Pratite nas

Kolumne

IK-ača i Kuran mašallah roda dva, grle se i ljube sve do gender WC-a

Objavljeno

na

Hrvatski, bošnjački i srpski političari u BiH jesu glasovali za ratifikaciju IK ali je prethodno nije pročitao niti jedan od njih, a niti kasnije. Što`š čitati kad ti američko veleposlanstvo i Soroševe udruge pod nos tutnu dekret koji se ionako mora potpisati.

Predsjednik Vlade i promotor IK Andrej Plenković je Hrvatskoj učinio nešto što se nije usudila niti komunistička partija SDP iako je za to imala svoju Vladu. Ono što je SDP započeo pa odustao, Plenković je autokratski dovršio. Vodeći se izrekom  cilj ne bira sredstvo, premijer je razapeo hrvatsko biće za par briselskih škuda. On svoje podvale u pravilu naopačke upakira tako da ih veliki dio naroda ne vidi i popuši ih kao nešto dobro. Sav taj plenkovićizam podsjeća na jedne popularne cigarete u bivšoj YU – Filter 57.

Posebnost cigareta  „Filter 57“ je u tome što su u pakiranju okrenute “naopačke”. Prilikom vađenja cigaretu ne hvatate za filter nego za njen gornji dio koji se pripaljuje. Riječ je o cigaretama namijenjenim  tadašnjoj opjevanoj radničkoj klasi. Mehaničari, zidari, rudari i drugi mogli su usprkos prljavim rukama staviti čist filter u usta. Na isti način arhitekti rodne ideologije i njihovi izvođači radova svoju pljugu pakiraju naopačke. Prilikom pripaljivanja IK-ače pušači se ne hvataju se za rodnu ideologiju, nego gornji dio koji vrišti navodnom zaštitom žena. Tvrdnja kako u IK nema rodne ideologije na tragu je podmetanja kako u cigaretama nema nikotina. Nakon pritiska javnosti prodavač priznaje kako nikotin ipak postoji, dok je njegova tvrdnja kako će ga reinterpretativnom izjavom anulirati na tragu podmetanja kako će proizvođač cigareta nikotinu zabraniti po zdravlje štetne posljedice.

Mister 57 i IK u BiH

Mister 57 Plenković je svoju autokratsku nakanu već više puta pokušao opravdati naopačke okrenutim nabrajanjem svih onih država koji su IK ratificirale, ali ni jednom nije spomenuo države koji nisu iako je takvih u svijetu višestruko više. Npr. Velika Britanija, Litva, Slovačka ili Mađarska po njemu su zaostale države dok su Srbija i BiH jako napredne i Plenkovićev uzor. Zato je Veliki Vođa izjavio – „Za ratifikaciju IK u BiH je glasovala i stranka HDZ BiH“. Međutim, pri glasovanju o ratifikaciji IK u Hrvatskoj dva zastupnika iz BiH Božo Ljubić i Željko Raguž u Saboru RH ostala suzdržana. Njih dvojica ujutro su na Klubu zastupnika izjavila „Mi nećemo glasovati o svjetonazorskim pitanjima u Hrvatskoj“, što je šokirani Plenković ocijenio kao direktan udar na njega. Ruknuo je njegov povrijeđeni ego autokrate – „Pa ljudi, jeste li vi svjesni što radite, stvarno ste pretjerali, ovo nema smisla, niti više ima veze s Istanbulskom konvencijom. Jeste li svjesni da se ovdje radi o pokušaju destabilizacije stranke i napadu na mene. Nije korektno da se držite po strani, što se i ja sada trebam držati po strani kad su u pitanju prava Hrvata u BiH”.

Hajdemo malo pročešljati tu podvalu o Hrvatima u BiH koju naopačke podvaljuju Plenković i njegovi apologeti. Ako se zna kako je još samo prije dvije godine – prije parlamentarnih izbora i zakašnjele javne rasprave – i u Hrvatskoj većina javnosti i političara bila totalno neupućena u sadržaj IK, onda nije nikakvo čudo što su u BiH i hrvatski političari lišeni javne rasprave ostali do danas neupućeni. Ruku na srce, sve da su se hrvatski političari u BiH i pobunili tko njih uopće pita za mišljenje?! Američko veleposlanstvo, OHR i Bošnjaci preglasavaju Hrvate kad god ime se ćefne.

Brojni hrvatski političari u BiH počeli su se hvatati za glavu tek nakon što su se biskupi svojim priopćenjem oglasili: „Žalimo što je Istanbulska konvencija u BiH usvojena bez šire rasprave u koju bi bila uključena i Crkva i druge vjerske zajednice te daju potporu braći biskupima u Hrvatskoj i svim ljudima koji se zalažu za istinsko vrednovanje života, obitelji i bračnog zajedništva muškarca i žene na temelju naravnog zakona i Božje volje”.

Hrvatski, bošnjački i srpski političari u BiH jesu glasovali za ratifikaciju IK ali je prethodno nije pročitao niti jedan od njih, a niti kasnije. Što`š čitati kad ti američko veleposlanstvo i Soroševe udruge pod nos tutnu dekret koji se ionako mora potpisati.

Ima se prečih problema od IK. Bošnjačka politika sanja unitarizaciju kojom bi cijela BiH postala bošnjački Bošnjakistan, srpska politika sanja odcjepljenje njihovog entiteta, dok se hrvatska politika i hrvatski narod u BiH trepavicama drže za zrak nadajući se pravednom Izbornom zakonu i svojoj teritorijalnoj jedinici jer su inače osuđeni na nestanak.

Za razliku od Hrvatske BiH je šapatom pala. Ratificirala je IK u studenome 2013., a 1. kolovoza 2014. je stupila na snagu. Zbog prazne državne kase Soroš i američko veleposlanstvo guraju je svojim novcima. Već tiskaju brošure za pranje mozga  djeci u školi kako bi IK apologetima osigurali podmladak na isti način kao komunisti kroz Savez pionira Jugoslavije i SKOJ.

Dok u kontrolu ne stigne kažnjenička GREVIO milicija do tada bošnjačka mladost, kao nedavno na jednom bošnjačkom fakultetu u Sarajevu, razglaba kako je IK bujrum jer ne nameće toliko zajednički toalet za muškarce i žene koliko striktno naređuje hitan prihvat imigranata, odnosno njihove muslimanske subraće iz Sirije i Iraka. Važno je doseljavanjem Arapa muslimanizirati krvnu sliku BiH.

Eto, sad možemo činjenično vidjeti na koga se premijer Plenković vadio. Veli – „IK je ratificirala ČAK i jedna BiH“. „ČAK“ nije nastalo od čakije nego je opis kojim se ističe višestruko dokazana naprednost BiH, nikako nazadnost, jelte?! U nedostatku boljeg alibija uglađenom Plenkoviću je uzor ČAK i država koja je primjer kako jedan protektorat lišen suvereniteta ne bi smio biti, a kamoli postojati. Poruka je odaslana – Hrvati u BiH nisu prosvjedovali dok u Hrvatskoj prosvjeduju baš kao i tek 5.000 Hrvata iz Hrvatske. Istom tom površnom, zlonamjernom i prijezirnom tezom mlataraju i Plenkovićevi agresivni sljedbenici  pri čemu ne prezaju niti od šovinistički uvrjeda kojima Hrvate u BiH kolektivno etiketiraju „neznalicama s produžne nastave“, „nazadnim Bosancima“ i „dodikovcima“.

Plenković namjerno ne vidi da u BiH prevladavajuća bošnjačka politika još nikada nije sprovela u djelo niti jedan od nje potpisani dokument koji nije u skladu s velikobošnjačkim mokrim snovima. Njihov potpis u pravilu nosi naziv – Reda radi.

Kamo sreće da se Plenkovićeva Vlada ovakvim intenzitetom u EU zauzela za izglasavanje Konvencije o zaštiti Hrvata u BiH, koji su višestruko puta veće žrtve nasilja nego li žene u Afganistanu ili bilo kojoj drugoj državi svijeta.

Nakon što je BiH ratificirala rodnu ideologiju već su nastali privi vidljivi rezultati. Mediji u BiH su objavili – Trebinjski pijetao Paja nosi jaja i to vrlo čudnih oblika. Mala i duguljasta, različite veličine i boje, te nemaju žumanjak. Ranko i Zorana Boljanović iz Trebinja mogu se pohvaliti najčudnijim pijetlom u svijetu, s nadom kako rodna ideologija neće i njih u neki svoj rod izvitoperiti.

Muslimani i Istanbulska konvencija

Ratifikacija IK je među muslimanima u BiH iznenađujuće glatko prošla iako su se u zadnjih 20 godina vjerski radikalizirali do neslućenih dubina. Prosječni bošnjački džematlija (vjernik) i patriot niti ne zna za postojanje Konvencije – i to s razlogom. Naime, pored medijske šutnje Konvenciju je spasilo samo njeno ime – Istanbulska. Sve što ima istanbulski predznak za muslimane u BiH je automatski sukladno Kuranu i njihovom novom proroku Erdoganu. Na stranu činjenica kako bi svi oni muslimani koji se drže IK po Kurana ostali za glavu kraći.

Ništa manja averzija prema IK nije niti u bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Probajmo zamisliti najveću velikobošnjačku čiviju Bakira Izetbegovića kako spaljuje „Islamsku deklaraciju“, vjersko-fašističku doktrinu njegovog oca Alije koja je u direktnom sukobu s IK?!

Hoće li nakon ratificiranja IK-a u BiH pritvoriti i suditi Emiru Suljagiću – najžešći šovinist naspram Hrvata u BiH i ratni huškač – jer je svoju ženu više puta prebio na mrtvo ime, dok nije od njega nasilnika pobjegla?! Naprotiv, on je nakon nasilja nagrađen funkcijom političkog direktora velikobošnjačke strane „Građanski savez“?!

Hoće li Islamska zajednica BiH i njene hodže – duhovni kerozin panmuslimanstva i velikobošnjaštva – prihvatiti zaštitu žena i rodnu ideologiju te obrisati u Kuranu sve on sure koje omalovažavaju žene?! Hoće vraga. Bez ponižavajućih sura o ženama i „nevjernicima“ – nemuslimani – i onih s direktnim uputama o kamenovanju i dekapitiranju,  Kuran bi postao makar upola tanji.

Deklarativnom ratifikacijom IK „dobre“ Bošnje u svijet šalju uljepšanu sliku o sebi. Nisu oni vehabije i unitaristi – jok bolan. Eunuh,  jaran u dimijama ili jaranica u muškom odijelu, nema frke. Svi mogu biti sve samo ne Hrvati „fašisti“.  Hrvati su fašisti jer traže svoja zakinuta prava.

Gender

Možemo zamisliti urnebesnu šegu u Kalesiji.  Mujo svoju Fatu čeka ispred WC-a, a iz njega izađe bradati jaran Gender s još uvijek otvorenim šlicom. Ako mu ne presudi čakija hoće daska dvocolka po glavi, ili metalna šipka.

Ima Konvencija dobrih i smiješnih strana. Dobro je što će od sada Mujo kod kuće mijesiti pitu, a Fata će u kladionici ispijati pivo. Smiješno je što peder Haso nije više muškarac nego šupak meraklija, a lezbijka Fata nije više žensko nego minđuhana meraklijka.

Možete zamisliti scenu u kojoj „novorodni“ Mujo dođe u džamiju s viklerima u kosi, namazanih usana, grudnjaci napunjeni vatom, a kada se nadupi i počne klanjati ispod minice mu pukne prkno kao sto maraka na čelu harmonikaša?! Namah bi imao šehidsko zbližavanje s Allahom.

IK u muslimanskoj zajednici jednako je realan koliko i farma svinja  u dvorištu džamije u Mekki. Oni imaju svoju konvenciju protiv nasilja i svakodnevno je upražnjavaju. Kada djevojka, žena, djeca pa čak i roditelji fasuju batine onda svi govore kako su na tu kuću bačene čini-urok. Nema tu što policija uredovati. Ide se kod hodže ili gatare na čitanje zapisa iz Kurana. Tamo se daju znanstveno dokazane instrukcije kako skinuti čini.  Allahova magija.

Elem, Mujo je svaku noć pijan dolazio kući, nastavio bi po pivu i rakiji, a onda čisto iz rekreacije – da se ne zaboravi čija je riječ zadnja – isprebija Fatu kao vreću slame. I tako danima, tjednima, mjesecima. Fati dokurtalisalo i sva isprebijana ode hodži po pomoć. Veli hodža – Dušmani su ti bacili čini na kuću ali imam lijek za tebe, fino piše u Kuranu. Deder ti ponesi ovu vodu s izvora iz Mekke. Čim Mujo u kuću ti vodu u usta i ne gutaj dok on ne zaspi. Ne može ti prići, ne da Allah.

Naređeno, urađeno. Čim pijani Mujo u kuću, Fata namah napuni usta vodom da joj obrazi pucaju. Mujo popije pivo-dva i zaspi. Čudo od hodžine vode. Mjesec dana je tako trajalo. Fata ni jednom nije dobila batina. Kad je čudotvorne vode nestalo Fata ti brzim korakom otrči kod hodže i uspaničeno zatraži još. Hajd` ti Fato kući, imaš i ti te vode – kaže joj Allahov poslanik. Kako efendija, odakle mi, nemam?! – kaže njemu začuđena Fata. Imaš-imaš, kad ti velim. Kad napuniš usta vodom ne možeš svojim jezikom takrljati i Muju provocirati – eto zato nisi dobila batina. Hajd` sad kući i jezik za zube.

Eto, za razliku od Plenkovićeve IK koju je BiH davno ratificirala a korist nikakva muslimanska konvencija za skidanje čini i uroka je jako jednostavna, jeftina i učinkovita za zaštitu žena od nasilja.

Plenkoviću i plenkovićevci, vodu u usta i ne gutajte – pomaže.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari