Pratite nas

Kolumne

Igrokaz s ćosavim četnikom

Objavljeno

na

Ušeprtljala se cijela Hrvatska oko oslobađajuće presude Vojislavu Šešelj. Da nije smiješan, Šešelj bi bio tragična figura, no ovako je tek tragikomičan. Htio je postati velikim Srbinom, no zapravo je podrijetlom Hrvat. Odaje ga prezime.

[ad id=”93788″]

Kitio se naslovom četničkog vojvode, no kako je ćosav – bio je svojevrsna sprdnja s idealom četnika. Kad je vidio da ”veliki Srbi” idu u Haag, Vojo je također pohrlio u Haag. Da uhvati zadnji voz za mjesto u srpskom imaginariju, to jest da postane barem ratni zločinac ili mučenik kad mu je sve drugo izmaklo. Međutim, haaški sud ga je proglasio ”slobodnim čovjekom”. Uz napomenu da mu suci kao Antonetti mogu udijeliti slobodu, no čovječnost teško. Jer izgleda da po tom pitanju i sami oskudijevaju. Uglavnom, čini se da mu je propala i zločinačka slava. A nije ni umro kao Milošević da bi se mogao računati u mučenike za srpsku stvar.

   Eh, haaški suci! Posebna je to sorta, ali čemu se čuditi kad u novinama čitamo ovakve stvari: ”Časnici francuskih snaga su zavezali djevojke i natjerali ih na seks s psom! Nakon silovanja platili su im 5000 franaka (oko 9 dolara). Tri djevojke su završile na osnovnom liječničkom tretmanu, a četvrta je umrla od nepoznate bolesti – piše u izvještaju” (Jutarnji list, 1. 4. 2016.). Tako francuski ”časnici” u službi UN-a, a kako to rade francuski suci u služba UN-a, vidjeli ste tijekom čitanja presude ćosavom četniku. Koji pozive na ubijanje pripadnika jednog naroda nazivaju motivacijskim govorima. Da čovjeku nekako dođe da održi jedan ”motivacijski govor” s Francuzima kao objektom.

Ali nama konzervativcima ne idu ”motivacijski govori”, to valjda s toga što se nismo oslobodili kršćanskog nasljeđa. Zato motivacijski govori dobro idu naprednjacima. Recimo – Viktoru Ivančiću, autoru članka Smrt ministra kulture. U tom članku Viktor se odaje svojim najuvrnutijim sanjama. Sanja – ni manje ni više – nego smrt omraženog mu ministra Hasanbegovića. Prije presude Šešelju to s još moglo svrstati pod govor mržnje, pa i svojevrsnu prijetnju. Jer ne zaboravimo da su benigni stihovi Ante Kovačivića o Vesni Pusić, Zoranu Milanoviću i njihovom neuspjehu s Mostom protumačeni kao prijetnja istima da će ih se baciti s mosta! No nakon oslobađajuće presudi četniku Voji to je čisti motivacijski govor, svojevrsno ohrabrenje posustalim kulturnjacima da nastave ljuti boj s kulturnim kabadahijom Hasanbegovićem.

Ipak, Ivančićeve verbalne eskapade nisu duhovite. Jer ga pere prežestoka mržnja. Tako mu se omaknu primitivne stupidarije tipa ”Pokolj mu duši” i sl. U posljednje vrijeme sve češće se postavlja pitanje o granicama satire, to jest gdje prestaje satira a počinje nešto drugo. Tu je svoja podoficirska pleća i čopićevski šešir opet podmetnuo nevoljni Prološčanin Ante Tomić. Dva incidenta s tim provincijskim piscem, svojevrsnim nastavljačem tradicije Sime Matavulja, dobro ilustriraju razliku između satire i onoga što satira nije. Satiričan je osvrt na Tomićev lik i djelo onaj prvi slučaj s kiblom punom govana i Tomićevom glavom u glavnoj ulozi. U drugom incidentu gdje su raspisanog Prološčanina dvojica muškaraca navodno fizički napali te ozlijedili Tomićev šešir i prijatelja koji ga je branio – satira nije.

U obranu satire ovog su petka protestirali protagonisti ”Montiranog procesa” i njihovi podržavatelji. Ne znam što bih rekao, nisu me se osobito dojmili. Zanimljivo je međutim kako je na jednom od ovdašnjih internetskih foruma jedan čitatelj, sudeći po okupljenima na tom skupu, zaključio da se tu ne radi o obrani satire nego o proslavi Šešeljeva oslobađanja. Takvo se zaključivanje valjda rukovodi logikom da glatko izbrijanim četnicima i ćosavi četnici imponiraju. Logika nije nevaljana, međutim primjenjuje se na pogrešan skup ljudi. Na Zrinjevcu su protestirali uglavnom isluženi espedeovci, udrugaši i ostali internacinalisti, dok obrijani četnici – Nikolić i Vučić – rade ozbiljan posao, upravljaju Srbijom. A pomalo i Hrvatskom.

Stoga bi se Hrvatska manje trebala baviti Šešeljem, a više njima. Uostalom, koliko god pogan jezik imao, Šešelj – barem koliko je poznato – nije imao izravnog učešća u masakrima u Hrvatskoj, dok za Nikolića postoje neke naznake i za takvo što. Protiv njega je navodno svojedobno u Srbiji podignuta optužba za ubojstva hrvatskih civila u Antinu. Mostovi neiskusni ministri stali su junačiti odmah nakon presude kako će zabraniti Šešelja da dođe u Hrvatsku. Tako saznajemo od glasnogovornice vlade: “MUP je, temeljem članaka 36 i 38 Zakona o strancima i članka 5 Zakonika o Schengenskim granicama zabranio ulazak Šešelju u RH.” Mašala! Aferim! Ne znam boje li se to Orepić i Šprlje za Šešelja pa mu signaliziraju da ne dolazi. Jer bi ga – ako dođe – morali uhapsiti budući da protiv njega u Hrvatskoj već godinama postoji optužnica za ratni zločin! I hrvatska policija bi ga morala uhititi kad bi došla u priliku da to učini!

Ipak, nadam se da ovakve budalaštine iz vlade ne plasiraju zato što im je stalo da zaštite Šešelja, nego zato što silno žele nekom jakom gestom steći simpatije javnosti. Ne shvaćajući da je Šešelj harlekin koji cvijeta kada mu netko pokloni nezasluženu pozornost. Ćosavog vojvodu treba uhititi ako bi se drznuo doći na hrvatsku granicu, Haagu se treba ”krvi napiti” zbog sramotne neprincipijelnosti i inzistirati da Šešelj bude zatvoren, ali – pobogu! – s prolupalim vojvodom ne smije se polemizirati kao sa sebi ravnim! Kad će hrvatska politika već jednom nešto konkretno učiniti za ovu zemlju bez velike galame. Iza koje obično stoji jedno veliko ništa.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

ANTE TOMIĆ ĆIRILICOM I LATINICOM NA HRVATSKOG MINISTRA KULTURE

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari