Connect with us

Intervju

Igor Zidić: Tito je bio beskrupulozni manipulator, a Tuđman neumorni radnik koji je znao pokrenuti ljude

Objavljeno

on

Igor Zidić jedan je od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, pjesnik, eseist. Bio je i glavni urednik “Hrvatskog tjednika”, u turbulentnim vremenima sedamdesetih godina prošlog stoljeća i jedan od onih koji su nakon Hrvatskog proljeća itekako osjetili progon na svojoj koži.

Dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, kasnije i predsjednik Matice hrvatske član je i uprave Zaklade Adris, a njegove knjige i radovi nezaobilazni su u povijesti hrvatske umjetnosti.

U razgovoru za “Glas Istre” Zidić otkriva detalje iz 1971. godine, jer iako je prošlo toliko vremena mnogima se čini da sve još uvijek nije do kraja razjašnjeno.

– Koliko danas, pedeset i jednu godinu poslije 1971. znamo što se sve događalo i “iza kulisa” Hrvatskog proljeća? Hoćemo li punu istinu ikada saznati?

– Pitam se je li 1971. uopće postojalo ono što se, u svakidašnjem govoru, opisuje kao zbivanje iza kulisa. Kako je pokazao rasplet u Karađorđevu, 1. prosinca te godine, glavni su akteri događaja bili Matica hrvatska, organizirani hrvatski sveučilištarci i, na svoj način, i s vrlo uskim manevarskim prostorom, nacionalno (donekle) osviješteno krilo hrvatskog političkog vrha u SKH-u. S druge strane bili su Tito, UDB-a i armijski KOS. Matica je nekoliko godina objavljivala svoje programske tekstove, amandmane, uvodnike i proteste – uvijek u ime potpisanih odbora, koji put i cijelog svog članstva. Različitih je mišljenja uvijek bilo, ali su, u svakoj prilici, usuglašavana dok ne bi postala prihvatljiva svima, ili velikoj većini. Hrvatski su sveučilištarci svoje studentske protivnike u izravnoj borbi pobijedili pa ih je pobjednički eros uvlačio u nove i teže sudare. Hrvatski su, nazovimo ih tako, komunisti brzo došli pred nesavladivu barijeru, a to je bilo izjašnjenje o vjernosti Titu. Nisu je mogli zanijekati pred svojom partijskom Inkvizicijom i tu se njihova posvećenost nacionalnim interesima – morala rasplinuti.

– Tu mislite na hrvatsko partijsko vodstvo iz tog vremena?

– Dok su se u Karađorđevu zaklinjali na vjernost Titu i Partiji – pitali smo se jesu li svjesni da nas time izručuju policiji, korumpiranim sudovima i neprijateljskom tisku koji je manipulirao našim imenima, radom, postupcima i izjavama, da i ne spominjemo prijetnje, lažne svjedoke, otkaze, gašenje radnih mjesta. Od oružja pronađenog u brojnim kućnim i uredskim pretresima nije se mogla naoružati ni Snjeguljica sa svojih sedam patuljaka. Komunistička je revolucija bila krvava i oni nisu mogli zamisliti da se pokušaj promjene društva može zbiti na drukčiji način. Profesionalna je politička grupacija u našem trolistu bila u objektivno nerazrješivoj situaciji, a nije bila ni blizu tako homogena kao ona Matičina i studentska. Matica je okupljala hrvatsku inteligenciju najrazličitijih profila, a studenti su bili inteligencija u formiranju, zato najborbeniji, uvijek inovativni i, po prirodi stvari, najvitalniji. U Partiji općenito, pa ni u hrvatskoj, toga nije bilo: imali ste nekolicinu vrlo bistrih i educiranih prvaka, puno poluobrazovanih i posve needuciranih pojedinaca. Nekidan čitam, podsjećam se i ne mogu vjerovati da je Pirker tada ovako dokazivao svoje hrvatstvo: “Na kraju krajeva, ako bi to bilo od presudne važnosti za Hrvatsku, to je moje lično razmišljanje, mi ćemo njih uhapsiti. Ako treba, i tu javno, na Trgu republike strijeljati”.

– To kao da je do danas prešućeno ili bar nije tako često spominjano?

– Pitam se, koga to? I tko to mi? Naravno, one koji nas skreću s puta bratstva i jedinstva, koji nas odmiču od jugoslavenskih ciljeva, zavode s puta klasne borbe, primjerice Đodana, Šošića, Veselicu, Jonkea, Pavletića, Brandta, Katičića, Budišu, Čička itd., s iznimkom Krleže (njega ne strijeljati!). A tko bi trebao naložiti ta hapšenja, strijeljanja, možda i pranja Trga od krvi? Valjda on. A kakve je on veze imao s policijom (koja hapsi), sa sudovima (koji istražuju i utvrđuju krivicu ili nevinost), sa streljačkim odredom (koji izvršava “pravdu”)? Ja na to pitanje ne mogu odgovoriti. Nisam dorastao takvim “razmišljanjima”. Da zaključim: u borbu su od samog početka bili uključeni svi jugopolicijski ešaloni, sve prisluškivačke jedinice, svi lažni svjedoci, pa je od samog početka sve “iza kulisa” senzacionalistički plasirano u javnost, a mi smo svo to vrijeme pokušavali razotkriti laži i ispričati svoju istinu. U toj baražnoj vatri ništa bitno nije ostalo skriveno, pa ni najkrupnije izmišljotine. Istina je sada dostupna, ne kao prokazivački ili obrambeni materijal, nego kao građa za povjesničare i arhiviste.

– Uredili ste zbornik “Hrvatska i Hrvatsko proljeće”, a 2012. je organiziran i dvodnevni znanstveni skup. Što se tada moglo čuti novo oko događaja iz 1971., što je na kraju objavljeno i u zborniku?

– Čule su se mnoge nove misli, nova svjedočenja, nove teze. Osobno sam, kad je o tim vremenima riječ, koncentriraniji na dosizanje, obranu ili afirmaciju istine, nego na novo; ponajprije stoga što je moguće da novo ne bude u suglasnosti s istinom. Naravno, ne isključujem ni onu sretniju mogućnost da nam otkriće novoga bude ispunjeno spoznajom istine. Ne mogu ovdje ni najovlašnije razložiti našu knjigu-zbornik o Hrvatskom proljeću (740 stranica), ali mogu skrenuti pozornost na kapitalni prilog Ivana Rogića, koji ima i težinu svjedočkoga iskustva i trajnost teorijski utemeljene misli. Zanimljivih ćete, nepoznatih ili nespominjanih, činjenica otkriti i u drugih pisaca (Božidar Novak, Božidar Petrač, Mato Artuković, Tomislav Jonjić, Jozo Ivičević…).

– Je li se zapravo radilo o sukobima unutar iste partije, ili je pokret bio mnogo širi?

– Nije u pitanju bio unutarpartijski obračun iako smo u doba otvorenog sukoba mogli evidentirati više partijskih frakcija: titoiste, “nacionaliste”, kunktatore, boljševike i tehnomenadžere. Nije to mogao biti unutarpartijski sukob jer svi obuhvaćeni sukobom tada i nismo bili komunisti, dapače: velika većina to nije bila. Tito je, dakako, smatrao prirodnim da njegova manjina poseže za ovlastima većine. Mi bismo rekli da je pokret bio znatno širi, a i da su komunisti u njemu brzo ispucali svoje streljivo. I zato što je za pravi sukob trebalo sačekati sumrak komunizma, simbolični pad Berlinskog zida, urušavanje SSSR-a. Mi drugi nismo imali što čekati; Hrvatska je kao državni poluostvareni entitet mogla propasti, biti s jedne strane iseljena, a s druge useljena i prije nego Moskva privremeno odustane od svoga Imperija.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari