Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: GDJE SU DANAS NAŠI NESTALI, A GDJE SMO MI ?

Objavljeno

na

Poštovana braćo Hrvati i sestre Hrvatice. Vi neobrazovani, siromašni, vi koji se ne možete odvojiti od svoga identiteta, vjere, kulture, jezika, „anakronizma“ poput vjernosti i ljubavi. Koji ste drznuli sudjelovati u obrani svojih Obitelji, Domova, Domovine, sudjelovali u obrambenom ratu.

Danas, 30. kolovoza je Dan sjećanja na nestale osobe. Pomolimo se danas za duše svih nestalih osoba koje više nisu među živima, kao i za zdravlje, sigurnost i pravo na slobodu svih onih koji su na životu, a zbog različitih razloga se smatraju nestalima.

Posebnu molitvu, bar na tren, posvetimo nestalim Hrvatskim braniteljima, civilima, djeci, umorenima zbog grijeha pripadnosti hrvatskom i drugim „nesrpskim“, narodima. Oni su  našli svoje mjesto uz Gospodina, prema zakonima Kraljevstva Nebeskog!! Po obećanju Spasitelja svih ljudi, Isusa Krista.

No, njihova tijela, koja su „od zemlje“, nisu „zemlji vraćena“ činjenicom tjelesne smrtnosti, po zakonima naše vjere i običajima našeg naroda, nego zločinom protiv ljudskih i Božjih zakona.

Naš narod je, pod prisilom 45-godišnje vladavine krvnika, zaboravio stotine tisuća „nestalih“ u II SR i poraću, njihovo pravo na osobno ime, identitet u smrti, grob, znak i ime na njemu. Vremena su bila teška, cijena svjedočenja je bila vlastiti život, sigurnost obitelji, materijalna egzistencija. „Vrijeme je učinilo svoje“. Nada u „vraćanje duga“ tim žrtvama, u vidu na pojedinačno pravo osobnosti u smrtnom trenu, groba, znaka na grobu i imena na njemu, mjestu na kojemu će bol najmilijih prerasti u „tihu tugu“, svakim danom je sve manja. Sve su bezobzirniji zahtjevi za trajno „zatrpavanje“ grobnih jama svjesnim „zaboravom“.

No, sudbina naše djece, sestara i braće, majki i očeva, rođaka i prijatelja, suboraca, „nestalih“ (činjenicom stradavanja u „nepoznatim“ okolnostima) nije posljedica takvih okolnosti, nego „zakona šutnje“ među krvnicima, suučesnicima, svjedocima…!! Njihova šutnja u funkciji je negiranja zločina, izbjegavanja kazne, ljudske bešćutnosti na patnju. Negiranje zločina, relativiziranje, izostanak kajanja, govori, ne samo o spremnosti na ponavljanje, nego i namjeri ponoviti ga, ako i kada se ukaže prigoda.

Mi, preživjeli, kojima bi se naši nestali, ali i za Domovinu pod poznatim okolnostima poginuli, sigurno obratili kada bi to bilo moguće, ne živimo u takvim okolnostima. Danas nije potrebna hrabrost, nego volja.

Mi se moramo upitati, svaki ponaosob, jesmo li doista spremni na „pomirbu“ sve dok i jedan jedini hrvatski branitelj, civil, dijete, bude u statusu „nestalog“, ili smo dužni inzistirati na njihovom pojedinačnom pravu na grob, osobno ime i znak. Na pravo obitelji i najbližih pretočiti svoju neizdrživu bol u „tihu tugu“ koja će omogućiti mir ožalošćenima i pokoj vječni zemnim ostacima njihovih najmilijih.

Kada bi to mogli, obratili bi se „nestali“, ali i svi „pod poznatim okolnostima“ poginuli branitelji i vama,  „obrazovanima“, bogatima, „koljenovićima“ (crvenoj aristokraciji u drugom i trećem naraštaju, koja se crveni ne samo po ideološkom naslijeđu, nego i po krvi hrvatskih mučenika na rukama koje su vas hranile, odijevale, školovale. Mlijeku kojim ste dojeni), koji Domovinski rat i stradanje svoga naroda niste ćutili svojim. Vi koji ste sigurnost našli u sigurnosti izbjeglištva, mnogi u dobi koja obvezuje na obranu, „pod skutima“ svjetskih moćnika i danas im tu zaštitu plaćate uspomenom na NJIH i njihovo pravo na grobno mjesto u zemlji za koju su „nestali“, znak na grobu i ime na njemu, vama koji ste IH zatajili, vama kojima je neugodno podsjećanje na NJIH, vama koji zazivate zaborav na njihovu patnju i žrtvu, koji bi ste IH smjesti u povijest.

Upitali bi vas kojim pravom i u ime čega to radite. Kojim pravom ponovno stavljate krvniku „mač“ u ruke.

Upitali bi vas, siguran sam, „kakvi ste vi to ljudi, kada nemate empatije za ljudsku patnju i pijeteta za žrtvu“? Po kojim je to kriterijima dopušteno ranjenog, bespomoćnog, dijete UBITI, uskratiti mu pravo na osobnost u smrtnom času, na ljudsko dostojanstvo, pravo na grob??! Po kojim je to kriterijima dopušteno nedužnim ljudima upasti u DOM, nedužnim žiteljima u Grad, nedužnom narodu u Domovinu? Oskvrnuti tjelesni integritet, razoriti emocionalni korpus, obezvrijediti sve vrijednosti nasljedovane naraštajima?! Majke pred djecom, djeteta pred roditeljima, sestre pred bratom?!! Odvajati djecu od majki? Odvesti ih u nepoznato? Držati u zatočeništvu u neljudskim uvjetima? Upitali bi vas, jeste li svjesni da su od tih zvijeri koje su zločine činile, gori jedino oni koji se tome nisu usprotivili, koji sve to niječu, prikrivaju, odobravaju, relativiziraju, zazivaju zaborav bez priznanja krivnje,  kajanja i pravedne kazne!!

Možete li, svi vi „naprednjaci“, „kulturnjaci“, „građani svijeta“, „europejci“, „intelektualci“, ratni profiteri, „elitisti“ (svih vrsta i boja) odgovoriti na ta pitanja??!

Dragi roditelji, sestre i braćo, naših nestalih u Domovinskom ratu!

Braćo po oružju!

 

Branitelji, pravi, lažni, veliki, mali, generali i admirali, odličnici….!

Oni koji su ostvarili svoja zaslužena ili prigrabljena prava, oni koju su obespravljeni i poniženi!

Naši nestali ne traže činove, novce, privilegije, …, ustavne zakone, ….!  Prava na „ovo ili ono“!

Oduzete živote  im ne možemo vratiti!

 

Ali im možemo vratiti pravo na OSOBNOST, GROB, ZNAK na grobu i IME na njemu!!

Bestjelesni, takvi kakvi sada jesu, ne osjećaju bol. Jedino što ih još boli je činjenica da su oni sami  postali BOL svojim najbližima, i TERET bešćutnim političkim elitama koji pozivaju na OPROST, ZABORAV, hodu u BUDUĆNOST!! Budućnost u kojoj će Naša, a ne NJIHOVA djeca biti žrtve!! Njihova djeca će, poput njih samih,  pobjeći u sigurnost, poput njih samih.

Skupine, beskrupuloznih priličara, dezertera, izdajnika, onih koji su u naponu snage našu patnju i žrtvu koristili za osobne probitke.

Onih koji pozivaju na oprost, zaborav i „okretanje budućnosti“, bez da je „prošlost“ okupana istinom, povijena u činjenice, dostojno, s pijetetom i dužnim poštovanjem „sahranjena“ u povijest.

Onih koji su danas  „ELITE“ koje svojoj Domovini nisu dale NIŠTA, a od nje su uzele SVE!!

 

Poštovani prijatelji!

 

Mnogi od nas, kao djeca, čuli smo o velikim žrtvama krajem II SR i poraća, o čemu se govorilo šapatom. U povjerljivom okruženju. „Na uho“!! (ab ore ad aurem) U strahu! Od komunista, „udbe“, njihovih suradnika, doušnika, običnih zlobnika koji su htjeli napakostiti drugome ili steći korist za sebe. Od „zidova koji imaju uši“!! Možda nismo znali što to znači, ali smo napregnuto slušali. No, o njima se govorilo. Bar unutar hrvatskih obitelji.

O našim prijateljima, poznanicima, članovima obitelji nestalim u Domovinskom ratu, se, osim u prigodama „ad captandum vulgus“ (za pridobivanje masa) ŠUTI!

Ako je uspomena na njih potiskivana „damnatio memoriae“ , zločinom memoricida, u „tamnici naroda“,  što se ovo događa danas?

Ako su izbrisani tragovi, ako su u zaborav potisnuta sjećanja na desetke, stotine tisuća Hrvata NESTALIH u vihoru neposrednog poraća i jugokomunističkog terora nakon toga, tragovi stradanja naših suboraca su svježi. Svjedoci i krvnici živi. Nekažnjeni, bez priznanja, krivnje! Bez kajanja! Ne traže oprost, nego se spremaju ponoviti zločin na našoj djeci.

Šute suborci i prijatelji, nestalih, šute susjedi i rođaci, raspršeni po bespućima svakodnevnice, zabavljeni vještinom preživljavanja, „snalaženja“ u čemu su puno lošiji nego što su bili u obrani Domovine.

Njima su oduzeli živote, imena, pravo na grob i sjećanje, a nama su oduzeli smisao žrtve, nadu u mogućnost izvršenja pravde.

Pobijedili smo neprijatelja, dobili državu i slobodu, a izgubili su sebe. Napravili smo državu za one koji su ih napadali, prezirali, za one koji su zdvajali, bojali se, pobjegli. Koji ju nisu željeli! Sebe smo ugradili u temelje te države i zato za nas nema mjesta u nadgrađu. Nas, koji smo preživjeli, nemilosrdno guraju u podzemlje, ili ruše preko rubova svakodnevice, u ponor beznađa i vegetiranja. One koji se pobune, pokušaju oduprijeti, prije ili kasnije „proguta matica“, budući da se „kratko pliva kontra struje“!!

Zajedno s nama, našom hrabrosti, ponosom i nadama, nestaje ili se u agoniji poti i stenje domoljublje, u kojemu je i sjećanje na naše nestale.

Oni se danas nalaze u „prostoru“ istrgnutog, zamrznutog vremena, točnije „onkraj zaborava“. U kolektivnom sjećanju se pojave povremeno, voljom političara koji ih za života nisu poznavali, nisu bili sa njima niti uz njih.  Nalaze se u pojedinačnom sjećanju svojih suboraca, u sve većoj i sve teže podnošljivoj boli svojih najbližih. Pojave se o obljetnicama, prigodom sahrane posmrtnih ostataka nekoga od njih, kada mu vraćaju ukradeno IME, pravo na GROB.

U srcima njihovih najbližih su STALNO. Ali ne u obliku „tihe tuge“, koja bi trajno trebala nastanjivati njihova srca, kao nadomjestak za prazninu nastalu nakon našeg fizičkog odlaska iz ovozemaljskog života.

U srcima majki, očeva, sestara i braće, kćeri i sinova, prisutni su u obliku razarajuće, nepodnošljive boli, koja se, što vrijeme više odmiče, podnosi sve teže!

Kada vidite staricu ili pod nevidljivim teretom pogrbljenu ženu, u crnini, s krunicom u kvrgavim rukama, nemoćnim rukama, usnama na kojima se čita skrušena, usrdna, iskrena molitva, nemojte se pitati:

-„Tko je to“? ……To je MAJKA!!    

Gledamo majke koje, jedna po jedna, u skrušenoj molitvi, smiraj nalaze tek u blaženstvu smrti, sa nadom u vječni život i ponovni susret. Gase se poput svijeće na grobovima „sretnika“ koji su stekli pravo groba i znaka na njemu.

 

Sestre, koje s boli, boli koju ćuti i poznaje samo sestra, naša draga, mila brižna, sestra koja tako posebno, tako duboko i trajno voli. Tiho pati ali nastavlja svoj ovozemaljski život, samozatajno, svojom „svenazočnošću“ svjedoči, i nosi ih u sebi, kamo god pođe.

Kada prigodom neke komemoracije, obljetnice, ili pak proslave, vidite smireno, produhovljeno lice, pogled u kojemu se zrcali dio vremena istrgnutog iz rijeke sjećanja koja teče u zaborav, usne na kojima se nazire oblik neizgovorenog „Sretno, Bog te čuvao“, prigodom zadnjeg rastanka, ruke koje su „razapete“ između „tvrdog stiskanja boli“ i „nježnog zagrljaja“, u položaju „za molitvu“, stav, (pozu) između beskrajnog ponosa i duboke tuge“, nemojte se pitati:

 

-„Tko je to“?……..Budite sigurni, to je SESTRA!!  Moja, tvoja, NAŠA.

 

Kada vidite kvrgave, žuljevite ruke, koje začuđujućom snagom, desnicom rukom i čekićem u njoj, razbijaju „ZNAK“, (znak pod kojim su ih zvjerski ubijali, klali kao nemoćne janjce, znak u ime kojega i danas taje mjesto na kojemu svoj smiraj „krikom bez glasa“ zazivaju tijela žrtava), lice okamenjeno u „masku“ nepokolebljive odlučnosti, potisnutog, teško kontroliranog bijesa, zatomljenog krika,  ne pitajte:

 

-„Tko je to“?  ……….To je OTAC!!

 

Kada vidite tijelo, sapeto nevidljivim okovima, u položaju u koji vidno odaje borbu između osvete i oprosta. Sve povijenija ramena, tromiji korak, „opipljiva“ gorčina na licu, svake godine svjedoče o  sve težem teretu  svakodnevice. Ne pitajte se:

 

-„Tko je to“? …….To je BRAT!!

 

Htjedoh reći nešto i o djeci, otetom djetinjstvu, ubijenim radostima, nadama, amputiranom pravu na roditeljsku ljubav i zaštitu, sretno odrastanje u obiteljskom okružju, ali ne zamjerite mi, ne mogu.

Nemojte me pitati za razlog. Vjerujte mi da postoji, no nije prigoda govoriti o tome.

Kada vidite MASU, gomilu koncentriranu oko Monumenta, pozornice ili govornika, razasuti u „po rubovima“,  u molitvi ili u šutnji, o koji je postavljen kao simbol, okamenjeni izraz patnje, stradanja i žrtve, masu bez reda i poretka, amorfnu masu POJEDINACA, … , nemojte pitati:-

 

„Tko je to“?………. To su BRANITELJI!!

 

To su ljudi koji su nekada znali biti, ne samo ZAJEDNO (masa pojedinaca začahurenih u neprobojnim i nevidljivim kukuljicama), nego JEDNO, koji su nekada bili ISTINA, gola, jednostavna, (ono, kad se suočiš sa životom, onakav kakav si u život kročio), koji su nekada bili „sionska desnica“, nesalomljivo ispružena iznad i ispred svog naroda, koji su nekada bili HRABROST, tiha, samozatajna, ali nesalomljiva, prirodna, neuništiva, koji su nekada bili PONOS naroda u nevolji, koji su bili …, !

Ne. Nemojte se pitati:

-„Tko su bili“?

Ustvari, nemojte pitati sebe. Upitajte NJIH!! Upitajte ih:

-„ Tko su danas“?!!

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari