Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Objavljeno

na

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom koje Hrvatsko kulturno vijeće organizira na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza, a organizirano je povodom “Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima”.

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo.

Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova.

Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.

Skup je nastavljen u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19,30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.

U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima možete pročitati:

Igor Vukić: Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.[1] U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.[2]

Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe.[3] Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

Raspored po selima

Prvi oblik udomljavanja može se nazvati „masovnim smještanjem u seljačke obitelji“. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskog starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio obitelji autora ovog teksta (otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donja Gradina, koje se nalazi nasuprot Jasenovca i jasenovačkog logora). Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica preveženi prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Prema podacima hrvatskih vlasti, na taj je način u Slavoniji raspoređeno više od 15.000 izbjeglica. Udruženje Jasenovac Memorial u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove video-izjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine, i drugih mjesta. Neke od tih izbjeglica provele su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje ranije živjeli.

Dušan Aleksić iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana.[4] Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis – ubijeni u logoru, od ustaša.

Prijevoz iz logora

U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici-volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. Uz ostalo, trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.

U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarice, Mlake i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica. Ondje su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb.[5]

Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom…

Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je primjera da su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kako napuštena od svih lutaju šumama, gladna i već na rubu smrti. Vojnici su iz prevozili potom sve do Zagreba, do bolnice na Rebru. Odatle bi se, ona djeca koja su se oporavila, upućivala u domove i obitelji.

Problem smještaja

Velik priljev u djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta.[6]

Zato je predložio da se djecu smjesti u obitelji. „Rekla sam to gđi. Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom“, zabilježila je Diana Budisavljević.[7] I prof. Bresler je jednog dječaka odveo svojoj majci. Prema Breslerovu iskustvu, stečenom u radu na kolonizaciji djece prije rata, „spas tako velikog broja djece, smještenog u nedovoljno opremljenim prihvatilištima bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje, kako bi se čim prije prekinuo dodir i nepresobno međusobno zaražavanje“.[8]

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Diani Budisavljević priopćio da je nakon razgovoara s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno, udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat.

Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će msgr. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije predložio je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Dozvola UNS-a

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. „Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji“, zapisala je Diana Budisavljević.[9]

Udomitelji su pozivani i preko članaka u novinama (Hrvatski narod, Spremnost), pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle „kozaračke djece“.[10] Oko 400 djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe, u bjelovarskoj okolici.[11]

Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12.000 imena. Još za trajanja rata, njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova ND Hrvatske.[12]

U Zagrebu su ponajviše udomljavana manja djeca. Starija su lakše nalazila udomitelje u seoskim domaćinstvima gdje su mogla pomagati, raditi, odnosno, živjeti na sličan način kao i kod kuće. Veća djeca bila su ponegdje tražena i u Zagrebu, osobito ženska, jer su mogla raditi kao besplatne kućne pomoćnice. U svom dnevniku Diana Budisavljević bilježi da je smatrala kako će djeca na selu dobivati i bolju hranu: „Tamo su i pod boljom kontrolom, jer seljak nadgleda kako drugi postupa s djetetom. Djeca imaju kontakt međusobno, dok u gradskim stanovima mogu biti potpuno izolirana“.[13]

Od radnika do pukovnika

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece. Od toga se za dvjestotinjak nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskog konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Dobrotvori i hranitelji

Postojala je i institucija „hraniteljstva“. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću.

I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621.580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranog mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenog fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine… Bilo je tu i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima.

Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca (ako se znao taj podatak) pa su i majke tamo bile udomljavanje.

Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogle zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina, protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.[14]

Oduzimanje kartoteke

Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece. Humanitarne aktivistice uplašile su se da će tako biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju uvrijeđenosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (a suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi kako bi se nastavila potraga za djecom.

Budući da je na kartoteci radio veći broj ljudi, bilo je pogrešaka i njome su se mogle koristiti samo upućene osobe. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pažnjom na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su.

„Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti. To nam je kasnije bilo onemogućeno“, zapisala je Diana Budisavljević.[15]

Uskoro je i delegiranoj predstavnici Akcije u Ministarstvu socijalne skrbi (bivšem Ministarstvu udružbe) dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. „Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju“, zapisala je D. Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. godine.

Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djece, Diana Budisavljević potpuno se povuka u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala, natrag u rodnu Austriju.

Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija „Arena traži vaše najmilije“, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, a kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Humani pothvat

Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici[16] imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“.[17] U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.[18]

Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

Pavelić, a ne Partija

Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.

————————————————————————————–

[1] Dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“, u Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.

[2] Diana Budisavljević, r. Obexer (1891.-1978.). Bila je supruga pravoslavca Julija Budisavljevića (1882.-1981.), predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[3] Kamilo Bresler (1901.-1967.), u dokumentima se navodi i kao Brösler i Bressler. U 1942. godini bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe.

[4]https://www.youtube.com/watch?v=IOosxqIuelE, pristupljeno 20. kolovoza 2016.

[5] „Velika djeca idu poslušno, ali malene treba nositi. Morali smo ih tražiti u brdima jastuka. U tome je naročito savjestan bio jedan mladi ustaša koji je bio zdvojan, jer se bojao da ćemo neko malo dijete previdjeti, pa će pokisnuti.“, Budisavljević Diana, Dnevnik, HDA, Zagreb, 2004., str. 88.

[6] Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., str. 112.

[7] Budisavljević, Dnevnik, str. 95.

[8] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 123.

[9] Budisavljević, Dnevnik, str. 99.

[10] Preko Karitasa, Katoličke akcije i drugih institucija, djeca su dolazila u Koprivnicu, Ludbreg, Kutinu, Sisak i okolicu (Letovanić, Hrastelnica, itd), Petrinju, Zelinu, Kašinu, Vugrovec, Sunju, Sesvete, Zlatar, Drnje, Križevce, Vrbovec, Hlebine, Golu, Rovišće, Đelekovac, Novsku, Lipik, Veliki Tabor, Veliku Goricu, Dugo Selo, Zaprešić, Oborovo, Križ, Lupoglav, Kloštar Ivanić, Peteranec, Dubravu kod Gradeca…, Hrvatski državni arhiv, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1.

[11] Djeca su bila smještena u katoličkim i pravoslavnim obiteljima u Gudovcu, Starim Pavljanima, Kokincu, Klokočevcu, Staroj Plavnici, Korenovu, Stančiću, Brezi, Bostanu, Galovcu, Brezovcu, Malom Korenovu i Tuku. Djeca su bila uglavnom iz sjeverozapadne Bosne, ali i drugih dijelova NDH: Međuvođe, Bosanska Dubica, Dobrljin, Draksenić, Knežipolje, Johovac, Ševarlije, Jelovac, Kostajnica, Petrinja, Mala Dapčevica, Bastaji, Krnjeuša, Imotski. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Popis djece koju je koloniziralo Ministarstvo udružbe.

[12] HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kutija 3, Prikaz rada Akcije DB 1941-1945, str. 2.

[13] Budisavljević, Dnevnik, str. 107.

[14] Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, str. 90. do 102.

[15] Budisavljević, Dnevnik, str. 165.

[16] Višenacionalni i višekonfesionalni sastav suradnika Diane Budisavljević, koji su relativno slobodno djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sugerira i popis njihovih imena: Đuro Vukosavljević, Marko Vidaković, Stana Radosavljević, Jelka Divjak, Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, Vera Černe, Dragica Habazin, Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, Branko Kesić, Nikola Gajić, Olga Pokrajac, Janko Pajas, Desanka Ristović-Štampar, Ante Bojanić, i drugi. HDA, fond 1012 Diana Budisavljević, kut 3., Prikaz rada Akcije DB, 1941-1945, str. 1.

[17] Julija Šepić odlikovana je Redom za zasluge III. stupnja. Nakon rata, zbog „aktivnog ustaštva“, osuđena je na 10 godina zatvora. HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, glavni urudžbeni zapisnik, kut. 136.

[18] Kontakt je uspostavljen preko dr. Šime Cvitanovića, ravnatelja bolnice Rebro. Tvrdi se da je Luburić dostavio i određeni novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas. D. Šakić, rukopis u posjedu autora, str. 47.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Fra Mirko Majdandžić – ‘Svjedok zla’

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine iz tiska je izašla knjiga „Svjedoci zla“ autora Akifa Agića i Faruka Velea. Kroz desetak promocija koje su autori održali, knjigu su nimalo skromno opisali kao apsolutnu istinu o agresiji Hrvatske na BiH.

U najavi knjige autori nisu krili zadovoljstvo svojim raskrinkavanjem zločinačkog karaktera HVO-a, Herceg Bosne, Franje Tuđmana i Hrvatske u sudski prepoznatoj agresiji na BiH. Kako bi knjizi „podigli“ kredibilitet, posebno su istakli dobro poznata (hrvatska) imena koja su sadržajni dio knjige: fra Luka Markešić, Stjepan Mesić, Ivo Banac, fra Petar Anđelović, Mario Pejić, Anto Nobilo, fra Ivan Šarčević, Blaž Kraljević, Stjepan Kljujić i drugi.

Piše: Tvrtko Milović

Da prezastupljenost bosanskih franjevaca nije slučajna u promociji knjige koja u svojih 480 stranica negativno (i zločinački) konotira faktički sve Hrvate osim gore pobrojanih, dokazuje i značajan angažman fra Ive Markovića i fra Mirka Majdandžića.

Fra Marković je tako konstatirao da je knjigu pročitao i da je iskrena i poštena. A zatim je s autorima obilazio Bosnu i Hercegovinu u habitu, kako bi cijeli cirkus dobio i božanski karakter.

Za razliku od fra Markovića koji s Hrvatima realno više nema ništa zajedničko osim što iz bošnjačkih medija grmi na njih, bolnija je bila podrška fra Mirka Majdandžića, danas gvardijana samostana Fojnica. Fra Majdandžić je tako konstatirao da ova knjiga „nije pisana da bi se iskopala mržnja“(!??)

Nema nikakve šanse da fra Mirko nije pročitao knjigu čiji je promotor. Uostalom, fra Mirko je na promociji do te mjere bio oduševljen sadržajem knjige da je pozvao sve prisutne (i mene) da knjigu svakako kupe i pročitaju.

S obzirom da knjiga ima 32 sponzora, među kojima i potpredsjednica FBiH, Parlament FBiH, kantonalni premijeri i ministri, načelnici općina, Elektroprivreda BiH i brojna druga velika poduzeća i pojedinci, krajnje je neobično da knjiga mekog uveza košta 30 KM. Zato za razliku od siromašnog fra Mirka koji nema nikakve imovine, knjigu nisam mogao kupiti nego sam je samo pročitao.

Knjiga „Svjedoci zla“ nastaje na valu antihrvatske histerije koja se pojačava zadnjih desetak godina, a koja je svoju kulminaciju doživjela presudom „haaškoj šestorci“, što je uostalom i dominantni motiv naslovnice knjige.

Sam sadržaj knjige nije maštovit. Radi se o zbirci transkripata ratnih izvještaja Akifa Agića iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja i drugih mjesta sukoba Armije BiH i HVO. Pored transkripata njegovih izvještaja i intervjua, u knjizi se nalazi nevjerojatno šarolika zbirka svega i svačega. Ima tu svjedočenja iz Haaga, preslika različitih dokumenata i članaka, pjesama, tužnih citata, autorovih starih i novih kolumni, prijetećih pisama, pisama podrške Seida ef. Smajkića, haaških tužitelja i sudaca kao i čitavih 50 stranica nečitko kopiranih spiskova logoraša. Sve to kako bi knjiga valjda bila dovoljno „debela“ da opravda uloženi novac, ali i vizualno prikaže obim „Udruženog zločinačkog pothvata“.

Radi se o nešto suptilnijem pristupu „debljanju“ knjige nego što su učinili autori knjige „Hrvatska Republika Herceg Bosna – agresija i zločin“ Mesud Hero i Fuad Kovač koji su se uglavnom bavili srpskom politikom u BiH, a hrvatsku politiku tek nonšalantno prikazali kao podršku srpskoj i dali joj naslov.
Agić i Vele nemaju nikakvih dvojbi da je uloga Srbije i Hrvatske u ratu jednaka a ulogu Franje Tuđmana opisuju već na strani 26.: „Franjo Tuđman se jasno izjasnio o svome stavu prema BiH a on glasi da muslimani Bošnjaci ne postoje i da ne mogu biti bilo kakav faktor koji odlučuje o budućnosti“.
Kada i gdje se Franjo „jasno izjasnio“ o postojanju muslimana Bošnjaka, autori ne navode. Pored navedenog, knjiga vrvi različitim „konačnim istinama“ koje često poništavaju same sebe. Tako opisuju: „HDZ BiH se u svim hercegovačkim i srednjobosanskim opštinama jasno i nedvojbeno izjašnjavao za pripojenje Hrvatskoj i gotovo ništa, ni u kom pogledu, nisu htjeli ostvarivati unutar BiH.“

A onda već u sljedećoj rečenici doslovce stoji: „Raznolikost i podvojenost unutar HDZ BiH je jasna od njenog osnivanja i definisala se kroz dvije struje – bosansku i hercegovačku“. Vrlo jasno i nedvojbeno.

Ima još bisera: „Desetog aprila srpske snage su zauzele Kupres. Ratna žarišta se brzo šire i po zamisli nalogodavaca sve ide po planu. Rat u Bosnu je uguran a primirje koje su potpisali Milošević i Tuđman se poštuje“!

Koje primirje? Gdje se poštuje ako se rat rasplamsava? I kako je Kupres zauzet usred primirja?

Skoro svaka stranica sadrži proturječja. Tuđman je tako podržao referendum o neovisnosti BiH kako bi uništio BiH. A Darija Kordića nakon transkripta s govora u Busovači o važnosti opstanka Jajca autori bez ikakvog objašnjenja optužuju da je – tražio napuštanje Jajca!

Očekivano, „prodaja“ Posavine se podrazumijeva, a autori je „dokazuju“ transkriptom intervjua s nekoliko bošnjačkih vojnika iz Kozarca. Inače, ovi vojnici kao i svi ostali svjedoci (zla) su apsolutni poznavatelji svih okolnosti u kojima su se zatekli, te su stoga i neoborivi autoriteti u dokazivanju teza koje autorima trebaju – od sporazuma Milošević Tuđman, etničkog čišćenja, agresije, genocida i svega drugog po potrebi.

Da ne bude zabune, transkripti sa stvarnim sugovornicima su najveća vrijednost ove knjige. Osim što su autentični, to je i jedini dio knjige koji je originalan. Sve ostalo je običan bućkuriš loše skrivene mržnje prema Hrvatima u BiH.

Knjiga nam nehotice otkriva i neke zanimljivosti. Tako u intervjuu sa rahmetli Arifom Pašalićem otkrivamo: „Muslimani su ovdje konstitutivan narod, muslimani su u većini i muslimani moraju dobiti svoju državu BiH, sa svim pravom, i Hrvatima i ostalim narodima i narodnostima koji žive ovdje, ravnopravno“.

Arifova konfuzna misao iz davne 1993. zapanjujuće je jednaka konfuznoj politici koju bošnjački lideri promoviraju dan-danas!
Autori nam otkivaju još jednu pikanteriju: Seid ef. Smajić je 1993. izdao fetvu kojom je haram klanjati dženazu muslimanima koji poginu kao pripadnici HVO!

Ni efendija Smajić, kao ni Arif Pašalić, a pošteno je reći ni Akif Agić, ne smatraju Armiju BiH multietničkom vojskom. To je iz knjige besprijekorno jasno. Zašto onda franjevci sudjeluju u ovoj zloj raboti? Zar je moguće da im ne smetaju stilske figure „novinara“ Agića: „Dragi Miroslave tvoj ćaća je bio ZLOČINAC…“; ili intervju Boba Stewarta koji počinje „Ahmići su djelo đavola, Hrvati su počinili genocid“?

Fra Ivo Marković autora ovog kupusa zlobe opisuje: „Akif je novinar ratnik uvjeren da su vijest i informacija jednako važne kao sama bojišnica. Akif ne mrzi, u njega je ljubav jača od mržnje“.

Vrlo nekonvencionalna definicija ljubavi jednog profesora Frajevačke teologije.

Fra Mirko ovu knjigu smatra doprinosom pomirenju koja nije tu da bi se nova mržnja iskopala.

Zašto je onda pisana? Zar je pisana samo da bi se uzele pare od 32 imućna sponzora i uzelo po 30 KM brigadama internet ratnika kojima treba doza argumenata za facebook!?
Ovakvih je knjiga bilo i bit će. Trash literatura nije nikakav bošnjački fenomen. Naprotiv, trebat će stoljeća da dostigne produktivnost srpskih i hrvatskih autora mitomana. I nek postoji knjiga. Čak i ova ima svoju vrijednost.

Ali je ružno i nemoralno od bivšeg i aktualnog gvardijana samostana Fojnica u kojem su ubijena dva čovjeka samo zato što su bili Hrvati, a čije je katoličko stado protjerano i do danas bespovratno desetkovano, da promovira knjigu koja taj isti nesretni narod definira kao agresore na vlastitu zemlju!

Hrvati katolici Fojnice su miran i dostojanstven narod. Oni će opet doći u samostan na misu. Nije to fra Mirkov samostan. Njegova je samo kafana koju je napravio u samostanu. I knjiga „Svjedoci zla“ u kojoj tako uživa.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari