Pratite nas

Kolumne

Igrokaz s ćosavim četnikom

Objavljeno

na

Ušeprtljala se cijela Hrvatska oko oslobađajuće presude Vojislavu Šešelj. Da nije smiješan, Šešelj bi bio tragična figura, no ovako je tek tragikomičan. Htio je postati velikim Srbinom, no zapravo je podrijetlom Hrvat. Odaje ga prezime.

[ad id=”93788″]

Kitio se naslovom četničkog vojvode, no kako je ćosav – bio je svojevrsna sprdnja s idealom četnika. Kad je vidio da ”veliki Srbi” idu u Haag, Vojo je također pohrlio u Haag. Da uhvati zadnji voz za mjesto u srpskom imaginariju, to jest da postane barem ratni zločinac ili mučenik kad mu je sve drugo izmaklo. Međutim, haaški sud ga je proglasio ”slobodnim čovjekom”. Uz napomenu da mu suci kao Antonetti mogu udijeliti slobodu, no čovječnost teško. Jer izgleda da po tom pitanju i sami oskudijevaju. Uglavnom, čini se da mu je propala i zločinačka slava. A nije ni umro kao Milošević da bi se mogao računati u mučenike za srpsku stvar.

   Eh, haaški suci! Posebna je to sorta, ali čemu se čuditi kad u novinama čitamo ovakve stvari: ”Časnici francuskih snaga su zavezali djevojke i natjerali ih na seks s psom! Nakon silovanja platili su im 5000 franaka (oko 9 dolara). Tri djevojke su završile na osnovnom liječničkom tretmanu, a četvrta je umrla od nepoznate bolesti – piše u izvještaju” (Jutarnji list, 1. 4. 2016.). Tako francuski ”časnici” u službi UN-a, a kako to rade francuski suci u služba UN-a, vidjeli ste tijekom čitanja presude ćosavom četniku. Koji pozive na ubijanje pripadnika jednog naroda nazivaju motivacijskim govorima. Da čovjeku nekako dođe da održi jedan ”motivacijski govor” s Francuzima kao objektom.

Ali nama konzervativcima ne idu ”motivacijski govori”, to valjda s toga što se nismo oslobodili kršćanskog nasljeđa. Zato motivacijski govori dobro idu naprednjacima. Recimo – Viktoru Ivančiću, autoru članka Smrt ministra kulture. U tom članku Viktor se odaje svojim najuvrnutijim sanjama. Sanja – ni manje ni više – nego smrt omraženog mu ministra Hasanbegovića. Prije presude Šešelju to s još moglo svrstati pod govor mržnje, pa i svojevrsnu prijetnju. Jer ne zaboravimo da su benigni stihovi Ante Kovačivića o Vesni Pusić, Zoranu Milanoviću i njihovom neuspjehu s Mostom protumačeni kao prijetnja istima da će ih se baciti s mosta! No nakon oslobađajuće presudi četniku Voji to je čisti motivacijski govor, svojevrsno ohrabrenje posustalim kulturnjacima da nastave ljuti boj s kulturnim kabadahijom Hasanbegovićem.

Ipak, Ivančićeve verbalne eskapade nisu duhovite. Jer ga pere prežestoka mržnja. Tako mu se omaknu primitivne stupidarije tipa ”Pokolj mu duši” i sl. U posljednje vrijeme sve češće se postavlja pitanje o granicama satire, to jest gdje prestaje satira a počinje nešto drugo. Tu je svoja podoficirska pleća i čopićevski šešir opet podmetnuo nevoljni Prološčanin Ante Tomić. Dva incidenta s tim provincijskim piscem, svojevrsnim nastavljačem tradicije Sime Matavulja, dobro ilustriraju razliku između satire i onoga što satira nije. Satiričan je osvrt na Tomićev lik i djelo onaj prvi slučaj s kiblom punom govana i Tomićevom glavom u glavnoj ulozi. U drugom incidentu gdje su raspisanog Prološčanina dvojica muškaraca navodno fizički napali te ozlijedili Tomićev šešir i prijatelja koji ga je branio – satira nije.

U obranu satire ovog su petka protestirali protagonisti ”Montiranog procesa” i njihovi podržavatelji. Ne znam što bih rekao, nisu me se osobito dojmili. Zanimljivo je međutim kako je na jednom od ovdašnjih internetskih foruma jedan čitatelj, sudeći po okupljenima na tom skupu, zaključio da se tu ne radi o obrani satire nego o proslavi Šešeljeva oslobađanja. Takvo se zaključivanje valjda rukovodi logikom da glatko izbrijanim četnicima i ćosavi četnici imponiraju. Logika nije nevaljana, međutim primjenjuje se na pogrešan skup ljudi. Na Zrinjevcu su protestirali uglavnom isluženi espedeovci, udrugaši i ostali internacinalisti, dok obrijani četnici – Nikolić i Vučić – rade ozbiljan posao, upravljaju Srbijom. A pomalo i Hrvatskom.

Stoga bi se Hrvatska manje trebala baviti Šešeljem, a više njima. Uostalom, koliko god pogan jezik imao, Šešelj – barem koliko je poznato – nije imao izravnog učešća u masakrima u Hrvatskoj, dok za Nikolića postoje neke naznake i za takvo što. Protiv njega je navodno svojedobno u Srbiji podignuta optužba za ubojstva hrvatskih civila u Antinu. Mostovi neiskusni ministri stali su junačiti odmah nakon presude kako će zabraniti Šešelja da dođe u Hrvatsku. Tako saznajemo od glasnogovornice vlade: “MUP je, temeljem članaka 36 i 38 Zakona o strancima i članka 5 Zakonika o Schengenskim granicama zabranio ulazak Šešelju u RH.” Mašala! Aferim! Ne znam boje li se to Orepić i Šprlje za Šešelja pa mu signaliziraju da ne dolazi. Jer bi ga – ako dođe – morali uhapsiti budući da protiv njega u Hrvatskoj već godinama postoji optužnica za ratni zločin! I hrvatska policija bi ga morala uhititi kad bi došla u priliku da to učini!

Ipak, nadam se da ovakve budalaštine iz vlade ne plasiraju zato što im je stalo da zaštite Šešelja, nego zato što silno žele nekom jakom gestom steći simpatije javnosti. Ne shvaćajući da je Šešelj harlekin koji cvijeta kada mu netko pokloni nezasluženu pozornost. Ćosavog vojvodu treba uhititi ako bi se drznuo doći na hrvatsku granicu, Haagu se treba ”krvi napiti” zbog sramotne neprincipijelnosti i inzistirati da Šešelj bude zatvoren, ali – pobogu! – s prolupalim vojvodom ne smije se polemizirati kao sa sebi ravnim! Kad će hrvatska politika već jednom nešto konkretno učiniti za ovu zemlju bez velike galame. Iza koje obično stoji jedno veliko ništa.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

ANTE TOMIĆ ĆIRILICOM I LATINICOM NA HRVATSKOG MINISTRA KULTURE

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari