Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Objavljeno

na

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom koje Hrvatsko kulturno vijeće organizira na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza, a organizirano je povodom “Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo.

Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova.

Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.

Skup je nastavljen u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19,30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.

U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima možete pročitati:

Igor Vukić: Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.[1] U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.[2]

Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe.[3] Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

Raspored po selima

Prvi oblik udomljavanja može se nazvati „masovnim smještanjem u seljačke obitelji“. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskog starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio obitelji autora ovog teksta (otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donja Gradina, koje se nalazi nasuprot Jasenovca i jasenovačkog logora). Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica preveženi prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Prema podacima hrvatskih vlasti, na taj je način u Slavoniji raspoređeno više od 15.000 izbjeglica. Udruženje Jasenovac Memorial u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove video-izjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine, i drugih mjesta. Neke od tih izbjeglica provele su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje ranije živjeli.

Dušan Aleksić iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana.[4] Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis – ubijeni u logoru, od ustaša.

Prijevoz iz logora

U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici-volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. Uz ostalo, trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.

U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarice, Mlake i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica. Ondje su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb.[5]

Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom…

Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je primjera da su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kako napuštena od svih lutaju šumama, gladna i već na rubu smrti. Vojnici su iz prevozili potom sve do Zagreba, do bolnice na Rebru. Odatle bi se, ona djeca koja su se oporavila, upućivala u domove i obitelji.

Problem smještaja

Velik priljev u djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.[6]

Zato je predložio da se djecu smjesti u obitelji. „Rekla sam to gđi. Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom“, zabilježila je Diana Budisavljević.[7] I prof. Bresler je jednog dječaka odveo svojoj majci. Prema Breslerovu iskustvu, stečenom u radu na kolonizaciji djece prije rata, „spas tako velikog broja djece, smještenog u nedovoljno opremljenim prihvatilištima bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje, kako bi se čim prije prekinuo dodir i nepresobno međusobno zaražavanje“.[8]

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Diani Budisavljević priopćio da je nakon razgovoara s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno, udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat.

Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će msgr. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije predložio je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Dozvola UNS-a

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. „Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji“, zapisala je Diana Budisavljević.[9]

Udomitelji su pozivani i preko članaka u novinama (Hrvatski narod, Spremnost), pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle „kozaračke djece“.[10] Oko 400 djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe, u bjelovarskoj okolici.[11]

Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12.000 imena. Još za trajanja rata, njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova ND Hrvatske.[12]

U Zagrebu su ponajviše udomljavana manja djeca. Starija su lakše nalazila udomitelje u seoskim domaćinstvima gdje su mogla pomagati, raditi, odnosno, živjeti na sličan način kao i kod kuće. Veća djeca bila su ponegdje tražena i u Zagrebu, osobito ženska, jer su mogla raditi kao besplatne kućne pomoćnice. U svom dnevniku Diana Budisavljević bilježi da je smatrala kako će djeca na selu dobivati i bolju hranu: „Tamo su i pod boljom kontrolom, jer seljak nadgleda kako drugi postupa s djetetom. Djeca imaju kontakt međusobno, dok u gradskim stanovima mogu biti potpuno izolirana“.[13]

Od radnika do pukovnika

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece. Od toga se za dvjestotinjak nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskog konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Dobrotvori i hranitelji

Postojala je i institucija „hraniteljstva“. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću.

I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621.580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranog mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenog fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine… Bilo je tu i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima.

Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca (ako se znao taj podatak) pa su i majke tamo bile udomljavanje.

Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogle zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina, protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.[14]

Oduzimanje kartoteke

Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece. Humanitarne aktivistice uplašile su se da će tako biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju uvrijeđenosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (a suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi kako bi se nastavila potraga za djecom.

Budući da je na kartoteci radio veći broj ljudi, bilo je pogrešaka i njome su se mogle koristiti samo upućene osobe. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pažnjom na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su.

„Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti. To nam je kasnije bilo onemogućeno“, zapisala je Diana Budisavljević.[15]

Uskoro je i delegiranoj predstavnici Akcije u Ministarstvu socijalne skrbi (bivšem Ministarstvu udružbe) dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. „Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju“, zapisala je D. Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. godine.

Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djece, Diana Budisavljević potpuno se povuka u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala, natrag u rodnu Austriju.

Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija „Arena traži vaše najmilije“, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, a kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Humani pothvat

Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici[16] imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“.[17] U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.[18]

Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

Pavelić, a ne Partija

Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.

————————————————————————————–

[1] Dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“, u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.

[2] Diana Budisavljević, r. Obexer (1891.-1978.). Bila je supruga pravoslavca Julija Budisavljevića (1882.-1981.), predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[3] Kamilo Bresler (1901.-1967.), u dokumentima se navodi i kao Brösler i Bressler. U 1942. godini bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe.

[4]https://www.youtube.com/watch?v=IOosxqIuelE, pristupljeno 20. kolovoza 2016.

[5] „Velika djeca idu poslušno, ali malene treba nositi. Morali smo ih tražiti u brdima jastuka. U tome je naročito savjestan bio jedan mladi ustaša koji je bio zdvojan, jer se bojao da ćemo neko malo dijete previdjeti, pa će pokisnuti.“, Budisavljević Diana, Dnevnik, HDA, Zagreb, 2004., str. 88.

[6] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[7] Budisavljević, Dnevnik, str. 95.

[8] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 123.

[9] Budisavljević, Dnevnik, str. 99.

[10] Preko Karitasa, Katoličke akcije i drugih institucija, djeca su dolazila u Koprivnicu, Ludbreg, Kutinu, Sisak i okolicu (Letovanić, Hrastelnica, itd), Petrinju, Zelinu, Kašinu, Vugrovec, Sunju, Sesvete, Zlatar, Drnje, Križevce, Vrbovec, Hlebine, Golu, Rovišće, Đelekovac, Novsku, Lipik, Veliki Tabor, Veliku Goricu, Dugo Selo, Zaprešić, Oborovo, Križ, Lupoglav, Kloštar Ivanić, Peteranec, Dubravu kod Gradeca…, Hrvatski državni arhiv, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1.

[11] Djeca su bila smještena u katoličkim i pravoslavnim obiteljima u Gudovcu, Starim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku. Djeca su bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe.

[12] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Prikaz rada Akcije DB 1941-1945, str. 2.

[13] Budisavljević, Dnevnik, str. 107.

[14] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 90. do 102.

[15] Budisavljević, Dnevnik, str. 165.

[16] Višenacionalni i višekonfesionalni sastav suradnika Diane Budisavljević, koji su relativno slobodno djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sugerira i popis njihovih imena: Đuro Vukosavljević, Marko Vidaković, Stana Radosavljević, Jelka Divjak, Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, Vera Černe, Dragica Habazin, Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, Branko Kesić, Nikola Gajić, Olga Pokrajac, Janko Pajas, Desanka Ristović-Štampar, Ante Bojanić, i drugi. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kut 3., Prikaz rada Akcije DB, 1941-1945, str. 1.

[17] Julija Šepić odlikovana je Redom za zasluge III. stupnja. Nakon rata, zbog „aktivnog ustaštva“, osuđena je na 10 godina zatvora. HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, glavni urudžbeni zapisnik, kut. 136.

[18] Kontakt je uspostavljen preko dr. Šime Cvitanovića, ravnatelja bolnice Rebro. Tvrdi se da je Luburić dostavio i određeni novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas. D. Šakić, rukopis u posjedu autora, str. 47.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori