Pratite nas

Gost Kolumne

Ilija Čvorović nikada ne bi napisao 
Udbi takvo ponižavajuće pismo

Objavljeno

na

Ne bi nitko primijetio. Kristalna dvorana hotela Westin u Zagrebu bila je uređena kao za svadbu, postavljeni su okrugli stolovi za obrok s tri slijeda, a stolci urešeni bijelim mašlekima. Ali to nije bila svadba, nego se hrvatski vojni i politički vrh okupio da proslavi 10 godina članstva u NATO-u. Vojna klapa je pjevala himnu, vojni orkestar je svirao, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković i Andrej Plenković su govorili, a to je slušalo dvjestotinjak časnika i jedan džentlmen, strani gost ne osobito visokoga ranga, potpredsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a Michael R. Turner. Ne bi nitko primijetio da se to uopće odvilo u Zagrebu da su za jednim od tih stolova sjedili Ivo Sanader, Stipe Mesić i Luka Bebić, da su imali salvete prostrte u krilu, da su se ondje šalili i kucali čašama. Ali, eto, nije ih pozvalo, piše /VečernjiList.

I nije nitko primijetio da nisu tamo dok nisu poslali uvrijeđeno pismo, ogorčeni poput vilinske kume kad je nisu pozvali na krštenje Trnoružice. “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika”, patetično su napisali zadnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije, dvoipolmjesečni ratni ministar obrane RH i ratni intendant HNK u Splitu. Priznajem da sam očekivao više dostojanstva od general-bojnika Mesića, brigadira Bebića i pukovnika Sanadera, makar i pričuvnih. Barem onoliko koliko je imao Ilija Čvorović u filmu “Balkanski špijun” koga je tako nezaboravno odglumio Danilo Bata Stojković: “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako ne – ništa, nikom ništa. To je bila moja dužnost!”

Ilija Čvorović nikada ne bi pisao Udbi takvo ponižavajuće pismo. On nije shvaćao svijet oko sebe, nije shvaćao zašto su ga uhapsili nakon što je vikao “Živio Staljin” i “Živjela Revolucija”, nije shvaćao kako se Reakcija može javno okupljati i šurovati, nije shvaćao kako se to našao na pogrešnoj strani, ali znao je da neće nikada vikati “Živio Kapitalizam!” – jer je znao svoju dužnost. On je dobro razumio riječi generala Pattona da će samo kukavica dozvoliti da mu strah nadvlada osjećaj dužnosti jer je dužnost srž muževnosti. Ilija Čvorović pustio bi suzu da je čuo drskog generala dok govori svojim vojnicima da će “20 godina nakon rata biti zahvalni što će unucima moći reći da nisu premetali gnoj u Lujzijani, nego da su jurišali s Trećom armijom onog prokletog kurviša Pattona”! Ilija Čvorović lupio bi petama i iskreno ponovio biblijski izričaj: “Nedostojni sam sluga”.

Ali tri potpisnika nisu zahvalni i nipošto ne žele biti sluge. Nisu željeli sjediti s unucima u krilu, i u tišini uživati u Hrvatskoj koju su pomogli stvoriti, nego biti za okruglim stolom prostrtim bijelim stolnjakom, i birati između tri vilice s lijeve strane tanjura i tri noža s desne. Željeli su u sandučiću naći kuvertu s pozivnicom. Ali nema nikoga tko bi im pisao, kao što nije bilo nikoga da bi pisao onom pukovniku iz potresnog romana nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza. Junak revolucije živio je u siromaštvu, svaki dan očekujući pismo iz glavnog grada, s rješenjem o mirovini – koja bi značila da su njegove zasluge konačno priznate. Ali to pismo nije nikada stiglo jer nova elita nikad ne mari za staru gardu na čijim se ramenima popela na vlast.

Da, prošla su vremena kad je predsjednik Sabora nalazio u poštanskom sandučiću pisma što počinju s “Dragi barba Luka…”.

Igrom slučaja, također je točno 10 godina pošlo od smrtonosne željezničke nesreće za koju je ovih dana osuđen na četiri godine zatvora Ivan Medak, izvršni direktor Poslova ekologije i zaštite u HŽ Infrastrukturi. Njegov put u zatvor započeo je baš tim legendarnim pismom u kojem barbu podsjeća da mu je obećao direktorski položaj, ali je stvar zapela zbog SDP-ovskih spletki. Medak u zatvor odlazi, prenijeli su mediji ovih dana, kao nedužan: “Nemam se čega stidjeti, uspravno hodam i nadam se da ću uz Božju pomoć izdržati”.

I jedan od potpisnika pisma ovih je dana otišao u zatvor, nedužan i ogorčen zbog tuđe zloće i zavisti. U vrtoglavoj režiji života, kakvu se HNK Split nikad ne bi usudio postaviti na pozornicu, Sanader je ujutro potpisao pismo uvrijeđenih pravednika, da bi već popodne završio u Remetincu. Predsjednica RH ljubazno mu se ispričala da nije bio pozvan u Westin, što valjda znači da će ubuduće nazočiti takvim obljetnicama. U pratnji zatvorskih čuvara, s kuglom na nozi, u prugastom odijelu na koje će zakvačiti Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom i Verdienstorden Slobodne Države Bavarske, Sanader će se jednog budućeg hrvatskog Dana bezbednosti popeti za govornicu i ganuto prisjetiti doba kad je kao ministar vodio pregovore s mirovnim posrednicima. I pročitat će uzvanicima koji stih iz antologije suvremene hrvatske ratne lirike “U ovom strašnom času” koju je prije četvrt stoljeća priredio s Antom Stamaćem.

Nije lako naći zajednički nazivnik trima potpisnicima srcedrapateljnog pisma: dva su bila u Partiji, treći nije; dva su s juga, treći nije; dva su u HDZ-u, treći nije; dva su neuka, treći nije; dva se briju, treći ne. Međutim, čvrsto ih povezuje nešto. Prolazili su svakakve metamorfoze da steknu i zadrže vlast, bili su po potrebi i komunisti, i demokrati, i ustaše, i vjernici, i erotomani, i svjedoci na sudu, samo da budu capo, barba i ćaća. Na kraju svih salto mortalea – ili baš zbog njih – kao i Ilija Čvorović našli su se na pogrešnoj strani. Sada im je, kao i njemu, preostao tek gard mrzovoljnih staraca koji pljuckaju na svijet što juri i ne mari za njih. I nije im lako. Kako bi rekao novinar i pjesnik Duško Radović, najprije su ostali bez četvrtog za poker, a sada i bez trećeg za preferans. Prije ili poslije ostat će jedan sam i još neko vrijeme redati pasijans, a onda će zadnji put složiti tu kulu od karata što se zove biografija i prepustiti je na milost i nemilost nesmiljenim vjetrovima povijesti. Jedina će im utjeha biti da ista sudbina čeka i sve one iz Westina.

/VL

Nino Raspudić: Uvrijeđena Tri asa Mesić, Bebić i Sanader

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari