi. U njezino selo u Srijemu došla je kazališna skupina Prve proleterske, očito već poslije rata, i mlada Mira im se pridružila. Bez oružja, sa skupinom glumaca zabavljača, stigla je prateći brigadu i do Trsta pa se vratila natrag. Iako i sama u odgovorima negira ikakav utjecaj ‘partizanstva’ na sebe i svoj rad, to ne smeta uredniku da joj podmetne na naslovnici.

S druge strane, dan poslije u ‘Studiju’, prilogu Jutarnjega o televiziji, kazalištu i estradi, objavljen je intervju s dubrovačkim doajenom hrvatskoga glumišta, Mišom Martinovićem. Podebljanim slovima uz tekst spominje se kako je bio ‘zarobljenik, partizanski ćato’. U tekstu se tako doznaje da je Miše Martinović 1944. mobiliziran u domobrane kao 18-godišnjak i da je zarobljen na Bleiburgu te da je pukim slučajem preživio Križni put. Nakon što je dopraćen iz Maribora u Zagreb, proslijeđen je u koloni prema Bjelovaru: ‘Bio sam bos, na kiši, na putu bez asfalta. Više sam prepuzao negoli hodao do Bjelovara.’ Uz mnogo sreće preživio je i bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku (tu je bio ‘partizanski ćato’, što s ponosom ističe urednik u Jutarnjem listu). Ubrzo nakon procesa nadbiskupu Stepincu, Martinović je ponovo uhićen, kao ‘klerofašist’ i osuđen na 15 godina robije. Malo je nedostajalo da ga osude na smrt. Amnestiran je nakon dvije i pol godine provedene u zatvoru u Zenici. Urednik nije imao potrebe tu filmsku priču naglasiti novinskom opremom. Ali zato je neki njegov kolega imao potrebu dodatno prikriti partizanski zločin iz Otočca. U članku o oldtimeru pronađenomu u Otočcu, koji je kupio i koji će obnoviti autoprijevoznik Antun Presečki, navodi se kako je vlasnik automobila, ljekarnik Franjo Častek, stradao ‘u vihoru rata 1941.’ (JL, 13. kolovoza 2019.).

A zapravo su Časteka ubili partizani 1945. godine kao obrazovanoga građanina, potencijalnoga protivnika svojega totalitarnog sustava. Franjo Častek preživio je i ustaše i četnike, i Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana.

Igor Vukić/narod.hr/hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ako su Hrvati počinili agresiju na BiH, zašto napadnuti muslimani nisu bježali u Srbiju, a ne u Hrvatsku?

Objavljeno

na

Objavio

Gledam kviz HRT-a ”Tko želi biti milijunaš” s Tarikom Filipovićem. Kandidati su solidnog znanja. Ali, zna ”znanje” i HRT. Lukava i dvosmislena pitanja, puna zamki i navlakuša. Nekako vjerujem da kod sastavljanja pitanja pomaže njihov ”kućni” povjesničar Hrvoje Klasić. Tu su još Jakovina, Markovina, Goldstein… Pitanja je puno, a love je sve manje.

Čitam pitanje koje je preko Indexa postavio Hrvoje Klasić. Pitanje za milijun kuna. Pita mudri Hrvoje: ”Kako to da se nikad ne služi misa na Sutjesci, nego uvijek na Bleiburgu?”. Da, stvarno! I na mitskoj Sutjesci izginulo je puno Hrvata, pretežno iz Dalmacije… Nad tim pitanjem zamislio bi se vjerojatno i sam Mika Špiljak, Klasićev ”državnik”. Ima tu dosta odgovora iz tzv. ”zone sumraka”. Prvi se nameće sam po sebi.

Ako bi misu organizirali orjunaši i jugo-nostalgičari koji ovih dana slave bravara u Kumrovcu, potomci 11. Dalmatinske brigade i 6. Ličke, onda bi se misa trebala održati na Sutjesci. Pitanje je samo koji bi bio odabir crkve. Kardinal Puljić, ili Porfirije. Jer, poginuli su se borili za Jugoslaviju, a mi danas po nekim naznakama živimo u Republici Hrvatskoj. Protiv koje su se žestoko borili neki čiji očevi su ostavili kosti na Sutjesci. To su oni koji su, usput rečeno, bili do zuba naoružani pa su ipak ”popušili” od nadmoćnog neprijatelja.

Bacali su ih žive u jame…

A oni koji su uspjeli pobjeći pred ”nadmoćnim” fricevima dobili su dostojnu satisfakciju dvije godine kasnije. Na Bleiburgu. One koji su se dvije godine ranije borili žestoko za Hrvatsku, pobijeđene, razoružane i nemoćne klali su i ubijali oni sa Sutjeske. Bacali su ih žive u jame, kršeći namjerno i obijesno sve međunarodne pravne norme kao npr.: Ženevsku konvenciju iz 1864. g, Konvenciju iz 1906. g. i 1929. g. o postupku s ratnim zarobljenicima. Te konvencije bile su za njih mrtvo slovo na papiru. I sada se neizlječivi ”jugović” pita zašto Bleiburg, a ne Sutjeska?

Uostalom, bitka na Sutjesci navodno je u međuvremenu poništena, jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran. Tako bar tvrde moji Boljani Ufo i Štujo. Ja im vjerujem. Puno više nego ”istoričaru” Hrvoju.

No, ima još čitav niz pitanja za ”milijun kuna…”, a na koje nema odgovora. Recimo, teorijica na kojoj egzistiraju gore navedeni ”istoričari” je i ona o ”agresiji” Hrvatske na BiH. Koliko je o tome zamračenih papira i prolivene tinte raznih jugo proroka. Klasić, Jakovina, Mesić, Josipović i da ih ne nabrajam dalje… Pitanje glasi: ako su Hrvati počinili agresiju na BiH, zašto napadnuti muslimani nisu bježali u Srbiju, a ne u Hrvatsku? Zašto je oko 500.000 Tuđmanovih navodnih ”žrtava” zbrisalo u hotele diljem RH i preko Hrvatske u Njemačku? Zašto je preko Hrvatske dolazilo oružje u BiH, ali i mudžahedini…?

Na kraju nešto za produljenje kratke pameti ne samo u naših ”istoričara”, nego i onih u BiH. Sjetimo se samo tragične višegodišnje drame s opsadom Sarajeva. Srpski snajperisti s crvenom zvijezdom na kapama ”vežbali” su nad Sarajevom za Olimpijske igre ubijajući neoprezne. Tada je kardinal Puljić mogao iskoristiti za bijeg tunel kraj aerodroma kao, recimo, Miljenko Jergović, ali je ostao do kraja u BiH. Na žalost, danas je neka druga povijest na sceni. ”Istoričari” u RH kao i političari u BiH smatraju kako im neprijatelji nisu bili Mladić, Zoran Erceg, VučićŠešelj, Karadžić i četnička ekipica nego Puljić i Tuđmanovi agresori. Uskrsnuli ustaše iz Bleiburga!

Gledam sliku iz Večernjaka od 20. svibnja 2020. g. Ogromna masa ogorčene raje pred sarajevskom katedralom koja protestira. Povod je misa za žrtve Bleiburga. Socijalna distanca od 2,5 milimetra. Na glavama plave kape s crvenom zvijezdom. Istom onom zvijezdom iz opkoljenog Sarajeva. Naivni putnik pomislio bi u prvi mah da ”ogorčeni” narod ”protestuje” zbog ubijanja zarobljenika bez suđenja… Ali ne, danas se mitska ”crvena zvezda” vratila u progresivno Sarajevo na velika vrata. Naravno i Sarajlije i Hrvateki očekuju od Plenkija da, nakon izbora, pošalje opet očekivanu poruku podrške festivalskom Sarajevu kako je ulazak BiH-protektorata u EU hrvatski primarni cilj!!!

Zlobni desničar na fejsu provocira: da su Hrvati Indijansko pleme zvali bi se Pi**e koje šute.

Epidemiološki Hrvatska je silno napredovala. Već sad smo dostigli ”mentalitet krda”. Doduše, ”imunitet krda” još nemamo, ali…

Konferencija za ‘naprednu štampu’

Pukla je opet jedna afera oko ministara. Ovaj puta sa stanom bivšeg ministra Krstičevića. Pao avion i ode ministar. Ljevičari likuju. Otišao general-bauk. Arsen Bauk Franko Vidović sazvali su izvanrednu konferenciju za ”naprednu štampu”. Krstičević ima nekoliko felera koji se ne mogu očistiti ni s Ajaxom. Prvi je taj što je kao zapovjednik 4. Splitske ušao u Knin i poremetio legendarno ”bratstvo i jedinstvo”. Zato danas imamo ”uzdolje”, navijači Hajduka i Zvezde više se ne vole.

Zatim, drugo: nesretni general je HDZ-ovac. Kraj SDP-a, HNS, Radničke fronte, Stranke bez imena i prezimena, on navro baš u HDZ. I usudio se, nakon što ga je pravi narodni general Stipa Mesić smijenio, nastaviti baviti politikom umjesto da je otišao u propali ”General turist” i prodavao aranžmane turistima iz Srbije za Knin u zimskim mjesecima. Ali, samo kada zahladi, jer oni su majstori za dizanje temperature.

Zamislite, general Krstičević kupio je od MORH-a stanove koji po tržišnoj cijeni koštaju toliko i toliko, a on ih je platio znatno manje. Obožavatelji generallisimusa Stipe Mesića ”prosto nisu mogli da veruju!”. Korupcija, škandal! Dok običan svijet kopa po kontejnerima on… itd. itd… Stipini kaplari su jedino negdje po putu ”izgubili” istinu. Prema pravilniku MORH-a visoki časnici, osobito iz Domovinskog rata, mogli su pod povoljnim uvjetima otkupiti stan. Na taj način stanove su otkupili i generali Stipetić, Tus, Špegelj… Međutim, Bauk (komunizma) koji baulja Hrvatskom to k’o fol nije znao. Tipična ljevičarska farizejština. Treba olajati ratnog generala i pobjednika, onog tko je njihovu famoznu ”treću armiju u Evropi” posjeo na traktore i poslao na ”istorijsko đubrište”.

Imaju i oni svoje heroje, kao što su Mladićev snimatelj Zoran Erceg pa general antifašista Luka Džanko koji stoji čvrsto uz predsjednika Milanovića riječima: ”Maknite ustaški pozdrav! Zbog dva redikula Milanović nije imao izbora. Zloupotrebljava se poginule HOS-ovce”.  Bauka, recimo, ne zanima kako je do stana od 100 m2 u centru Zagreba došao glumac Vili Matula, bivši član CKSKH? Je li on general? Možda i je. Samo ne znam koje vojske..!?

Čujem da se legendarni srpski ”ratni junak” kapetan Dragan busa u prsa: ”Na tenku bih ušao u Zagreb za tri dana”. Možda bi i ušao. Ali bi li i izašao? To znaju samo BBB, koji bi se pozabavili našim Draganom.

Iako je bio kratke pameti, produljili su mu mandat…

Svibanj je fatalni mjesec za Hrvate. Antife evociraju uspomene na dane ”ponosa i slave”. Oni su u svibnju pobijedili fašizam i oslobodili…? Kad ih zapitaš da se sjete jedne jedine bitke, ili ofanzive u kojoj su pobijedili… muk. Jedan, i to Josipović, ipak se uspio sjetiti jedne sjajne pobjede kad su partizani ”porokali” tenkovima i granatama fratre na Širokom. Svećenici su Josipoviću bili ”legalan vojni cilj”. Fratre su poubijali, ali su zmije zbrisale u Hrvatsku po kojoj, kaže Josipović, još i danas gmižu li, gmižu.

Strah od modernih ustaša i fašizma uznemirio je i notornog Tomislava Klauškog, ubojitog antifu koji piše u 24sata. Kaže drug Toma: ”Imam osjećaj da što glasnije slavimo Dan pobijede nad fašizmom, to se više podsjećamo da ta pobjeda nije konačna i da će nam trebati uskoro još jedna jer je fašizam opet ovdje”. Gdje živi drug Toma? Pa svi znamo da je 5. kolovoza 1995. g. fašizam, onaj crveni, konačno u Hrvatskoj otpravljen u povijest. A ako drug Toma misli ”da će nam trebati uskoro još jedan rat…” za takav će biti dovoljni samo Torcida i BBB, a Tomislav Klauški će tada dobiti 24 sata da zbriše.

Čista je ironija da kad si ateist, a zoveš se Bogoljub…

A sada još jedan dokaz da je mentalitet krda potpuno ovladao povjesničarskom sferom u RH. Svake godine u svibnju javljaju se kriptokomunisti i galvanizirani ljubitelji propale Juge sa svojim cviljenjem i tobože podsjećaju cijenjeno pučanstvo kako je na današnji dan Pavelić 18. svibnja 1941. g. poklonio Musoliniju hrvatske otoke, gradove i 400.000 Hrvata… Izdaja i veleizdaja. Uglavnom riječ je o povjesničarima razine Klasića, Jakovine, Markovine i raznim antifa amaterima. Radi se o jedno dobro uigranoj prijesnoj laži. Tipično komunjarskoj. ”Laži, laži, laži, pa će ta laž jednog dana postati istina”, rekao njihov PR-uzor Joseph Goebbels. Znači idemo od početka…

Dana 12. studenog 1920. g. u Rapallu, gradiću blizu Genove, potpisan je ugovor između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Treba napomenuti kako je još 1918. g. Benito Musolini u riječkom Narodnom kazalištu održao programski govor u kojem je iznio koji gradovi, otoci i teritoriji trebaju pripasti Italiji. Između ostalog to su bili Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, grad Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i slobodni grad Rijeka. To što je Musolini želio ispunili su mu u Rapallu kraljev premijer Milenko Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić te ministar financija Kosta Stojanović. Građani Kraljevine SHS bili su silno ”oduševljeni” tim ”darom”, ali ugovor nikada nije ratificiran u Narodnoj skupštini. Tek 26. lipnja 1921. g. potvrđen je bez parlamentarne rasprave Kraljevom odlukom.

Taj ugovor je bio 22. veljače 1924. g. donekle izmijenjen Rimskim ugovorom. Tim ugovorom ukinuta je Riječka država i uspostavljena Kvarnerska provincija. Od strane Kraljevine SHS-a to su potpisali predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar ”inostranih” poslova Momčilo Ninčić. A sa strane Kraljevine Italije Benito Musolini. Talijani su sa ta dva ugovora dobili doslovno sve što su željeli pa je talijanski kralj Viktor Emanuel III. 16. ožujka 1924. g. sa suprugom Jelenom Petrović Njegoš doplovio u Rijeku kao pobjednik!

Hajmo sad malo srednjoškolske logike. Što je to 1941. g. Pavelić još mogao pokloniti Italiji? Naravno ništa. Italija, sila ”osovine”, do svoje kapitulacije 1943. g. imala je sve o čemu je Musolini sanjao još 1918. g. u riječkom kazalištu. Čovjek koji je 1920. g. potpisao taj ugovor – dr. Ante Trumbić – danas ima svoju ulicu u Splitu. Nećete vjerovati, ali ulicu u Splitu nemaju ni predsjednik kraljeve vlade Milenko Vesnić, ni Kosta Stojanović, ni Nikola Pašić, ni Momočilo Ninčić. Zašto? Pa zato jer je Trumbić bio za jugoslavensko ujedinjenje. Pomalo rasistički od naših sinova orijune. Ulica Trumbiću… a ostalima … I kako sad povijesnim budalama objasniti da i ucjena ima svoju cijenu. Sve to, uostalom, postoji i na Googleu.

Imam prijatelja kojem Google ne treba. Njegova žena sve zna.

Čitam na fejsu da je djevojka od 23 godine ostavila Micka Jaggera starog 77 godina zbog Clinta Eastwooda starog 90 godina. Objasnila je da je Mick prebalav za nju. Joži Manoliću otvara se nova perspektiva. Svibanj je fatalni mjesec za stotine tisuća ljudi raznih narodnosti koji su u svibnju 1945. g. bili poslani na onaj svijet voljom onih koji su ih tobože ”oslobodili”.

Tako je Tito 20. svibnja 1945. g. u Varaždinu na Kapucinskom trgu održao programski govor. U pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa Tito je poručio Hrvatima što ih čeka osim oduzimanja teritorija kao što su Boka Kotorska, Srijem i ostalo. ”U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”.

Rat je gotov, 8. svibnja bila je potpisana kapitulacija, a naš bravar se uz pomoć JNA obračunava s ”hrvatskim smradom” još 20. istog mjeseca. Ne sa OZNA-om, UDBA-om, nego s Jugoslavenskom armijom.

Obzirom na brzinu obnove od potresa, mislim da je jednostavnije vratiti glavni grad u Varaždin. Tim više što više nema ni Tite, Rankovića i Nađa…

Nino Raspudić, moj omiljeni kolumnist, otišao u politiku. Nino je intelektualac kojeg dobronamjerno podsjećam na jednu zgodnu misao američkog diplomata Harimmana. Na pitanje novinara što je u politici najvažnije, Harimman je odgovorio: ”U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti!”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Nino Raspudić: Jergoviću i drugovi, dobro došli u klub ‘fašista’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Trump i Jinping u bitci za WHO

Objavljeno

na

Objavio

Za skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) obično znaju tek oni koji sudjeluju na tom dosadnom skupu, i oni koji od toga moraju napraviti neku suvislu vijest. Dakle, poneki ministar zdravstva iz država članica organizacije (trenutačno 194), koji u sjedištu organizacije u Ženevi pred obično praznom dvoranom iščitavaju svoje referatiće pune općih frazetina, te pokoji lokalni dopisnik koji od toga nastoji napraviti neku suvislu vijest.

Ove je godine bilo drukčije. Ne samo zato što se i skupština WHO-a zbog pandemije COVID-a 19 premjestila u virtualni svijet, nego i zato što se na dnevnom redu našla (i) rasprava o načinu na koji je WHO reagirao na pandemiju. A u javnosti je otvorena tema prebliske povezanosti glavnog direktora WHO-a Tedrosa (Adhanom Ghebreyesusa) s kineskim političkim vodstvom, uz žestoke kritike američkog predsjednika Trumpa, koji je uoči skupštine čak suspendirao financiranje WHO-a. Uz to, Australija je ispred proameričkog bloka država pokrenula donošenje rezolucije o istrazi kineske odgovornosti za širenje virusa.

Minula video-skupština pokazala je da se WHO nije promijenio. Ali se javno razotkrivaju njegove bolesti. Države članice se, očekivano, nisu mogle usuglasiti o iole ozbiljnijoj rezoluciji koja bi (barem) naložila neovisnu istragu kineskog ranog upravljanja epidemijom i pokušaja njezina zataškavanja uz aktivnu pomoć šefa WHO-a dr. Tedrosa.

Jer, Kina se oštro protivila takvoj rezoluciji. Usuglašena je općenita rezolucija koja operativno ne znači ništa – kaže da će se jednog dana ozbiljno istražiti ponašanje WHO-a u odgovoru na epidemiju i načelno se jamči globalna jednakopravnost u pristupu budućem cjepivu i lijeku protiv COVID-a 19, kao i pristupu zaštitnoj i medicinskoj opremi. No i takvo “rezolutno ništa” upućuje na daljnji smjer procesa.
Diplomatska uloga

Prvo, EU je još jednom odigrao svoju uvijek uspješnu ulogu diplomatskog premošćivanja jaza u eskalirajućem sukobu između SAD-a i Kine, nježno “izvadivši zube” australskom prijedlogu rezolucije. Ta uloga amortizera krize očito će i ostati glavna uloga EU-a u svjetskim procesima.

Zanimljivo je da je baš u finišu pregovora o rezoluciji, kako bi pritisnuo Kinu, njemački BND dao objaviti kako imaju dokaze da je dr. Tedros zaustavio informacije o epidemiji na osobnu zamolbu kineskog vođe Xi Jinpinga. A nekoliko dana prije, da bi privukli Kinu rezoluciji, BND je dao objaviti kako nemaju nikakvih sumnji da bi virus mogao biti proizveden u kineskom laboratoriju, kao što to otvoreno sumnja Trumpova administracija.

Kad je riječ o razotkrivanju modusa operandi WHO-a, potaknutog stalnim napadima predsjednika Trumpa, slaže se zanimljiv mozaik povezanosti kineske partijske države, američkih “filantropa” i farmaceutskih multinacionalki pod kišobranom WHO-a. Vidi se zapravo u kojoj je mjeri i dosad WHO igrao značajnu ulogu u globalnoj ekspanziji farmaceutike (oni sivi ministri zdravstva s početka teksta bili su samo paravan tom sadržaju).

Vidi se da je izravna povezanost američkoga kapitala premazanog “filantropijom” i kineske partijske države osnažene gospodarskom ekspanzijom, pod kapom WHO-a, bila zapravo programirana i poželjna priča globalističkog poretka. Sve dok Kina nije ugrozila američki gospodarski (a time i politički) primat u svijetu, gotovo okupirala Europu. Sve dok Komunistička partija Kine nije doslovce ušla u zapadna dvorišta.

Danas se pišu peticije za ukidanje statusa ambasadora dobre volje WHO-a gospođi Peng Liyuan i gospodinu Jamesu Chauu. Gospođa je pjevačica, general-majorica Narodnooslobodilačke vojske Kine, ali i supruga kineskog vođe Xi Jinpinga, kojeg odnedavno u dijelu zapadnih medija počinju titulirati kao “kineski komunistički diktator”.

James Chau donedavno je bio najpoznatiji novinar-urednik kineske državne televizije, sad se sjetiše da je glavni propagandist Komunističke partije Kine. I nekad i sad bio je stalni sudionik na “filantropskim” eventima Billa Gatesa, drugog najvećeg financijera WHO-a (odmah iza SAD-a).

No ta priča o kineskim ambasadorima dobre volje nije od jučer, niti od mandata dr. Tedrosa. I gospođu Liyuan i gospodina Chaua imenovala je ambasadorima dobre volje još Tedrosova prethodnica na čelu WHO-a, Kineskinja kanadskog podrijetla dr. Margaret Chan, upamćena, između ostalog, po svojim hvalospjevima zdravstvenom sustavu Sjeverne Koreje, i izjavi da “uopće ne pate od pretilosti”.

Tedros je “svoju” ambasadoricu dobre volje lani pronašao na drugom kraju svijeta, u Cyntiji Germanotta, aktivistici i vlasnici Fondacije za mentalno zdravlje, poznatijoj po tome što joj je kći Lady Gaga, s kojom zajedno vodi fondaciju. I po tome što su vrlo bliske paru Obama.

Cilj Trumpova napada na establišment WHO-a nije njegovo ukidanje, nego marginalizacija dr. Tedrosa i razobličavanje povezanosti globalističkih filantropa, farmaceutske industrije i komunističke Kine, kako bi se najkasnije u sljedećem mandatu, nakon 2022., s novim direktorom WHO prilagodio novom poretku. Dotad će u distribuciji biti i cjepivo i lijekovi protiv COVID-a 19.

Postojeći se poredak stvarao preko globalizirane ekonomije uz regulaciju WTO-a. Sljedeći će se oblikovati kroz globalizaciju zdravstva preko WHO-a.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari