Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Objavljeno

na

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom koje Hrvatsko kulturno vijeće organizira na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza, a organizirano je povodom “Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo.

Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova.

Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.

Skup je nastavljen u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19,30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.

U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima možete pročitati:

Igor Vukić: Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.[1] U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.[2]

Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe.[3] Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

Raspored po selima

Prvi oblik udomljavanja može se nazvati „masovnim smještanjem u seljačke obitelji“. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskog starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio obitelji autora ovog teksta (otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donja Gradina, koje se nalazi nasuprot Jasenovca i jasenovačkog logora). Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica preveženi prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Prema podacima hrvatskih vlasti, na taj je način u Slavoniji raspoređeno više od 15.000 izbjeglica. Udruženje Jasenovac Memorial u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove video-izjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine, i drugih mjesta. Neke od tih izbjeglica provele su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje ranije živjeli.

Dušan Aleksić iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana.[4] Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis – ubijeni u logoru, od ustaša.

Prijevoz iz logora

U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici-volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. Uz ostalo, trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.

U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarice, Mlake i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica. Ondje su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb.[5]

Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom…

Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je primjera da su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kako napuštena od svih lutaju šumama, gladna i već na rubu smrti. Vojnici su iz prevozili potom sve do Zagreba, do bolnice na Rebru. Odatle bi se, ona djeca koja su se oporavila, upućivala u domove i obitelji.

Problem smještaja

Velik priljev u djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.[6]

Zato je predložio da se djecu smjesti u obitelji. „Rekla sam to gđi. Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom“, zabilježila je Diana Budisavljević.[7] I prof. Bresler je jednog dječaka odveo svojoj majci. Prema Breslerovu iskustvu, stečenom u radu na kolonizaciji djece prije rata, „spas tako velikog broja djece, smještenog u nedovoljno opremljenim prihvatilištima bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje, kako bi se čim prije prekinuo dodir i nepresobno međusobno zaražavanje“.[8]

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Diani Budisavljević priopćio da je nakon razgovoara s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno, udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat.

Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će msgr. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije predložio je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Dozvola UNS-a

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. „Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji“, zapisala je Diana Budisavljević.[9]

Udomitelji su pozivani i preko članaka u novinama (Hrvatski narod, Spremnost), pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle „kozaračke djece“.[10] Oko 400 djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe, u bjelovarskoj okolici.[11]

Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12.000 imena. Još za trajanja rata, njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova ND Hrvatske.[12]

U Zagrebu su ponajviše udomljavana manja djeca. Starija su lakše nalazila udomitelje u seoskim domaćinstvima gdje su mogla pomagati, raditi, odnosno, živjeti na sličan način kao i kod kuće. Veća djeca bila su ponegdje tražena i u Zagrebu, osobito ženska, jer su mogla raditi kao besplatne kućne pomoćnice. U svom dnevniku Diana Budisavljević bilježi da je smatrala kako će djeca na selu dobivati i bolju hranu: „Tamo su i pod boljom kontrolom, jer seljak nadgleda kako drugi postupa s djetetom. Djeca imaju kontakt međusobno, dok u gradskim stanovima mogu biti potpuno izolirana“.[13]

Od radnika do pukovnika

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece. Od toga se za dvjestotinjak nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskog konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Dobrotvori i hranitelji

Postojala je i institucija „hraniteljstva“. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću.

I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621.580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranog mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenog fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine… Bilo je tu i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima.

Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca (ako se znao taj podatak) pa su i majke tamo bile udomljavanje.

Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogle zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina, protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.[14]

Oduzimanje kartoteke

Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece. Humanitarne aktivistice uplašile su se da će tako biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju uvrijeđenosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (a suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi kako bi se nastavila potraga za djecom.

Budući da je na kartoteci radio veći broj ljudi, bilo je pogrešaka i njome su se mogle koristiti samo upućene osobe. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pažnjom na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su.

„Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti. To nam je kasnije bilo onemogućeno“, zapisala je Diana Budisavljević.[15]

Uskoro je i delegiranoj predstavnici Akcije u Ministarstvu socijalne skrbi (bivšem Ministarstvu udružbe) dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. „Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju“, zapisala je D. Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. godine.

Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djece, Diana Budisavljević potpuno se povuka u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala, natrag u rodnu Austriju.

Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija „Arena traži vaše najmilije“, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, a kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Humani pothvat

Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici[16] imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“.[17] U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.[18]

Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

Pavelić, a ne Partija

Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.

————————————————————————————–

[1] Dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“, u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.

[2] Diana Budisavljević, r. Obexer (1891.-1978.). Bila je supruga pravoslavca Julija Budisavljevića (1882.-1981.), predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[3] Kamilo Bresler (1901.-1967.), u dokumentima se navodi i kao Brösler i Bressler. U 1942. godini bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe.

[4]https://www.youtube.com/watch?v=IOosxqIuelE, pristupljeno 20. kolovoza 2016.

[5] „Velika djeca idu poslušno, ali malene treba nositi. Morali smo ih tražiti u brdima jastuka. U tome je naročito savjestan bio jedan mladi ustaša koji je bio zdvojan, jer se bojao da ćemo neko malo dijete previdjeti, pa će pokisnuti.“, Budisavljević Diana, Dnevnik, HDA, Zagreb, 2004., str. 88.

[6] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[7] Budisavljević, Dnevnik, str. 95.

[8] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 123.

[9] Budisavljević, Dnevnik, str. 99.

[10] Preko Karitasa, Katoličke akcije i drugih institucija, djeca su dolazila u Koprivnicu, Ludbreg, Kutinu, Sisak i okolicu (Letovanić, Hrastelnica, itd), Petrinju, Zelinu, Kašinu, Vugrovec, Sunju, Sesvete, Zlatar, Drnje, Križevce, Vrbovec, Hlebine, Golu, Rovišće, Đelekovac, Novsku, Lipik, Veliki Tabor, Veliku Goricu, Dugo Selo, Zaprešić, Oborovo, Križ, Lupoglav, Kloštar Ivanić, Peteranec, Dubravu kod Gradeca…, Hrvatski državni arhiv, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1.

[11] Djeca su bila smještena u katoličkim i pravoslavnim obiteljima u Gudovcu, Starim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku. Djeca su bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe.

[12] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Prikaz rada Akcije DB 1941-1945, str. 2.

[13] Budisavljević, Dnevnik, str. 107.

[14] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 90. do 102.

[15] Budisavljević, Dnevnik, str. 165.

[16] Višenacionalni i višekonfesionalni sastav suradnika Diane Budisavljević, koji su relativno slobodno djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sugerira i popis njihovih imena: Đuro Vukosavljević, Marko Vidaković, Stana Radosavljević, Jelka Divjak, Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, Vera Černe, Dragica Habazin, Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, Branko Kesić, Nikola Gajić, Olga Pokrajac, Janko Pajas, Desanka Ristović-Štampar, Ante Bojanić, i drugi. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kut 3., Prikaz rada Akcije DB, 1941-1945, str. 1.

[17] Julija Šepić odlikovana je Redom za zasluge III. stupnja. Nakon rata, zbog „aktivnog ustaštva“, osuđena je na 10 godina zatvora. HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, glavni urudžbeni zapisnik, kut. 136.

[18] Kontakt je uspostavljen preko dr. Šime Cvitanovića, ravnatelja bolnice Rebro. Tvrdi se da je Luburić dostavio i određeni novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas. D. Šakić, rukopis u posjedu autora, str. 47.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio II.

Objavljeno

na

Objavio

Dio II.

Zadovoljavajući svoj sadistički poriv koji se sastoji u tomu da svojim degutantnim monolozima neprestano sablažnjava i užasava ljude oko sebe (pa i sirotu “Lujzu” koja pažljivo sluša njegove “ispovijesti”), glavni junak priče (glavom i bradom fašistički signor capitano – Curzio Malaparte), šepureći se na “razvalinama” “stare uljuđene Europe” (čija je “žila kucavica”, dakako, njegova rodna Italija), na krajnostima i paradoksima što ih sam producira, smišlja i uvijek iznova obogaćuje isključivostima i suprotnostima, gradi vlastitu “karizmu”, “veličinu” i “mit” – o samome sebi. Među ovim paradoksima, u knjizi-spomeniku kojega diže svojoj taštini, Malaparte se želi sakriti, poput krivca što bezglavo bježeći sam pred sobom i od sebe, neprestano bira sve veći šumski gustiš, u jalovoj nadi da ga tamo neće pronaći nitko i da će zauvijek ostati u tom sigurnom skloništu.

To što po svaku cijenu uvijek iznova želi sablazniti, šokirati, užasnuti, izazvati mučninu i gađenje kod čitatelja, ima dakle, svoju dublju i složeniju dimenziju – i daleko više govori o psihološkom profilu autora romana i njegovom duševnom stanju nego o likovima i događajima koji su u njemu opisani.

„Recept“ kojim to K. E. Suckert (tj. Curzio Malaparte) postiže i nije tako kompliciran. Najprije čitatelja „uljuljka“ romantičnim opisima prirode, sjetnim sjećanjima na bivše ljubavi i doživljene čulne užitke, analizama tjelesnih (i inih) odlika žena koje u tim krajolicima susreće, a sve to (obvezno i neminovno) protkano produhovljenim “filozofskim” i “dubokoumnim” promišljanjima o umjetnosti, kulturi, arhitekturi, stilskom namještaju, vinima, hrani, kristalnim čašama, nakitu i toaletama otmjenih dama i još koječemu…

Potom (valjda pretpostavljajući da će štivo postati odveć dosadno i jednolično) režira obrat dostojan jednoga Alfreda Hitchcocka: iznenada ubacuje surove i šokantne prizore koji bi trebali (poput uboda igle) potencijalnog čitatelja zgroziti i trgnuti iz učmalosti i letargije. Ovaj razrađeni scenarij ponavlja se svako malo, gotovo aritmetički proračunato, tako da opuštanja nema…ali je metodologija očita i prosječnom čitatelju ne treba dugo da je shvati.

Evo samo nekoliko primjera, ilustracije radi.

1). Opisujući s mnogo detalja i mašte raskošni dvorac i prostrani perivoj koji obilazi u ugodnoj i lagodnoj šetnji sa svojim domaćinom (i intimnim prijateljem, dakako), profinjenim princom  Eugenom (bratom švedskog kralja Gustava V), Malaparte kaže:

„ (…) Seli smo u mali hram sagrađen u neoklasičnom stilu koji se nalazio usred parka, gde se strmenita hrid naglo spuštala u more, i ja sam posmatrao bele dorske stubove što su se blago ocrtavali na plavoj pozadini jesenjeg predela. Malo-pomalo, dušu mi je počela ispunjavati nekakva gorčina, nalik na čemerni gnev: na usta su mi navirale okrutne reči i uzalud sam nastojao da ih zagušim. Tako sam, gotovo nesvesno, počeo da pričam o ruskim zarobljenicima koji, kad im padne mrak na oči od gladi i kad podivljaju, jedu leševe svojih drugova u logoru u Smolensku dok ih nemački oficiri i vojnici mirno posmatraju. Užasavao sam se i stideo onog što sam pričao, želeo sam da se izvinim princu Eugenu što sam tako svirep, a princ Eugen je ćutao…“ (str.23-24.; istaknuo: Z.P.)

2).  „(…) Pomislio sam da se uginula kobila dovukla do praga i da me sada gleda…I ne znam kako mi je palo na pamet da možda ta kobila i nije uginula. Možda je samo ranjena, i onaj deo njenog tela koji je ranjen, već truli, raspada se, a ona je još živa, kao i oni zarobljenici koje Tatari žive vežu za leševe, trbuhom uz trbuh, licem uz lice, ustima uz usta, dok mrtvac ne rastoči onog živog…“ (str.42-43.; istaknuo: Z.P.)

3).  Nakon što je požar zahvatio šumu, oko tisuću konja iz postrojbi sovjetskog topništva u panici je pobjeglo u jezero (Ladoga), koje se naglo smrznulo i tako ih okovalo ledom.

„ (…) Sutradan, kad su prve patrole sissit-a, opaljene kose i lica garavih od dima, oprezno krenule po još vrelom pepelu kroz ugljenisanu šumu i stigle na obalu jezera, pred njima se ukazao stravičan i neobičan prizor. Jezero je ličilo na ogromnu ploču od belog mermera, po kojoj su bile poređane stotine i stotine konjskih glava. Činilo se kao da su sekirom otsečene. Iz ledene kore virile su samo glave. Sve su bile okrenute prema obali. U razrogačenim očima još im je

goreo beli plamen straha. Pored obale, čitava jedna gomila konja koji su se besno propeli, pokušala je da se oslobodi ledenog zatvora.

(…) U tmurne dane beskrajne zime, oko podne, kad bi ono malo blede svetlosti sipilo s neba, vojnici pukovnika Merikalja silazili bi na jezero i posedali na glave konja…

(…) Katkad smo i mi, Svartstrem i ja, silazili na jezero i sedali na glave konja. Nalakćen na tvrdu, ledenu grivu, Svartstrem je lupkao ugašenom lulom po dlanu i gledao pravo preda se…

(…) Svartstrem nije imao ni trunke duvana, već mesec dana lupkao je ugašenom lulom po dlanu, a ja sam mu rekao: – Priznaj Svartstreme, da bi pušio i ljudsko meso. –  On je prebledeo i odgovorio mi: – Ako ovaj rat potraje… –  Ja sam mu rekao: – Ako ova rat potraje, svi ćemo poživotinjiti pa i ti, zar ne? – …Voleo sam ga, zavoleo sam Svartstrema onog dana kad sam video kako je prebledeo (bili smo u Kanasu, pred predgrađima Lenjingrada) zbog parčeta ljudskog mesa koje su sissit-i pronašli u rancu nekog ruskog padobranca, koji se dva meseca krio u jednoj rupi usred šume pored leša svog druga. Uveče, u daščari, Svartstrem je počeo da povraća, plakao je i govorio: –  Streljali su ga, ali šta je on tu kriv?

Malaparte – lijevo i dolje, na Liparima i desno, na ukrajinskoj fronti u časničkoj fašističkoj odori kao ratni izvjestitelj

Svi ćemo poživotinjiti, počećemo da proždiremo jedni druge  – …Nije povraćao od alkohola, već zbog onog parčeta ljudskog mesa. Tog dana sam ga zavoleo, ali s vremena na vreme kad bih ga video kako lupka ugašenom lulom po dlanu, govorio sam mu: – Zar ne, Svartstreme, ti bi bio kadar da napuniš lulu ljudskim mesom?

Jednom za vreme večere u Španskom veleposlanstvu u Helsinkiju, opunomoćeni ministar Španije grof Augustin de Foksa, počeo je da priča o parčetu ljudskog mesa koje su finski izviđači našli u rancu onog ruskog padobranca. Večera je bila izvrsna, stara španska vina dala su lososu iz Oulue i sušenom jeziku soba topao, prijatan ukus sunca.

(…) – grof de Foksa je izjavio da ‘svi katolici jedu ljudsko meso, meso Isusa Hrista, presveto meso Isusovo…’ (…) – Na svetu nema boljeg mesa od toga –  reče grof de Foksa ozbiljno…)

– Priznaj, Svartstreme – rekoh mu – da bi ti bio kadar da pušiš ljudsko meso…“ (str. 64-67.; istaknuo: Z.P.)

4). „ (…)   – Naslonjače presvučene ljudskom kožom? – reče Kurt Franc s nevericom.

– Da, te naslonjače su bile presvučene ljudskom kožom – ponovio sam.

– Svi su prsli u smeh. Georg Beandaš je rekao:  –  Sigurno su veoma udobne.

–  Ta koža je veoma meka, veoma fina,  –  rekao sam  –  gotovo je prozračna.

–  U Parizu sam video  –  reče Viktor Maurer knjige povezane u ljudsku kožu, ali naslonjače presvučene ljudskom kožom nikad nisam video.

–  Ove se naslonjače nalaze u Italiji,  –  rekao sam  –   u dvorcu grofova Konverzano, u Apuliji. Jedan grof Konverzano, polovinom sedamnaestog veka, naredio je da poseku njegove protivnike sveštenike, plemiće, pobunjenike, hajduke, i da im oderu kožu kako bi njom mogao da presvuče naslonjače u velikoj dvorani svoga zamka. Jedna od njih je presvučena kožom odranom s grudi i trbuha neke kaluđerice. Još se vide tragovi dojki, bradavice se sijaju, jer su izlizane od upotrebe.

–  Od upotrebe? –  upita me Georg Beandaš.

–  Ne zaboravite da je u toj naslonjači tokom čitava tri veka sedelo stotine i stotine osoba – rekoh. – Čini mi se da je to dovoljno da se i grudi jedne kaluđerice oštete…“

(str.373.; istaknuo: Z.P.)

5). Kad su u pitanju njegovi saveznici (i prijatelji s kojima se najčešće prežderava i napija na čestim gozbama i banketima), Nijemci, očito je da ih Malaparte ne podnosi, samo što o tomu „mudro šuti“ dok je s njima, ali potom sva zapažanja i „dubokoumna“ promišljanja pomno bilježi u svoj „Kaputt“ – da ostane za „povijest.“

Doduše, možda bi čitateljstvu bilo zanimljivije da se autor usput (isto tako ozbiljno) pozabavio malo talijanskim mentalitetom (posebice kada je u pitanju psihoanaliza koja bi barem dijelom objasnila ponašanje talijanskih fašista u ratu, posebice pri izvršenju brojnih i svirepih masovnih zločina koji su bili obvezna prateća pojava njihove okupacije, pogotovu na području Jadranskog priobalja: od Istre, Gorskog kotara, Dalmacije i Like, preko Crne Gore i Albanije), ali, u ovom slučaju njegov izbor ipak su bili Nijemci.

Evo kako on „razotkriva“ svoje saveznike i prijatelje Nijemce (vjerojatno osjećajući podsvjesnu krivnju zbog germanske krvi koju i sam nosi u venama).

Prepričavajući razgovor koji vodi s izvjesnim Akselom Munteom, kaže:

„ (…) – Neću vam pričati o ratu – odvratih

– Hvala vam – reče Munte. I odjednom me upita je li tačno da su Nemci tako strašno svrepi.

– Svirepi su, jer se plaše, – odgovorih – bolesni su od straha. To je bolestan narod, ‘krankes Volk’“… (str.20.; istaknuo: Z.P.)

„ (…) I sada, kad god sam pomislio da moram napustiti Švedsku, putovati kroz Nemačku i ponovo sresti ona nemila nemačka lica, izobličena mržnjom i strahom, lica bolesno oznojena, uvek sam osetio odvratnost i poniženje. Pomišljao sam kako ću se kroz koji dan sresti s italijanskim licima, svojim italijanskim licima…“ (str.30.; istaknuo: Z.P.)

Naglašavajući njemačku okrutnost i svirepost, Malaparte prepričava navodni razgovor s jednim od „regruta Lajbestandarta“, „usput“ opisujući jedan od načina obuke maldih SS-ovaca prije slanja na frontu:

„ (…) On je dodao kako regrut SS-trupa nije dostojan da bude pripadnik Lajbenstandarta, ako ne izdrži probu s mačkom. Regrut mora da levom rukom ščepa mačku za kožu na leđima, tako da joj noge ostanu slobodne kako bi mogla da se brani i da živoj životinji desnom rukom u kojoj drži nožić iskopa oči. Eto kako se oni obučavaju da ubijaju Jevreje…“ (str.291.).

Oči, ili točnije, kopanje ili vađenje ljudskih očiju, trajna je opsesija autora u ovom romanu, a opis (kako će se kasnije ispostaviti), ima poslužiti tek kao „uvertira“ za ono što će uslijediti vezano za Antu Pavelića i njegovu tobožnju „košaru s ljudskim očima“ na str.308.)

Fašistički „humanist“, Mussolinijev signor capitano i ekskluzivni ratni dopisnik Corriere della Sera, u pauzi između dvije obilne večere s nacističkim glavešinama, posvećuje se (među ostalim) i nekoj vrsti vlastite „psihoanalize“, s ciljem otkrivanja „korijena zla“ u njemačkom narodu.

„ (…) Ni u jednom delu Evrope nisam do srži upoznao Nemce, nisam ih toliko razotkrio kao u Poljskoj. Na osnovu dugog iskustva koje sam stekao tokom ratnih godina, došao sam do zaključka da se Nemac uopšte ne plaši čoveka jakog, čoveka naoružanog koji mu se hrabro suprotstavlja i koji mu prkosi. Nemac se boji nenaoružanih, nejakih, onemoćalih.Tema ‘straha’, tema nemačke svireposti kao posledice straha, postala je glavna tema mojih istraživanja…Nigde se nad tim nemačkim strahom nisam toliko sažalio i zgrozio kao u Poljskoj, kad sam ga sagledao u svoj njegovoj složenosti i došao do zaključka da u njemu ima nečeg bolesnog, ženskog. Nemac je svirep od straha; od straha je sklon da učini hladne metodično-naučne svireposti… Čini ih jer se boji ugnjetenih, nenaoružanih, nejakih, onemoćalih, jer se boji staraca, žena, dece, jer se boji Jevreja. Pa iako se trudi da sakrije taj svoj tajanstveni strah, nešto ga neodoljivo tera da o njemu govori i to uvek u nevreme, naročito za stolom kad se zagreje od jela i pića, ili kad mu se vrati samopouzdanje… Tada Nemac pokaže svoje pravo lice, počinje da priča o izgladnjivanju, o streljanjima, pokoljima, i to s nekakvim bolesnim uživanjem…U nadmenosti i surovosti Nemaca ima nekog namernog samoponižavanja; u njegovoj nemilosrdnoj svireposti – duboke potrebe za samoprezrenjem: u njegovom tajanstvenom strahu – ojađenosti što je prezren…“ (str.102-103.)

Na istoj stranici na kojoj završava ovaj pseudoznanstveni traktat o osobinama „krankes Volka“, autor započinje s opisom posjeta varšavskom getu (po odobrenju jednoga od svojih prijatelja i domaćina, nacističkog guvernera Varšave, Fishera koji je upravljao getom i bio odgovoran za sve što se tamo događalo).

U ovom prikazu Malaparte svoga pratitelja, vojnika – gestapovca, na neki poseban, sado-mazihistički način doživljava kao nad-čovjeka (a što je u potpunoj opreci s onim što je netom prije toga izrekao o Nijemcima), dok sebe, naravno, vidi u sasvim drugačijem svjetlu.

„ (…) Pokušao sam da prođem kroz ‘grad’ sam, bez gestapovca, koji me svuda pratio kao senka, naredbe guvernera Fišera bile su stroge, pa sam i ovog puta morao da se pomirim s činjenicom da me prati crni stražar, momak visok, plav, izmučena lica, svetla i hladna pogleda. Lice mu je bilo veoma lepo, čelo visoko i čisto i na njega je veliki šlem bacao tajanstvenu senku. Prolazio je pored Jevreja kao Anđeo boga Izraeolovog…

Ni polumrtvi logoraši nisu mogli probuditi nikakvo suosjećanje fašista Malapartea – o njima
je pisao s gađenjem i sadistički se naslađivao njihovim mukama

(…) Moja uniforma italijanskog oficira pobuđivala je pažnju i ljudi su dizali svoja bradata lica, upirali u mene žmirkave oči, pocrvenele od studi, groznice, gladi. Među trepavicama su im blistale suze i tekle u prljave brade. Ako bi mi se desilo da sam u prolazu nekog gurnuo, zamolio bih ga da mi oprosti, rekao bih ‘prosze Pana’, a dotični bi digao glavu, zapanjeno me gledao i ne bi verovao svojim ušima. Smeškao sam se i jednako izvinjavao ‘prosze Pana’ jer sam bio svestan šta ovom narodu znače te ljubazne reči, bio sam svestan da, posle dve i po godine straha i životinjskog ropstva, prvi put sada jedan oficir neprijateljske vojske (nisam bio nemački oficir, ne, ali možda to nije bilo dovoljno) ljubazno kaže ‘prosze Pana’ ubogom Jevrejinu u varšavskom getu…

(…) Svi su netremice gledali u crnog stražara koji me pratio. Netremice su ga gledali u lice, nalik na lice anđela, koje je svima bilo znano jer su ga već sto puta videli kako zrači svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim. To je bilo lice anđela, glasnika srdžbe božje. Tada bih se nasmešio, kazao ‘prosze Pana’ i video kako se svuda oko mene na tim licima boje prljave hartije, rađa bedni smešak zaprepašćenja, radosti, zahvalnosti…

(…) A potom bi pogledali crnog stražara koji me sledio kao senka, upirali pogled u Anđela svirepog i lepog lica, Anđela iz Biblije, glasnika smrti i naginjali se nad tela koja su ležala po pločnicima, naginjali se nad njih i približili lice sa srećnim osmehom pomodrelom licu mrtvaca …“  (str.103-107.; istaknuo: Z.P.)

Unatoč razumijevanju što ga čitatelj može imati za osebujan stil autora koji se (kako je već rečeno), svodi na stalno balansiranje između unaprijed zadanih krajnosti i isključivosti (uz popratno korištenje brojnih „prigodnih“ alegorija i „jakih“ izraza i metafora ubačenih u tekst radi snaženja općeg dojma i živopisnijeg i uvjerljivijeg isticanja situacija paradoksa), nije lako oteti se dojmu da opisi njemačkog stražara, (njegovog pratitelja na prolazu kroz varšavski geto), ipak sadrže i nešto nalik na „podsvjesno“ ili „potajno“ divljenje prema sili i moći, prema onima koji su postali „gospodari života i smrti“.

Jer, ako se njemački gestapovci poistovjećuju s „Anđelima boga Izraelovog“, čija lica „zrače svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim“, ako su ti „Anđeli svirepog i lepog lica“ ustvari „Anđeli iz Biblije“ koji su na ovo ljudsko stratište i mučilište poslani kao znak „božjeg gnjeva“ i „glasnici smrti“ te Više sile, onda se sve ono što se događa sa Židovima u getu neminovno doživljava kao „prst sudbine“, ili „božja volja“; nisu li tada i patnje Židova samo „zaslužena božja kazna“ i izraz Njegovog (opravdanog) gnjeva, i, napokon, ne amnestira li Malaparte tako egzekutore, skidajući s njih krivnju za ono što čine ovom narodu?

Dok preskače mrtvace, i promatra grozne prizore stradanja nemoćnih ljudi, on, začudo, niti jednome od njih ne pokušava ublažiti fizičku patnju i bol – nikomu ne pruža koru kruha, ne daje gutljaj vode, ne previja ranu, ne donosi lijek, a o nekom zalaganju kod Franka ili Fishera u cilju spašavanja barem jednog jedinog života nema niti spomena; očito je uvjeren kako je ljubazno izgovoriti ‘prosze Pana’ (na poljskom jeziku: „oprostite gospodine“) sasvim dovoljna “žrtva”, koju on (vođen svojim “humanističkim” pobudama i prožet dubokim sentimentom prema patnji stradalnika) „stoički“ i „hrabro“ podnosi tijekom cijelog boravka u getu.

Nakon svih strahota što ih je doživio na ovom mjestu i svega što je vidio, Mussolinijev signor capitano bez imalo oklijevanja i grižnje savjesti odlazi na večeru kod varšavskog „gospodara života i smrti“ (Fishera), gdje ga posebno pogađa jedan detalj koji je zapazio tijekom obilnog i slasnog objeda.

„ (…) Na kraju ove ceremonije svi su još jednom zapljeskali, a frau Brigite Frank se zahvalila dubokim poklonom, koji, na moje zadovoljstvo, nije bio lišen izvesne draži. Nož je ostao zaboden u srndaćevim leđima, pored crvene zastave s crnim kukastim krstom. Priznajem da sam se zgrozio kad sam video taj nož i tu zastavicu, zabodene u leđa ove plemenite životinje. Sem tog bio mi je odvratan razgovor o getu i Jevrejima na koji su se zvanice postepeno vraćale…“ (str.114.).

Mussolinijev signor capitano nigdje ne spominje je li sve ono što je vidio i doživio na ulicama Varšave i u židovskom getu utjecalo na njegov apetit, ali je znakovito da vrlo živopisno i uvjerljivo (kao i u svim sličnim situacijama) opisuje svaki detalj s prijema – počevši od izgleda tamo nazočnih dama, njihovog ponašanja, toaleta i partnera uz detaljne opise svih drugih gostiju (s posebnim naglaskom na one najvažnije nacističke glavešine, bilo da je riječ o Franku, Fisheru, Himmlerovom izaslaniku, ili nekom od drugih „guvernera“, „ovlaštenih ministara“, „ambasadora“ i sl.), do detaljne analize kako interijera, tako i raznovrsnih, slasnih delicija koje neprestano pristižu na trpezu; usput, između dva slijeda posluženih jela, uz vino i „prigodne“ pošalice, vode se razgovori o Židovima, toj „nižoj vrsti“ koja je „s pravom“ osuđena na istrebljenje.

I, tek ova okolnost, da se „zvanice postepeno vraćaju na odvratan razgovor o Jevrejima i getu“, smeta našem „junaku“, signor capitanu

Da je K. E. Suckert (odn. Curzio Malaparte), ipak, čini se (pa bilo to i zbog prenatrpanog želuca i podosta ispijenog vina), ponekad osjetio nešto nalik na „grižnju savjesti“, dokazuje ono što mu se dogodilo u vrijeme prijema kod Reichsministera Franka, generalnog guvernera Poljske, gdje se zatekao u uobičajenom društvu – s njemačkim nacističkim glavešinama.

(Podsjećanja radi: Hans Michael Frank, čijim se prijateljstvom Malaparte razmetljivo hvali, bio je Hitlerov Gauleiter Poljske, od 26.10.1939. do 1944. godine i jedan je od najvećih ratnih zločinaca u XX-om stoljeću. Poslije rata je u Nurnbergu optužen za ubojstva milijuna Poljaka i poljskih Židova, osuđen na smrt i obješen 1946. godine).

„ (…) Možda je tome bila uzrok jaka vatra koja je gorela u kaminu, možda obilna hrana, ili skupa francuska i mađarska vina, ali ja sam osetio da mi se odjednom rumen penje u obraze. Sedeo sam za trpezom nemačkog kralja Poljske, u velikoj dvorani Vavela, u starodrevnom, otmenom, bogatom, učenom kraljevskom gradu Krakovu, među malobrojnim dvorjanima ovog naivnog svirepog, taštog nemačkog oličenja italijanskog renesansnog viteza, od nekakvog čemernog srama počeli su da mi gore obrazi…

(…) I sada, dok sam posmatrao goste koji su sedeli za trpezom nemačkog kralja Poljske u velikoj dvorani Vavela, od stida su mi se zažarili obrazi, opet su mi pred oči izišla bleda i ispijena lica sa ulica Varšave, Krakova, Čenstohove, Lođa, masa čije je lice bilo oznojeno od gladi i muke, masa koja je lutala pločnicima punim blatnavog snega…“ (str.82-83.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari