Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: GDJE SU DANAS NAŠI NESTALI, A GDJE SMO MI ?

Objavljeno

na

Poštovana braćo Hrvati i sestre Hrvatice. Vi neobrazovani, siromašni, vi koji se ne možete odvojiti od svoga identiteta, vjere, kulture, jezika, „anakronizma“ poput vjernosti i ljubavi. Koji ste drznuli sudjelovati u obrani svojih Obitelji, Domova, Domovine, sudjelovali u obrambenom ratu.

Danas, 30. kolovoza je Dan sjećanja na nestale osobe. Pomolimo se danas za duše svih nestalih osoba koje više nisu među živima, kao i za zdravlje, sigurnost i pravo na slobodu svih onih koji su na životu, a zbog različitih razloga se smatraju nestalima.

Posebnu molitvu, bar na tren, posvetimo nestalim Hrvatskim braniteljima, civilima, djeci, umorenima zbog grijeha pripadnosti hrvatskom i drugim „nesrpskim“, narodima. Oni su  našli svoje mjesto uz Gospodina, prema zakonima Kraljevstva Nebeskog!! Po obećanju Spasitelja svih ljudi, Isusa Krista.

No, njihova tijela, koja su „od zemlje“, nisu „zemlji vraćena“ činjenicom tjelesne smrtnosti, po zakonima naše vjere i običajima našeg naroda, nego zločinom protiv ljudskih i Božjih zakona.

Naš narod je, pod prisilom 45-godišnje vladavine krvnika, zaboravio stotine tisuća „nestalih“ u II SR i poraću, njihovo pravo na osobno ime, identitet u smrti, grob, znak i ime na njemu. Vremena su bila teška, cijena svjedočenja je bila vlastiti život, sigurnost obitelji, materijalna egzistencija. „Vrijeme je učinilo svoje“. Nada u „vraćanje duga“ tim žrtvama, u vidu na pojedinačno pravo osobnosti u smrtnom trenu, groba, znaka na grobu i imena na njemu, mjestu na kojemu će bol najmilijih prerasti u „tihu tugu“, svakim danom je sve manja. Sve su bezobzirniji zahtjevi za trajno „zatrpavanje“ grobnih jama svjesnim „zaboravom“.

No, sudbina naše djece, sestara i braće, majki i očeva, rođaka i prijatelja, suboraca, „nestalih“ (činjenicom stradavanja u „nepoznatim“ okolnostima) nije posljedica takvih okolnosti, nego „zakona šutnje“ među krvnicima, suučesnicima, svjedocima…!! Njihova šutnja u funkciji je negiranja zločina, izbjegavanja kazne, ljudske bešćutnosti na patnju. Negiranje zločina, relativiziranje, izostanak kajanja, govori, ne samo o spremnosti na ponavljanje, nego i namjeri ponoviti ga, ako i kada se ukaže prigoda.

Mi, preživjeli, kojima bi se naši nestali, ali i za Domovinu pod poznatim okolnostima poginuli, sigurno obratili kada bi to bilo moguće, ne živimo u takvim okolnostima. Danas nije potrebna hrabrost, nego volja.

Mi se moramo upitati, svaki ponaosob, jesmo li doista spremni na „pomirbu“ sve dok i jedan jedini hrvatski branitelj, civil, dijete, bude u statusu „nestalog“, ili smo dužni inzistirati na njihovom pojedinačnom pravu na grob, osobno ime i znak. Na pravo obitelji i najbližih pretočiti svoju neizdrživu bol u „tihu tugu“ koja će omogućiti mir ožalošćenima i pokoj vječni zemnim ostacima njihovih najmilijih.

Kada bi to mogli, obratili bi se „nestali“, ali i svi „pod poznatim okolnostima“ poginuli branitelji i vama,  „obrazovanima“, bogatima, „koljenovićima“ (crvenoj aristokraciji u drugom i trećem naraštaju, koja se crveni ne samo po ideološkom naslijeđu, nego i po krvi hrvatskih mučenika na rukama koje su vas hranile, odijevale, školovale. Mlijeku kojim ste dojeni), koji Domovinski rat i stradanje svoga naroda niste ćutili svojim. Vi koji ste sigurnost našli u sigurnosti izbjeglištva, mnogi u dobi koja obvezuje na obranu, „pod skutima“ svjetskih moćnika i danas im tu zaštitu plaćate uspomenom na NJIH i njihovo pravo na grobno mjesto u zemlji za koju su „nestali“, znak na grobu i ime na njemu, vama koji ste IH zatajili, vama kojima je neugodno podsjećanje na NJIH, vama koji zazivate zaborav na njihovu patnju i žrtvu, koji bi ste IH smjesti u povijest.

Upitali bi vas kojim pravom i u ime čega to radite. Kojim pravom ponovno stavljate krvniku „mač“ u ruke.

Upitali bi vas, siguran sam, „kakvi ste vi to ljudi, kada nemate empatije za ljudsku patnju i pijeteta za žrtvu“? Po kojim je to kriterijima dopušteno ranjenog, bespomoćnog, dijete UBITI, uskratiti mu pravo na osobnost u smrtnom času, na ljudsko dostojanstvo, pravo na grob??! Po kojim je to kriterijima dopušteno nedužnim ljudima upasti u DOM, nedužnim žiteljima u Grad, nedužnom narodu u Domovinu? Oskvrnuti tjelesni integritet, razoriti emocionalni korpus, obezvrijediti sve vrijednosti nasljedovane naraštajima?! Majke pred djecom, djeteta pred roditeljima, sestre pred bratom?!! Odvajati djecu od majki? Odvesti ih u nepoznato? Držati u zatočeništvu u neljudskim uvjetima? Upitali bi vas, jeste li svjesni da su od tih zvijeri koje su zločine činile, gori jedino oni koji se tome nisu usprotivili, koji sve to niječu, prikrivaju, odobravaju, relativiziraju, zazivaju zaborav bez priznanja krivnje,  kajanja i pravedne kazne!!

Možete li, svi vi „naprednjaci“, „kulturnjaci“, „građani svijeta“, „europejci“, „intelektualci“, ratni profiteri, „elitisti“ (svih vrsta i boja) odgovoriti na ta pitanja??!

Dragi roditelji, sestre i braćo, naših nestalih u Domovinskom ratu!

Braćo po oružju!

 

Branitelji, pravi, lažni, veliki, mali, generali i admirali, odličnici….!

Oni koji su ostvarili svoja zaslužena ili prigrabljena prava, oni koju su obespravljeni i poniženi!

Naši nestali ne traže činove, novce, privilegije, …, ustavne zakone, ….!  Prava na „ovo ili ono“!

Oduzete živote  im ne možemo vratiti!

 

Ali im možemo vratiti pravo na OSOBNOST, GROB, ZNAK na grobu i IME na njemu!!

Bestjelesni, takvi kakvi sada jesu, ne osjećaju bol. Jedino što ih još boli je činjenica da su oni sami  postali BOL svojim najbližima, i TERET bešćutnim političkim elitama koji pozivaju na OPROST, ZABORAV, hodu u BUDUĆNOST!! Budućnost u kojoj će Naša, a ne NJIHOVA djeca biti žrtve!! Njihova djeca će, poput njih samih,  pobjeći u sigurnost, poput njih samih.

Skupine, beskrupuloznih priličara, dezertera, izdajnika, onih koji su u naponu snage našu patnju i žrtvu koristili za osobne probitke.

Onih koji pozivaju na oprost, zaborav i „okretanje budućnosti“, bez da je „prošlost“ okupana istinom, povijena u činjenice, dostojno, s pijetetom i dužnim poštovanjem „sahranjena“ u povijest.

Onih koji su danas  „ELITE“ koje svojoj Domovini nisu dale NIŠTA, a od nje su uzele SVE!!

 

Poštovani prijatelji!

 

Mnogi od nas, kao djeca, čuli smo o velikim žrtvama krajem II SR i poraća, o čemu se govorilo šapatom. U povjerljivom okruženju. „Na uho“!! (ab ore ad aurem) U strahu! Od komunista, „udbe“, njihovih suradnika, doušnika, običnih zlobnika koji su htjeli napakostiti drugome ili steći korist za sebe. Od „zidova koji imaju uši“!! Možda nismo znali što to znači, ali smo napregnuto slušali. No, o njima se govorilo. Bar unutar hrvatskih obitelji.

O našim prijateljima, poznanicima, članovima obitelji nestalim u Domovinskom ratu, se, osim u prigodama „ad captandum vulgus“ (za pridobivanje masa) ŠUTI!

Ako je uspomena na njih potiskivana „damnatio memoriae“ , zločinom memoricida, u „tamnici naroda“,  što se ovo događa danas?

Ako su izbrisani tragovi, ako su u zaborav potisnuta sjećanja na desetke, stotine tisuća Hrvata NESTALIH u vihoru neposrednog poraća i jugokomunističkog terora nakon toga, tragovi stradanja naših suboraca su svježi. Svjedoci i krvnici živi. Nekažnjeni, bez priznanja, krivnje! Bez kajanja! Ne traže oprost, nego se spremaju ponoviti zločin na našoj djeci.

Šute suborci i prijatelji, nestalih, šute susjedi i rođaci, raspršeni po bespućima svakodnevnice, zabavljeni vještinom preživljavanja, „snalaženja“ u čemu su puno lošiji nego što su bili u obrani Domovine.

Njima su oduzeli živote, imena, pravo na grob i sjećanje, a nama su oduzeli smisao žrtve, nadu u mogućnost izvršenja pravde.

Pobijedili smo neprijatelja, dobili državu i slobodu, a izgubili su sebe. Napravili smo državu za one koji su ih napadali, prezirali, za one koji su zdvajali, bojali se, pobjegli. Koji ju nisu željeli! Sebe smo ugradili u temelje te države i zato za nas nema mjesta u nadgrađu. Nas, koji smo preživjeli, nemilosrdno guraju u podzemlje, ili ruše preko rubova svakodnevice, u ponor beznađa i vegetiranja. One koji se pobune, pokušaju oduprijeti, prije ili kasnije „proguta matica“, budući da se „kratko pliva kontra struje“!!

Zajedno s nama, našom hrabrosti, ponosom i nadama, nestaje ili se u agoniji poti i stenje domoljublje, u kojemu je i sjećanje na naše nestale.

Oni se danas nalaze u „prostoru“ istrgnutog, zamrznutog vremena, točnije „onkraj zaborava“. U kolektivnom sjećanju se pojave povremeno, voljom političara koji ih za života nisu poznavali, nisu bili sa njima niti uz njih.  Nalaze se u pojedinačnom sjećanju svojih suboraca, u sve većoj i sve teže podnošljivoj boli svojih najbližih. Pojave se o obljetnicama, prigodom sahrane posmrtnih ostataka nekoga od njih, kada mu vraćaju ukradeno IME, pravo na GROB.

U srcima njihovih najbližih su STALNO. Ali ne u obliku „tihe tuge“, koja bi trajno trebala nastanjivati njihova srca, kao nadomjestak za prazninu nastalu nakon našeg fizičkog odlaska iz ovozemaljskog života.

U srcima majki, očeva, sestara i braće, kćeri i sinova, prisutni su u obliku razarajuće, nepodnošljive boli, koja se, što vrijeme više odmiče, podnosi sve teže!

Kada vidite staricu ili pod nevidljivim teretom pogrbljenu ženu, u crnini, s krunicom u kvrgavim rukama, nemoćnim rukama, usnama na kojima se čita skrušena, usrdna, iskrena molitva, nemojte se pitati:

-„Tko je to“? ……To je MAJKA!!    

Gledamo majke koje, jedna po jedna, u skrušenoj molitvi, smiraj nalaze tek u blaženstvu smrti, sa nadom u vječni život i ponovni susret. Gase se poput svijeće na grobovima „sretnika“ koji su stekli pravo groba i znaka na njemu.

 

Sestre, koje s boli, boli koju ćuti i poznaje samo sestra, naša draga, mila brižna, sestra koja tako posebno, tako duboko i trajno voli. Tiho pati ali nastavlja svoj ovozemaljski život, samozatajno, svojom „svenazočnošću“ svjedoči, i nosi ih u sebi, kamo god pođe.

Kada prigodom neke komemoracije, obljetnice, ili pak proslave, vidite smireno, produhovljeno lice, pogled u kojemu se zrcali dio vremena istrgnutog iz rijeke sjećanja koja teče u zaborav, usne na kojima se nazire oblik neizgovorenog „Sretno, Bog te čuvao“, prigodom zadnjeg rastanka, ruke koje su „razapete“ između „tvrdog stiskanja boli“ i „nježnog zagrljaja“, u položaju „za molitvu“, stav, (pozu) između beskrajnog ponosa i duboke tuge“, nemojte se pitati:

 

-„Tko je to“?……..Budite sigurni, to je SESTRA!!  Moja, tvoja, NAŠA.

 

Kada vidite kvrgave, žuljevite ruke, koje začuđujućom snagom, desnicom rukom i čekićem u njoj, razbijaju „ZNAK“, (znak pod kojim su ih zvjerski ubijali, klali kao nemoćne janjce, znak u ime kojega i danas taje mjesto na kojemu svoj smiraj „krikom bez glasa“ zazivaju tijela žrtava), lice okamenjeno u „masku“ nepokolebljive odlučnosti, potisnutog, teško kontroliranog bijesa, zatomljenog krika,  ne pitajte:

 

-„Tko je to“?  ……….To je OTAC!!

 

Kada vidite tijelo, sapeto nevidljivim okovima, u položaju u koji vidno odaje borbu između osvete i oprosta. Sve povijenija ramena, tromiji korak, „opipljiva“ gorčina na licu, svake godine svjedoče o  sve težem teretu  svakodnevice. Ne pitajte se:

 

-„Tko je to“? …….To je BRAT!!

 

Htjedoh reći nešto i o djeci, otetom djetinjstvu, ubijenim radostima, nadama, amputiranom pravu na roditeljsku ljubav i zaštitu, sretno odrastanje u obiteljskom okružju, ali ne zamjerite mi, ne mogu.

Nemojte me pitati za razlog. Vjerujte mi da postoji, no nije prigoda govoriti o tome.

Kada vidite MASU, gomilu koncentriranu oko Monumenta, pozornice ili govornika, razasuti u „po rubovima“,  u molitvi ili u šutnji, o koji je postavljen kao simbol, okamenjeni izraz patnje, stradanja i žrtve, masu bez reda i poretka, amorfnu masu POJEDINACA, … , nemojte pitati:-

 

„Tko je to“?………. To su BRANITELJI!!

 

To su ljudi koji su nekada znali biti, ne samo ZAJEDNO (masa pojedinaca začahurenih u neprobojnim i nevidljivim kukuljicama), nego JEDNO, koji su nekada bili ISTINA, gola, jednostavna, (ono, kad se suočiš sa životom, onakav kakav si u život kročio), koji su nekada bili „sionska desnica“, nesalomljivo ispružena iznad i ispred svog naroda, koji su nekada bili HRABROST, tiha, samozatajna, ali nesalomljiva, prirodna, neuništiva, koji su nekada bili PONOS naroda u nevolji, koji su bili …, !

Ne. Nemojte se pitati:

-„Tko su bili“?

Ustvari, nemojte pitati sebe. Upitajte NJIH!! Upitajte ih:

-„ Tko su danas“?!!

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Veliki europejac u crnom

Objavljeno

na

Objavio

Svi se zakačili za riječi šefa, ni manje ni više, Europskog parlamenta Antonija Tajanija, političara iz Berlusconijeva stada, koji je sasvim pošteno i iskreno rekao što misli čija je Istra, čija je Dalmacija. Talijanska, a čija bi bila.

Pogrešno je ove Tajanijeve riječi o talijanskoj Dalmaciji promatrati kao gaf. U zakačenosti svekolike hrvatske javnosti za njegov gotovo “ratni” poklič “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, svima je promaknula rečenica u kojoj se referirao na autore i “inspiraciju” prije tog usklika.

Kada sam pogledao snimku cijeloga govora, u četvrtoj minuti Tajani, šef EP-a, pozvao se na Renza de’ Vidovicha, čovjeka koji već desetljećima kroz svoje političko i publicističko djelovanje negira hrvatski karakter Dalmacije, a Dalmatince smatra posebnom nacijom niklom iz skuta talijanske kulture.

‘Dalmazia nazione’

U djelu, ogromnom rječniku “Dalmazia nazione”, De’ Vidovich odriče bilo kakav karakter hrvatskosti Dalmacije te polazeći, poput Mussolinija, još od Ilira i Rimskog Carstva, Slaveni su po njemu tek integrirani u romansko-talijansku kulturu, te piše: “Ako dalmatinski autori pišu na hrvatskom jeziku, srpskom ili crnogorskom, ako se izjašnjavaju kao Morlaci, oni ulaze u kontekst kulture dalmatinske nacije i čine njenu važnu komponentu, pa autori ove knjige te iste autore stavljaju na istu razinu kao one koji pišu latinskim, talijanskim… i čine konstitutivni element ove (dalmatinske) višejezične nacionalnosti koja ima analogne strukture kao trojezična švicarska nacija, ili dvojezične nacije poput Belgijaca, Kanađana, Iraca.” Za De’ Vidovicha netko može biti talijanske rase, ali se osjećati kao Hrvat, pod prisilom. To je nebitno, bitno je da je dalmatinska, višejezična nacija koju je stvorila talijanska kultura, zasebni nacionalni entitet od ostatka Hrvatske.

Koji je onda sljedeći korak kada je razvoj i očuvanje “dalmatinske nacije” u pitanju? Za De’ Vidovicha to je povratak dalmatinske nacije talijanskoj kulturi iz koje je i nastala, a glavnu ulogu u tome treba imati Europska unija koja mora, veli on, “eliminirati države nacije” i preuzeti koncept “nacionalne kulture kao razlikovnog elementa među narodima”.

Drugim riječima, “vratiti” federalizacijom EU-a Dalmaciju Italiji kojoj je i “oteta”, najprije od Austro-Ugarske, danas od RH. Vidoviti De’ Vidovich kliče, više Europe – manje suverenista, a to, gle čuda, “pomalo” skriveno zastupa i Tajani koji se pozvao na De’ Vidovicha. Podlo – zagovaraju federalizaciju Europe kao krinku za obnovu starih pretenzija kolonijalnih sila, u ovom slučaju Italije.

De’ Vidovich je rođen u Zadru, odakle je pobjegao u Trst uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. On nije makar tko, kao član postfašističke stranke Talijanski socijalni pokret – Nacionalna desnica, obnašao je zastupničke i visoke političke funkcije, a odlikovao ga je Tajanijev stranački šef i sponzor Berlusconi za posebne zasluge vraćanja Talijanima talijanskog, napose u Trstu.

Nije onda čudno, što je promaklo svima, da se Tajani, prije nego što je “nazdravio” u čast talijanske Istre i Dalmacije, pozvao na lik i djelo Renza de’ Vidovicha, što Tajanijevu govoru pridaje puno veću zloću od samog dozivanja talijanske Istre i Dalmacije.

Kada se šef Europskog parlamenta, pored jednog od najvećih Splićana prošlog stoljeća Enza Bettize, koji puno više i pametnije ima reći o Splitu, Dalmaciji i njihovu slojevitom interkulturalnom i političkom identitetu, ipak opredijeli za jednog postfašista, koji kroz projekt slabljenja europskih država na konto jače integracije Europe, protiv država nacija, želi ponovno maznuti Dalmaciju, to nije više skandalozno, već korektno otkrivanje velikog europejca u crnom, Antonija Tajanija.

Ruggiero Boscovich

Zato je od strane naših vlasti puno važnije od natjecanja u “zgražanjima”, bilo da se radi o Pantovčaku ili Plenkoviću, kojemu je Tajani prijatelj, upitati ga: kada se već pozvao u svom govoru o talijanskoj Dalmaciji i Istri na notornog znanstvenog manipulatora, talijanskog postfašista Renza de’ Vidovicha, dijeli li onda Tajani i Vidovicheve političke stavove kada je “dalmatinska nacija” u pitanju, kao i mjesto Dalmacije u Europskoj uniji kao dijelu Italije pod krinkom kulture?

Problem je, dakle, puno dublji i širi. Talijani svojataju, među inim, i Ruđera Boškovića. Sam Bošković u odgovoru D’Alambertu je jasno rekao da nije Talijan, a kada je vidio hrvatske vojnike u Beču, bratu je napisao da su to “naši Hrvati”.

Kada su Talijani podizali spomenik Boškoviću u Milanu, Tuđman je tražio da mu se ime napiše “Ruđer Bošković”, umjesto Ruggiero Boscovich, “vidovichi” su odbili, pa je i Tuđman odbio doći na takvu krivotvorinu u kojoj su, od Talijana, još samo Srbi maštovitiji.

Od akademske zajednice do visoke talijanske politike i visokog klera u Vatikanu, ono što je Tajani izgovorio, a De’ Vidovich osmislio, njihov je “mainstream”. U tom kontekstu, projekt “više Europe, manje suverenih država” djeluje kao toksičan koncept.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

prof. Ante Nazor: Ništa u Tajanijevoj izjavi nije dvosmisleno. Sve je jasno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju

Objavljeno

na

Objavio

Pjesnici su od uvijek bili “čuđenje u svijetu“. Sada su ih u Hrvatskoj zamijenili političari. Nenad Porges pita na fejsu: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne?“

Zastupnik Milorad Pupovac je blago, skoro pastoralno opomenuo sve koji podržavaju referendumske inicijative i nazvao ih “pederima i huljama“. U zao čas. Malo se preračunao. Naime, Sabor je u tom trenutku vodio Milijan Brkić koji ne dopušta da se više od 400.000 ljudi etiketira uvredljivim usporedbama. Stoga je odmah izbacio iz sabornice -Nikolu Grmoju jer on misli da nije hulja, a ne daj Bože ni peder. Red, rad i disciplina…

UEFA kažnjava hrvatske klubove za tzv. govor mržnje. Pupovca ubuduće treba prijaviti UEFA-i. Naivni su uvjereni da UEFA već vodi postupak protiv još jednog progresivno-liberalnog zastupnika Nenada Stazića koji je javno zavapio i bolno zažalio što njegovi 1945.g. nisu svoj posao obavili do kraja. Ili točnije rečeno – obavili su ga krajnje šlampavo. Što god to značilo. Rodbina i potomci onih petsto ili šesto tisuća pobijenih u ta nezaboravna vremena znaju što to znači.

No, rigidni desničari se na fejsu pitaju zašto “pederi i hulje“ nisu Pupovcu energično uzvratili te ujedno dali logičan odgovor. Zato što su oni pragmatični ”pederi i hulje”. Što je Stazić nitko i ne pita. Pojma nemam zašto? Vjerojatno se radi o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. Kad se prijeđu granice te apstraktne slobode onda se desi svjetski presedan.

Tako su u Splitu vaterpolisti Crvene zvezde malo prošetali Rivom. Mirni i nekonfliktni torcidaši htjeli su ih nešto priupitati zbog čega je nastao nesporazum i jedan od vaterpolista je skočio u more, a mirni i povučeni torcidaši nisu skočili za njim kako bi ga spasili od utapanja. I priča tu završava. U slobodarskom Splitu “skakali“ su u more i beogradski automobili, “skakao“ je u more i Zdravko Mamić (doduše u Bolu na Braču), ali sve je to završilo klasičnom pričom o našima i vašima. Ali ovo s vaterpolistima Zvezde je priča bez elemenata klasike.

Ovdje se radi o političkom hororu. Zvezda više ne želi igrati tzv. Regionalnu ligu ni u Splitu ni u bilo kojem gradu koji nije bar 200 km udaljen od Splita. U svakom zlu, u pravilu, ima i neko dobro. Sad bi moji Ličani, poznati po svom talentu za plivanje i vaterpolo, mogli dobiti u Gospiću olimpijski bazen i tako spasiti Regionalnu ligu. Tada nitko više neće zlobno pitati “Što je osam Ličana u vodi?“ Odgovor je ”splav”, a nakon toga opći smijeh.

Zvezda će ubuduće moći igrati u mirnoj i pastoralnoj atmosferi u, recimo, Gospiću. Tada će čak i Šokre Beljak imati priliku vidjeti kako izgleda “bratstvo i jedinstvo“ na djelu. Zaboravit će se i službeni demarš Srbije zbog ovog “belosvetskog“ skandala.

O ”pederima i kurvama”

Prisjetih se situacije kad su Sportske novosti, ne tako davno, izvještavale s Europskog juniorskog prvenstva u kajaku u kanuu koje se održavalo u jednako tako idiličnom srpskom gradu Kraljevu. Čast da nosi hrvatsku zastavu imao je Varaždinec Matej Herkov čiji otac je Robert, invalid Domovinskog rata. Uglavnom, Matej je bio u Kraljevu napadnut flašama i čašama pa je završio u bolnici na šivanju. Policija je brzo pronašla 29-godišnjeg napadača kojem je u Beogradu suđeno za pokušaj ubojstva! E sad, sve ovo iznosim samo zbog usporedbe.

Gradonačelnik Kraljeva Ljubiša Simović se ispričao. Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara se ispričao i tko se još sjeća pokušaja ubojstva hrvatskog veslača u Kraljevu? A sjeća li se još itko skoka Zvezdinog vaterpolista u more?

Iz dana u dan žilavi hrvatski “antifašisti“ i njihovi medijski pomagači, cvile, krste se i prosto ne mogu ”da veruju” da je tako nešto moguće u klerofašističkoj Lepoj njihovoj. Jedan takav rigidni tip provocira na fejsu pa se tobože pita: “Ovo što je bilo u Splitu osuđujem, samo me zanima što bi bilo u Beogradu da se prošećem u kockicama? Ok, znam!“ I svi mi bojim se znamo.

Zamislite da general Glasnović sve svoje političke neistomišljenike u Saboru nazove kurvama i pederima. Bi li naši ljevičarski falangisti to nazvali “burnom reakcijom“ i “žestokim obračunom sa suverenistima“? A “pederi i hulje“ uredno uplaćuju u proračun novac kojim se, između ostalog, financiraju i Pupovčeve Novosti koje “duhovito“ deru po svima koji misle malo drugačije nego oni.

Možda je napokon jedan normalan i pragmatičan prijedlog na N1 televiziji dao ”istoričar” Hrvoje Klasić: “Đokovića i Kekina za predsjednike, i odnosi Srbije i Hrvatske bit će bolji“. Napokon smo od njega čuli nešto racionalno, pošteno i relaksirajuće. Srbina Đokovića za predsjednika Srbije, a Srbina Kekina za predsjednika Hrvatske i odnosi će biti savršeni. Što se ono zapitao na početku teksta Nenad Porges? Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne? A zašto ne i za neke naše povjesničare?

Na vijest da Kolinda dobiva 55% glasova, navodno je Anka Taritaš Mrak promptno izjavila: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!”

Trump je još jednom preveslao našmrcane holywoodske glumce i Demokrate te će zid prema Meksiku sagraditi ne za 5 nego za 17 milijardi dolara. Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju. Krasnec, Trkanjac, Šerić, Andabaka, Tomašević, Gerovac, Pofuk, Biočina, Vlašić, Tomić, Pavičić, Bajruši, Toma, Vitas, Brumec, Pavelić, Žonja…sve sami lijevi medijski falangisti “prosto ne mogu da veruju“.

Koliko bi se za te milijarde moglo sagraditi dječjih vrtića, koliko snimiti dječjih crtića…i bla, bla, bla do beskonačnosti. Međutim, u neka slavna vremena njihovi lijevi predci nisu bili tako iskreno ogorčeni kad su se gradili neki epski zidovi.

Recimo 13. kolovoza 1961.g. bila je počela gradnja jednog 160 km dugačkog zida, idiličnog imena “Antifašistički obrambeni zid“ koji je odvajao Zapadni od istočnog Berlina. Taj zid je bio “izraz težnje“ naroda u DDR-u da se odjeli od trulog kapitalizma. Da ga se nije bilo izgradilo DDR bi bio doslovno ostao bez stanovnika. Međutim, Trumpov zid je sramota! Samo mali primjer povijesne farizejštine naših lijevih medijskih falangista.

Damira Gregoret kao nova Jelena Lovrić koja je ‘stjerala’ KGK u kut

Dok ovo pišem gledam konferenciju za tisak naše Predsjednice Republike. Tu se našla i nova ljevičarska zvijezda lijevog RTL-a – Damira Gregoret. Nova Jelena Lovrić strpljivo je čekala svojih pet minuta. I dočekala. Njezina pitanja su trajala u pravilu duplo duže od odgovora koje je mogla očekivati. Otprilike mislite li još uvijek da je ZDS stari hrvatski pozdrav… jer je uz taj pozdrav NDH poklonio Italiji Istru, otoke, Rijeku…, ali Boku Kotorsku i Srijem nije spomenula.

Kao i svaka mlada i hrabra plavuša Damira je stjerala KGK u kut i ova je skrušeno priznala da je samo slušala svoje loše savjetnike…Kako jednoj plavuši objasniti da su 12.studenog 1920.g. u Rapalu, gradiću pored Genove, predstavnici Kraljevine SHS i predstavnici Kraljevine Italije potpisali ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Kranjska, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža, te je stvorena “slobodna država“ Rijeka pod talijanskom upravom. Točno sve ono što je Musolini 1918.g. u govoru u Riječkom kazalištu i tražio za Italiju. I što je onda još pod ZDS poklonjeno 1941.g. Italiji?

Plavuša nije KGK pitala što je s pozdravom ZDS bilo za trajanja Domovinskog rata, kad se s tim pozdravom jurišalo i ginulo sve do Oluje. Nije pitala ni što je s pjesmom Čavoglave koja se skoro tisuću puta izvodila na radio postajama, koncertima, a znamo da ZDS označava sam početak te pjesme. Plavuša je vjerojatno jedva čula da je HOS-ov spomenik ne tako davno premješten iz Jasenovca u Novsku i da je na njemu i dan danas ZDS te da na njega do sada nitko nije našarao srp i čekić i zasuo trulim jajima. Možda je razlog tomu što na njega paze hosovci.

Neki naši lijevi novinari pišu, misle i djeluju kao da im je mentor bio čuveni srpski akademik Jovan Deretić koji nas uvjerava da su Spartanci, Nijemci i Irci bili Srbi. Naš Jovan uvjeren je da su Srbi nastali čak i prije amebe… za njih su Hrvati koji tijekom dana bilo gdje ustanu – čisti ustaše.

Legendarni nogometaš Zlatan Ibrahimović upitan je ovih dana za komentar svih tih nagrada koje je ove godine strpljivo i sistematski skupio Luka Modrić. On je podvukao jednu činjenicu: “Moja majka je Hrvatica, a porijeklom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam sretan. To je dio moje krvi“. Komentar srpskog lista ”Informer” na tu izjavu Ibrahimovića gotovo je isti kao da mu je dopisnica Damira Gregoret: “Zlatane, sram te bilo! Ibrahimović veliča ustaštvo!”

Puna je Hrvatska raznih Damira, Jelena, Tomića, Zorana Ercega itd. Je li Damiri i RTL-u ikada palo na pamet da upita časnog zastupnika Nenada Stazića zašto misli da antife nisu 1945.g. obavile svoj posao do kraja. No, pustimo RTL i Damiru Gregoret neka čvrsto koračaju k nekoj od Večernjakovih ruža.

‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?, zavapio je navodno Tuđman

Ante Tomić teško da će dobiti Večernjakovu ružu. Možda nešto drugo, ali to neće mirisati k’o ruža. Hido Biščević je objavio neki svoj razgovor s Tuđmanom u kojem ga je Tuđman navodno upitao: “Hido, kome da ostavim Hrvatsku?“ I sad na scenu stupa analitički genije iz podoficirske škole JNA.

Naš analitičar se još danas trese na pomisao da ima netko tko je mislio da ima Hrvatsku, cijelu zemlju, sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, more, renesansne gradove, barokne gradove, orjunaške gadove, hiljadu otoka, Maslenički most, tunel Učku, stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski… I sve ovo je nabrojio samo da bih mogao nadrljati završnu opservaciju o Tuđmanu: “Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a pod kraj života, kad su tajne službe na njegovo veselje namještale Dinamove utakmice (vjerojatno mudri Ante sumnja na utakmicu Dinamo : Partizan 5:0) znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud k’o kupus“.

Ante blago sumnja kako čitavo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovom politikom pa nastavlja: “Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojeg su priveli na policiji…“ Tu se naš analitičar našao u pat poziciji. Znao on da Zoran Erceg nije ni dragovoljac ni branitelj niti mobiliziran sudionik pa ga je mudro nazvati “ratnim veteranom“. E, sad je li on ratni veteran Ratka Mladića ili Milana Martića to ne zna ni naš analitičar. Tuđmanov sigurno nije. To bi trebalo javno zapitati trenutnog ministra branitelja ili njegove prethodnike. I ja se slažem da Zoran Erceg ima pravo temeljem čl.38 Ustava RH iznositi svoje mišljenje kao što i Tomić može javno trkeljati svoje nepročešljane duhovitosti. Kao što je i rekao Voltaire: “Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti je skromnost“. Ali… naši lijevi novinari mogu i to.

Voltaire je rekao: “Ne odobravam to što ste rekli, ali ću do svoje smrti braniti vaše pravo da to kažete“ s mojim dodatkom – da to kažete i činite majmuna od sebe.

Jeste li ikada pročitali, čuli ili gledali nešto što sliči na obračun četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu? Akteri su uvijek isti. Partizani i Nijemci. Name, već su me nekoliko puta moji čitatelji molili da nešto napišem o toj “utakmici“. Tekma je odigrana na Lijevča polju nedaleko od Banja Luke, a trajala je nešto dulje od 90 minuta. Započela je 30. ožujka, a završila 8. travnja 1945.g. Četnike je vodio vojvoda Pavle Đurišić, a ustaše general Vladimir Metikoš.

Rezultat je bio kao Dinamo : Partizan – 5:0. Tuđman nije preko tajnih službi mogao srediti pobjedu kombiniranoj četničko partizanskoj momčadi. Nakon svih sjajnih pobjeda koje su partizani postigli bježeći pred “nadmoćnim“ neprijateljem red je da se i trogloditski desničari vesele jednoj njihovoj pobjedi nad četnicima. Usput rečeno, tu bitku nakon Drugog svjetskog rata četnički su emigranti nazvali “drugim Kosovom.“

Ne bi Knin nikada bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu.

Hrvatska je zgrožena. Kćeri Albanca Adem Shalia, inače članu SDP-a, neki je klerofašist u razredu upaljačem na nadlaktici spalio kožu u obliku omraženog slova ”U”. Jasno je da mladi “ustaša“ to ne bi mogao napraviti da se djevojka barem minimalno opirala.

Naravno, skočio je na noge lagane i naš Pupi i oštro osudio… što? Možda to što su novinari Slobodne skinuli slike djevojke u majici s ustaškim znakovljem. Možda su joj silom navukli i tu majicu. No, ne treba sitničariti. Važno je da “ustaška zmija“ gmiže Hrvatskom. Vrlo je važan kontinuitet kojim pretvaramo ovu zemlju u veliku ustašiju pa ni Ibrahimović ne smije spomenuti da mu je majka Hrvatica. Ustaša odvratni…

Uglavnom, slika s ustaškom majicom nestala je s profila djevojke, a zamijenila ju je slika s cvjetićima u kosi. Kako bi se poetski reklo s “osmjehom u kosi“. Šizofrena “kontrarevolucija“ preplavila je RH. Pomalo podsjeća na 1991. godinu. Ustašluk, proganjanje zbog ZDS, progresivno “kidisanje“ na spomenik Franje Tuđmana, itd. Volio bih vidjeti da se to dogodi s kipom Georgeu Washingtona u SAD-u ili Giuseppea Garibaldia u Italiji. Volio bih vidjeti… ali to vidjeti neću. Osim u RH.

Albert Einstein je jednom gorko zaključio: “Političari nas varaju, varali su nas i varat će nas… Milijarde još nerođenih ljudi već su prevareni, a njihovi životi, zdravlje i blagostanje su izigrani!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari