Pratite nas

Kolumne

Igraju se delije nasred zemlje Hrvatske

Objavljeno

na

Nevenka Nekić: Hudojamska predstava

Igraju se delije nasred zemlje Hrvatske. Ne rimuje se, nikako se ne rimuje, ali se događa. Oni koji izvode predstavu misle da će se rimovati kao nekada, da će ubijati kao nekada, slagati tijelo do tijela kao u hudim jamama, skrivati svoje zločine i u konačnici pripisati drugima – žrtvama. Svi redovi pučana – od seljaka do biskupa, od profesora do dugokosih djevojaka, od živih do mrtvih – svi su tu. Sve treba ubiti što na koncu učini onaj ofucani žuti mačak Vilibald – svakome metak u potiljak, ili čelo, svejedno.

Imaju oni novac od nekih ministarstava, države i tko zna koga, nose maske kao što je i red i to one koje odgovaraju njihovu duhovnom obličju, jer nemaju obraza, mijenjaju imena da ih ne prepoznamo. U gledalištu pravdoljubivoga Kerempuha sjede duhovne kreature kojima je zajedničko samo jedno – mrze ovu zemlju koja ih hrani, koju muzu, u kojoj mogu lagati, ponižavati svakoga tko se usudi reći da ljubi Dom i da je spreman za njega umrijeti.

Zamislite Matoša, jadnoga našega Gustla, kako ustaje usred ove gnjusobe i krikne na sav glas: I dok je srca bit će i Kroacije! Uslijedilo bi zviždanje, pljuvanje, sprdnja, bacanje na ulicu udarcem nogom u stražnjicu, kao što je to, inače ne moj istomišljenik Miroslav Krleža, doživio jednom 1918. Doživio u onoj, kako bi on rekao decembarskoj, noći usred Zagreba u zgradi Kola. Plesalo se čačansko kolo s oficirima „oslobodilačke“ vojske koja je preplavila Zagreb i divila se WC školjkama, a zagrebačke frajle i urbani goniči raznih domobrana jambreka i moga oca Ivana Jaklina kojem su razorili oko negdje u Galiciji, uhvatili se u to kolo i cupkaju do danas. Kakav Junije Palmotić, kakav Ivan Lukačić, kakav V. Jelić, J. Bajamonti, pa Luka Sorkočević, Ivan Mane Jarnović, Livadić, Lisinski, a kamoli onaj mrski Zajc, plemeniti, i njegov usklik U boj! U boj za narod svoj! Ništa je sve to i još puno više, sve je palo pred čačanskim kolom kao i sada u Kerempuhu.

Čačanski dernek

Ostrašćeni galeristi, čiji likovi su nas pohodili na raznim portalima i novinama, zagrcnuti od prljavštine i zlobe dahću sladostrasno kao da pred njima nastaje nova-stara satrapija u kojoj je Istok bio dvjesto godina iza Zapada, u kojoj su stasali njihovi djedovi.Kao da mi nismo imali djedove. Čak i pradjedove. Mi čak znamo kako su naši pradjedovi bili profesori grčkoga i latinskoga u Varaždinskoj gimnaziji, kako su bili slikari i glazbenici. Postojao je i Ivan pl. Zajc, rođen u Rijeci čija kuća nije stotinu godina mogla dobiti izgled muzeja, ili bar biti obilježena! Mi smo imali plemenitaše za razliku od čačanskih velemajstora, imali smo sakralne i profane kulturne spomenike u svim granama uljudbe.

A imali smo i plemenit i tih narod, pobožan i gažen stotinama godina koji je ipak sačuvao svoju baštinu – vjeru, obrede, tradiciju i ljepotu slavio vazda. Nije se narod priklonio čačanskom derneku i kerempuhovskim „umetnicima“ ni onda ni sada. Krenuo je za našim Stipicom Radićem kad je bilo vrijeme. I opet se pojavio neki Vilibald ili Puniša, svejedno, i ispalio metke u gandijevske mirotvorce. Poslije se čudili kako se to ustaše stvorili! Vidi gadova genocidnih! Fuj! I onda su se igrali delije posred zemlje Hrvatske. Igrali i doigrali.

Kako bi o tome pisali danas da su živi dragi mi prijatelji Slobodan Novak, Petar Šegedin i ini ognjištari!!! Eno, domahuju mi kao i kolegi Zlatku koji je imao kuraže doći na čačanski dernek, podnijeti sve to i ne kriknuti iz dna duše. A mene je ipak probudio krik, velik kao moj narod koji će kriknuti i jauknuti ubojito i tužno duboko. Sigurno, iako ne znam kada. Ali hoće.

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari