Pratite nas

III Uskrsna Nedjelja – Sveti Florijan – Cvjetan

Objavljeno

na

Dvojica učenika škrto kazuju Isusu što se dogodilo ovih dana u Jeruzalemu, a on njima temeljito i na veliko tumači Pisma. Tako će oni na koncu zaključiti “da im je gorjelo srce dok im je tako govorio”.

Ovaj zaključak će donijeti isusova nazočnost među njima, pa oni odmah sa svojom vjerom i svojim svjedočenjem žure u Jeruzalem veselo i radosno javiti Zajednici Jedanaestorice.Lijepa poruka ovoga čina bi bila i danas nama da se ne bojimo ispričati i prenijeti drugima svoje lijepo iskustvo, pa makar nam i sada ne vjerovali. Nisu ni apostoli povjerovali ovoj dvojici učenika, kako svjedoči Sveti Marko, ali je kasnije sve došlo na svoje mjesto. Važno je da mi budemo pravi svjedoci i kao takvi na pravom mjestu.
Petar danas govori kako se psalam i njegovo proroštvo, upravo ovih dana, potpuno ostvaruje u Isusu. On je osuđen na smrt od ljudi, ali snagom Božjom pobjeđuje smrt. Tako je ovaj Duh Božji po Njemu sada razliven u našim srcima, u srcima svih kršćana, Kristovih sljedbenika.

Prošle smo nedjelje, braćo i sestre, govorili o lomljenju kruha, o svetoj misi, sa posebnim naglaskom naše nedjeljne svete mise. Danas bismo mogli ponovno, a zacijelo nije od viška, ponovno govoriti o istoj temi jer je susrećemo u Evanđelju. No, samo malo da se nastavimo na nedjeljno, pa ćemo prijeći, na jednako važnu temu, proučavanje i upoznavanje Svetoga pisma, koje je jednako važno za lomljenje kruha, odnosno, za slavljenje svete mise.

road_to_emmaus_largeOna dvojica učenika iz Emausa nas pitaju da im odgovorimo da li smo mi uistinu sretni kao oni poslije lomljenja kruha, poslije svete mise. Tko to je od nas sretan upravo poslije svete mise kao oni dvojica? Kada smo u crkvi da li razumijemo što se zbiva? Da li smo svjesni kada primamo Euharistiju kakav veliki čin obavljamo? Ovim činom Gospodin dolazi obitavati u nama, ostati u nama i s nama. Jesmo li toga svjesni i jesmo li ga dostojni? Ovo sve traži odgovore samo od nas.
Jedan od odgovora će biti i naše poznavanje Pisma (Svetoga) s kojim ćemo se pripremiti na što bolje i dostojanstvenije slavljenje svete mise i ubiranje plodova Gospodinova boravka s nama i u nama. Isus je danas dvojici učenika prije lomljenja kruha, još u putu tumačio Sveto pismo počevši od Mojsija preko proroka (Lk 24).Njima je gorjelo srce dok im je tumačio. Upravo ova rečenica i tvrdnja Evanđeliste se mora i nama urezati u naše glave, da bismo i mi bili pozorni za vrijeme svete mise, kada se čitaju čitanja. Na čitanjima iz Staroga i Novoga Zavjeta mi svećenici redovito činimo propovijed i pretpostavljamo da su vjernici uspjeli čuti, a naše je da pokušamo im tumačiti da i razumiju. No, ako nismo pozorni kako ćemo onda uspjeti dobro rastumačiti Riječ Božju. Petar se danas također poziva na Pismo kada odvažno govori zajednici koja boravi u Jeruzalemu. On se oslanja na Davidovo proroštvo o samom Isusu i kao veliki znanac upotrebljava ove riječi da potkrijepi Isusovo uskrsnuće. Ono nije samo od sebe i nenajavljeno došlo. Proroci, među kojima je i David, su ga navijestili i Pravednik nije ugledao truleži, već je pobijedio grob (Usp. Ps 15,6).

I Petar u prvom čitanju, kao i Isus na putu za Emaus pripravljaju učenike, odnosno, okupljenu zajednicu na vjeru. Ovako pripremljena zajednica i učenici će prepoznati Isusa i doživjeti vrhunac upravo u lomljenju kruha, u svetoj misi. Zato danas poruka današnje nedjelje i svete mise je upravo da i mi postupamo na ovakav način, da se lijepo pripremimo na susret sa Gospodinom i da nam on bude hrana i izvor vjere do ponovnoga susreta s njime. Stoga brate i sestro, danas imamo mogućnosti od materijalne do obrazovne, da se što više koristimo Svetim Pismom, da ga čitamo, proučavamo, da se obogatimo znanjem kojim ćemo se što bolje pripremiti za sudjelovanje u svetoj misi, pa da ono pitanje zašto se ne osjećamo sretni kao učenici iz Emausa i za nas dobije pravi sretni odgovor.

Glasoviti nobelovac F.Mauriac je na Ezekielove riječi (3,10) – Riječi što ti ih govorim, ureži ih u svoje srce, napisao: “Što više gledaš i promatraš nebo u kolovozu, to ćeš svaki put otkriti sve više zvijezda. Takva su i Evanđelja (Sveto Pismo): što ih više istražuješ to više čudesnosti nalaziš. Ova neiscrpnost je najveće uvjerenje i dokaz da te riječi, koje čitamo i istražujemo, ne mogu biti samo od ovoga svijeta.”

Lijepo je čuti jednoga nobelovca iz književnosti da ovako govori o Božjoj Riječi, on koji je stručnjak za ljudsku riječ. To je zacijelo poziv svima nama, kao i toliko puta do sada, da ne zanemarujemo pisanu Božju Riječ, već da ju gledamo svaki dan više čitati i slušati. Zacijelo jedno možemo svi, a to je da za vrijeme svete mise budemo pozorni i da pozorno slušamo Božju Riječ. To će biti veliki pomak koji će nam pomoći da razumijemo svećenikovo tumačenje, koje ima zadaću razumjeti misnu poruku dotične nedjelje i pomoći nam da zorno sudjelujemo u svetim misnim činima koji slijede, u prikazanju, pretvorbi i pričesti.
Nas su stariji znali pitati kada smo se vraćali nedjeljom iza svete mise kući – po kome je bilo danas Evanđelje. Time su od nas tražili da sudjelujemo pozorno u svetoj misi i da pratimo, odnosno, da se učimo za sutra. Za ona vremena bio je to jedan od pravih načina provjere, ali i odgoja u ovom smislu. Danas imamo puno više načina odgovoriti nao ovo pitanje, ali ostaje jedan pravi način, a to je doći na svetu misu, pozorno pratiti Božju Riječ, da bismo mogli dostojno i dostojanstveno sudjelovati u svetoj misi.

Jedna od temeljnih zadaća nas vjernika je održavati i hraniti našu vjeru, odnosno svaki dan više sazrijevati i napredovati u našoj vjeri. No, zacijelo nema napretka i održavanja naše vjere bez čitanja i slušanja, upoznavanja Riječi Božje, kako u crkvi za vrijeme svete mise i obreda, tako i u privatnom životu bez molitvenika i Evanđelja, a za one koji mogu više, za njih je obveza još i veća.

Zaključimo! Gospodin od mene traži i želi kao sa onom dvojicom iz Emausa danas, a sjetimo se koliko je puta apostolima tumačio, da upoznajem pisma, jer Uskrsloga Gospodina neprepoznajemo samo u lomljenju kruha, već i onda kada se u liturgijskim činima navješta Pismo, Riječ Božja. Riječ Božja vodi Lomljenju Kruha – Misi.

[divide]

saint-florian-of-lorch-01Sv. Florijan – Cvjetan – Cvjetko – Cvitan (umro 304.) se slavi 4. svibnja. Zaštitnik je vatrogasaca i pomoćnik i zagovornik u opasnostima požara. Bio je rimski časnik i živio je na terenu današnje Austrije, za vrijeme Dioklecijana.

Akvilinije upravitelj je htio počistiti vojsku od kršćana i tako započeo. Naišli su na Florijana i subraću i na upit što traže, odgovorili su da traže kršćane. On nije nijekao, već je priznao da je i on kršćanin. Njegovi bivši kolege pod oružjem ga privode i optužuju.

Tužitelju je rekao da ako ga zapali da će uzaći u nebo u plamenu, pa su ga zato mučili drugačije.
Mučili su ga i izranjavali i na koncu vezali veliki kamen oko vrata i bacili ga s mosta rijeke Emms, gdje se ulijeva u Dunav. Tu se udušio. Poslije je njegovo tijelo izvukla jedan pobožna žena i pokopala dostojanstveno. Relikvije mu se danas čuvaju blizu Linca. Zaštitnik je vatrogasaca i svih onih koji čuvaju svoje i tuđe blago od vatre.

fraFranjoMabić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Maksimilijan Kolbe – Herojski put u smrt nad kojim plakahu i anđeli

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: »Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.«

Sveti Maksimilijan Kolbe se rodio 7. siječnja 1894. godine u Zdunskoj Woly u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao »živa dječaka, okretna i pomalo nestašna«, ali među njezinom djecom »kao najposlušnijeg i najponiznijeg«.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: »Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!« Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918. godine, a već sljedeći dan služio je svoju mladu Misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: »Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?«

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske »raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti«. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – »imao čar romana i razmjere čuda«.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati »gradove Bezgrješne«, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: »Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.«

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: »Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.«

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: »Ako smo našli nju, sve će biti dobro.«

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov »papa misijâ« ili »misijski papa«. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: »Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.«
Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i četiri njegova suradnika osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: »Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.«

List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Podružnica Vojske Bezgrješne u Japanu Mugenzai No Sono u gradu Nagasakiju, kamo je o. Kolbe došao s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivati katolički list, nalazila se izvan grada, tako da atomska bomba koja je bačena na Nagasaki 9. kolovoza 1945. godine nije uništila posjed, ostao je čitav.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.
Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: »Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.«

U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: »Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.«

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj unutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: »Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.«

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: »Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.«

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: »Vjeruješ li u to?« – O. Kolbe je hrabro odgovorio: »Da, vjerujem!« – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim poniženjima koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: »Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.« Jednom je drugom zgodom izjavio: »Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.«

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: »Jadna moja ženo, jadna moja djeco!« Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: »Tko si ti?« – Odgovor je glasio: »Katolički svećenik!« – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.
To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.
Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. »Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…« Bio je to njegov susret s Bezgrješnom 14. kolovoza 1941. godine u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: »Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.« Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

»U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena« – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2.000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici Svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe »u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice« (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav »ropstvo ljubavi« svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. »Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.« U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.
Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: »Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.«

Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, »Mariji Kraljici Poljske.«
Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Josip Antolović SJ
________________________________________
MOLITVA
Svemogući vječni Bože, koji si srce svetog Maksimilijana raspalio ljubavlju prema Bezgrešnoj i učinio ga Njezinim velikim apostolom i oruđem za širenje Svoga kraljevstva, raspali i naša srca istom ljubavlju i požrtvovnošću da u svome životu tražimo uvijek Tvoju slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Ivan Jaklin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Spomenik poginulim Širićima i Knezovićima

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik je izgrađen po nacrtu fra Marija Knezovića, a izradio ga je kipar Grgo Mikulić

U ponedjeljak 13.kolovoza bilo je svečano u Širića Brigu u selu Broćancu kod Posušja. Tradicionalno, dvanaesto po redu, okupljanje Širića i Knezovića je započelo Sveto misom koju je predvodio fra Mario Knezović.

Na Svetoj misi je pjevala Frama iz Posušja. Nakon Svete mise bilo je otkrivanje i blagoslov novoizgrađenog spomenika poginulima u ratovima za hrvatsku slobodu. Spomenik je izgrađen po nacrtu fra Marija Knezovića, a izradio ga je kipar Grgo Mikulić.

Iz maloga zaselka gdje žive Knezovići i Širići u Drugome svjetskome ratu i Domovinskome ratu je poginulo 25 branitelja, te brojni u Prvome svjetskome ratu.

Na spomeniku su popisana i sedmorica poginulih iz Cerovih Dolaca. Blagoslov spomenika imao je fra Valentin Vukoja, župnik na Posuškome Gracu.

Svi Širići i Knezovići

Svi Širići i Knezovići

Spomenik su otkrili Branka i Stanko Širić, roditelji poginuloga branitelja Petra Širića, te Venco Knezović sin poginuloga oca Petra Knezovića, a svečanome činu uz mnoštvo mještana i gostiju nazočili su Branko Bago, načelnik općine Posušje i Mladen Begić, ministar branitelja ŽZH. Program je vodio Zvonimir Širić, predsjednik udruge „Didovina“.

Nakon svečanosti blagoslova spomenika bilo je druženje uz tradicijske sportove, pjesmu i večeru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari