Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Objavljeno

na

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom koje Hrvatsko kulturno vijeće organizira na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza, a organizirano je povodom “Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo.

Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova.

Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.

Skup je nastavljen u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19,30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.

U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima možete pročitati:

Igor Vukić: Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.[1] U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.[2]

Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe.[3] Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

Raspored po selima

Prvi oblik udomljavanja može se nazvati „masovnim smještanjem u seljačke obitelji“. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskog starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio obitelji autora ovog teksta (otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donja Gradina, koje se nalazi nasuprot Jasenovca i jasenovačkog logora). Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica preveženi prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Prema podacima hrvatskih vlasti, na taj je način u Slavoniji raspoređeno više od 15.000 izbjeglica. Udruženje Jasenovac Memorial u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove video-izjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine, i drugih mjesta. Neke od tih izbjeglica provele su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje ranije živjeli.

Dušan Aleksić iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana.[4] Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis – ubijeni u logoru, od ustaša.

Prijevoz iz logora

U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici-volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. Uz ostalo, trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.

U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarice, Mlake i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica. Ondje su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb.[5]

Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom…

Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je primjera da su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kako napuštena od svih lutaju šumama, gladna i već na rubu smrti. Vojnici su iz prevozili potom sve do Zagreba, do bolnice na Rebru. Odatle bi se, ona djeca koja su se oporavila, upućivala u domove i obitelji.

Problem smještaja

Velik priljev u djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.[6]

Zato je predložio da se djecu smjesti u obitelji. „Rekla sam to gđi. Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom“, zabilježila je Diana Budisavljević.[7] I prof. Bresler je jednog dječaka odveo svojoj majci. Prema Breslerovu iskustvu, stečenom u radu na kolonizaciji djece prije rata, „spas tako velikog broja djece, smještenog u nedovoljno opremljenim prihvatilištima bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje, kako bi se čim prije prekinuo dodir i nepresobno međusobno zaražavanje“.[8]

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Diani Budisavljević priopćio da je nakon razgovoara s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno, udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat.

Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će msgr. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije predložio je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Dozvola UNS-a

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. „Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji“, zapisala je Diana Budisavljević.[9]

Udomitelji su pozivani i preko članaka u novinama (Hrvatski narod, Spremnost), pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle „kozaračke djece“.[10] Oko 400 djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe, u bjelovarskoj okolici.[11]

Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12.000 imena. Još za trajanja rata, njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova ND Hrvatske.[12]

U Zagrebu su ponajviše udomljavana manja djeca. Starija su lakše nalazila udomitelje u seoskim domaćinstvima gdje su mogla pomagati, raditi, odnosno, živjeti na sličan način kao i kod kuće. Veća djeca bila su ponegdje tražena i u Zagrebu, osobito ženska, jer su mogla raditi kao besplatne kućne pomoćnice. U svom dnevniku Diana Budisavljević bilježi da je smatrala kako će djeca na selu dobivati i bolju hranu: „Tamo su i pod boljom kontrolom, jer seljak nadgleda kako drugi postupa s djetetom. Djeca imaju kontakt međusobno, dok u gradskim stanovima mogu biti potpuno izolirana“.[13]

Od radnika do pukovnika

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece. Od toga se za dvjestotinjak nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskog konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Dobrotvori i hranitelji

Postojala je i institucija „hraniteljstva“. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću.

I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621.580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranog mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenog fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine… Bilo je tu i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima.

Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca (ako se znao taj podatak) pa su i majke tamo bile udomljavanje.

Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogle zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina, protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.[14]

Oduzimanje kartoteke

Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece. Humanitarne aktivistice uplašile su se da će tako biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju uvrijeđenosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (a suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi kako bi se nastavila potraga za djecom.

Budući da je na kartoteci radio veći broj ljudi, bilo je pogrešaka i njome su se mogle koristiti samo upućene osobe. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pažnjom na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su.

„Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti. To nam je kasnije bilo onemogućeno“, zapisala je Diana Budisavljević.[15]

Uskoro je i delegiranoj predstavnici Akcije u Ministarstvu socijalne skrbi (bivšem Ministarstvu udružbe) dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. „Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju“, zapisala je D. Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. godine.

Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djece, Diana Budisavljević potpuno se povuka u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala, natrag u rodnu Austriju.

Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija „Arena traži vaše najmilije“, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, a kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Humani pothvat

Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici[16] imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“.[17] U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.[18]

Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

Pavelić, a ne Partija

Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.

————————————————————————————–

[1] Dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“, u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.

[2] Diana Budisavljević, r. Obexer (1891.-1978.). Bila je supruga pravoslavca Julija Budisavljevića (1882.-1981.), predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[3] Kamilo Bresler (1901.-1967.), u dokumentima se navodi i kao Brösler i Bressler. U 1942. godini bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe.

[4]https://www.youtube.com/watch?v=IOosxqIuelE, pristupljeno 20. kolovoza 2016.

[5] „Velika djeca idu poslušno, ali malene treba nositi. Morali smo ih tražiti u brdima jastuka. U tome je naročito savjestan bio jedan mladi ustaša koji je bio zdvojan, jer se bojao da ćemo neko malo dijete previdjeti, pa će pokisnuti.“, Budisavljević Diana, Dnevnik, HDA, Zagreb, 2004., str. 88.

[6] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[7] Budisavljević, Dnevnik, str. 95.

[8] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 123.

[9] Budisavljević, Dnevnik, str. 99.

[10] Preko Karitasa, Katoličke akcije i drugih institucija, djeca su dolazila u Koprivnicu, Ludbreg, Kutinu, Sisak i okolicu (Letovanić, Hrastelnica, itd), Petrinju, Zelinu, Kašinu, Vugrovec, Sunju, Sesvete, Zlatar, Drnje, Križevce, Vrbovec, Hlebine, Golu, Rovišće, Đelekovac, Novsku, Lipik, Veliki Tabor, Veliku Goricu, Dugo Selo, Zaprešić, Oborovo, Križ, Lupoglav, Kloštar Ivanić, Peteranec, Dubravu kod Gradeca…, Hrvatski državni arhiv, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1.

[11] Djeca su bila smještena u katoličkim i pravoslavnim obiteljima u Gudovcu, Starim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku. Djeca su bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe.

[12] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Prikaz rada Akcije DB 1941-1945, str. 2.

[13] Budisavljević, Dnevnik, str. 107.

[14] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 90. do 102.

[15] Budisavljević, Dnevnik, str. 165.

[16] Višenacionalni i višekonfesionalni sastav suradnika Diane Budisavljević, koji su relativno slobodno djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sugerira i popis njihovih imena: Đuro Vukosavljević, Marko Vidaković, Stana Radosavljević, Jelka Divjak, Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, Vera Černe, Dragica Habazin, Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, Branko Kesić, Nikola Gajić, Olga Pokrajac, Janko Pajas, Desanka Ristović-Štampar, Ante Bojanić, i drugi. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kut 3., Prikaz rada Akcije DB, 1941-1945, str. 1.

[17] Julija Šepić odlikovana je Redom za zasluge III. stupnja. Nakon rata, zbog „aktivnog ustaštva“, osuđena je na 10 godina zatvora. HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, glavni urudžbeni zapisnik, kut. 136.

[18] Kontakt je uspostavljen preko dr. Šime Cvitanovića, ravnatelja bolnice Rebro. Tvrdi se da je Luburić dostavio i određeni novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas. D. Šakić, rukopis u posjedu autora, str. 47.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Predsjednik IDS-a Boris Miletić priča o ‘uspjesima Istre i IDS-a’. Dovoljna je samo jedna riječ – Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

U Pazinu svečano obilježeno 30 godina od osnutka IDS-a!

Predsjednik IDS-a Boris Miletić nije se mogao nahvaliti sa uspjesima svoje stranke;

“IDS se od samih početaka isticao u šarenom spektru političkih stranaka, prije svega, kao regionalna stranka iz male Istre koja je avangardna i drukčija od drugih. Izborili smo se za dvojezičnost, pričali smo o nekoj dalekoj Europi i zagovarali tada nepopularne ideje antifašizma, suživota, multietničnosti i multikulturalnosti”, istaknuo je Miletić dodavši kako su danas te vrijednosti, za koje se IDS usamljen borio ’90-ih godina, dio hrvatskog  zakonodavstva.

Političari u Hrvatskoj ne ulijevaju ni malo povjerenja i ove riječi Borisa Miletića su isprazne, bez imalo podataka sa kojima bi ih potkrijepio. Kako dobro poznajem povijest i sadašnjost svojeg rodnog kraja i grada prikazati ću drugu stranu IDS-a koju Miletić sakriva ” kao zmija noge”,  da  vidimo i drugu stranu IDS-a , a ne samo ružičastu koju prezentira sam predsjednik stranke, po principu” hvalite me usta moja, kada nitko drugi neće”

1.Osnivanje IDS-a

Istarski demokratski Sabor osnovan je zvanično 14.veljače 1990.godine. Međutim priča počinje tri mjeseca ranije u prostorijama Mjesne zajednice Stoja, kojoj je nazočio novinar HRT- HR- Radio Pula Elvis Mileta i javno objavio.  Tamo je odvjetnik Ivan Pletikos okupio nekolicinu istomišljenika, idealista koji su živjeli za svoj nedosanjani san o demokratskom i pluralističkom društvu.  Zametak budućeg IDS-a činili su njegove kolege iz redakcije nekadašnjeg gimnazijskog odnosno studentskog lista IBOR, koji je Partija ugasila. Prvi je prijedlog bio da se nova partija zove Istarski demokratski savez, ali je na prijedlog Borisa Biletića u spomen na povijesni Istarski sabor prihvaćeno ime koje stranka nosi i danas.

Na fotografiji popisa članova sa potpisima vide se imena osnivača; Ivan Pletikos, Slavko Kalčić, Mladen Kolenko i drugi.  Pletikos prikuplja formulare, piše neophodne akte i Statut stranke. Njegova je “hrvatska” grupa u ogromnoj većini i gotovo bezbrižno u tadašnjem se restoranu ”Varaždin” priprema osnivačka skupština, zakazana za subotu 16. veljače. Drugu grupu predstavljali su  Ivan Pauletta, Mario Sandrić i Dino Debeljuh. Došli su s pričom da imaju sedamdesetak članova, no kako se kasnije ispostavilo, nikada ih nije bilo više od spomenute trojice, a naziv “grupe” zapravo je bila Paulettina adresa u Prematuri. Međutim, u petak ujutro dolazi mu na posao Pauletta i donosi pristupnicu i jednu omanju skulpturu ljudske šake u položaju “šipka ili fige” te sve poprati riječima : “… znaš, nas trojica smo jučer u Zagrebu registrirali IDS !”

E to je bilo nepošteno i na prijevaru otimanje IDS-a od strane talijanaša Paulette, Sandrića i Debeljuha , od osnivača Ivana Pletikosa i njegove grupe, koja je bila hrvatske opcije! Tada je Dino Debeljuh izjavio; ““A šta si ti uopće išao tamo, šta si kod njih tražio? Šta mi uopće imamo s tim Hrvatima, pa mi ćemo se od njih ionako otcijepiti!”

7. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDS-a izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDS-ove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 30 godina od osnivanja IDS-a

Dovoljno je pročitati četiri Rovinjske deklaracije od 23.travnja 1994.godine

O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDS-a dužan je postupati po tim deklaracijama.

Na osnovu Deklaracija donesen je i Statut Istarske županije, koji nije bio u skladu sa Ustavom RH, pa je Ustavni sud ukinuo 18 članaka Statuta kao neustavne.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html

Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli.

IDS kao stranka nije izašla  na prve višestranačke izbore 22.travnja 1990.godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.

  • Dugo su na vlasti i uhljebili su svoje ljude u sav županijski, općinski i državni aparat. Kako su na vlasti raspolažu sa proračunskim novcem, pa se on dijeli raznim udrugama, pa i  braniteljskim i tako ih se obvezuje da budu njihova glasačka baza.
  • Malom izlaznošću na izbore. Evo primjer; Na lokalnim izborima 2017. godine,za pulskog gradonačelnika od ukupnog dijela od 50 360  birača ,izašlo je na izbore njih 18.791  ili 37,31 % . Za Borisa Miletića glasalo je 9740 birača ,što je u postotku 51,83 % od izašlih na izbore, međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak je daleko manji 19,34 %. Znači da od 50.360 birača u Puli za Miletića je glasalo samo 9740. birača.
  • Skupština Istarske županije izglasala je i Statut Istarske županije 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka, od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

U praksi bi to značilo federalizaciju Hrvatske, što nije u skladu sa Ustavom RH i definiranom regionalnom samoupravom.

2. Neprestano mahanje sa autonomijom, propali projekt Euregije  Istre  i Istrijanstva

Deklaracija o Euroregiji Istri, koja obuhvaća i općine iz Slovenije i Italije neslavno je propala zahvaljujući Slovencima, koji su takvu ideju prepoznali kao ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike Slovenije.

  • Ivan Jakovčić je puno puta  postavio pitanje autonomije, ali  je  prigodom  proslave 16. obljetnice osnutka stranke,  rekao da bi otvaranje toga pitanja prije nego Hrvatska uđe u EU štetilo Hrvatskoj jer, kako je kazao, Istri autonomija nakon ulaska RH u EU, ali se ogradio da “IDS ne želi naštetiti politici predsjednika Mesića i Vlade te ne želi ići protiv državnih interesa i time zaustaviti ulazak Hrvatske u Europu”.
  • Dosta nam je toga da Istra bude zadnja u državi i da iz proračuna dobivamo samo mrvice, ističe istarski župan Ivan Jakovčić, 2009.godine poručujući da će IDS obnoviti svoju borbu za regionalnu autonomiju Istrehttps://www.tportal.hr/vijesti/clanak/jakovcic-obnavlja-borbu-za-autonomiju-istre-20090928/print
  • Pa iznova prigodom referenduma 2017.godine u talijanskim regijama Veneto i Lombardija u kojima je većina građana zatražila veći stupanj autonomije u školstvu, zdravstvu, sigurnosti i migracijskoj politici. Očekivano, čelnici IDS-a, i  europarlamentarac Ivan Jakovčić uvjereni su  da građani Istre žele upravljati “svime osim klasičnim državnim funkcijama, poput vanjske i obrambene politike”.https://www.vecernji.hr/vijesti/autonomija-istre-kakvu-zaziva-jakovcic-je-neustavna-1203721 – http://www.vecernji.hr
  • “IDS traži i zalaže se za veću financijsku i regionalnu autonomiju po uzoru na Dansku i Njemačku – kazao je predsjednik stranke Boris Miletić. No nevolja je što Ustav RH nije predvidio takve ovlasti županija – one su precizno popisane i odnose se na poslove od regionalnog značaja u školstvu, prometu… Za veću autonomiju županija nužne su izmjene Ustava, a za to je pak potrebna volja HDZ-a i SDP-a. U dvjema velikim strankama, međutim, nisu skloni Jakovčićevu tumačenju decentralizacije, odnosno autonomije.
  • U SDP-u i HDZ-u, bez kojih nema izmjena Ustava, kažu da jesu za decentralizaciju države, ali su protiv zazivanja neovisnosti Istre.

3. Ivan Nino Jakovčić bez ikakve odgovornosti za 30  godina upropaštavanja Istre!

A iskoristio je Istru, njene težake, radnike, seljake i građane svih profila za svoje osobno bogaćenje, bogaćenje svih njegovih pulena, načelnika i gradonačelnika i za svoju osobnu promocije i političku karijeru. Iskoristio i odbacio kao isluženu staru ragu nakon što su mu omogućili da postigne sve što sada ima u životu.

“Jakovčić u politiku ušao kao trgovac, a tako će i izaći iz politike, loveći se za svaku slamku”. Politika trgovine i kupovanja više ne prolazi…” izjavio je Damir Kajin

Nevjerojatno kako glasači ne vide, ne prepoznaju kada ih političari koriste samo kao glasački stroj, kada ih zavaraju raznim obećanjima o boljem životu, dostojnom čovjeka, kada ih obmanjuju  sa nekom posebnošću, sa Istrijanstvom ,samo da bi ih homogenizirali i iskoristili da im daju svoj glas! 

” Bolje da nas kredu naši, nego oni priko Učke” Ma bravo šjor Nino, neka plaćaju kada ste ih učinio sirotima, kada su ostali bez  posla, bez domova, kada ih kamatare, blokiraju, kada ribari za koje se niste založio u EU Parlamentu,  dobivaju slovenske kazne, kada nas trujete sa smradom iz Kaščjuna, kada ste rasprodali najatraktivnije priobalno zemljište Barbarigu i Dragoneru i mnogo drugih zemljišta diljem Istre, koja se prenamjenjena i prodata, a razlikom u cijeni napunili đepove vaši načelnici i gradonačelnici!

jakovčić seli uljanik

Bravo Nino što ste nam doveo Danka Končara i dali mu koncesiju na 99 godina, a on još nije ništa izgradio, ni jednog čovjeka zaposlio, bravo što ste mu pokupio lijepu svoticu od 136.089 eura neto, za sjedenje u Nadzornom Odboru njegove tvrtke Arafak , bravo što ste omogućio svim ovim političarima da i oni sudjeluju u podjeli kolača Brijuni-Rivijera ;

“Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i bivši istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.”

https://www.h-alter.org/vijesti/brijuni-rivijera-i-svi-zupanovi-ljudi-

Ne pjeva mu  panegirike i hvali ga na sva usta bez osnove, glavni urednik Glasa Istre Robert Frank, ” ni to bez vraga” bi rekli po našu u Istri! Uključio je šjor Nino i državni politički vrh u svoje ambiciozne, a nerealizirane planove, sve u cilju zaštite od odgovornosti, jer nakon svega navedenog ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke a još manje moralne! 

https://www.glasistre.hr/politika/ivan-nino-jakovcic-enfant-terrible-hrvatske-politike-596928

4. Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.

Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške, prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas. Radi se o nevjerojatnoj pljački državne imovine kroz sam projekt Brijuni-Rivijera i Uljanik Grupe, uključivši i brodogradilište 3.maj iz Rijeke.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom,  odnosno urbanizacijom i prodajom  najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili.

Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

2012, godine tvrtka Kermas Danka Končara dobila je prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni-Rivijera, na otok Sv. Katarinu-Monumenti, gdje bi trebala izgraditi dvije lučice nautičkog turizma, sa 550 vezova u moru i 1 150 vezova na suhom te hotel sa četiri ili pet zvijezdica sa 200 kreveta. No ni ta investicija još nije započela.

Zanimljiva je povezanost Ivana Jakovčića i Danka Končara, gdje je opet Ivan Jakovčić bio debelo u sukobu interesa, jer je na stranici 159. financijskog izvješća tvrtke Arafak, Danka Končara navedeno da mu je u 2016. isplaćeno 68.000 eura, a u 2017. godini 63.000 eura. Kako je on bio u NO Afaraka sve od veljače 2013. godine, a odstupio je pod pritiskom u kolovozu  2018. godine, nije teško pretpostaviti da je i prijašnjih godina zarađivao slične iznose samo u Arafaku, ne računajući lijepu plaću europarlamentarca.

5. Povezanost Brijuni-Rivijera i Uljanika sa IDS-om

Iz naprijed navedenog  jasno je da je projekt Brijuni-Rivijera doživio fijasko i potrošio masu državnog novca. Povezanost Ivana Jakovčića sa Dankom Končarom vidljiva je od 2010. godine kada je Danko Končar otkupio projekt izgradnje vila i golf terena na Barbarigi i Dragoneri , a 2012.godine je dobio koncesiju za Sv.Katarinu i Monumente.

Kako je Uljanik postao” šaka u oko” elitnom turizmu kojeg je zamišljao Ivan Jakovčić, trebalo je uskladiti i urbanističke planove sa projektom Brijuni -Rivijera, a za to je bio zadužen IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Prema zadnjoj izmjeni prostornog plana Grada Pule od 29.studenog 2018. godine Uljanika nema nigdje. Na mjestu Uljanika ucrtano je građevinsko zemljište???

ŽUTA oznaka je građevinsko zemljište!. Uljanik sa otokom je označen žutom oznakom!

Koga Miletić zavarava?

BRIJUNI RIVIJERA1.PNG
brijuni rivijera 2

http://www.pula.hr/hr/uprava/upravni-odjeli-i-sluzbe/upravni-odjel-za-prostorno-uredenje-komunalni-sustav-i-imovinu/prostorni-planovi/prostorni-planovi-na-snazi/vi-izmjene-i-dopune-prostornog-plana-uredjenja-grada-pule/

Ivan Jakovčić doveo je Danka Konćara  kao strateškog partnera Uljanika, iako je znao da nema besprijekorno čistu prošlost, svjestan da nema dovoljno znanja, ni sredstava za saniranje dugova Uljanika. I taj je poslovni potez Ivana Jakovčića doživio fijasko, jer Danko Končar nije postao strateški partner Uljanika. A kako i može biti strateški partner  bilo kojeg poduzeća osoba osuđena za gospodarski kriminal 1977 godine na 12.godina strogog zatvora , od kojih je 8 odslužio i osoba koja je pravomočno mora platiti 40 milijuna eura kazne zbog toga što nije pravodobno podnio javnu ponudu za preuzimanje  metalurške tvrtke Arafak.

6. Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun

Kaštijun

Klub vijećnika SDP – HSU održao press konferenciju na temu novog zaduživanja Grada Pule za 20 milijuna kuna za potrebe ŽCGO Kaštijun. Nevjerojatno koliko je već koštao Kaštijun, a preuzet je sa 400 nedostataka.

Danijel Ferić, predsjednik Savjeta za financije i državni proračun SDP Hrvatske,  je konstatirao kako je IDS odlučio građanima Pule čestitati 30 godina IDS-a, i Valentinovo, sa novim zaduženjem od 20 milijuna kuna radi saniranja nedostataka koje ima ŽCGO Kaštijun.

Upozorio je da ovdje s iznosima 20-30 i više milijuna kuna više nema govora o otklanjanju nedostataka, već se to praktički može smatrati skoro pa novim projektom.

ŽCGO Kaštijun je najveći promašaj IDS-a i njegove politike, taj centar je ekološka bomba koja je štetna za stanovnike Pule i Medulina ,te sam okoliš.

Dok s Kaštijuna u sezoni nesnosno smrdi, a vijećnici Skupštine županije prosvjeduju, Županija ne nudi rješenja već prazne priče i obećanja.

Kaštijun se nalazi 2 km od Pomera, Medulina, Banjola i 5 km od centra grada Pule, a nesnosam smrad se širi po ljetnoj vrućini. “Idealno ” za turizam.

7. Pula avetinjski prazan grad

U zimskom periodu centar grada Pule, avetinjski je pust, ulice su prazne, trgovine su zatvorene! Uljanik ne radi! Pored Uljanika uništeni  su svi veći industrijski  subjekti

Svijetski poznata ARENA trikotaža, propala da se nismo ni okrenuli, a imala je trgovine širom bivše drzave! I još manjih pogona.

8. Talijanizacija Istre

Kaže Boris Miletić” izborili smo se za dvojezičnost” Nisu  za dvojezičnost, nego za čistu talijanizaciju!

Talijanizacija se u Istri uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.

Kino Zagreb u Puli se danas zove kino Valli po talijanskoj glumici Alidi Valli, koja je glumila i u promidžbenim fašističkim filmovima i koja je navodno bila priležnica njihovog Ducea!? Zbog čega? Zar zbog manjinskih ‘prava’? Gospodin Radin bi, ako ima imalo samo -poštovanja, ljudske i nacionalne tolerantnosti, morao znati gdje je granica kada se treba stati sa traženjima takvih ‘prava’ za Talijane u Istri, koja istovremeno znače oduzimanje i/ili ukidanje temeljnih nacionalnih i ljudskih prava drugima, u ovom konkretnom slučaju prije svega nas Hrvata!

grag pula

Uvedena je zabrana zapošljavanja ako se ne zna strani (talijanski) jezik, političke funkcije se dodjeljuju po nacionalnoj osnovi (talijanski dogradonačelnici, vijećnici…), fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno sa predstavnicima talijanske zajednice i gradskih vlasti ( dolazak Ginafranca Finija u Pulu na poziv Furia Radina 2010 godine), zabrana govorenja materinjim hrvatskim jezikom u talijanskim školama (npr. u osnovnoj talijanskoj školi u Puli gdje nastavnici galame na djecu «Non parlate Croato!!!»),  –primjera je bezbroj, samo nema nasilja i sve je po zakonu. Talijanizacija  koju provodi IDS, ravna je prisilnoj talijanizaciji između dva svjetska rata, samo bez nasilnih metoda,  vrlo lukavo, a istovremeno se u svakoj prigodi favorizira talijanski jezik.

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ;  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

  • Hrvati  142 173 ( 68,33%)
  • Talijani  12 543 ( 6,03%)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika

Zbog 12 543 pripadnika talijanske manjine ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre!

9. Istra i hrvatski identitet

I nakon 30 godina retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

Prigodom darovanje pulske Vile Idola, Porečko-pulskoj biskupiji, 23.kolovoza 2017.godine,premijer Plenković izjavio je;

Naša Crkva ovdje njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, kulturu i baštinu, okuplja naše ljude i stoga mislim da na ovaj način rješavamo pitanje za koje se već desetljećima nastoji naći rješenje.

Ovo je dobra poruka na tragu naše politike, a to ćemo učiniti i u drugim situacijama kada državne institucije, s posebnim doprinosom ministra državne imovine Marića, imaju širu zadaću aktiviranja državne imovine i stavljanja u funkciju brojnih nekretnina diljem Hrvatske, koje imaju gospodarsku i ekonomsku vrijednost“

Međutim, na tu se izjavu neprimjereno i žestoko obrušio Boris Miletić ;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

 „Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije „ Miletić poručuje Premijeru da se „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” Eto a g. Debeljuh kaže da je neistina da IDS hoće svoju politiku proširiti na cijelu Hrvatsku.

Miletiću smeta hrvatski identitet Istre, jer po njemu Istra ima svoj istarski identitet. Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva  i suvereniteta RH!

Tome se usprotivio čak i Peđa Grbin ( SDP) koji je izjavio;

“Svima koji govore o neovisnosti Istre mogu poručiti samo neka pročitaju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj iz rujna 1943. ili prve stihove istarske himne koji glase: “Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog“

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo
.

10. IDS odbacuje svaku hrvatsku  komponentu Istre

U obrazloženju prigodom proglašenja ” Krasne zemlje” istarskom himnom,( Skupština Istarske županije, na svojoj  sjednici, 23. rujna 2002.godine) Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”.

Pa čak i to im smeta” dome roda hrvatskog” je nacionalistički diskurs.

Istarska Županija obilno financira Dane srpske kulture po istarskim gradovima, za 11.Dane srpske kulture u Istri, odvojila je 37 000 kuna i još 38 000 grada Pule.

Talijanska unija, Unione Italiana –Festival dell’Istroveneto je dobila 50 000 kuna u 2019.godini

Zatim obilato financira i kazalište Ulysses Rade Šerbedžije koji se već 18 godina šepuri po Brijunima. Naime 2001 Mali Brijun i tvrđavu Minor IDS-ova vlast sa pristankom Ivice Račana, dala je na korištenje kazalištu Ulysis koje je osnovao Rade Šerbedžija. Za 2019.godinu dobio je 200 000 kuna, ali nema novaca za istarski kalendar Jurina i Franina.

11. IDS i antifašizam

IDS pod pojmom antifašizam sakriva zločinačku dimenziju komunizma!

Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u ‘Europi u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura  protkanih bivšim komunističkim kadrovima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o  nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj.

A da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim,humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma.

Uostalom i EU Parlament osudio je komunizam kao isti zlo sa nacizmom i fašizmom izglasavajući Rezoluciju EU Parlamenta 19.rujna 2019.godine za koju je glasao i Valter Flego bivši IDS-ov župan Istarske županije.

Boris Miletić doslovno ponavlja stalno jedne te iste pojmove u  kojima se sudeći po njegovim izjavama baš i ne snalazi dobro. Ponavljajući svakom prigodom antifašizam ,multikulturalnost ,toleranciju,demokraciju misli da će ljude uvjeriti u istinitost takvog života u Istri ,iako ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Evo nekih od izjava:

Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći

Emisija Oporbeni zarez na HRadio 6.ožujka 2017.godine

Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
Tito nije zločinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični?
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Boris Miletić može imati kao pojedinac svoje osobno mišljenje takvo kakvo ima ,ali kao političar mora uvažavati povijesne istine ,a ne iznositi javno već utvrđene neistine iz propalog sistema i propale države, time pokazuje  da ne zna što je demokracija !

A da sa neprestanim isticanjem” napredne ,lijevo liberalne stranačke opredjeljenosti  “IDS-a kao stranke nije sve baš tako ,kako stalno govore da su antifašističa stranka ,evo par natuknica o njihovom šurovanju sa ekstremnim talijanskim desnim strankama i političarima:

IDS  ugošćuje talijanske fašiste i iredentiste -crnokošuljaše !
IDS surađuje sa talijanskim neofašistima ,koje je pozvao na 1.kongres Istrijana u Puli 1995 godine.
IDS  je ugostio Gianfranca Finija ,čovjeka koji ne priznaje Osimske sporazume .

Nismo zaboravni da se ne sjećamo Putovnice Republike Istre, Istarske monete, Rovinjskih deklaracija o Euroregiji Istri, projekta Zemlja Istra i raznih Deklaracija!
A sve pod plaštom lažne multikulturalnosti i tolerancije i antifašizma!

miletić putovnica 2

Promicatelji istrijanstva izbjegavaju spominjati pridjev “hrvatski” u svakim okolnostima, kadgod se govori o Istri. Pod patronatom njihove stranke je 1995.godine  organiziran je Prvom kongresu Istrijana u Puli 1995. na kojem su ugostili talijanske iredentiste, među ostalim Lucia Totha, potpisnika klevetničkog odgovora na reakciju MVPEI R. Hrvatske na pokušaj izdavanja iredentički motivirane talijanske poštanske marke.

Također je zabilježeno da je “otac” projekta Istra zemlja Ivan Pauletta svoj projekt 1998. predstavio u Rimu, a prezentaciju su mu organizirali Finijevi postfašisti.

Pristaše istrijanstva se praktično nikad ne zamjeraju talijanskoj iredenti. S druge strane, na samu spomen ičega što bi moglo davati na hrvatstvo Istre, na bilo koju akciju kojom bi se moglo probuditi hrvatstvo Istre dižu medijsku buku. Ostalo je zabilježeno  da su se pristaše tog istarskog regionalističkog projekta za vrijeme Domovinskog rata protivili primanju hrvatskih ratnih izbjeglica i prognanika na Istru, jer da tako hrvatske vlasti žele “kolonizirati Istru” i promjeniti nacionalni sastav stanovništva u Istri.

Sve totalitarne sustave treba osuditi   kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon 2.svjetskog rata ,nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim ,četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi ,a drugi ne, jedan amnestirati i negirati ,a drugi osuđivati!

Međutim do  tog stupnja razvoja demokratske svijesti IDS nije ni nakon 30 godina došao, iako se busaju u prsa svojim antifašizmom,  suživotom, multietničnosti i multikulturalnosti! Ostali su i nakon 30 godina jedna mala, provincijalna, zaostala stranka, zarobljena u yugokomunizmu, bez znakova da bi mogli osuditi sve totalitarne i zločinačke sisteme kao sav demokratski svijet!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Milanović uhvaćen u laži i prije inauguracije

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana hrvatska javnost je saznala da je sin novog predsjednika Zorana Milanovića Ante Jakov Milanović, odlučio zaustaviti studij prava u Nizozemskoj, kako bi se zaposlio na splitskoj Televiziji Jadran, gdje od početka ove godine honorarno radi kao dopisnik iz Zagreba.

Inače vlasnik TV Jadrana je splitski poduzetnik Stipe Latković poznat kao poslovni partner Zorana Milanovića. Naime, na jednom od predsjedničkih sučeljavanja Milanović je otkrio da je pružao konzultantske usluge tvrtki iz Šestanovca koja se bavi proizvodnjom obuće.

Riječ o tvrtki “Splićanka – Obuća” koja je izgubila 18 godina dugi sudski spor s Općinom Šestanovac oko Općinskog doma koji je tijekom privatizacije pod sumnjivim okolnostima došao u Latkovićeve ruke.

Latković je isto tako u kumskim vezama s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem, a mediji su između ostaloga izvještavali kako je njegova građevinska tvrtka bez potrebnih dozvola sagradila dva mula, lukobran, objekte Vruje Resorta i vodospremu.

Milanović i Josipović provodili vrijeme na bespravno sagrađenom objektu

Zanimljivo, nakon vijesti da se Milanovićve sin zaposlio na Jadran Tv u vlasništvu dotičnog poduzetnika, Milanovićev glasnogovornik Nikola Jelić ustvrdio je da Zoran Milanović nikada nije bio kod Latkovića u Vruji u posjeti, no to je ubrzo demantirao sam Latković za Slobodnu Dalmaciju.

“Milanović nikada nije boravio tamo. On poznaje Latkovića, ali tamo nikada nije boravio. Iako u to doba nije bio dužnosnik, na takve je stvari uvijek pazio”, je Jelić.

No, Latković je za Slobodnu Dalmaciju demantirao Jelića te kazao: “Zoran je ljetos bio kod mene na Vruji, tamo smo ručali, a nakon toga sam ga poveo u obilazak. Kad dođe do nas, spava u Pisku, kod mene doma”.

Latkovićev bespravnog sagrađeni objekt, još je 2014. godine bio na popisu za rušenje Ministarstva graditeljstva, no unatoč tome tadašnji predsjednik Ivo Josipović je na godišnjem odmoru, brodicom prešao preko bespravno sagrađenog lukobrana, kako bi dao intervju novinaru TV Jadrana Robertu Škurli, koji danas supotpisuje novinarske priloge sa Milanovićevim sinom, prenosi narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari