Pratite nas

Kolumne

Igrokaz s ćosavim četnikom

Objavljeno

na

Ušeprtljala se cijela Hrvatska oko oslobađajuće presude Vojislavu Šešelj. Da nije smiješan, Šešelj bi bio tragična figura, no ovako je tek tragikomičan. Htio je postati velikim Srbinom, no zapravo je podrijetlom Hrvat. Odaje ga prezime.

[ad id=”93788″]

Kitio se naslovom četničkog vojvode, no kako je ćosav – bio je svojevrsna sprdnja s idealom četnika. Kad je vidio da ”veliki Srbi” idu u Haag, Vojo je također pohrlio u Haag. Da uhvati zadnji voz za mjesto u srpskom imaginariju, to jest da postane barem ratni zločinac ili mučenik kad mu je sve drugo izmaklo. Međutim, haaški sud ga je proglasio ”slobodnim čovjekom”. Uz napomenu da mu suci kao Antonetti mogu udijeliti slobodu, no čovječnost teško. Jer izgleda da po tom pitanju i sami oskudijevaju. Uglavnom, čini se da mu je propala i zločinačka slava. A nije ni umro kao Milošević da bi se mogao računati u mučenike za srpsku stvar.

   Eh, haaški suci! Posebna je to sorta, ali čemu se čuditi kad u novinama čitamo ovakve stvari: ”Časnici francuskih snaga su zavezali djevojke i natjerali ih na seks s psom! Nakon silovanja platili su im 5000 franaka (oko 9 dolara). Tri djevojke su završile na osnovnom liječničkom tretmanu, a četvrta je umrla od nepoznate bolesti – piše u izvještaju” (Jutarnji list, 1. 4. 2016.). Tako francuski ”časnici” u službi UN-a, a kako to rade francuski suci u služba UN-a, vidjeli ste tijekom čitanja presude ćosavom četniku. Koji pozive na ubijanje pripadnika jednog naroda nazivaju motivacijskim govorima. Da čovjeku nekako dođe da održi jedan ”motivacijski govor” s Francuzima kao objektom.

Ali nama konzervativcima ne idu ”motivacijski govori”, to valjda s toga što se nismo oslobodili kršćanskog nasljeđa. Zato motivacijski govori dobro idu naprednjacima. Recimo – Viktoru Ivančiću, autoru članka Smrt ministra kulture. U tom članku Viktor se odaje svojim najuvrnutijim sanjama. Sanja – ni manje ni više – nego smrt omraženog mu ministra Hasanbegovića. Prije presude Šešelju to s još moglo svrstati pod govor mržnje, pa i svojevrsnu prijetnju. Jer ne zaboravimo da su benigni stihovi Ante Kovačivića o Vesni Pusić, Zoranu Milanoviću i njihovom neuspjehu s Mostom protumačeni kao prijetnja istima da će ih se baciti s mosta! No nakon oslobađajuće presudi četniku Voji to je čisti motivacijski govor, svojevrsno ohrabrenje posustalim kulturnjacima da nastave ljuti boj s kulturnim kabadahijom Hasanbegovićem.

Ipak, Ivančićeve verbalne eskapade nisu duhovite. Jer ga pere prežestoka mržnja. Tako mu se omaknu primitivne stupidarije tipa ”Pokolj mu duši” i sl. U posljednje vrijeme sve češće se postavlja pitanje o granicama satire, to jest gdje prestaje satira a počinje nešto drugo. Tu je svoja podoficirska pleća i čopićevski šešir opet podmetnuo nevoljni Prološčanin Ante Tomić. Dva incidenta s tim provincijskim piscem, svojevrsnim nastavljačem tradicije Sime Matavulja, dobro ilustriraju razliku između satire i onoga što satira nije. Satiričan je osvrt na Tomićev lik i djelo onaj prvi slučaj s kiblom punom govana i Tomićevom glavom u glavnoj ulozi. U drugom incidentu gdje su raspisanog Prološčanina dvojica muškaraca navodno fizički napali te ozlijedili Tomićev šešir i prijatelja koji ga je branio – satira nije.

U obranu satire ovog su petka protestirali protagonisti ”Montiranog procesa” i njihovi podržavatelji. Ne znam što bih rekao, nisu me se osobito dojmili. Zanimljivo je međutim kako je na jednom od ovdašnjih internetskih foruma jedan čitatelj, sudeći po okupljenima na tom skupu, zaključio da se tu ne radi o obrani satire nego o proslavi Šešeljeva oslobađanja. Takvo se zaključivanje valjda rukovodi logikom da glatko izbrijanim četnicima i ćosavi četnici imponiraju. Logika nije nevaljana, međutim primjenjuje se na pogrešan skup ljudi. Na Zrinjevcu su protestirali uglavnom isluženi espedeovci, udrugaši i ostali internacinalisti, dok obrijani četnici – Nikolić i Vučić – rade ozbiljan posao, upravljaju Srbijom. A pomalo i Hrvatskom.

Stoga bi se Hrvatska manje trebala baviti Šešeljem, a više njima. Uostalom, koliko god pogan jezik imao, Šešelj – barem koliko je poznato – nije imao izravnog učešća u masakrima u Hrvatskoj, dok za Nikolića postoje neke naznake i za takvo što. Protiv njega je navodno svojedobno u Srbiji podignuta optužba za ubojstva hrvatskih civila u Antinu. Mostovi neiskusni ministri stali su junačiti odmah nakon presude kako će zabraniti Šešelja da dođe u Hrvatsku. Tako saznajemo od glasnogovornice vlade: “MUP je, temeljem članaka 36 i 38 Zakona o strancima i članka 5 Zakonika o Schengenskim granicama zabranio ulazak Šešelju u RH.” Mašala! Aferim! Ne znam boje li se to Orepić i Šprlje za Šešelja pa mu signaliziraju da ne dolazi. Jer bi ga – ako dođe – morali uhapsiti budući da protiv njega u Hrvatskoj već godinama postoji optužnica za ratni zločin! I hrvatska policija bi ga morala uhititi kad bi došla u priliku da to učini!

Ipak, nadam se da ovakve budalaštine iz vlade ne plasiraju zato što im je stalo da zaštite Šešelja, nego zato što silno žele nekom jakom gestom steći simpatije javnosti. Ne shvaćajući da je Šešelj harlekin koji cvijeta kada mu netko pokloni nezasluženu pozornost. Ćosavog vojvodu treba uhititi ako bi se drznuo doći na hrvatsku granicu, Haagu se treba ”krvi napiti” zbog sramotne neprincipijelnosti i inzistirati da Šešelj bude zatvoren, ali – pobogu! – s prolupalim vojvodom ne smije se polemizirati kao sa sebi ravnim! Kad će hrvatska politika već jednom nešto konkretno učiniti za ovu zemlju bez velike galame. Iza koje obično stoji jedno veliko ništa.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

ANTE TOMIĆ ĆIRILICOM I LATINICOM NA HRVATSKOG MINISTRA KULTURE

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari