Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: GDJE SU DANAS NAŠI NESTALI, A GDJE SMO MI ?

Objavljeno

na

Poštovana braćo Hrvati i sestre Hrvatice. Vi neobrazovani, siromašni, vi koji se ne možete odvojiti od svoga identiteta, vjere, kulture, jezika, „anakronizma“ poput vjernosti i ljubavi. Koji ste drznuli sudjelovati u obrani svojih Obitelji, Domova, Domovine, sudjelovali u obrambenom ratu.

Danas, 30. kolovoza je Dan sjećanja na nestale osobe. Pomolimo se danas za duše svih nestalih osoba koje više nisu među živima, kao i za zdravlje, sigurnost i pravo na slobodu svih onih koji su na životu, a zbog različitih razloga se smatraju nestalima.

Posebnu molitvu, bar na tren, posvetimo nestalim Hrvatskim braniteljima, civilima, djeci, umorenima zbog grijeha pripadnosti hrvatskom i drugim „nesrpskim“, narodima. Oni su  našli svoje mjesto uz Gospodina, prema zakonima Kraljevstva Nebeskog!! Po obećanju Spasitelja svih ljudi, Isusa Krista.

No, njihova tijela, koja su „od zemlje“, nisu „zemlji vraćena“ činjenicom tjelesne smrtnosti, po zakonima naše vjere i običajima našeg naroda, nego zločinom protiv ljudskih i Božjih zakona.

Naš narod je, pod prisilom 45-godišnje vladavine krvnika, zaboravio stotine tisuća „nestalih“ u II SR i poraću, njihovo pravo na osobno ime, identitet u smrti, grob, znak i ime na njemu. Vremena su bila teška, cijena svjedočenja je bila vlastiti život, sigurnost obitelji, materijalna egzistencija. „Vrijeme je učinilo svoje“. Nada u „vraćanje duga“ tim žrtvama, u vidu na pojedinačno pravo osobnosti u smrtnom trenu, groba, znaka na grobu i imena na njemu, mjestu na kojemu će bol najmilijih prerasti u „tihu tugu“, svakim danom je sve manja. Sve su bezobzirniji zahtjevi za trajno „zatrpavanje“ grobnih jama svjesnim „zaboravom“.

No, sudbina naše djece, sestara i braće, majki i očeva, rođaka i prijatelja, suboraca, „nestalih“ (činjenicom stradavanja u „nepoznatim“ okolnostima) nije posljedica takvih okolnosti, nego „zakona šutnje“ među krvnicima, suučesnicima, svjedocima…!! Njihova šutnja u funkciji je negiranja zločina, izbjegavanja kazne, ljudske bešćutnosti na patnju. Negiranje zločina, relativiziranje, izostanak kajanja, govori, ne samo o spremnosti na ponavljanje, nego i namjeri ponoviti ga, ako i kada se ukaže prigoda.

Mi, preživjeli, kojima bi se naši nestali, ali i za Domovinu pod poznatim okolnostima poginuli, sigurno obratili kada bi to bilo moguće, ne živimo u takvim okolnostima. Danas nije potrebna hrabrost, nego volja.

Mi se moramo upitati, svaki ponaosob, jesmo li doista spremni na „pomirbu“ sve dok i jedan jedini hrvatski branitelj, civil, dijete, bude u statusu „nestalog“, ili smo dužni inzistirati na njihovom pojedinačnom pravu na grob, osobno ime i znak. Na pravo obitelji i najbližih pretočiti svoju neizdrživu bol u „tihu tugu“ koja će omogućiti mir ožalošćenima i pokoj vječni zemnim ostacima njihovih najmilijih.

Kada bi to mogli, obratili bi se „nestali“, ali i svi „pod poznatim okolnostima“ poginuli branitelji i vama,  „obrazovanima“, bogatima, „koljenovićima“ (crvenoj aristokraciji u drugom i trećem naraštaju, koja se crveni ne samo po ideološkom naslijeđu, nego i po krvi hrvatskih mučenika na rukama koje su vas hranile, odijevale, školovale. Mlijeku kojim ste dojeni), koji Domovinski rat i stradanje svoga naroda niste ćutili svojim. Vi koji ste sigurnost našli u sigurnosti izbjeglištva, mnogi u dobi koja obvezuje na obranu, „pod skutima“ svjetskih moćnika i danas im tu zaštitu plaćate uspomenom na NJIH i njihovo pravo na grobno mjesto u zemlji za koju su „nestali“, znak na grobu i ime na njemu, vama koji ste IH zatajili, vama kojima je neugodno podsjećanje na NJIH, vama koji zazivate zaborav na njihovu patnju i žrtvu, koji bi ste IH smjesti u povijest.

Upitali bi vas kojim pravom i u ime čega to radite. Kojim pravom ponovno stavljate krvniku „mač“ u ruke.

Upitali bi vas, siguran sam, „kakvi ste vi to ljudi, kada nemate empatije za ljudsku patnju i pijeteta za žrtvu“? Po kojim je to kriterijima dopušteno ranjenog, bespomoćnog, dijete UBITI, uskratiti mu pravo na osobnost u smrtnom času, na ljudsko dostojanstvo, pravo na grob??! Po kojim je to kriterijima dopušteno nedužnim ljudima upasti u DOM, nedužnim žiteljima u Grad, nedužnom narodu u Domovinu? Oskvrnuti tjelesni integritet, razoriti emocionalni korpus, obezvrijediti sve vrijednosti nasljedovane naraštajima?! Majke pred djecom, djeteta pred roditeljima, sestre pred bratom?!! Odvajati djecu od majki? Odvesti ih u nepoznato? Držati u zatočeništvu u neljudskim uvjetima? Upitali bi vas, jeste li svjesni da su od tih zvijeri koje su zločine činile, gori jedino oni koji se tome nisu usprotivili, koji sve to niječu, prikrivaju, odobravaju, relativiziraju, zazivaju zaborav bez priznanja krivnje,  kajanja i pravedne kazne!!

Možete li, svi vi „naprednjaci“, „kulturnjaci“, „građani svijeta“, „europejci“, „intelektualci“, ratni profiteri, „elitisti“ (svih vrsta i boja) odgovoriti na ta pitanja??!

Dragi roditelji, sestre i braćo, naših nestalih u Domovinskom ratu!

Braćo po oružju!

 

Branitelji, pravi, lažni, veliki, mali, generali i admirali, odličnici….!

Oni koji su ostvarili svoja zaslužena ili prigrabljena prava, oni koju su obespravljeni i poniženi!

Naši nestali ne traže činove, novce, privilegije, …, ustavne zakone, ….!  Prava na „ovo ili ono“!

Oduzete živote  im ne možemo vratiti!

 

Ali im možemo vratiti pravo na OSOBNOST, GROB, ZNAK na grobu i IME na njemu!!

Bestjelesni, takvi kakvi sada jesu, ne osjećaju bol. Jedino što ih još boli je činjenica da su oni sami  postali BOL svojim najbližima, i TERET bešćutnim političkim elitama koji pozivaju na OPROST, ZABORAV, hodu u BUDUĆNOST!! Budućnost u kojoj će Naša, a ne NJIHOVA djeca biti žrtve!! Njihova djeca će, poput njih samih,  pobjeći u sigurnost, poput njih samih.

Skupine, beskrupuloznih priličara, dezertera, izdajnika, onih koji su u naponu snage našu patnju i žrtvu koristili za osobne probitke.

Onih koji pozivaju na oprost, zaborav i „okretanje budućnosti“, bez da je „prošlost“ okupana istinom, povijena u činjenice, dostojno, s pijetetom i dužnim poštovanjem „sahranjena“ u povijest.

Onih koji su danas  „ELITE“ koje svojoj Domovini nisu dale NIŠTA, a od nje su uzele SVE!!

 

Poštovani prijatelji!

 

Mnogi od nas, kao djeca, čuli smo o velikim žrtvama krajem II SR i poraća, o čemu se govorilo šapatom. U povjerljivom okruženju. „Na uho“!! (ab ore ad aurem) U strahu! Od komunista, „udbe“, njihovih suradnika, doušnika, običnih zlobnika koji su htjeli napakostiti drugome ili steći korist za sebe. Od „zidova koji imaju uši“!! Možda nismo znali što to znači, ali smo napregnuto slušali. No, o njima se govorilo. Bar unutar hrvatskih obitelji.

O našim prijateljima, poznanicima, članovima obitelji nestalim u Domovinskom ratu, se, osim u prigodama „ad captandum vulgus“ (za pridobivanje masa) ŠUTI!

Ako je uspomena na njih potiskivana „damnatio memoriae“ , zločinom memoricida, u „tamnici naroda“,  što se ovo događa danas?

Ako su izbrisani tragovi, ako su u zaborav potisnuta sjećanja na desetke, stotine tisuća Hrvata NESTALIH u vihoru neposrednog poraća i jugokomunističkog terora nakon toga, tragovi stradanja naših suboraca su svježi. Svjedoci i krvnici živi. Nekažnjeni, bez priznanja, krivnje! Bez kajanja! Ne traže oprost, nego se spremaju ponoviti zločin na našoj djeci.

Šute suborci i prijatelji, nestalih, šute susjedi i rođaci, raspršeni po bespućima svakodnevnice, zabavljeni vještinom preživljavanja, „snalaženja“ u čemu su puno lošiji nego što su bili u obrani Domovine.

Njima su oduzeli živote, imena, pravo na grob i sjećanje, a nama su oduzeli smisao žrtve, nadu u mogućnost izvršenja pravde.

Pobijedili smo neprijatelja, dobili državu i slobodu, a izgubili su sebe. Napravili smo državu za one koji su ih napadali, prezirali, za one koji su zdvajali, bojali se, pobjegli. Koji ju nisu željeli! Sebe smo ugradili u temelje te države i zato za nas nema mjesta u nadgrađu. Nas, koji smo preživjeli, nemilosrdno guraju u podzemlje, ili ruše preko rubova svakodnevice, u ponor beznađa i vegetiranja. One koji se pobune, pokušaju oduprijeti, prije ili kasnije „proguta matica“, budući da se „kratko pliva kontra struje“!!

Zajedno s nama, našom hrabrosti, ponosom i nadama, nestaje ili se u agoniji poti i stenje domoljublje, u kojemu je i sjećanje na naše nestale.

Oni se danas nalaze u „prostoru“ istrgnutog, zamrznutog vremena, točnije „onkraj zaborava“. U kolektivnom sjećanju se pojave povremeno, voljom političara koji ih za života nisu poznavali, nisu bili sa njima niti uz njih.  Nalaze se u pojedinačnom sjećanju svojih suboraca, u sve većoj i sve teže podnošljivoj boli svojih najbližih. Pojave se o obljetnicama, prigodom sahrane posmrtnih ostataka nekoga od njih, kada mu vraćaju ukradeno IME, pravo na GROB.

U srcima njihovih najbližih su STALNO. Ali ne u obliku „tihe tuge“, koja bi trajno trebala nastanjivati njihova srca, kao nadomjestak za prazninu nastalu nakon našeg fizičkog odlaska iz ovozemaljskog života.

U srcima majki, očeva, sestara i braće, kćeri i sinova, prisutni su u obliku razarajuće, nepodnošljive boli, koja se, što vrijeme više odmiče, podnosi sve teže!

Kada vidite staricu ili pod nevidljivim teretom pogrbljenu ženu, u crnini, s krunicom u kvrgavim rukama, nemoćnim rukama, usnama na kojima se čita skrušena, usrdna, iskrena molitva, nemojte se pitati:

-„Tko je to“? ……To je MAJKA!!    

Gledamo majke koje, jedna po jedna, u skrušenoj molitvi, smiraj nalaze tek u blaženstvu smrti, sa nadom u vječni život i ponovni susret. Gase se poput svijeće na grobovima „sretnika“ koji su stekli pravo groba i znaka na njemu.

 

Sestre, koje s boli, boli koju ćuti i poznaje samo sestra, naša draga, mila brižna, sestra koja tako posebno, tako duboko i trajno voli. Tiho pati ali nastavlja svoj ovozemaljski život, samozatajno, svojom „svenazočnošću“ svjedoči, i nosi ih u sebi, kamo god pođe.

Kada prigodom neke komemoracije, obljetnice, ili pak proslave, vidite smireno, produhovljeno lice, pogled u kojemu se zrcali dio vremena istrgnutog iz rijeke sjećanja koja teče u zaborav, usne na kojima se nazire oblik neizgovorenog „Sretno, Bog te čuvao“, prigodom zadnjeg rastanka, ruke koje su „razapete“ između „tvrdog stiskanja boli“ i „nježnog zagrljaja“, u položaju „za molitvu“, stav, (pozu) između beskrajnog ponosa i duboke tuge“, nemojte se pitati:

 

-„Tko je to“?……..Budite sigurni, to je SESTRA!!  Moja, tvoja, NAŠA.

 

Kada vidite kvrgave, žuljevite ruke, koje začuđujućom snagom, desnicom rukom i čekićem u njoj, razbijaju „ZNAK“, (znak pod kojim su ih zvjerski ubijali, klali kao nemoćne janjce, znak u ime kojega i danas taje mjesto na kojemu svoj smiraj „krikom bez glasa“ zazivaju tijela žrtava), lice okamenjeno u „masku“ nepokolebljive odlučnosti, potisnutog, teško kontroliranog bijesa, zatomljenog krika,  ne pitajte:

 

-„Tko je to“?  ……….To je OTAC!!

 

Kada vidite tijelo, sapeto nevidljivim okovima, u položaju u koji vidno odaje borbu između osvete i oprosta. Sve povijenija ramena, tromiji korak, „opipljiva“ gorčina na licu, svake godine svjedoče o  sve težem teretu  svakodnevice. Ne pitajte se:

 

-„Tko je to“? …….To je BRAT!!

 

Htjedoh reći nešto i o djeci, otetom djetinjstvu, ubijenim radostima, nadama, amputiranom pravu na roditeljsku ljubav i zaštitu, sretno odrastanje u obiteljskom okružju, ali ne zamjerite mi, ne mogu.

Nemojte me pitati za razlog. Vjerujte mi da postoji, no nije prigoda govoriti o tome.

Kada vidite MASU, gomilu koncentriranu oko Monumenta, pozornice ili govornika, razasuti u „po rubovima“,  u molitvi ili u šutnji, o koji je postavljen kao simbol, okamenjeni izraz patnje, stradanja i žrtve, masu bez reda i poretka, amorfnu masu POJEDINACA, … , nemojte pitati:-

 

„Tko je to“?………. To su BRANITELJI!!

 

To su ljudi koji su nekada znali biti, ne samo ZAJEDNO (masa pojedinaca začahurenih u neprobojnim i nevidljivim kukuljicama), nego JEDNO, koji su nekada bili ISTINA, gola, jednostavna, (ono, kad se suočiš sa životom, onakav kakav si u život kročio), koji su nekada bili „sionska desnica“, nesalomljivo ispružena iznad i ispred svog naroda, koji su nekada bili HRABROST, tiha, samozatajna, ali nesalomljiva, prirodna, neuništiva, koji su nekada bili PONOS naroda u nevolji, koji su bili …, !

Ne. Nemojte se pitati:

-„Tko su bili“?

Ustvari, nemojte pitati sebe. Upitajte NJIH!! Upitajte ih:

-„ Tko su danas“?!!

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjaci su birajući Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

U fotelju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH danas će i službeno zasjesti Željko Komšić, čovjek kojega su Bošnjaci izabrali za svoga drugog člana Predsjedništva BiH. Time je Hrvatima oteta pozicija u kolektivnom šefu države, prekršen je Ustav BiH, Daytonski mirovni sporazum a ignorirana je i presuda Ustavnoga suda u predmetu Ljubić.

Nema nikakve dvojbe da su Komšića izabrali Bošnjaci. Oni to ni ne kriju. Tako se pojašnjava kako je osoba za koju su Hrvati dominantno glasovali – Dragan Čović, u zadnje četiri godine “iritirao Bošnjake”, pa su zbog toga eto Bošnjaci odlučili kazniti Hrvate i pokazati im tko je zapravo gazda u zajedničkoj nam kući.

Tako se na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni mobiliziralo sve što se mobilizirati moglo da se Hrvatima nametne član Predsjedništva BiH. Zajedno su u taj poduhvat(udruženi zločinački?) ušli radikalni islamisti, bošnjački nacionalisti, bosanski unitaristi, Islamska zajednica, bošnjačke kulturne i intelektualne elite, cjelokupna javnost…

Svi oni su se udružili kako bi se bošnjački narod “podgovorilo” da svoj glas da Komšiću, ne zbog toga što će eto on nešto specijalno učiniti za Bošnjake, nego samo da se “Hrvatima zabije glogov kolac”, kako je to slikovito stajalo na transparentima na Komšićevim predizbornim skupovima.

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

Širili su kroatofobiju i govor mržnje, huškali, prijetili ratom, bezočno lagali… sve ne bi li potaknuli bošnjački narod da glasuje ne ZA nego PROTIV onoga koga će hrvatski narod izabrati. I uspjeli su.

Bošnjaci znaju što su učinili, jednako kao što su to znali i prva dva puta kad su nametali Komšića i nije ih sram. Niti malo. štoviše, oni se ponose što su uspjeli izvesti tako podlu prijevaru. Toliko se ponose svojim nedjelom da sada žele takav model i ozakoniti. Jer duboko u sebi znaju da su tri puta zapravo prevarili ne samo Hrvate, nego Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum. Prevarili su ideju Bosne i Hercegovine kao domovine triju u svemu jednakopravnih naroda.

Istovremeno, još uvijek se dovoljno glasno ne čuje hrvatski glas koji se zauzima za svoja prava i zaštitu vlastite suverenosti. Sloboda i suverenitet se nikomu ne poklanjaju, a ponajmanje će ih Bošnjaci pokloniti Hrvatima. Da se njih pita, svi Hrvati bi se odselili iz BiH. Tamo gdje su mogli, Bošnjaci su ih protjerali pa danas petljaju kako su se Hrvati eto sami istjerali sa svojih ognjišta.

Zbog toga je danas pravi dan da Hrvati podignu svoj glas i jasno kažu da je Željko Komšić prijevara preko koje neće prijeći šutke. Predugo je šutnja bila “hrvatski odgovor” na sve nepravde koje su nam se kao narodu u BiH događale. Oni koji su samosvjesni i kojima je stalo do sudbine naroda kojem pripadaju danas trebaju podići svoj glas i jasno reći: Komšić nije moj predsjednik, on je prevara i neka ide na čast onima koji su ga kao fenomen smislili. K tomu, hvala i susjedima Bošnjacima jer su nam pokazali što o nama misle.

Hrvatski narod je, povijest je pokazala, najjači kad je najteže, a inauguracija Sejde Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva po treći put je kap koja prelijeva čašu i na taj čin šutnja ne smije biti odgovor. Sada treba pokazati vlastitu snagu i ustati protiv nepravde.

U suprotnom, Hrvati će postati sluge Bošnjacima i vratit ćemo se 500 godina unatrag i od statusa konstitutivnog naroda postati ponovno “raja”. Tu su nam sudbinu Bošnjaci namijenili. Jeste li spremni postati sluge Bošnjacima?

Jurica Gudelj/dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari