Pratite nas

III Uskrsna Nedjelja – Sveti Florijan – Cvjetan

Objavljeno

na

Dvojica učenika škrto kazuju Isusu što se dogodilo ovih dana u Jeruzalemu, a on njima temeljito i na veliko tumači Pisma. Tako će oni na koncu zaključiti “da im je gorjelo srce dok im je tako govorio”.

Ovaj zaključak će donijeti isusova nazočnost među njima, pa oni odmah sa svojom vjerom i svojim svjedočenjem žure u Jeruzalem veselo i radosno javiti Zajednici Jedanaestorice.Lijepa poruka ovoga čina bi bila i danas nama da se ne bojimo ispričati i prenijeti drugima svoje lijepo iskustvo, pa makar nam i sada ne vjerovali. Nisu ni apostoli povjerovali ovoj dvojici učenika, kako svjedoči Sveti Marko, ali je kasnije sve došlo na svoje mjesto. Važno je da mi budemo pravi svjedoci i kao takvi na pravom mjestu.
Petar danas govori kako se psalam i njegovo proroštvo, upravo ovih dana, potpuno ostvaruje u Isusu. On je osuđen na smrt od ljudi, ali snagom Božjom pobjeđuje smrt. Tako je ovaj Duh Božji po Njemu sada razliven u našim srcima, u srcima svih kršćana, Kristovih sljedbenika.

Prošle smo nedjelje, braćo i sestre, govorili o lomljenju kruha, o svetoj misi, sa posebnim naglaskom naše nedjeljne svete mise. Danas bismo mogli ponovno, a zacijelo nije od viška, ponovno govoriti o istoj temi jer je susrećemo u Evanđelju. No, samo malo da se nastavimo na nedjeljno, pa ćemo prijeći, na jednako važnu temu, proučavanje i upoznavanje Svetoga pisma, koje je jednako važno za lomljenje kruha, odnosno, za slavljenje svete mise.

road_to_emmaus_largeOna dvojica učenika iz Emausa nas pitaju da im odgovorimo da li smo mi uistinu sretni kao oni poslije lomljenja kruha, poslije svete mise. Tko to je od nas sretan upravo poslije svete mise kao oni dvojica? Kada smo u crkvi da li razumijemo što se zbiva? Da li smo svjesni kada primamo Euharistiju kakav veliki čin obavljamo? Ovim činom Gospodin dolazi obitavati u nama, ostati u nama i s nama. Jesmo li toga svjesni i jesmo li ga dostojni? Ovo sve traži odgovore samo od nas.
Jedan od odgovora će biti i naše poznavanje Pisma (Svetoga) s kojim ćemo se pripremiti na što bolje i dostojanstvenije slavljenje svete mise i ubiranje plodova Gospodinova boravka s nama i u nama. Isus je danas dvojici učenika prije lomljenja kruha, još u putu tumačio Sveto pismo počevši od Mojsija preko proroka (Lk 24).Njima je gorjelo srce dok im je tumačio. Upravo ova rečenica i tvrdnja Evanđeliste se mora i nama urezati u naše glave, da bismo i mi bili pozorni za vrijeme svete mise, kada se čitaju čitanja. Na čitanjima iz Staroga i Novoga Zavjeta mi svećenici redovito činimo propovijed i pretpostavljamo da su vjernici uspjeli čuti, a naše je da pokušamo im tumačiti da i razumiju. No, ako nismo pozorni kako ćemo onda uspjeti dobro rastumačiti Riječ Božju. Petar se danas također poziva na Pismo kada odvažno govori zajednici koja boravi u Jeruzalemu. On se oslanja na Davidovo proroštvo o samom Isusu i kao veliki znanac upotrebljava ove riječi da potkrijepi Isusovo uskrsnuće. Ono nije samo od sebe i nenajavljeno došlo. Proroci, među kojima je i David, su ga navijestili i Pravednik nije ugledao truleži, već je pobijedio grob (Usp. Ps 15,6).

I Petar u prvom čitanju, kao i Isus na putu za Emaus pripravljaju učenike, odnosno, okupljenu zajednicu na vjeru. Ovako pripremljena zajednica i učenici će prepoznati Isusa i doživjeti vrhunac upravo u lomljenju kruha, u svetoj misi. Zato danas poruka današnje nedjelje i svete mise je upravo da i mi postupamo na ovakav način, da se lijepo pripremimo na susret sa Gospodinom i da nam on bude hrana i izvor vjere do ponovnoga susreta s njime. Stoga brate i sestro, danas imamo mogućnosti od materijalne do obrazovne, da se što više koristimo Svetim Pismom, da ga čitamo, proučavamo, da se obogatimo znanjem kojim ćemo se što bolje pripremiti za sudjelovanje u svetoj misi, pa da ono pitanje zašto se ne osjećamo sretni kao učenici iz Emausa i za nas dobije pravi sretni odgovor.

Glasoviti nobelovac F.Mauriac je na Ezekielove riječi (3,10) – Riječi što ti ih govorim, ureži ih u svoje srce, napisao: “Što više gledaš i promatraš nebo u kolovozu, to ćeš svaki put otkriti sve više zvijezda. Takva su i Evanđelja (Sveto Pismo): što ih više istražuješ to više čudesnosti nalaziš. Ova neiscrpnost je najveće uvjerenje i dokaz da te riječi, koje čitamo i istražujemo, ne mogu biti samo od ovoga svijeta.”

Lijepo je čuti jednoga nobelovca iz književnosti da ovako govori o Božjoj Riječi, on koji je stručnjak za ljudsku riječ. To je zacijelo poziv svima nama, kao i toliko puta do sada, da ne zanemarujemo pisanu Božju Riječ, već da ju gledamo svaki dan više čitati i slušati. Zacijelo jedno možemo svi, a to je da za vrijeme svete mise budemo pozorni i da pozorno slušamo Božju Riječ. To će biti veliki pomak koji će nam pomoći da razumijemo svećenikovo tumačenje, koje ima zadaću razumjeti misnu poruku dotične nedjelje i pomoći nam da zorno sudjelujemo u svetim misnim činima koji slijede, u prikazanju, pretvorbi i pričesti.
Nas su stariji znali pitati kada smo se vraćali nedjeljom iza svete mise kući – po kome je bilo danas Evanđelje. Time su od nas tražili da sudjelujemo pozorno u svetoj misi i da pratimo, odnosno, da se učimo za sutra. Za ona vremena bio je to jedan od pravih načina provjere, ali i odgoja u ovom smislu. Danas imamo puno više načina odgovoriti nao ovo pitanje, ali ostaje jedan pravi način, a to je doći na svetu misu, pozorno pratiti Božju Riječ, da bismo mogli dostojno i dostojanstveno sudjelovati u svetoj misi.

Jedna od temeljnih zadaća nas vjernika je održavati i hraniti našu vjeru, odnosno svaki dan više sazrijevati i napredovati u našoj vjeri. No, zacijelo nema napretka i održavanja naše vjere bez čitanja i slušanja, upoznavanja Riječi Božje, kako u crkvi za vrijeme svete mise i obreda, tako i u privatnom životu bez molitvenika i Evanđelja, a za one koji mogu više, za njih je obveza još i veća.

Zaključimo! Gospodin od mene traži i želi kao sa onom dvojicom iz Emausa danas, a sjetimo se koliko je puta apostolima tumačio, da upoznajem pisma, jer Uskrsloga Gospodina neprepoznajemo samo u lomljenju kruha, već i onda kada se u liturgijskim činima navješta Pismo, Riječ Božja. Riječ Božja vodi Lomljenju Kruha – Misi.

[divide]

saint-florian-of-lorch-01Sv. Florijan – Cvjetan – Cvjetko – Cvitan (umro 304.) se slavi 4. svibnja. Zaštitnik je vatrogasaca i pomoćnik i zagovornik u opasnostima požara. Bio je rimski časnik i živio je na terenu današnje Austrije, za vrijeme Dioklecijana.

Akvilinije upravitelj je htio počistiti vojsku od kršćana i tako započeo. Naišli su na Florijana i subraću i na upit što traže, odgovorili su da traže kršćane. On nije nijekao, već je priznao da je i on kršćanin. Njegovi bivši kolege pod oružjem ga privode i optužuju.

Tužitelju je rekao da ako ga zapali da će uzaći u nebo u plamenu, pa su ga zato mučili drugačije.
Mučili su ga i izranjavali i na koncu vezali veliki kamen oko vrata i bacili ga s mosta rijeke Emms, gdje se ulijeva u Dunav. Tu se udušio. Poslije je njegovo tijelo izvukla jedan pobožna žena i pokopala dostojanstveno. Relikvije mu se danas čuvaju blizu Linca. Zaštitnik je vatrogasaca i svih onih koji čuvaju svoje i tuđe blago od vatre.

fraFranjoMabić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Marija Pejčinović Burić naglasila važnost reforme izbornog zakona u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Hrvatska šefica diplomacije izrazila je u ponedjeljak svojim kolegama iz Europske unije zabrinutost činjenicom da je Hrvatima u BiH, treći put od potpisivanja Daytonskog sporazuma, onemogućeno da izaberu svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvo BiH, priopćilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

Marija Pejčinović-Burić sudjelovala je na sastanku Vijeća za vanjske poslove u Luxembourgu na kojem je svojim kolegama iz EU naglasila važnost reforme izbornog zakona u BiH u skladu s odlukom Ustavnog suda o legitimnom predstavljanju, koji bi zajamčio jednakost triju konstitutivnih naroda u BiH i osigurao izbor legitimnih predstavnika na svim razinama.

Zbog važnosti ovog pitanja predložila je da se ova tema u najkraćem roku stavi na dnevni red Vijeća za vanjske poslove, stoji u priopćenju.

Ministri su razgovarali i o situaciji u Libiji uz fokus na politički proces i stvaranje pretpostavki za održavanje izbora te ukupnu stabilizaciju zemlje.

S UN-ovim visokim povjerenikom za izbjeglice Filippom Grandijem i glavnim direktorom Međunarodne organizacije za migracije Antonijom Vitorinom ministri vanjskih poslova EU-a raspravljali su o vanjskim aspektima migracija. Ministrica Pejčinović Burić kazala je kako se Hrvatska zalaže za strateški, sveobuhvatni i integrirani pristup Europske unije u odgovoru na izazov migracija.

Uslijed kontinuiranog pogoršavanja situacije u Srednjoafričkoj Republici tema razgovora bio je i daljnji pristup i angažman EU-a u potpori stabilnosti, miru i razvoju ove zemlje.

Ministri su razgovarali i o daljnjem pogoršanju situacije u Venezueli te učincima tamošnje krize na širu regiju, posebno u svjetlu pojačanih migracijskih pritisaka na države u okruženju. Razmotrene su i mogućnosti pružanja humanitarne potpore kao i pomoć u otvaranju puta za politički proces, stoji u priopćenju.

Nakon sastanka Vijeća za vanjske poslove, Pejčinović Burić je sudjelovala i na ministarskom sastanku Istočnog partnerstva.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari