Pratite nas

Kolumne

Igrokaz s ćosavim četnikom

Objavljeno

na

Ušeprtljala se cijela Hrvatska oko oslobađajuće presude Vojislavu Šešelj. Da nije smiješan, Šešelj bi bio tragična figura, no ovako je tek tragikomičan. Htio je postati velikim Srbinom, no zapravo je podrijetlom Hrvat. Odaje ga prezime.

[ad id=”93788″]

Kitio se naslovom četničkog vojvode, no kako je ćosav – bio je svojevrsna sprdnja s idealom četnika. Kad je vidio da ”veliki Srbi” idu u Haag, Vojo je također pohrlio u Haag. Da uhvati zadnji voz za mjesto u srpskom imaginariju, to jest da postane barem ratni zločinac ili mučenik kad mu je sve drugo izmaklo. Međutim, haaški sud ga je proglasio ”slobodnim čovjekom”. Uz napomenu da mu suci kao Antonetti mogu udijeliti slobodu, no čovječnost teško. Jer izgleda da po tom pitanju i sami oskudijevaju. Uglavnom, čini se da mu je propala i zločinačka slava. A nije ni umro kao Milošević da bi se mogao računati u mučenike za srpsku stvar.

   Eh, haaški suci! Posebna je to sorta, ali čemu se čuditi kad u novinama čitamo ovakve stvari: ”Časnici francuskih snaga su zavezali djevojke i natjerali ih na seks s psom! Nakon silovanja platili su im 5000 franaka (oko 9 dolara). Tri djevojke su završile na osnovnom liječničkom tretmanu, a četvrta je umrla od nepoznate bolesti – piše u izvještaju” (Jutarnji list, 1. 4. 2016.). Tako francuski ”časnici” u službi UN-a, a kako to rade francuski suci u služba UN-a, vidjeli ste tijekom čitanja presude ćosavom četniku. Koji pozive na ubijanje pripadnika jednog naroda nazivaju motivacijskim govorima. Da čovjeku nekako dođe da održi jedan ”motivacijski govor” s Francuzima kao objektom.

Ali nama konzervativcima ne idu ”motivacijski govori”, to valjda s toga što se nismo oslobodili kršćanskog nasljeđa. Zato motivacijski govori dobro idu naprednjacima. Recimo – Viktoru Ivančiću, autoru članka Smrt ministra kulture. U tom članku Viktor se odaje svojim najuvrnutijim sanjama. Sanja – ni manje ni više – nego smrt omraženog mu ministra Hasanbegovića. Prije presude Šešelju to s još moglo svrstati pod govor mržnje, pa i svojevrsnu prijetnju. Jer ne zaboravimo da su benigni stihovi Ante Kovačivića o Vesni Pusić, Zoranu Milanoviću i njihovom neuspjehu s Mostom protumačeni kao prijetnja istima da će ih se baciti s mosta! No nakon oslobađajuće presudi četniku Voji to je čisti motivacijski govor, svojevrsno ohrabrenje posustalim kulturnjacima da nastave ljuti boj s kulturnim kabadahijom Hasanbegovićem.

Ipak, Ivančićeve verbalne eskapade nisu duhovite. Jer ga pere prežestoka mržnja. Tako mu se omaknu primitivne stupidarije tipa ”Pokolj mu duši” i sl. U posljednje vrijeme sve češće se postavlja pitanje o granicama satire, to jest gdje prestaje satira a počinje nešto drugo. Tu je svoja podoficirska pleća i čopićevski šešir opet podmetnuo nevoljni Prološčanin Ante Tomić. Dva incidenta s tim provincijskim piscem, svojevrsnim nastavljačem tradicije Sime Matavulja, dobro ilustriraju razliku između satire i onoga što satira nije. Satiričan je osvrt na Tomićev lik i djelo onaj prvi slučaj s kiblom punom govana i Tomićevom glavom u glavnoj ulozi. U drugom incidentu gdje su raspisanog Prološčanina dvojica muškaraca navodno fizički napali te ozlijedili Tomićev šešir i prijatelja koji ga je branio – satira nije.

U obranu satire ovog su petka protestirali protagonisti ”Montiranog procesa” i njihovi podržavatelji. Ne znam što bih rekao, nisu me se osobito dojmili. Zanimljivo je međutim kako je na jednom od ovdašnjih internetskih foruma jedan čitatelj, sudeći po okupljenima na tom skupu, zaključio da se tu ne radi o obrani satire nego o proslavi Šešeljeva oslobađanja. Takvo se zaključivanje valjda rukovodi logikom da glatko izbrijanim četnicima i ćosavi četnici imponiraju. Logika nije nevaljana, međutim primjenjuje se na pogrešan skup ljudi. Na Zrinjevcu su protestirali uglavnom isluženi espedeovci, udrugaši i ostali internacinalisti, dok obrijani četnici – Nikolić i Vučić – rade ozbiljan posao, upravljaju Srbijom. A pomalo i Hrvatskom.

Stoga bi se Hrvatska manje trebala baviti Šešeljem, a više njima. Uostalom, koliko god pogan jezik imao, Šešelj – barem koliko je poznato – nije imao izravnog učešća u masakrima u Hrvatskoj, dok za Nikolića postoje neke naznake i za takvo što. Protiv njega je navodno svojedobno u Srbiji podignuta optužba za ubojstva hrvatskih civila u Antinu. Mostovi neiskusni ministri stali su junačiti odmah nakon presude kako će zabraniti Šešelja da dođe u Hrvatsku. Tako saznajemo od glasnogovornice vlade: “MUP je, temeljem članaka 36 i 38 Zakona o strancima i članka 5 Zakonika o Schengenskim granicama zabranio ulazak Šešelju u RH.” Mašala! Aferim! Ne znam boje li se to Orepić i Šprlje za Šešelja pa mu signaliziraju da ne dolazi. Jer bi ga – ako dođe – morali uhapsiti budući da protiv njega u Hrvatskoj već godinama postoji optužnica za ratni zločin! I hrvatska policija bi ga morala uhititi kad bi došla u priliku da to učini!

Ipak, nadam se da ovakve budalaštine iz vlade ne plasiraju zato što im je stalo da zaštite Šešelja, nego zato što silno žele nekom jakom gestom steći simpatije javnosti. Ne shvaćajući da je Šešelj harlekin koji cvijeta kada mu netko pokloni nezasluženu pozornost. Ćosavog vojvodu treba uhititi ako bi se drznuo doći na hrvatsku granicu, Haagu se treba ”krvi napiti” zbog sramotne neprincipijelnosti i inzistirati da Šešelj bude zatvoren, ali – pobogu! – s prolupalim vojvodom ne smije se polemizirati kao sa sebi ravnim! Kad će hrvatska politika već jednom nešto konkretno učiniti za ovu zemlju bez velike galame. Iza koje obično stoji jedno veliko ništa.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

ANTE TOMIĆ ĆIRILICOM I LATINICOM NA HRVATSKOG MINISTRA KULTURE

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori