Connect with us

Kolumne

Igor Vukić – Što to drobi Ivo Goldstein

Objavljeno

on

Dno dna jednoga znanstvenika

ŠTO TO DROBI IVO GOLDSTEIN

i hoće li uprava zagrebačkoga sveučilišta išta poduzeti protiv ovoga notornoga lažljivca i krivotvoritelja

Goldsteinove bombe o drobilici i lomači u Jasenovcu podjednako su sulude. Da se ikad ozbiljno i upućeno bavio Jasenovcem, ne bi se usudio javno sramotiti takvim tvrdnjama

Piše: Igor Vukić

Bio je to neugodno vruć dan, taj 14. kolovoza, kad je Jerusalem Post ispalio bombu. Objavio je tekst stanovitog Davida Goldmana pod naslovom „Ovo sramotno ruganje holokaustu mora prestati“. U tekstu je napisano kako hrvatski povjesničar Ivo Goldstein izmišlja da su u Jasenovac iz Njemačke u travnju 1945. dovezene nekakve drobilice za kosti pa zato nije nađeno mnogo posmrtnih ostataka žrtava. Dalje stoji da je forenzički dokazano od 2500 – 4500 stradalih, a popisi govore o desecima tisuća. A i ti popisi su sumnjivi, istraživanja pokazuju kako su u velikoj većini izmišljeni.

Autor Goldman kako ga je predstavio Jerusalem Post, pitao je i zašto se koriste slike iz njemačkih logora kako bi se pojačavali tekstovi o Jasenovcu te zašto se uopće iznose brojke i procjene, kad svi priznaju da je brojeve žrtava u ovom slučaju teško utvrditi. Goldman je zaključio da takva izmišljanja mogu pridonijeti rastućem antižidovskom raspoloženju u svijetu.

Goldsteinova mitomanija sad je poznata i na globalnoj razini

Zahvaljujući tome što je objavljen u jednom takvom dnevnom listu kakav je Jerusalem Post, članak je brzo dospio na brojne medijske portale u Hrvatskoj i okolici. Prijevod su objavili Index, Kamenjar, Večernji list, Narod.hr, Oslobođenje.ba, Maxportal, Klix.ba, Poskok Online i drugi. Objava je izazvala burne komentare čitatelja. O promjeni odnosa prema Jasenovcu i potrebi temeljitog istraživanja Jasenovca koju vidi i Jerusalem Post, pohvalno su se izrazili i povjesničar Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest, kao i kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić. I Hrvatski tjednik je sa zadovoljstvom registrirao da je dobar dio navoda iz članka u izraelskom listu potvrda dugogodišnjeg pisanja njegovih autora, a da je mitomanija Ive Godsteina napokon uočena i na globalnoj razini.

U Srbiji je na članak prosvjedom odmah reagiralo tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova, a televizijske su postaje brže-bolje organizirale razgovore uživo u kojima su se sudionici, poput episkopa Jovana Ćulibrka iz Pakraca, natjecali u osudi sadržaja članka. Jedini izuzetak bila je TV Happy, čiji mi je urednik i voditelj Milomir Marić dao priliku da putem Skypea izravno u programu prokomentiram ovaj događaj.

Nakon prvotnog oduševljenja što je Jeruzalem Post objavio taj članak, u mojoj skupini istraživača jasenovačkog fenomena pojavila se sumnja u identitet navodnog autora. Navodnog  pisca Davida Goldmana iz Australije, predstavljenog kao direktora thegoldmanreporta.org, stranice koja se bori protiv neonacizma i antisemitizma. Bilo je to sve predobro da bi bilo istinito. Toliko smo puta pokušavali stupiti u kontakt i zainteresirati ugledne profesore povijesti po cijelom svijetu, voditelje uvaženih katedri na sveučilištima zvučnih imena. Slali smo im autentične arhivske dokumente o Jasenovcu, fotografije, izjave svjedoka… Bez uspjeha. Ne zanima ih. Sorry dečki, ništa izvan onoga što je još utvrđeno u vrijeme Titove Jugoslavije.

I sad se pojavi neki, kakav-takav, zainteresirani tip. Ali…

Učinili smo ono što je, čini se, JPost propustio: malo smo bolje provjerili autora, analizirali radove koji su objavljeni pod njegovim imenom (ima ih samo tri) i raspitali se kod više izvora u Australiji. Uskoro je postalo jasno da „David Goldman“ kao stvarna osoba koja je napisala članak – ne postoji.

Identitet i članak stvorili su jedna ili više osoba dobro upućene u jasenovački problem. Posjeduju i primjernu razinu medijske pismenosti potrebnu za pripremu legende (web stranica, plasiranje članaka u nekoliko raznih medija), koja je omogućila da članak procuri kroz prste Jerusalem Posta.

Budući da se zalažemo za ozbiljno istraživanje i raspravu o logoru u Jasenovcu, koju treba voditi s poznavanjem činjenica, ali i s jasnim identitetom sudionika u raspravi, morali smo obavijestiti javnost o sumnji u identitet rečenoga Goldmana. Učinio sam to putem moje Facebook stranice, upozorivši javnost – prije nego je toga postao svjestan i sam Jerusalem Post.

Te su novine potom povukle članak iz svojeg elektroničkog izdanja, istodobno praveći novu pogrešku! Nisu pri tome obavijestili svoje čitatelje o razlozima povlačenja. Stoga sam kao redoviti čitatelj Jerusalem Posta (od 1995. godine), upitao glavnog urednika Jakova Kaca o aferi Goldman. U prvom pismu (poslanom izravno njemu, ali i cijelom uredništva) pitao sam može li potvrditi identitet autora, odnosno, hoće li provesti istragu kako bi se ispitalo je li njegov list lijepo nasamaren. Je li bio žrtva „hoaxa“ kako se u žargonu angloameričkog novinarstva zove takva vrsta prijevare?

Nitko, nigdje i nikada, ni među bivšim zatočenicima, ni među najgorim komunističko-velikosrpskim piscima o Jasenovcu, nije spomenuo da je ondje bilo takvih strojeva

 

Nakon šest dana od objave članka poslao sam mu drugo pismo u kojem sam ustvrdio da je vrlo vjerojatno kako „DG“ uopće ne postoji i da bi bio red da to njegove novine i priznaju i ispričaju se javnosti.

Ili, ako i dalje misle da „DG“ postoji, zašto su onda uklonili njegov članak? Zar njihov autor ne zaslužuje pravo na izražavanje svojega mišljenja, kao i drugi suradnici? Ako „David Goldman“ ipak ne postoji, može li se onda sumnjati u identitet ostalih autora u listu? Sudeći prema odnosu prema drukčijem mišljenju, možda vi uopće niste Jerusalem Post? Nego se iza tih kulisa skriva „Kabul Press“ ili moskovska Pravda?

Ni na jedno od ovih pisama do 22. kolovoza, kad nastaje ovaj članak, nije stigao odgovor.

Ali su zato na stranicama „Jerusalem Posta“ osvanuo tekst Dejana Ristića, ravnatelja Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Potom je, 21. kolovoza, objavljen i odgovor Ive Goldsteina upućen fantomskom Davidu Goldmanu.

Jerusalem Post, Ristić i Goldstein odnos prema „Davidu Goldmanu“ postavljaju na sljedeći temelj: prave se kao da on postoji, ali da je riječ o nekom slabo poznatom i nedovoljno upućenom autoru. Naravno, time idu na ruku „hoaxerima“.

O sadržaju Ristićeva odgovora pročitajte više u okviru uz ovaj članak. Goldsteinov odgovor kombinacija je političke kuknjave i slabašnog pokušaja kontrole štete koju mu je nanio sadržaj „Goldmanova“ članka

Goldstein: „Postoje indicije“.

Reći ćemo nešto o dijelovima odgovora koji se odnose na logor u Jasenovcu. Slične je tvrdnje u prvoj reakciji Goldsein iznio 16. kolovoza i za Večernji list. Ustvrdio je da se ekshumacijama na terenu Jasenovca neće moći pronaći koliko je bilo žrtava, jer „brojni svjedoci tvrde da su se od 6. i 7. travnja 1945. na vrat – na nos prekapala jasenovačka groblja, iskapale lješine i kosturi žrtava te ih se spaljivalo na lomačama. Zatočenici su iskopali jame preko kojih su postavljene gvozdene traverze, a na njih debeli pleh, potom i burad s naftom. Leševi bi se stavljali na pleh, a dovođeni su i živi zatočenici, koji su tu zaklani i bili bačeni na pleh. Sve bi ih polili naftom, a nakon što se od pepela izgorjelih lešina jama napuni, onda se prelazilo nad drugu jamu, iznio je Ivo Goldstein. Tijela su tako pretvorena u pepeo koji se bacao u Savu.

Večernjem listu Goldstein je objašnjavao kako je u TV-emisiji Nedjeljom u 2 iznio tezu da su leševi uništavani i spravom za mljevenje kostiju što su nacisti radili u logorima u sklopu  „Akcije 1005“, a ustaše su, i u tom pogledu usko surađivali su nacistima. U Jerusalem Postu je malo ublažio izjavu pa je spominjući „Akciju 1005“ i „tezu“ da je tako rađeno i u Jasenovcu, napisao da su „ustaše i nacisti blisko surađivali na razne načine, a POSTOJE INDICIJE, da bi tako moglo biti i u ovom slučaju“.

Ih, ta nemojte kas’ti – rekli bi u dječjoj seriji „Neven“, koja rad i pisanje Ive Goldsteina stostruko nadmašuje po znanosti i pameti. „Postoje indicije“, kaže. Da se ikad ozbiljno i upućeno bavio Jasenovcem, vjerojatno se ne bi ni usudio javno sramotiti tvrdnjom o drobilicama. Nitko, nigdje i nikada, ni među bivšim zatočenicima, ni među najgorim komunističko-velikosrpskim piscima o Jasenovcu, nije spomenuo da je ondje bilo takvih strojeva. Takve izjave i napisane rečenice mogu biti plod jedino pokvarene mašte. Izjave kakve nisu dostojne profesora na bilo kojem sveučilištu u Hrvatskoj. O tome bi morala povesti računa i uprava Filozofskog fakulteta.

Što se tiče navoda o spaljivanju leševa, o nemogućnosti da se tako uklone tragovi velikog broja ljudskih kostura odnosno posmrtnih ostataka već više puta pisano pa i ovdje u Hrvatskom tjedniku. Ukratko, u zagrebačkom Krematoriju jedan se leš spaljuje oko sat i pol pa i više, u zatvorenom prostoru, na temperaturi od 900 do 1000 Celzija. I opet nakon toga  ostanu nesagorjele kosti i zubi te zatim doista idu u – drobilicu! Uređaj s kamenim kuglama melje i lomi ostatke na strukturu sličnu šljunku koja se na kraju stavlja u urnu. Moguće je da je negdje davno Ivo Goldstein pročitao članak o ZG-krematoriju (jedan je objavio Globus 2015., jedan Jutarnji list uoči Svih svetih 2020.) pa se dosjetio „ispaliti bombu“.

Ništa bolje ne stoji ni s pričom o spaljivanju leševa. Da su to stvarno i radili u Jasenovcu, a nisu, onda bi partizani zatekli hrpe nagorjelih kostiju i fino bi ih fotografirali. Pa se ne bismo 76 godina kasnije morali baktati sa „sumanutim rečenicama nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV“, kako je to napisa tvorac fantomskog “Davida Goldmana“. Prema Godsteinu spaljivanje je počelo 6. i 7. travnja 1945. A već 22. travnja logor praktično prestaje postojati. Partizani su 24. osvojili Staru i Bosansku Gradišku, a 28. travnja zauzeli su Bosansku Dubicu. U napušteni Jasenovac ulaze 2. svibnja. Što to govori Ivo Goldstein? Da su ustaše natjerali skupinu logoraša da u dvadesetak dana u pepeo pretvore 60 ili 80 tisuća tijela, tako što će ih prvo iskopati pa staviti na debeli lim ispod kojeg je hrpa cjepanica? Još će ih politi benzinom. I – puć!, kako bi rekli u Vojvodini.

E time se stvarno kvalificirao za hrvatsku nacionalnu televiziju, i to za emisiju „Na rubu znanosti“, koja nažalost postoji na HTV-u.

Zadnjih dana postojanja logora njegovoj upravi glavni je zadatak bio organizirati povlačenje prema zapadu – prema Sisku, Zagrebu i dalje. Željeznički most između Jasenovca i Uštice, bio je miniran 23. travnja kako bi se usporilo nadiranje partizana iz pravca Dubice. Taj most su inače britanski i drugih zrakoplovi njihovih saveznika nekoliko puta gađali i u niskom letu ali ga nisu uspjeli onesposobiti. Zapovjedništvo i ustaška posada odlazili su s namjerom da se uskoro vrate pa za sobom nisu mnogo toga uništavali, osim tih nekih taktičkih objekata, poput jasenovačkog mosta.

Goldstein kaže da su ustaše natjerali skupinu logoraša da u dvadesetak dana u pepeo pretvore 60 ili 80 tisuća tijela, tako što će ih prvo iskopati pa staviti na debeli lim ispod kojega je hrpa cjepanica? Time se stvarno kvalificirao za emisiju „Na rubu znanosti“

 

Hebrang: Goldstein se zapravo boji istine o Jasenovcu

Godsteinove tlapnje do danas su mnogi ismijavali – od njegovih profesora, preko kolega povjesničara, pa sve do običnih ljudi sa zericom zdrava razuma. Nakon njegove izjave u Večernjem listu poklopio ga je i bivši ministar zdravstva i obrane te načelnik Ratnog saniteta dr. Andrija Hebrang, po nekoliko osnova dobro upućen u forenzičke mogućnosti pronalaženja leševa poginulih u ratovima. „Kao što je Goldstein diletant u području povijesnih znanosti, tako je diletant i u području bioloških znanosti“, izjavio je Hebrang za portal Direktno.hr. Odgovarajući na Goldsteinove tvrdnje da su u močvarnom terenu oko Jasenovca tijela dosad već istrulila, Hebrang je objasnio da „organska materija ostaje dokaziva bez obzira na to kakve bile prirodne okolnosti. „Činjenica je da je brže raspadanje u vlažnom terenu nego li na suhome terenu, ali mi smo imali forenzička istraživanja posmrtnih ostataka na puno vlažnijim terenima od onoga oko Jasenovca“, rekao je Hebrang, dodajući da se porijeklo ljudskih stanica uvijek može dokazati. Primjerice, danas postoji niz znanstvenih metoda, poput DNK analize, po kojoj se može točno dokazati kome pripada molekula koja je pronađena.

Godstein se boji istine pa zato, ocjenjuje Hebrang, laže da se s iskopavanjima ništa ne bi postiglo: „Čemu onda arheolozi iskopavaju različita nalazišta stara više stotina i tisuća godina?“

Istraživački novinar Gordan Malić također je uočio da Hrvatska ima visoko razvijenu forenzičku antropologiju, zahvaljujući poslijeratnim ekshumacijama.

„Naši forenzički stručnjaci među cjenjenijima su u svijetu. Njihov rad u pronalasku, ekshumaciji i obradi nalaza skupnih i masovnih grobnica žrtava rata postao je poznat u stručnim krugovima kao Hrvatski model traženja nestalih osoba (Croatian Model for the Search od Imprisoned and Missing Persons)“, napisao je Malić.

Zahvaljujući tome, dodao je, u svibnju prošle godine otkriveni su i precizno pobrojani ostaci 130 osoba likvidiranih 1945. na lokaciji Prudnice u općini Brdovec, koja je poznata i kao područje čestih poplava Save i Sutle. Iste godine na poplavnome području Brežice u Sloveniji otkriveni su posmrtni ostaci 139 osoba likvidiranih 1945. godine. Na tim su lokacijama partizani ubijali domobrane, ustaše i njemačke vojnike. Malić ne vidi razloga da se s takvim istraživanjima ne nastavi i na području Jasenovca, gdje bi se tražile ustaške žrtve.

Svi istražuju – izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi… – samo Hrvati ne

Malić kao i Hebrang ukazuju na činjenicu da Njemačka potiče i financira potragu za tijelima njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata. „Vlade Savezne Republike Njemačke kontinuirano potiču na otkrivanje i ekshumacije žrtava Drugog svjetskog rata. Upravo zbog takvog stava prema svim ljudskim žrtvama, kao i prema nacističkom režimu, nitko ne dovodi u pitanje etičnost ekshumacija ubijenih pripadnika Wehrmachta od kojih se milijun još vodi kao nestali, a koje se i dalje sustavno provode“, ističe Malić. Hebrang kaže kako su u i u Sloveniji na ovom planu napredovali više nego u Hrvatskoj.

Istoga dana dana kada je u Jerusalem Postu objavljen odgovor Ive Goldsteina, taj je list objavio i članak kako je u Poljskoj, u mjestu Wojslavicze, pronađena nepoznata i neotkopana grobnica u kojoj leži 60 Židova ubijenih prije 79 godina. Pronašli su je članovi izraelske organizacije Shem Olam koja, uz potporu izraelskih vlasti, istražuje arhive i potom terenskim, forenzičkim radovima analizira ranije nepoznata grobišta. Lokaciju u Poljskoj su našli u razgovoru sa seljanima, koji su znali djeliće informacija. Potom su naprednim skenerima za podzemno istraživanje utvrdili točno mjesto grobnice. Komemoracija i dostojan ukop žrtava održani su 18. kolovoza. Valja napomenuti da i nadležne hrvatske službe u Ministarstvu hrvatskih branitelja raspolažu skenerima za istraživanje podzemlja (GPR – ground penetrating radar).

Svi dakle istražuju – Izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi… Ali svagdje postoji veća ili manja potpora vlasti. Jedino u Hrvatskoj ne postoji institucionalna potpora za istraživanje Jasenovca (ups, postoji, daje se za JUSP Jasenovac, ali preko toga se tek tu i tamo ostvari nešto korisno za približavanje realnoj slici zbivanja). Vlast u održavanju mitovima iskrivljene novije povijesti podupiru i neki Hrvati kao što je Ivo Goldstein. Dovoljno je spomenuti da je nedavno bio članom vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću.

Poteškoću u eventualnom terenskom istraživanju mogla bi predstavljati činjenica da se važan dio šireg jasenovačko logorskog područja nalazi na desnoj strani Save (područje sela Donja Gradina), što je Republika Bosna i Hercegovina, odnosno, njezin dio koji se zove Republika Srpska. Budući da su dužnosnici HDZ-a i u Hrvatskoj i u BiH u dobrim odnosima s Miloradom Dodikom i drugim čelnicima RS, možda bi se i tu našao neki put.

Dotle bi se moglo raditi na hrvatskoj strani. Primjerice, u Uštici na području gdje se nalazi „romsko groblje“, odnosno, groblje na kojem se tvrdi da su pokopani ubijeni Romi. To groblje je uređivano poslije 2000. godine, vidi se da je tamo nešto građeno, da je zbog te gradnje moralo biti i kopanja u zemlju, ali nigdje se ne može saznati je li to groblje prije uređenja primjereno istraženo, i je li što pronađeno.

Prije nego se ode na teren, realnom broju zatočenika koji su odvedeni u Jasenovac (i Lepoglavu, Staru Gradišku, itd.) u Drugom svjetskom ratu možemo se prilično približiti istraživanjem relativno lako dostupnih arhiva u Hrvatskoj, a i drugdje. Na temelju dokumenata što se nalaze na dohvat ruke, može se rekonstruirati realni broj onih koji su otišli dalje iz Jasenovca, koji su pušteni na slobodu pa i oni koji su u njemu izgubili život. Kao što su to u svojim knjigama pokazali članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, moguće je rekonstruirati i logorsku svakodnevnicu od kolovoza 1941. do travnja 1945. Iz dokumenata se vide obrisi stvarnih razmjera Jasenovca, a ozbiljno zainteresiranim ljudima ukazuje i na potrebu za daljnjim istraživanjem. Mi smo skupili malu mrežu istraživača koja je  pronašla tisuće dokumenata što bacaju jasno svjetlo na Jasenovac. Za te dokumente se tvrdilo da ne postoje, da su nekud odvezeni (u Beograd, Banju Luku, itd.) ili da su uništeni. Da su se valjda sami od sebe pretvorili u prah i pepeo, kao što Goldstein tvrdi za posmrtne ostatke.

Nepostojeći „David Goldman“ podigao je prašinu svojom podvalom, ali iz toga ipak mogu proisteći i vrijedne stvari. Slično se katkad događa i s drugim „hoaxima“. Jerusalem Post bi trebao priznati svoj propust. Događa se to i najboljima. Duga je lista hoaxa kojima su nasjeli New York Times, Spiegel, Washington Post, USA Today, američka televizija ABC, odbor za dodjelu Pulitzerovih nagrada, itd. Razlika u veličini je u tome što oni priznaju svoje greške, gotovo svaki dan u novinama objavljuju ispravke i isprike. Time čuvaju povjerenje svojih čitatelja.

Pa kad je već tako, da i ja priznam svoja dva hoaksića. Jedan je nastao još osamdesetih u studentko doba, kad se emitirala superpopularna TV serija „Bolji život“. Bio sam u posjetu Puli kod studenskog kolege, a dogovorio sam s Radio Moslavinom iz Kutine, gdje sam prije toga pohađao srednju školu, da se telefonom javim u eter te prepričam događaje s Pulskog filmskog festivala koji se upravo tada održavao. Studentski mangupi dogovorili su se da će za jedno takvo javljanje odglumiti intervju s Draganom Bjelogrlićem tada velikom tinejdžerskom zvijezdom „Boljeg života“. Uspjelo je! Svi su bili sretni. Kolega kojeg sam „intervjuirao“ izvrsno utjelovio megapopularnog Bobišku Popadića. Voditelj u studiju u Kutini bio je presretan zbog ekskluzivnog razgovora, a kutinske domaćice i djevojke što su su čule glas svojeg idola kako im šalje pozdrave.

Možda mi je i to pomoglo da 33 godine kasnije, prije Jerusalem Posta, nanjušim da u „Goldmanovoj“ priči nešto zaudara.

Drugi hoaxić je zapravo tek anegdota i malo dopunjavanje stvarnosti. Bio sam 2002. u Moskvi kao novinar Jutarnjeg lista, prateći susret predsjednika Vladimira Putina i Stipe Mesića. Uoči susreta vozili smo se u mercedesu hrvatskog veleposlanika Hide Biščevića na neki pripremni sastanak. Odjednom je službeno vozilo stalo i – ni makac. Veleposlanik nas je zamolio da poguramo pa smo jedan kolega novinar i ja uprli iz sve snage. Nakon nekoliko pokušaja državni hrvatski mercedes je upalio. Program se nastavio prema planu. Objavio sam u Jutarnjem listu malu vijest o tome pod naslovom „Novinar Jutarnjeg lista spasio susret Mesić-Putin“.

Zanimljivost je u tome što slika objavljena uz vijest – kako svom snagom guram mercedes, nije bila „prava“, nego je snimljena sat vremena kasnije od stvarnog događaja, uz pomoć ljubaznog portira te jednog od brojnih parkiranih mercedesa kakve je lako naći ispred svakog moskovskog hotela.

DVA OKVIRA

Dejan Ristić naveo još manje forenzike od ‘Davida Goldmana’

 

Ubrzo nakon povlačenja teksta navodnog Goldmana sa stranica Jerusalem Posta, na njima se našao tekst Dejana Ristića, nedavno imenovanog ravnatelja Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Ristićev tekst nije dovodio u pitanje postojanje Goldmana, već se htio obračunati s njegovim sadržajem. Iznenađujuće, u Ristićevom tekstu se potvrđuje smjer razmišljanja fantomskog Goldmana. To se lako provjeriti usporedbom tekstova. „Goldman“ je ukazao na ozbiljni nedostatak forenzičkih dokaza (posmrtnih ostataka) u odnosu na proizvoljne brojke navodnih žrtava kojima se razbacuju razni pisci. Napisao je da je bilo 2500 do 4500 utvrđenih ostataka žrtava.

Dejan Ristić se zgraža nad takvim umanjivanjem broja žrtava i poučava „Goldmana“ da su ekshumacije bile rađene 1946., a ne 1947. ili 1948. godine. Rađene su u Uskočkoj šumi (što je lokalitet bliži Staroj Gradiški nego Jasenovcu), a pronađeno je 976 žrtava. U grobnici kod rijeke Strug bilo je još 1000, ali, veli Ristić, nisu ekshumirane jer su bile tako čvrsto nabacani da se to nije moglo učiniti (!?). Dodaje potom da je 1964. u Gradini na desnoj strani Save kod Jasenovca pronađeno još 284 posmrtnih ostataka.

Zbrojimo li podatke iz Ristićeva teksta dobivamo –  976 plus 1000 plus 284 jednako 2260! Već bi i neka voditeljica manekenskog izgleda sa srpske Prve TV ili notorni „anchorman“ s TV Pinka morao u ovom trenutku uzviknuti: „I, ju! Pa ko je bre ovde lud!“. Vjerojatno će pozvati Ristića da im to obrazloži.

Kad se pogledaju komunistički izvori koji opisuju ta forenzička istraživanja, vidi se da je broj jasenovačkih žrtava utvrđen forenzikom još manji od nabacivanja Ristića i „Goldmana“.

Prema zapisniku o ekshumacijama oko logora Stara Gradiška, koji se može pronaći u knjizi Antuna Miletića „KL Jasenovac“ iz 2007. godine, stvarno je iskopano te forenzički i antropološki obrađeno stotinjak posmrtnih ostataka (točno 107, o čemu postoje i fotografije). Ostalo su procjene poput one o 1000 leševa ispremiješanih u nekoj jami pa se nisu mogli ekshumirati. Ili priče o 600 žrtava u jami površine 3 metra i 10 centimetara puta 1 metar i 20 centimetara (ukupno 3,72 četvorna metra)! Cinik bi rekao da su sigurno bili neki Liliputanci. Nemoguće da je tako mnogo stalo na tako malo prostora.

To je tako zbunilo jednog povjesničara da je lakonski 3 m i 10 cm pretvorio u 310 metara puta 120 metara! Sad je jama postala površinom velika kao tri stadiona u Maksimiru! Tome su se čak smijali i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji se ne umara u produkciji fantomskih žrtava.

U Gradini je pronađeno 284 postmrtna ostatka. Zapisnici o tom istraživanju, koje je objavio i Muzej žrtava genocida u Beogradu, otvaraju niz novih pitanja. U grobnicama je pronađeno mnogo kišobrana (?). U jednoj je jami pronađeno 48 muških leševa. U zapisniku, koji je nedavno objavio bivši ravnatelj beogradskog muzeja Veljko Đurić Mišina, stoji da „antropološki izgled skeleta govori da se radi o krupnim lјudima, koščatim, najviše smeđe kose, a kosa je bila vrlo kratka“. Većina ih je bila stara između 20 i 50 godina. Krupni, koščati ljudi, kratke kose? Djeluju li kao tipični predstavnici jasenovačkih logoraša?

Okvir 2

U nedostatku dokaza Goldstein se predstavlja političkom žrtvom

Odgovor Ive Goldsteina Jerusalem Postu je zaista neugodno iznenađenje svakome tko je očekvao neko suvislo podastiranje argumenata. Počinje s pozivanjem na radove njegova oca!, a zatim nabraja svoje knjige, uz citiranje ocjene „poznatog hrvatsko-bosanskog pisca Miljenka Jergovića“, koji piše da se Ivo Goldstein suočava s mržnjom, ali i prešućivanjem u velikom dijelu hrvatske javnosti. Ta javnost su, prema Jergoviću, „desničarski mediji, Hrvatska televizija, akademski i crkveni krugovi“, pri čemu se  Ivo Goldstein se našao na neformalnim crnim listama“! Nevjerojatno. Jergović može pisati što hoće, ali da to Ivo Goldstein misli prodati izraelskoj javnosti, to je druga stvar. On, zbog čijeg je pojavljivanja u emisiji Nedjeljom u 2 Hrvatske televizije i počela cijela ova šarada! U središnjem Dnevniku HRT-a gostuje zajedno s ministricom Ninom Obuljen Koržinek zamalo se držeći za njezine skute! On, koji je pozvan na sudjelovanje u Vijeću za suočavanje s prošlošću koji je osnovala Vlada RH! Profesor koji predaje na fakultetu u Zagrebu i to, zamislite, povijest, gdje je nedavno dobio vođenje novog šašavog kolegija o navodnoj hrvatskoj „desnici“!

Kakav disident! Negdje na tragu Lecha Walese, Martina Luthera Kinga i Spužve Boba Skockanog!

Kakva hrabrost u suprotstavljanju silama mraka u 21. stoljeću u Hrvatskoj!

Tog protudržavnog disidenta Vlada Republike Hrvatske, nemajući kud, šalje neka predstavlja sve poštene i radišne Hrvate u International Holocaust Rememberance Alliance (IHRA), međunarodnoj instituciji koju plaćaju vlade raznih zemalja da se bavi istraživanjem holokausta.

Dobro. A kako Ivo Goldstein, profesor ispod čijeg su šinjela ipak izašli i neki sjajni hrvatski povjesničari, osobno doprinosi tom cilju? Možda je ipak u pravu montažni „David Goldman“ da Ivo Goldstein, premda pošteni Hrvat, doprinosi istodobno i rastu antisemitizma koji je u Hrvatskog, bez problema se može reći, zanemarive razine u odnosu na neke razvijene zemlje poput Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Rusije, Belgije, itd.

Ali neka Ive, on će to dovesti na europski standard.

Kako bi bio u trendu, obavijestio je i Jerusalem Post u svom odgovoru da opasna desnica u Hrvatskoj ipak malo postustaje: čelnik jedne takve stranke dao je ostavku zbog para i mlade cure! Bravo Ivo! Ne bude li više posla na Filozofskom, neki portal koji će probati imitirati Gloriju, mogao bi biti pravo novo radno mjesto.

Hrvatski tjednik, 26. kolovoza 2021.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR