Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Objavljeno

na

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom koje Hrvatsko kulturno vijeće organizira na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza, a organizirano je povodom “Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo.

Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova.

Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.

Skup je nastavljen u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19,30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.

U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima možete pročitati:

Igor Vukić: Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.[1] U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.[2]

Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe.[3] Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

Raspored po selima

Prvi oblik udomljavanja može se nazvati „masovnim smještanjem u seljačke obitelji“. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskog starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio obitelji autora ovog teksta (otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donja Gradina, koje se nalazi nasuprot Jasenovca i jasenovačkog logora). Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica preveženi prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Prema podacima hrvatskih vlasti, na taj je način u Slavoniji raspoređeno više od 15.000 izbjeglica. Udruženje Jasenovac Memorial u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove video-izjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine, i drugih mjesta. Neke od tih izbjeglica provele su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje ranije živjeli.

Dušan Aleksić iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana.[4] Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis – ubijeni u logoru, od ustaša.

Prijevoz iz logora

U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici-volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. Uz ostalo, trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.

U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarice, Mlake i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica. Ondje su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb.[5]

Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom…

Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je primjera da su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kako napuštena od svih lutaju šumama, gladna i već na rubu smrti. Vojnici su iz prevozili potom sve do Zagreba, do bolnice na Rebru. Odatle bi se, ona djeca koja su se oporavila, upućivala u domove i obitelji.

Problem smještaja

Velik priljev u djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.[6]

Zato je predložio da se djecu smjesti u obitelji. „Rekla sam to gđi. Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom“, zabilježila je Diana Budisavljević.[7] I prof. Bresler je jednog dječaka odveo svojoj majci. Prema Breslerovu iskustvu, stečenom u radu na kolonizaciji djece prije rata, „spas tako velikog broja djece, smještenog u nedovoljno opremljenim prihvatilištima bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje, kako bi se čim prije prekinuo dodir i nepresobno međusobno zaražavanje“.[8]

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Diani Budisavljević priopćio da je nakon razgovoara s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno, udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat.

Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će msgr. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije predložio je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Dozvola UNS-a

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. „Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji“, zapisala je Diana Budisavljević.[9]

Udomitelji su pozivani i preko članaka u novinama (Hrvatski narod, Spremnost), pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle „kozaračke djece“.[10] Oko 400 djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe, u bjelovarskoj okolici.[11]

Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12.000 imena. Još za trajanja rata, njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova ND Hrvatske.[12]

U Zagrebu su ponajviše udomljavana manja djeca. Starija su lakše nalazila udomitelje u seoskim domaćinstvima gdje su mogla pomagati, raditi, odnosno, živjeti na sličan način kao i kod kuće. Veća djeca bila su ponegdje tražena i u Zagrebu, osobito ženska, jer su mogla raditi kao besplatne kućne pomoćnice. U svom dnevniku Diana Budisavljević bilježi da je smatrala kako će djeca na selu dobivati i bolju hranu: „Tamo su i pod boljom kontrolom, jer seljak nadgleda kako drugi postupa s djetetom. Djeca imaju kontakt međusobno, dok u gradskim stanovima mogu biti potpuno izolirana“.[13]

Od radnika do pukovnika

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece. Od toga se za dvjestotinjak nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskog konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Dobrotvori i hranitelji

Postojala je i institucija „hraniteljstva“. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću.

I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621.580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranog mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenog fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine… Bilo je tu i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima.

Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca (ako se znao taj podatak) pa su i majke tamo bile udomljavanje.

Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogle zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina, protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.[14]

Oduzimanje kartoteke

Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece. Humanitarne aktivistice uplašile su se da će tako biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju uvrijeđenosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (a suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi kako bi se nastavila potraga za djecom.

Budući da je na kartoteci radio veći broj ljudi, bilo je pogrešaka i njome su se mogle koristiti samo upućene osobe. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pažnjom na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su.

„Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti. To nam je kasnije bilo onemogućeno“, zapisala je Diana Budisavljević.[15]

Uskoro je i delegiranoj predstavnici Akcije u Ministarstvu socijalne skrbi (bivšem Ministarstvu udružbe) dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. „Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju“, zapisala je D. Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. godine.

Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djece, Diana Budisavljević potpuno se povuka u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala, natrag u rodnu Austriju.

Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija „Arena traži vaše najmilije“, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, a kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Humani pothvat

Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici[16] imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“.[17] U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.[18]

Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

Pavelić, a ne Partija

Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.

————————————————————————————–

[1] Dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“, u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.

[2] Diana Budisavljević, r. Obexer (1891.-1978.). Bila je supruga pravoslavca Julija Budisavljevića (1882.-1981.), predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[3] Kamilo Bresler (1901.-1967.), u dokumentima se navodi i kao Brösler i Bressler. U 1942. godini bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe.

[4]https://www.youtube.com/watch?v=IOosxqIuelE, pristupljeno 20. kolovoza 2016.

[5] „Velika djeca idu poslušno, ali malene treba nositi. Morali smo ih tražiti u brdima jastuka. U tome je naročito savjestan bio jedan mladi ustaša koji je bio zdvojan, jer se bojao da ćemo neko malo dijete previdjeti, pa će pokisnuti.“, Budisavljević Diana, Dnevnik, HDA, Zagreb, 2004., str. 88.

[6] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[7] Budisavljević, Dnevnik, str. 95.

[8] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 123.

[9] Budisavljević, Dnevnik, str. 99.

[10] Preko Karitasa, Katoličke akcije i drugih institucija, djeca su dolazila u Koprivnicu, Ludbreg, Kutinu, Sisak i okolicu (Letovanić, Hrastelnica, itd), Petrinju, Zelinu, Kašinu, Vugrovec, Sunju, Sesvete, Zlatar, Drnje, Križevce, Vrbovec, Hlebine, Golu, Rovišće, Đelekovac, Novsku, Lipik, Veliki Tabor, Veliku Goricu, Dugo Selo, Zaprešić, Oborovo, Križ, Lupoglav, Kloštar Ivanić, Peteranec, Dubravu kod Gradeca…, Hrvatski državni arhiv, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1.

[11] Djeca su bila smještena u katoličkim i pravoslavnim obiteljima u Gudovcu, Starim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku. Djeca su bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe.

[12] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Prikaz rada Akcije DB 1941-1945, str. 2.

[13] Budisavljević, Dnevnik, str. 107.

[14] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 90. do 102.

[15] Budisavljević, Dnevnik, str. 165.

[16] Višenacionalni i višekonfesionalni sastav suradnika Diane Budisavljević, koji su relativno slobodno djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sugerira i popis njihovih imena: Đuro Vukosavljević, Marko Vidaković, Stana Radosavljević, Jelka Divjak, Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, Vera Černe, Dragica Habazin, Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, Branko Kesić, Nikola Gajić, Olga Pokrajac, Janko Pajas, Desanka Ristović-Štampar, Ante Bojanić, i drugi. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kut 3., Prikaz rada Akcije DB, 1941-1945, str. 1.

[17] Julija Šepić odlikovana je Redom za zasluge III. stupnja. Nakon rata, zbog „aktivnog ustaštva“, osuđena je na 10 godina zatvora. HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, glavni urudžbeni zapisnik, kut. 136.

[18] Kontakt je uspostavljen preko dr. Šime Cvitanovića, ravnatelja bolnice Rebro. Tvrdi se da je Luburić dostavio i određeni novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas. D. Šakić, rukopis u posjedu autora, str. 47.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (3)

Objavljeno

na

Objavio

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim Socijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak ’71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., ‘atak na demokraciju’. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: ‘Ovo je Srbija!’, ‘Ubit ćemo Tuđmana!’ i ‘Nećemo podele’. Pjevalo se: ‘Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine’.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: ‘Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud’. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim područjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša…. stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo ‘Gost’.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su ‘ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i ‘prisajedinjenje’ Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije ‘odcjepljuju narodi, a ne države’.

Poslije ‘zajednica općina’ pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: ‘SAO Krajina’ (Knin, 21. prosinca 1990.), ‘SAO Zapadna Slavonija’ (12. kolovoza 1991.) i ‘Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem’ (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja ‘srpskih oblasti’ s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije ‘srpskih autonomnih oblasti’ utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama…, a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji – 42, na Banovini – 23, u Lici – 6, zapadnoj Slavoniji – 5, Dalmaciji – 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska 1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. Agencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić…

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner… Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač/Hrvatski tjednik/hkv

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Jugokomunističko revidiranje istine o ratnoj siročadi traje još i danas

Objavljeno

na

Objavio

Dječje prihvatilište u Sisku nije bilo logor

U Zagrebu je 2. listopada 2019. održana premijera filma „Dječje prihvatilište Sisak“ scenaristice i redateljice Nade Prkačin. Nadnevak premijere dogovoren je još u lipnju. I prije negoli je film prikazan mediji su progurali tezu kako je riječ o „alternativnoj istini“ u odnosu na pravovjerni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ prikazan u Zagrebu istoga dana kad i „Dječje prihvatilište Sisak“. Poslije premijere, mogli bismo slobodno reći kako je film „Dnevnik Diane Budisavljević“, (kad je dogovoren nadnevak premijere?) pokušaj nepotrebnog stvaranja mita o Diani Budisavljević, odnosno da predstavlja alternativu povijesnim dokumentima i svjedočenju živih aktera toga doba iznesenih u filmu „Dječje prihvatilište Sisak“.

Film uvrstiti u program škole za život

Nada Prkačin svoj film temelji na povijesnim činjenicama. Tema je izuzetno osjetljiva: Sudbina djece, ratne siročadi na području Nezavisne Države Hrvatske. Kako su komunisti i četnici ustali protiv države, NDH je odgovorila vojnom akcijom godine 1942. na širem području Kozare u kojoj su pobunjene snage doživjele vojni poraz. Velik broj napuštene djece zahtijevao je koordiniranu akciju države. Ministarstvo udružbe, Hrvatski crveni križ i Hrvatski Karitas upregli su se u spašavanje nezbrinute djece. Tu akciju jugokomunistički i velikosrpski krugovi pokušavaju upregnuti u laž da su u Hrvatskoj postojali logori za djecu u kojima su djeca ubijana. U nešto blažoj inačici sad se pokušava progurati teza da je Austrijanka gđa Diana Budisavljević „spasila desetak tisuća djece iz ustaških logora“, piše Nenad Piskač/HKV

Nametanje kolektivne krivnje uz pomoć zloporabe djece odlika je totalitarnih snaga ekstremne ljevice, njezine ideološke zadrtosti i nespremnosti za istinu. Film „Dječje prihvatilište Sisak“ izvrstan je odgovor trla-baba-lan historiografiji i zaslužuje ući u sustav odgoja i obrazovanja „škole za život“. Prikazani dokumenti (a ima ih još) dokazuju da je domaća i inozemna javnost namjerno i planski trovana mitovima i krivotvorinama. Žrtve te i tako organizirane manipulacije su Sisak i Siščani, Hrvatska i Katolička crkva, osobito nadbiskup Alojzije Stepinac.

No, prije svega žrtva antifašističkih politikanata ondašnji su gojenci na državnoj skrbi. Njihovom se nezavidnom ratnom sudbinom manipulira preko svake mjere zdravoga razuma. Tko bi, naime, skupljao napuštenu dječicu po šumama i gorama, liječio ih od boleština, nahranio, obukao, slao ih na skrb kod udomitelja, da bi ih potom likvidirao? I pritom vodio vrlo precizne evidencije i popise. Takvim bolesnim konstrukcijama istinom i činjenicama suprotstavlja se film „Dječje prihvatilište Sisak“. Vrijedi ga pogledati!

Revidirana istina zahtijeva znanstvenu reviziju

To nas dovodi do šire teme o kojoj grakće suvremeni „antifašizam“ jugokomunističkih i velikosrpskih snaga, to jest do pitanja „revizionizma“. Kad su, dakle, jugokomunisti s integriranim četništvom preuzeli vlast godine 1945., prišli su velikom „istorijskom“ zadatku revidiranja povijesne istine i pisanja povijesti prilagođene ciljevima komunističke revolucije, obnove Jugoslavije i zatiranja hrvatske državne ideje. Revidiravši istinu uspostavili su crno-bijelu, jednoumnu i pravovjernu historiografiju. Nedodirljivu! Za nju se zadrti „antifašisti“ drže kao i fašisti Mussolinija ili nacisti Hitlera.

Logično je da jugokomunistički pravovjernu parahistoriografiju u demokratskim okolnostima treba na znanstvenim temeljima revidirati i na temelju provjerljivih dokaza približiti povijesnoj istini koliko god je to moguće. Za provedbu toga neodloživoga posla potrebni su politička volja (koje u političkim strankama nema), državni novac (kojega sišu čuvari jugokomunističkoga pravovjerja) i ogroman posao. Jedan film ne može se učinkovito suprotstaviti sustavu mitova i krivotvorenja, koji se preselio iz totalitarne komunističke u demokratsku Hrvatsku.

Kad je antifašizam ishodišna točka, onda strada istina

Redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dana Budisavljević, gostujući na HTV-u gdje je pak redateljica Nada Prkačin dobila otkaz (!), kazala je kako je devet godina istraživala prije negoli je snimila film. Unatoč tomu u emisiji Nedjeljom u dva nije podastrla nijedan dokument višegodišnjeg istraživanja, nije rekla kad je dogovorila nadnevak zagrebačke premijere svojega filma, ali je kazala kako je njezina ishodišna točka „antifašizam“. Ne istina, već, baš „antifašizam“. Sa stajališta „antifašizma“ u Sisku je bio ustaški logor za djecu! To je tvrdnja koja se ne dokazuje, ona se podrazumijeva – budući da u nas još funkcionira revolucionarna parola: Smrt fašizmu – sloboda narodu više negoli demokratski pluralizam. Laž, međutim, nikad nije istina.

Foto 00

Sa stajališta istine dječjeg logora u Sisku nikad nije bilo, niti je tamo ikad ubijeno ijedno izbjegličko dijete. Visoki mortalitet posljedica je drugih čimbenika o kojima argumentirano govori film „Dječje prihvatilište Sisak“. No, bilo bi zanimljivo istražiti kako i zašto je Diana Budisavljević poslije rata morala komunističkim vlastima predati svoju dokumentaciju akcije spašavanja „partizanske“ djece, zašto je antifašistički protjerana u Austriju, zašto je za njom otišao i njezin suprug, čiji je brat bio u izbjegličkoj vladi u Londonu. Malo se zna i o tomu kako su gotovo svi protagonisti akcije spašavanja djece poslije rata pobijeni, kao primjerice liječnik Antun Najžar. Današnji „antifašisti“ obrnuli su povijesnu situaciju i sad im za potrebe kontinuiteta nametanja kolektivne krivnje treba mitologizirani, ideologiji antifašizma prilagođen lik gđe. Diane Budisavljević.

FOTO 0

Antifašisti šumom, dokumenti drumom

Sa stajališta dokumentirane istine nedvojbeno je kako je akcija spašavanja djece bila čin ondašnje države i njezinih ustanova, te da je gđa Diana Budisavljević bila angažirana u tom procesu, kao i mnogi drugi pojedinci. Dakle, antifašistički rečeno – surađivala je s mrskim ustaškim režimom. A taj je režim, nevjerojatno ali istinito, s najvišeg mjesta u državi skrbio o izbjeglicama. Evo primjera: U Okružnici (predmet: Puna suradnja svih oblasti na odjelu društvovne skrbi za izbjeglice) poglavnika Ante Pavelića s nadnevkom 17. rujna 1942. piše: „Sav rad oko družtvovne skrbi za izbjeglice vodi od početka, a vodit će i dalje Ministarstvo udružbe u suradnji s mjestnim oblastima u Velikim župama. No dosadašnja iskustva pokazuju, da medju samim pojedinim oblastima vrhovne državne uprave nema u tom pogledu dovoljno sklada i osjećaja za potrebu suvislosti ukupnog dijela družtvovne skrbi za izbjeglice. Stoga nalažem i odredjujem, da sve oblasti vrhovne državne uprave, sve oblasti ustaške, domobranske i gradjanske, imaju, koliko god to stvarne mogućnosti dopuštaju provesti u svom djelokrugu i nadležnosti sve zaključke i sva rješenja Ministarstva udružbe izdana u pogledu prijevoza, smještaja, prehrane i ostale obskrbe i zaštite izbjeglica“.

Sličan problem s koordiniranjem državnih ustanova oko zbrinjavanja velikoga broja izbjeglica imala je i Republika Hrvatska tijekom velikosrbijanske agresije početkom devedesetih godina, kad ju je aktualni koalicijski partner lažno optuživao za prekrštavanje i/ili ubijanje više tisuća djece srpske nacionalnosti, a danas ju optužuje za rehabilitaciju „fašizma“, „negacionizam“ i „revizionizam“.

FOTO 1

NDH se sustavno skrbila za izbjeglice, posebice za djecu

Od brojnih dokumenata iz toga doba vezanih za nepostojeće „logore za djecu“ izdvojit ću samo neke od onih u čiji sadržaj imam uvid zahvaljujući marljivim i samozatajnim neovisnim istraživačima. Primjerice, onaj od 21. studenoga 1942. u kojemu je „Predmet: Nagrada liječnicama koje rade oko izbjegličke djece“. Naime, „Uprava dječjih kolonija u Zagrebu traži za liječnice dr. Herminu Müller i dr. Tatjanu Kopajtić odobrenje nagrade od 4.000 kuna budući da od kolovoza 1942. „rade svakog dana od jutra do kasno u noći bez obzira na radno vrieme“ liječeći djecu u koloniji u kojoj je „velik broj djece gotovo sve bolesne“. Piše to upraviteljica Olga Bošnjaković Glavnom ravnateljstvu za udružbu i društvovnu skrb, odjel družtvovnog osiguranja, zaštite i skrbi. Poznata su i godišnja izvješća Uprave dječjih kolonija u Zagrebu koja nam otkrivaju detalje mozaika povijesne istine i raskrinkavaju crno-bijeli pristup ovoj temi.

Foto 2

Kako se u NDH postupalo s izbjegličkom djecom vidljivo je iz dokumenta od 19. siječnja 1943. (Predmet: Prehrana siromašne djece preko zime). U njemu se određuje da se „žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta“. Prvo ih je potrebno „zdravstveno zbrinuti“, a potom predati roditeljima, ili „hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim obiteljima“, dječjim domovima i odgojnim zavodima. „O svoj preuzetoj i razmještenoj djeci treba voditi što točniji očevidnik s potrebnim podatcima“ – piše ministar udružbe dr. Lovro Sušić. Ispunjavale su se i tiskanice „u tri primjerka“ za svako preuzeto dijete iz dječjih prihvatilišta s posebnom Izjavom hranitelja.

FOTO 3a

foto 3b

Tijekom ratnih godina u radu na zbrinjavanju izbjegličke djece istaknuli su se mnogi pojedinci iz sustava društvene skrbi. Bilo je i pohvaljenih Redom za zasluge II. i III. stupnja, koje je podijelio poglavnik Pavelić. Otkriva nam to dokument od 14. srpnja 1944.

foto 4a

foto 4b

Oslobođenje: Ciklonizacijom do gušenja djece u rodilištima

Dosad nije pronađen nijedan dokument koji bi potvrdio tezu da su djeca u NDH zatvarana u logore i tamo ubijana, naprotiv, djeci je pružena skrb bez obzira koje su vjere, nacije i bez obzira na to jesu li im roditelji pripadali ustašama, četnicima, partizanima…. Problemi s djecom, međutim, nastavili su se i poslije prevrata, po tzv. „oslobođenju“. Neki dokumenti iz ondašnjega doba dokazuju da su djeca u rodilištu u zagrebačkoj Petrovoj ulici ugušena „ciklonizacijom“. U svom Izvještaju od 8. siječnja 1946. obrušila se OZN-a na „Upravnika Rodilišta“, dr. Dursta, kojega su „drugarice“ iz rodilišta prokazivale zato što se kritički osvrnuo na partijske sastanke u rodilištu tijekom radnoga vremena. Za „protunarodnu rabotu“, piše OZN-a, okrivljen je i on i “dr. Zanela Srećko“ jer su neradnice htjeli premjestiti na drugo radno mjesto, što je bilo nedopustivo budući da – „Radi se o članovima Partije“., piše OZN-a.

Među ostalim OZN-a u Izvještaju piše: „Što se tiče djece, koja su stradala prilikom ciklonizacije rodilišta, razlog je taj što sobe nisu bile dovoljno prozračne. Umrla djeca su gradjana van našega pokreta“ (!!!). Proizlazi da je komunistička vlast različito gledala na djecu roditelja članova jugokomunističkoga pokreta od ostale djece. Pomislite samo da je u Sisku 1942. došlo do gušenja djece ciklonizacijom u zatvorenom prostoru, kakav bi to „genocid“ bio!

Foto 5

Da je u komunističkoj Federalnoj državi Hrvatskoj doista bilo gušenja djece „ciklonizacijom“ dokazuje i dokument „Pretsjedništva narodne vlade“ (predmet: Nepravilnosti u drž. rodilištu) od 2. svibnja 1946. U njemu je konstatirano „da postoji krivnja za smrt djece do lica koje je vršilo ciklonizaciju, kao i do liječnika koji nisu izvršili kontrolu da li su prostorije sasvim izračene…“. Kažem, da se takvo što dogodilo u bilo kojem dječjem prihvatilištu u NDH, odgovornost za „genocid“ po „zapovjednoj liniji“ popela bi se antifašističkom interpretacijom do vrha Hrvatskoga crvenoga križa, Hrvatskoga Karitasa i hrvatske države.

Foto 6

Iako navedene dokumente film „Dječje prihvatilište Sisak“ ne obrađuje držim da se uklapaju u širi kontekst teme. Ovaj film u trajanju od 50 minuta, izišao u produkciji Laudato TV, dragocjeni je prinos rasvjetljavanju istine o Sisku godine 1942.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari