Pratite nas

III Uskrsna Nedjelja – Sveti Florijan – Cvjetan

Objavljeno

na

Dvojica učenika škrto kazuju Isusu što se dogodilo ovih dana u Jeruzalemu, a on njima temeljito i na veliko tumači Pisma. Tako će oni na koncu zaključiti “da im je gorjelo srce dok im je tako govorio”.

Ovaj zaključak će donijeti isusova nazočnost među njima, pa oni odmah sa svojom vjerom i svojim svjedočenjem žure u Jeruzalem veselo i radosno javiti Zajednici Jedanaestorice.Lijepa poruka ovoga čina bi bila i danas nama da se ne bojimo ispričati i prenijeti drugima svoje lijepo iskustvo, pa makar nam i sada ne vjerovali. Nisu ni apostoli povjerovali ovoj dvojici učenika, kako svjedoči Sveti Marko, ali je kasnije sve došlo na svoje mjesto. Važno je da mi budemo pravi svjedoci i kao takvi na pravom mjestu.
Petar danas govori kako se psalam i njegovo proroštvo, upravo ovih dana, potpuno ostvaruje u Isusu. On je osuđen na smrt od ljudi, ali snagom Božjom pobjeđuje smrt. Tako je ovaj Duh Božji po Njemu sada razliven u našim srcima, u srcima svih kršćana, Kristovih sljedbenika.

Prošle smo nedjelje, braćo i sestre, govorili o lomljenju kruha, o svetoj misi, sa posebnim naglaskom naše nedjeljne svete mise. Danas bismo mogli ponovno, a zacijelo nije od viška, ponovno govoriti o istoj temi jer je susrećemo u Evanđelju. No, samo malo da se nastavimo na nedjeljno, pa ćemo prijeći, na jednako važnu temu, proučavanje i upoznavanje Svetoga pisma, koje je jednako važno za lomljenje kruha, odnosno, za slavljenje svete mise.

road_to_emmaus_largeOna dvojica učenika iz Emausa nas pitaju da im odgovorimo da li smo mi uistinu sretni kao oni poslije lomljenja kruha, poslije svete mise. Tko to je od nas sretan upravo poslije svete mise kao oni dvojica? Kada smo u crkvi da li razumijemo što se zbiva? Da li smo svjesni kada primamo Euharistiju kakav veliki čin obavljamo? Ovim činom Gospodin dolazi obitavati u nama, ostati u nama i s nama. Jesmo li toga svjesni i jesmo li ga dostojni? Ovo sve traži odgovore samo od nas.
Jedan od odgovora će biti i naše poznavanje Pisma (Svetoga) s kojim ćemo se pripremiti na što bolje i dostojanstvenije slavljenje svete mise i ubiranje plodova Gospodinova boravka s nama i u nama. Isus je danas dvojici učenika prije lomljenja kruha, još u putu tumačio Sveto pismo počevši od Mojsija preko proroka (Lk 24).Njima je gorjelo srce dok im je tumačio. Upravo ova rečenica i tvrdnja Evanđeliste se mora i nama urezati u naše glave, da bismo i mi bili pozorni za vrijeme svete mise, kada se čitaju čitanja. Na čitanjima iz Staroga i Novoga Zavjeta mi svećenici redovito činimo propovijed i pretpostavljamo da su vjernici uspjeli čuti, a naše je da pokušamo im tumačiti da i razumiju. No, ako nismo pozorni kako ćemo onda uspjeti dobro rastumačiti Riječ Božju. Petar se danas također poziva na Pismo kada odvažno govori zajednici koja boravi u Jeruzalemu. On se oslanja na Davidovo proroštvo o samom Isusu i kao veliki znanac upotrebljava ove riječi da potkrijepi Isusovo uskrsnuće. Ono nije samo od sebe i nenajavljeno došlo. Proroci, među kojima je i David, su ga navijestili i Pravednik nije ugledao truleži, već je pobijedio grob (Usp. Ps 15,6).

I Petar u prvom čitanju, kao i Isus na putu za Emaus pripravljaju učenike, odnosno, okupljenu zajednicu na vjeru. Ovako pripremljena zajednica i učenici će prepoznati Isusa i doživjeti vrhunac upravo u lomljenju kruha, u svetoj misi. Zato danas poruka današnje nedjelje i svete mise je upravo da i mi postupamo na ovakav način, da se lijepo pripremimo na susret sa Gospodinom i da nam on bude hrana i izvor vjere do ponovnoga susreta s njime. Stoga brate i sestro, danas imamo mogućnosti od materijalne do obrazovne, da se što više koristimo Svetim Pismom, da ga čitamo, proučavamo, da se obogatimo znanjem kojim ćemo se što bolje pripremiti za sudjelovanje u svetoj misi, pa da ono pitanje zašto se ne osjećamo sretni kao učenici iz Emausa i za nas dobije pravi sretni odgovor.

Glasoviti nobelovac F.Mauriac je na Ezekielove riječi (3,10) – Riječi što ti ih govorim, ureži ih u svoje srce, napisao: “Što više gledaš i promatraš nebo u kolovozu, to ćeš svaki put otkriti sve više zvijezda. Takva su i Evanđelja (Sveto Pismo): što ih više istražuješ to više čudesnosti nalaziš. Ova neiscrpnost je najveće uvjerenje i dokaz da te riječi, koje čitamo i istražujemo, ne mogu biti samo od ovoga svijeta.”

Lijepo je čuti jednoga nobelovca iz književnosti da ovako govori o Božjoj Riječi, on koji je stručnjak za ljudsku riječ. To je zacijelo poziv svima nama, kao i toliko puta do sada, da ne zanemarujemo pisanu Božju Riječ, već da ju gledamo svaki dan više čitati i slušati. Zacijelo jedno možemo svi, a to je da za vrijeme svete mise budemo pozorni i da pozorno slušamo Božju Riječ. To će biti veliki pomak koji će nam pomoći da razumijemo svećenikovo tumačenje, koje ima zadaću razumjeti misnu poruku dotične nedjelje i pomoći nam da zorno sudjelujemo u svetim misnim činima koji slijede, u prikazanju, pretvorbi i pričesti.
Nas su stariji znali pitati kada smo se vraćali nedjeljom iza svete mise kući – po kome je bilo danas Evanđelje. Time su od nas tražili da sudjelujemo pozorno u svetoj misi i da pratimo, odnosno, da se učimo za sutra. Za ona vremena bio je to jedan od pravih načina provjere, ali i odgoja u ovom smislu. Danas imamo puno više načina odgovoriti nao ovo pitanje, ali ostaje jedan pravi način, a to je doći na svetu misu, pozorno pratiti Božju Riječ, da bismo mogli dostojno i dostojanstveno sudjelovati u svetoj misi.

Jedna od temeljnih zadaća nas vjernika je održavati i hraniti našu vjeru, odnosno svaki dan više sazrijevati i napredovati u našoj vjeri. No, zacijelo nema napretka i održavanja naše vjere bez čitanja i slušanja, upoznavanja Riječi Božje, kako u crkvi za vrijeme svete mise i obreda, tako i u privatnom životu bez molitvenika i Evanđelja, a za one koji mogu više, za njih je obveza još i veća.

Zaključimo! Gospodin od mene traži i želi kao sa onom dvojicom iz Emausa danas, a sjetimo se koliko je puta apostolima tumačio, da upoznajem pisma, jer Uskrsloga Gospodina neprepoznajemo samo u lomljenju kruha, već i onda kada se u liturgijskim činima navješta Pismo, Riječ Božja. Riječ Božja vodi Lomljenju Kruha – Misi.

[divide]

saint-florian-of-lorch-01Sv. Florijan – Cvjetan – Cvjetko – Cvitan (umro 304.) se slavi 4. svibnja. Zaštitnik je vatrogasaca i pomoćnik i zagovornik u opasnostima požara. Bio je rimski časnik i živio je na terenu današnje Austrije, za vrijeme Dioklecijana.

Akvilinije upravitelj je htio počistiti vojsku od kršćana i tako započeo. Naišli su na Florijana i subraću i na upit što traže, odgovorili su da traže kršćane. On nije nijekao, već je priznao da je i on kršćanin. Njegovi bivši kolege pod oružjem ga privode i optužuju.

Tužitelju je rekao da ako ga zapali da će uzaći u nebo u plamenu, pa su ga zato mučili drugačije.
Mučili su ga i izranjavali i na koncu vezali veliki kamen oko vrata i bacili ga s mosta rijeke Emms, gdje se ulijeva u Dunav. Tu se udušio. Poslije je njegovo tijelo izvukla jedan pobožna žena i pokopala dostojanstveno. Relikvije mu se danas čuvaju blizu Linca. Zaštitnik je vatrogasaca i svih onih koji čuvaju svoje i tuđe blago od vatre.

fraFranjoMabić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Trump otkazao summit s Kimom

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Američki predsjednik Donald Trump danas je otkazao summit sa sjevernokorejskim čelnikom Kim Jong-unom planiran za 12. lipnja u Singapuru.

U pismu koje je objavila Bijela kuća, Trump je Kimu poručio da “nažalost” otkazuje summit.

– Zbog strašne ljutnje i otvorenog neprijateljstva koje ste pokazali u svojim posljednjim izjavama, mislim da nije prikladno, u ovome trenutku, održati taj dugo planirani sastanak – navodi se u Trumpovu pismu.

– Vi pričate o svojim nuklearnim sposobnostima, ali naše su toliko goleme i snažne da se molim Bogu da nikad neće morati biti upotrijebljene – stoji između ostalog u pismu. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati