Pratite nas

Kolumne

IK-ača i Kuran mašallah roda dva, grle se i ljube sve do gender WC-a

Objavljeno

na

Hrvatski, bošnjački i srpski političari u BiH jesu glasovali za ratifikaciju IK ali je prethodno nije pročitao niti jedan od njih, a niti kasnije. Što`š čitati kad ti američko veleposlanstvo i Soroševe udruge pod nos tutnu dekret koji se ionako mora potpisati.

Predsjednik Vlade i promotor IK Andrej Plenković je Hrvatskoj učinio nešto što se nije usudila niti komunistička partija SDP iako je za to imala svoju Vladu. Ono što je SDP započeo pa odustao, Plenković je autokratski dovršio. Vodeći se izrekom  cilj ne bira sredstvo, premijer je razapeo hrvatsko biće za par briselskih škuda. On svoje podvale u pravilu naopačke upakira tako da ih veliki dio naroda ne vidi i popuši ih kao nešto dobro. Sav taj plenkovićizam podsjeća na jedne popularne cigarete u bivšoj YU – Filter 57.

Posebnost cigareta  „Filter 57“ je u tome što su u pakiranju okrenute “naopačke”. Prilikom vađenja cigaretu ne hvatate za filter nego za njen gornji dio koji se pripaljuje. Riječ je o cigaretama namijenjenim  tadašnjoj opjevanoj radničkoj klasi. Mehaničari, zidari, rudari i drugi mogli su usprkos prljavim rukama staviti čist filter u usta. Na isti način arhitekti rodne ideologije i njihovi izvođači radova svoju pljugu pakiraju naopačke. Prilikom pripaljivanja IK-ače pušači se ne hvataju se za rodnu ideologiju, nego gornji dio koji vrišti navodnom zaštitom žena. Tvrdnja kako u IK nema rodne ideologije na tragu je podmetanja kako u cigaretama nema nikotina. Nakon pritiska javnosti prodavač priznaje kako nikotin ipak postoji, dok je njegova tvrdnja kako će ga reinterpretativnom izjavom anulirati na tragu podmetanja kako će proizvođač cigareta nikotinu zabraniti po zdravlje štetne posljedice.

Mister 57 i IK u BiH

Mister 57 Plenković je svoju autokratsku nakanu već više puta pokušao opravdati naopačke okrenutim nabrajanjem svih onih država koji su IK ratificirale, ali ni jednom nije spomenuo države koji nisu iako je takvih u svijetu višestruko više. Npr. Velika Britanija, Litva, Slovačka ili Mađarska po njemu su zaostale države dok su Srbija i BiH jako napredne i Plenkovićev uzor. Zato je Veliki Vođa izjavio – „Za ratifikaciju IK u BiH je glasovala i stranka HDZ BiH“. Međutim, pri glasovanju o ratifikaciji IK u Hrvatskoj dva zastupnika iz BiH Božo Ljubić i Željko Raguž u Saboru RH ostala suzdržana. Njih dvojica ujutro su na Klubu zastupnika izjavila „Mi nećemo glasovati o svjetonazorskim pitanjima u Hrvatskoj“, što je šokirani Plenković ocijenio kao direktan udar na njega. Ruknuo je njegov povrijeđeni ego autokrate – „Pa ljudi, jeste li vi svjesni što radite, stvarno ste pretjerali, ovo nema smisla, niti više ima veze s Istanbulskom konvencijom. Jeste li svjesni da se ovdje radi o pokušaju destabilizacije stranke i napadu na mene. Nije korektno da se držite po strani, što se i ja sada trebam držati po strani kad su u pitanju prava Hrvata u BiH”.

Hajdemo malo pročešljati tu podvalu o Hrvatima u BiH koju naopačke podvaljuju Plenković i njegovi apologeti. Ako se zna kako je još samo prije dvije godine – prije parlamentarnih izbora i zakašnjele javne rasprave – i u Hrvatskoj većina javnosti i političara bila totalno neupućena u sadržaj IK, onda nije nikakvo čudo što su u BiH i hrvatski političari lišeni javne rasprave ostali do danas neupućeni. Ruku na srce, sve da su se hrvatski političari u BiH i pobunili tko njih uopće pita za mišljenje?! Američko veleposlanstvo, OHR i Bošnjaci preglasavaju Hrvate kad god ime se ćefne.

Brojni hrvatski političari u BiH počeli su se hvatati za glavu tek nakon što su se biskupi svojim priopćenjem oglasili: „Žalimo što je Istanbulska konvencija u BiH usvojena bez šire rasprave u koju bi bila uključena i Crkva i druge vjerske zajednice te daju potporu braći biskupima u Hrvatskoj i svim ljudima koji se zalažu za istinsko vrednovanje života, obitelji i bračnog zajedništva muškarca i žene na temelju naravnog zakona i Božje volje”.

Hrvatski, bošnjački i srpski političari u BiH jesu glasovali za ratifikaciju IK ali je prethodno nije pročitao niti jedan od njih, a niti kasnije. Što`š čitati kad ti američko veleposlanstvo i Soroševe udruge pod nos tutnu dekret koji se ionako mora potpisati.

Ima se prečih problema od IK. Bošnjačka politika sanja unitarizaciju kojom bi cijela BiH postala bošnjački Bošnjakistan, srpska politika sanja odcjepljenje njihovog entiteta, dok se hrvatska politika i hrvatski narod u BiH trepavicama drže za zrak nadajući se pravednom Izbornom zakonu i svojoj teritorijalnoj jedinici jer su inače osuđeni na nestanak.

Za razliku od Hrvatske BiH je šapatom pala. Ratificirala je IK u studenome 2013., a 1. kolovoza 2014. je stupila na snagu. Zbog prazne državne kase Soroš i američko veleposlanstvo guraju je svojim novcima. Već tiskaju brošure za pranje mozga  djeci u školi kako bi IK apologetima osigurali podmladak na isti način kao komunisti kroz Savez pionira Jugoslavije i SKOJ.

Dok u kontrolu ne stigne kažnjenička GREVIO milicija do tada bošnjačka mladost, kao nedavno na jednom bošnjačkom fakultetu u Sarajevu, razglaba kako je IK bujrum jer ne nameće toliko zajednički toalet za muškarce i žene koliko striktno naređuje hitan prihvat imigranata, odnosno njihove muslimanske subraće iz Sirije i Iraka. Važno je doseljavanjem Arapa muslimanizirati krvnu sliku BiH.

Eto, sad možemo činjenično vidjeti na koga se premijer Plenković vadio. Veli – „IK je ratificirala ČAK i jedna BiH“. „ČAK“ nije nastalo od čakije nego je opis kojim se ističe višestruko dokazana naprednost BiH, nikako nazadnost, jelte?! U nedostatku boljeg alibija uglađenom Plenkoviću je uzor ČAK i država koja je primjer kako jedan protektorat lišen suvereniteta ne bi smio biti, a kamoli postojati. Poruka je odaslana – Hrvati u BiH nisu prosvjedovali dok u Hrvatskoj prosvjeduju baš kao i tek 5.000 Hrvata iz Hrvatske. Istom tom površnom, zlonamjernom i prijezirnom tezom mlataraju i Plenkovićevi agresivni sljedbenici  pri čemu ne prezaju niti od šovinistički uvrjeda kojima Hrvate u BiH kolektivno etiketiraju „neznalicama s produžne nastave“, „nazadnim Bosancima“ i „dodikovcima“.

Plenković namjerno ne vidi da u BiH prevladavajuća bošnjačka politika još nikada nije sprovela u djelo niti jedan od nje potpisani dokument koji nije u skladu s velikobošnjačkim mokrim snovima. Njihov potpis u pravilu nosi naziv – Reda radi.

Kamo sreće da se Plenkovićeva Vlada ovakvim intenzitetom u EU zauzela za izglasavanje Konvencije o zaštiti Hrvata u BiH, koji su višestruko puta veće žrtve nasilja nego li žene u Afganistanu ili bilo kojoj drugoj državi svijeta.

Nakon što je BiH ratificirala rodnu ideologiju već su nastali privi vidljivi rezultati. Mediji u BiH su objavili – Trebinjski pijetao Paja nosi jaja i to vrlo čudnih oblika. Mala i duguljasta, različite veličine i boje, te nemaju žumanjak. Ranko i Zorana Boljanović iz Trebinja mogu se pohvaliti najčudnijim pijetlom u svijetu, s nadom kako rodna ideologija neće i njih u neki svoj rod izvitoperiti.

Muslimani i Istanbulska konvencija

Ratifikacija IK je među muslimanima u BiH iznenađujuće glatko prošla iako su se u zadnjih 20 godina vjerski radikalizirali do neslućenih dubina. Prosječni bošnjački džematlija (vjernik) i patriot niti ne zna za postojanje Konvencije – i to s razlogom. Naime, pored medijske šutnje Konvenciju je spasilo samo njeno ime – Istanbulska. Sve što ima istanbulski predznak za muslimane u BiH je automatski sukladno Kuranu i njihovom novom proroku Erdoganu. Na stranu činjenica kako bi svi oni muslimani koji se drže IK po Kurana ostali za glavu kraći.

Ništa manja averzija prema IK nije niti u bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Probajmo zamisliti najveću velikobošnjačku čiviju Bakira Izetbegovića kako spaljuje „Islamsku deklaraciju“, vjersko-fašističku doktrinu njegovog oca Alije koja je u direktnom sukobu s IK?!

Hoće li nakon ratificiranja IK-a u BiH pritvoriti i suditi Emiru Suljagiću – najžešći šovinist naspram Hrvata u BiH i ratni huškač – jer je svoju ženu više puta prebio na mrtvo ime, dok nije od njega nasilnika pobjegla?! Naprotiv, on je nakon nasilja nagrađen funkcijom političkog direktora velikobošnjačke strane „Građanski savez“?!

Hoće li Islamska zajednica BiH i njene hodže – duhovni kerozin panmuslimanstva i velikobošnjaštva – prihvatiti zaštitu žena i rodnu ideologiju te obrisati u Kuranu sve on sure koje omalovažavaju žene?! Hoće vraga. Bez ponižavajućih sura o ženama i „nevjernicima“ – nemuslimani – i onih s direktnim uputama o kamenovanju i dekapitiranju,  Kuran bi postao makar upola tanji.

Deklarativnom ratifikacijom IK „dobre“ Bošnje u svijet šalju uljepšanu sliku o sebi. Nisu oni vehabije i unitaristi – jok bolan. Eunuh,  jaran u dimijama ili jaranica u muškom odijelu, nema frke. Svi mogu biti sve samo ne Hrvati „fašisti“.  Hrvati su fašisti jer traže svoja zakinuta prava.

Gender

Možemo zamisliti urnebesnu šegu u Kalesiji.  Mujo svoju Fatu čeka ispred WC-a, a iz njega izađe bradati jaran Gender s još uvijek otvorenim šlicom. Ako mu ne presudi čakija hoće daska dvocolka po glavi, ili metalna šipka.

Ima Konvencija dobrih i smiješnih strana. Dobro je što će od sada Mujo kod kuće mijesiti pitu, a Fata će u kladionici ispijati pivo. Smiješno je što peder Haso nije više muškarac nego šupak meraklija, a lezbijka Fata nije više žensko nego minđuhana meraklijka.

Možete zamisliti scenu u kojoj „novorodni“ Mujo dođe u džamiju s viklerima u kosi, namazanih usana, grudnjaci napunjeni vatom, a kada se nadupi i počne klanjati ispod minice mu pukne prkno kao sto maraka na čelu harmonikaša?! Namah bi imao šehidsko zbližavanje s Allahom.

IK u muslimanskoj zajednici jednako je realan koliko i farma svinja  u dvorištu džamije u Mekki. Oni imaju svoju konvenciju protiv nasilja i svakodnevno je upražnjavaju. Kada djevojka, žena, djeca pa čak i roditelji fasuju batine onda svi govore kako su na tu kuću bačene čini-urok. Nema tu što policija uredovati. Ide se kod hodže ili gatare na čitanje zapisa iz Kurana. Tamo se daju znanstveno dokazane instrukcije kako skinuti čini.  Allahova magija.

Elem, Mujo je svaku noć pijan dolazio kući, nastavio bi po pivu i rakiji, a onda čisto iz rekreacije – da se ne zaboravi čija je riječ zadnja – isprebija Fatu kao vreću slame. I tako danima, tjednima, mjesecima. Fati dokurtalisalo i sva isprebijana ode hodži po pomoć. Veli hodža – Dušmani su ti bacili čini na kuću ali imam lijek za tebe, fino piše u Kuranu. Deder ti ponesi ovu vodu s izvora iz Mekke. Čim Mujo u kuću ti vodu u usta i ne gutaj dok on ne zaspi. Ne može ti prići, ne da Allah.

Naređeno, urađeno. Čim pijani Mujo u kuću, Fata namah napuni usta vodom da joj obrazi pucaju. Mujo popije pivo-dva i zaspi. Čudo od hodžine vode. Mjesec dana je tako trajalo. Fata ni jednom nije dobila batina. Kad je čudotvorne vode nestalo Fata ti brzim korakom otrči kod hodže i uspaničeno zatraži još. Hajd` ti Fato kući, imaš i ti te vode – kaže joj Allahov poslanik. Kako efendija, odakle mi, nemam?! – kaže njemu začuđena Fata. Imaš-imaš, kad ti velim. Kad napuniš usta vodom ne možeš svojim jezikom takrljati i Muju provocirati – eto zato nisi dobila batina. Hajd` sad kući i jezik za zube.

Eto, za razliku od Plenkovićeve IK koju je BiH davno ratificirala a korist nikakva muslimanska konvencija za skidanje čini i uroka je jako jednostavna, jeftina i učinkovita za zaštitu žena od nasilja.

Plenkoviću i plenkovićevci, vodu u usta i ne gutajte – pomaže.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari