Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: GDJE SU DANAS NAŠI NESTALI, A GDJE SMO MI ?

Objavljeno

na

Poštovana braćo Hrvati i sestre Hrvatice. Vi neobrazovani, siromašni, vi koji se ne možete odvojiti od svoga identiteta, vjere, kulture, jezika, „anakronizma“ poput vjernosti i ljubavi. Koji ste drznuli sudjelovati u obrani svojih Obitelji, Domova, Domovine, sudjelovali u obrambenom ratu.

Danas, 30. kolovoza je Dan sjećanja na nestale osobe. Pomolimo se danas za duše svih nestalih osoba koje više nisu među živima, kao i za zdravlje, sigurnost i pravo na slobodu svih onih koji su na životu, a zbog različitih razloga se smatraju nestalima.

Posebnu molitvu, bar na tren, posvetimo nestalim Hrvatskim braniteljima, civilima, djeci, umorenima zbog grijeha pripadnosti hrvatskom i drugim „nesrpskim“, narodima. Oni su  našli svoje mjesto uz Gospodina, prema zakonima Kraljevstva Nebeskog!! Po obećanju Spasitelja svih ljudi, Isusa Krista.

No, njihova tijela, koja su „od zemlje“, nisu „zemlji vraćena“ činjenicom tjelesne smrtnosti, po zakonima naše vjere i običajima našeg naroda, nego zločinom protiv ljudskih i Božjih zakona.

Naš narod je, pod prisilom 45-godišnje vladavine krvnika, zaboravio stotine tisuća „nestalih“ u II SR i poraću, njihovo pravo na osobno ime, identitet u smrti, grob, znak i ime na njemu. Vremena su bila teška, cijena svjedočenja je bila vlastiti život, sigurnost obitelji, materijalna egzistencija. „Vrijeme je učinilo svoje“. Nada u „vraćanje duga“ tim žrtvama, u vidu na pojedinačno pravo osobnosti u smrtnom trenu, groba, znaka na grobu i imena na njemu, mjestu na kojemu će bol najmilijih prerasti u „tihu tugu“, svakim danom je sve manja. Sve su bezobzirniji zahtjevi za trajno „zatrpavanje“ grobnih jama svjesnim „zaboravom“.

No, sudbina naše djece, sestara i braće, majki i očeva, rođaka i prijatelja, suboraca, „nestalih“ (činjenicom stradavanja u „nepoznatim“ okolnostima) nije posljedica takvih okolnosti, nego „zakona šutnje“ među krvnicima, suučesnicima, svjedocima…!! Njihova šutnja u funkciji je negiranja zločina, izbjegavanja kazne, ljudske bešćutnosti na patnju. Negiranje zločina, relativiziranje, izostanak kajanja, govori, ne samo o spremnosti na ponavljanje, nego i namjeri ponoviti ga, ako i kada se ukaže prigoda.

Mi, preživjeli, kojima bi se naši nestali, ali i za Domovinu pod poznatim okolnostima poginuli, sigurno obratili kada bi to bilo moguće, ne živimo u takvim okolnostima. Danas nije potrebna hrabrost, nego volja.

Mi se moramo upitati, svaki ponaosob, jesmo li doista spremni na „pomirbu“ sve dok i jedan jedini hrvatski branitelj, civil, dijete, bude u statusu „nestalog“, ili smo dužni inzistirati na njihovom pojedinačnom pravu na grob, osobno ime i znak. Na pravo obitelji i najbližih pretočiti svoju neizdrživu bol u „tihu tugu“ koja će omogućiti mir ožalošćenima i pokoj vječni zemnim ostacima njihovih najmilijih.

Kada bi to mogli, obratili bi se „nestali“, ali i svi „pod poznatim okolnostima“ poginuli branitelji i vama,  „obrazovanima“, bogatima, „koljenovićima“ (crvenoj aristokraciji u drugom i trećem naraštaju, koja se crveni ne samo po ideološkom naslijeđu, nego i po krvi hrvatskih mučenika na rukama koje su vas hranile, odijevale, školovale. Mlijeku kojim ste dojeni), koji Domovinski rat i stradanje svoga naroda niste ćutili svojim. Vi koji ste sigurnost našli u sigurnosti izbjeglištva, mnogi u dobi koja obvezuje na obranu, „pod skutima“ svjetskih moćnika i danas im tu zaštitu plaćate uspomenom na NJIH i njihovo pravo na grobno mjesto u zemlji za koju su „nestali“, znak na grobu i ime na njemu, vama koji ste IH zatajili, vama kojima je neugodno podsjećanje na NJIH, vama koji zazivate zaborav na njihovu patnju i žrtvu, koji bi ste IH smjesti u povijest.

Upitali bi vas kojim pravom i u ime čega to radite. Kojim pravom ponovno stavljate krvniku „mač“ u ruke.

Upitali bi vas, siguran sam, „kakvi ste vi to ljudi, kada nemate empatije za ljudsku patnju i pijeteta za žrtvu“? Po kojim je to kriterijima dopušteno ranjenog, bespomoćnog, dijete UBITI, uskratiti mu pravo na osobnost u smrtnom času, na ljudsko dostojanstvo, pravo na grob??! Po kojim je to kriterijima dopušteno nedužnim ljudima upasti u DOM, nedužnim žiteljima u Grad, nedužnom narodu u Domovinu? Oskvrnuti tjelesni integritet, razoriti emocionalni korpus, obezvrijediti sve vrijednosti nasljedovane naraštajima?! Majke pred djecom, djeteta pred roditeljima, sestre pred bratom?!! Odvajati djecu od majki? Odvesti ih u nepoznato? Držati u zatočeništvu u neljudskim uvjetima? Upitali bi vas, jeste li svjesni da su od tih zvijeri koje su zločine činile, gori jedino oni koji se tome nisu usprotivili, koji sve to niječu, prikrivaju, odobravaju, relativiziraju, zazivaju zaborav bez priznanja krivnje,  kajanja i pravedne kazne!!

Možete li, svi vi „naprednjaci“, „kulturnjaci“, „građani svijeta“, „europejci“, „intelektualci“, ratni profiteri, „elitisti“ (svih vrsta i boja) odgovoriti na ta pitanja??!

Dragi roditelji, sestre i braćo, naših nestalih u Domovinskom ratu!

Braćo po oružju!

 

Branitelji, pravi, lažni, veliki, mali, generali i admirali, odličnici….!

Oni koji su ostvarili svoja zaslužena ili prigrabljena prava, oni koju su obespravljeni i poniženi!

Naši nestali ne traže činove, novce, privilegije, …, ustavne zakone, ….!  Prava na „ovo ili ono“!

Oduzete živote  im ne možemo vratiti!

 

Ali im možemo vratiti pravo na OSOBNOST, GROB, ZNAK na grobu i IME na njemu!!

Bestjelesni, takvi kakvi sada jesu, ne osjećaju bol. Jedino što ih još boli je činjenica da su oni sami  postali BOL svojim najbližima, i TERET bešćutnim političkim elitama koji pozivaju na OPROST, ZABORAV, hodu u BUDUĆNOST!! Budućnost u kojoj će Naša, a ne NJIHOVA djeca biti žrtve!! Njihova djeca će, poput njih samih,  pobjeći u sigurnost, poput njih samih.

Skupine, beskrupuloznih priličara, dezertera, izdajnika, onih koji su u naponu snage našu patnju i žrtvu koristili za osobne probitke.

Onih koji pozivaju na oprost, zaborav i „okretanje budućnosti“, bez da je „prošlost“ okupana istinom, povijena u činjenice, dostojno, s pijetetom i dužnim poštovanjem „sahranjena“ u povijest.

Onih koji su danas  „ELITE“ koje svojoj Domovini nisu dale NIŠTA, a od nje su uzele SVE!!

 

Poštovani prijatelji!

 

Mnogi od nas, kao djeca, čuli smo o velikim žrtvama krajem II SR i poraća, o čemu se govorilo šapatom. U povjerljivom okruženju. „Na uho“!! (ab ore ad aurem) U strahu! Od komunista, „udbe“, njihovih suradnika, doušnika, običnih zlobnika koji su htjeli napakostiti drugome ili steći korist za sebe. Od „zidova koji imaju uši“!! Možda nismo znali što to znači, ali smo napregnuto slušali. No, o njima se govorilo. Bar unutar hrvatskih obitelji.

O našim prijateljima, poznanicima, članovima obitelji nestalim u Domovinskom ratu, se, osim u prigodama „ad captandum vulgus“ (za pridobivanje masa) ŠUTI!

Ako je uspomena na njih potiskivana „damnatio memoriae“ , zločinom memoricida, u „tamnici naroda“,  što se ovo događa danas?

Ako su izbrisani tragovi, ako su u zaborav potisnuta sjećanja na desetke, stotine tisuća Hrvata NESTALIH u vihoru neposrednog poraća i jugokomunističkog terora nakon toga, tragovi stradanja naših suboraca su svježi. Svjedoci i krvnici živi. Nekažnjeni, bez priznanja, krivnje! Bez kajanja! Ne traže oprost, nego se spremaju ponoviti zločin na našoj djeci.

Šute suborci i prijatelji, nestalih, šute susjedi i rođaci, raspršeni po bespućima svakodnevnice, zabavljeni vještinom preživljavanja, „snalaženja“ u čemu su puno lošiji nego što su bili u obrani Domovine.

Njima su oduzeli živote, imena, pravo na grob i sjećanje, a nama su oduzeli smisao žrtve, nadu u mogućnost izvršenja pravde.

Pobijedili smo neprijatelja, dobili državu i slobodu, a izgubili su sebe. Napravili smo državu za one koji su ih napadali, prezirali, za one koji su zdvajali, bojali se, pobjegli. Koji ju nisu željeli! Sebe smo ugradili u temelje te države i zato za nas nema mjesta u nadgrađu. Nas, koji smo preživjeli, nemilosrdno guraju u podzemlje, ili ruše preko rubova svakodnevice, u ponor beznađa i vegetiranja. One koji se pobune, pokušaju oduprijeti, prije ili kasnije „proguta matica“, budući da se „kratko pliva kontra struje“!!

Zajedno s nama, našom hrabrosti, ponosom i nadama, nestaje ili se u agoniji poti i stenje domoljublje, u kojemu je i sjećanje na naše nestale.

Oni se danas nalaze u „prostoru“ istrgnutog, zamrznutog vremena, točnije „onkraj zaborava“. U kolektivnom sjećanju se pojave povremeno, voljom političara koji ih za života nisu poznavali, nisu bili sa njima niti uz njih.  Nalaze se u pojedinačnom sjećanju svojih suboraca, u sve većoj i sve teže podnošljivoj boli svojih najbližih. Pojave se o obljetnicama, prigodom sahrane posmrtnih ostataka nekoga od njih, kada mu vraćaju ukradeno IME, pravo na GROB.

U srcima njihovih najbližih su STALNO. Ali ne u obliku „tihe tuge“, koja bi trajno trebala nastanjivati njihova srca, kao nadomjestak za prazninu nastalu nakon našeg fizičkog odlaska iz ovozemaljskog života.

U srcima majki, očeva, sestara i braće, kćeri i sinova, prisutni su u obliku razarajuće, nepodnošljive boli, koja se, što vrijeme više odmiče, podnosi sve teže!

Kada vidite staricu ili pod nevidljivim teretom pogrbljenu ženu, u crnini, s krunicom u kvrgavim rukama, nemoćnim rukama, usnama na kojima se čita skrušena, usrdna, iskrena molitva, nemojte se pitati:

-„Tko je to“? ……To je MAJKA!!    

Gledamo majke koje, jedna po jedna, u skrušenoj molitvi, smiraj nalaze tek u blaženstvu smrti, sa nadom u vječni život i ponovni susret. Gase se poput svijeće na grobovima „sretnika“ koji su stekli pravo groba i znaka na njemu.

 

Sestre, koje s boli, boli koju ćuti i poznaje samo sestra, naša draga, mila brižna, sestra koja tako posebno, tako duboko i trajno voli. Tiho pati ali nastavlja svoj ovozemaljski život, samozatajno, svojom „svenazočnošću“ svjedoči, i nosi ih u sebi, kamo god pođe.

Kada prigodom neke komemoracije, obljetnice, ili pak proslave, vidite smireno, produhovljeno lice, pogled u kojemu se zrcali dio vremena istrgnutog iz rijeke sjećanja koja teče u zaborav, usne na kojima se nazire oblik neizgovorenog „Sretno, Bog te čuvao“, prigodom zadnjeg rastanka, ruke koje su „razapete“ između „tvrdog stiskanja boli“ i „nježnog zagrljaja“, u položaju „za molitvu“, stav, (pozu) između beskrajnog ponosa i duboke tuge“, nemojte se pitati:

 

-„Tko je to“?……..Budite sigurni, to je SESTRA!!  Moja, tvoja, NAŠA.

 

Kada vidite kvrgave, žuljevite ruke, koje začuđujućom snagom, desnicom rukom i čekićem u njoj, razbijaju „ZNAK“, (znak pod kojim su ih zvjerski ubijali, klali kao nemoćne janjce, znak u ime kojega i danas taje mjesto na kojemu svoj smiraj „krikom bez glasa“ zazivaju tijela žrtava), lice okamenjeno u „masku“ nepokolebljive odlučnosti, potisnutog, teško kontroliranog bijesa, zatomljenog krika,  ne pitajte:

 

-„Tko je to“?  ……….To je OTAC!!

 

Kada vidite tijelo, sapeto nevidljivim okovima, u položaju u koji vidno odaje borbu između osvete i oprosta. Sve povijenija ramena, tromiji korak, „opipljiva“ gorčina na licu, svake godine svjedoče o  sve težem teretu  svakodnevice. Ne pitajte se:

 

-„Tko je to“? …….To je BRAT!!

 

Htjedoh reći nešto i o djeci, otetom djetinjstvu, ubijenim radostima, nadama, amputiranom pravu na roditeljsku ljubav i zaštitu, sretno odrastanje u obiteljskom okružju, ali ne zamjerite mi, ne mogu.

Nemojte me pitati za razlog. Vjerujte mi da postoji, no nije prigoda govoriti o tome.

Kada vidite MASU, gomilu koncentriranu oko Monumenta, pozornice ili govornika, razasuti u „po rubovima“,  u molitvi ili u šutnji, o koji je postavljen kao simbol, okamenjeni izraz patnje, stradanja i žrtve, masu bez reda i poretka, amorfnu masu POJEDINACA, … , nemojte pitati:-

 

„Tko je to“?………. To su BRANITELJI!!

 

To su ljudi koji su nekada znali biti, ne samo ZAJEDNO (masa pojedinaca začahurenih u neprobojnim i nevidljivim kukuljicama), nego JEDNO, koji su nekada bili ISTINA, gola, jednostavna, (ono, kad se suočiš sa životom, onakav kakav si u život kročio), koji su nekada bili „sionska desnica“, nesalomljivo ispružena iznad i ispred svog naroda, koji su nekada bili HRABROST, tiha, samozatajna, ali nesalomljiva, prirodna, neuništiva, koji su nekada bili PONOS naroda u nevolji, koji su bili …, !

Ne. Nemojte se pitati:

-„Tko su bili“?

Ustvari, nemojte pitati sebe. Upitajte NJIH!! Upitajte ih:

-„ Tko su danas“?!!

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Silno smo ponosni na naše momke i Dalića i taj će ponos trajati godinama!

Objavljeno

na

Objavio

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske.

To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu.

Ovo je 2018. godina koja nas vraća u 1990. godinu. Dok naši štakori uglavnom kmeče u svojim ideološkim rupama i čekaju da Hrvatska u Moskvi napokon ‘popuši’, stranci su iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni.

Poznati europski dnevni list Bild piše: “Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast. Ista je to ona beskrajna volja i strast koju su pokazivali 1990. godine za svoju državu“. Corriere della Sera pak kaže: “Hrvatsku je zahvatio dobar nacionalizam – bore se za domovinu“. Dobar nacionalizam i borba za domovinu pokrenuli su nas je i 1990. godine. I još jedan citat iz Corriere della Sera: “Navijači i nogometaši jednostavno su nacionalisti. Možda je to i neophodno“. Sad zamislite, naravno potpuno apstraktno, da je takva hereza izašla u našim novinama – u Večernjem ili Jutarnjem, svejedno. Odmah bi u ‘Otvoreno’ ili u ‘Nu2’ bili pozvani Puhovski, Klasić, Rada, Rade, Stazić… uz klasično cipelarenje ‘klerofašističkih’ navijača i igrača. Normalno je da su 1991. godine narod i branitelji bili nacionalisti jer bez toga ne bi bilo ni Oluje ni pobjede, ali sada drugovi?!

Poznati Bloomberg donosi u naslovu: “Nemaju kompleks inferiornosti“ te nastavlja: “Uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu nije slučajnost, mala zemlja pobjeđuje zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji profesionalnosti i nacionalnom zanosu nalik onom ratnom“. S istim tim zanosom ostvarili smo i 5. kolovoza 1995.g. Jedan od najutjecajnijih svjetskih poslovnih medija nadalje iznosi poznate, ali svejedno zanimljive zaključke: “Tri od četiri momčadi koje su stigle do polufinala predstavljaju zapadnoeuropska društva koje se bore s emigracijom i integracijom. A četvrta momčad, koja je najviše iznenadila, sastoji se od potpuno lokalnih momaka iz male zemlje“. I tako bi mogli preko interneta surfati do beskraja. Neki više, a neki manje, ali svi stranci se čude, a neki “prosto ne mogu da veruju“.

Završit ću strane novinske citate s lijevim i liberalnim The New York Times-om. Frenklin Foer piše: “Kao neutralan promatrač, uživam gledajući neočekivani polagani marš Hrvatske kroz turnir i njezin uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. Puno prije nego je što je Engleska uspjela pobjeći od prokletstva visokih očekivanja, ovo je bila gomila djece koja je bježala od bombi, koja tada nisu imala mnogo razloga zbog kojih su mogli zamisliti svoj uspjeh. Činjenica da su sada zaradili mjesto u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, unatoč svojoj veličini i nedavnoj prošlosti, ima sve elemente najljepše priče u povijesti nogometa uopće“.

Oni koji skoro deset godina čitaju ovu moju kolumnu žele presjek domaćih strahova, jala, zavisti, domaće zone sumraka, ali i ironičnog, ako ne već stvarnog, otpora svoj toj našoj bijedi i jadu kojim nas danomice pritišću. Na kraju krajeva i tiskani i elektronski mediji nas svakodnevno ‘zagađuju’ bljuvotinama raznih mrzitelja Hrvatske. To je možda dobro bar utoliko što se onda takve odmah može demaskirati. Međutim, jako je loše što takvi, uglavnom lijevi mrzitelji Hrvatske danomice truju narod svojim otrovom, šire negativno raspoloženje, osjećaj inferiornosti nacije, bezperspektivnosti života u domovini itd.

U nedjelju smo u finalu slušali francusku himnu: “…na oružje, neka nečista krv natopi naša polja!“ Stara francuska himna još iz doba revolucije. Sad opet malo apstraktnog razmišljanja: zamislite da je takav ili sličan refren zalutao u himnu Lijepa naša! Ha,ha, ha! Tom nesretniku koji bi skladao sličnu hrvatsku himnu ni Vrhovni sud Hrvatske ne bi mogao pomoći. U usporedbi s borbenom Marseljezom zapravo je jako upečatljivo koliko su riječi naše himne blage, pune ljubavi za ljepotu vlastitog krajolika, ljudi i zemlje.

A sad se vratimo našoj pokisloj orijuni i njihovim strahovima. Da ih ima i da su usrani k’o grlice, ali ne sustaju u svojoj subverzivnoj djelatnosti protiv svega što je hrvatsko svjedoči i izvjesni Sandi Blagonić, mladi i progresivni intelektualac. Radi ili je suradnik HAZU-a. Kako bi rekli cinici: bečka škola, balkanski stil! Dana 16. Lipnja ovog ljeta Gospodnjeg u 15:05 sati Sandi ‘razmišlja’ na internetu: “Posve sam ravnodušan na rezultat utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska – za njezine protivnike.

Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“.

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu. Sandi ima problem. Jedan bivši veleposlanik u Parizu sredio mu je ‘doušnički’ posao u lijevom listu Liberation pa piše SDP-ovki Mariji Lugarić slijedeće: “Možeš pod sport naći Tudjmana i izjavu o nogometu? Pišem tekst za francuski Liberation i moram ga noćas završti. Možda bi to stavio”. Marija Lugarić: “Sandi ček sec..“ U toj sramotnoj prepisci Blagonić/Lugarić ima svega kao “pjevanje Thompsonovih pjesama od strane Lovrena, na kojoj je utakmici Joe Šimunić uzvikivao ”Za dom spremni”, kako osuđenik u bijegu organizira rođendanske partije Predsjednici koja štiti njegove interese (usput, odlično ih je štitila kad je dobio je samo šest i pol godina zatvora – moja opaska).

Specijalni medijski rat protiv Hrvatske vode i Francuzi, uz pomoć ‘domaćih hejtera’?

O cijeloj toj sramotnoj prepisci piše Igor Peternel pod naslovom “Neshvaćeni francuski dušnik Sandi i drugarica bivša saborska nada SDP-a uhvaćeni u planiranju partizanske diverzantske akcije“. No, dobro, ne smijemo biti svirepi prema našoj lijevoj intelektualnoj eliti. Lijevi intelektualci su malo zaigrani, ali sigurno je kako nisu sirovi i prosti kao desničari. Kad Sandi dobije ”egzistencijalnu mučninu” to ga u pravilu inspirira. Tako Sandi u srijedu u 22:31 sata postavlja kafkijansko pitanje: ”Znali netko dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili jeb..nje?” Dana 7. srpnja u 22:54 sata naš Sandi gazi sve pred sobom napisavši: “Sad kad ih još Kolinda sve poj.. u svlaćionici…” Na početku kao i na kraju ove priče nameće se samo od sebe jedno pitanje: Što kažu na sve to u HAZU? Što kažu akademici Kusić, Silobrčić i Rudan? Jel’ to njima ok, sve u ime demokracije, jer takvi ipak djeluju u našoj znanstvenoj zajednici…?

Navodno je Aleksandar Vučić, komentirajući Svjetsko prvenstvo, rekao: “Ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva ne priznajemo. Ceo svet zna da smo mi prvaci. Prvi smo ispali!”

Dva dana nakon finalne utakmice obilježit ćemo obljetnicu primitka Hrvatske u članstvo FIFA-e. Bilo je to 17.srpnja 1941. Godine kad je Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e, ali je taj prijem pomalo suspektan. Naime, tada još nije bilo AVNOJ-a I ZAVNOH-a da taj prijem potvrde. Hajmo tih 77 godina članstva dostojno proslaviti s našim Vatrenima kao svjetski viceprvaci! Zaista su nam vratili ponos i radost življenja! Hvala im svima i našem Daliću!!!

Legendarni Grunf bi rekao: Bolje je pobijediti Francuze u završnici nego izgubiti od Engleza u poluzavršnici. Ima logike, ali ja bih ga parafrazirao ”bolje je pobijediti Engleze u poluzavršnici nego li izgubiti od Francuza u završnici!”

Idemo sad na pregled društvenih mreža, jedine istinske demokratske sfere u Lijevoj našoj. Tako sam u subotu ujutro, zamoljen od moje mačke Liz, objavio na fejsu njenu sliku mrka pogleda s tekstom koji od prilike glasi: ”Ajde miševi.. izađite iz vaših rupa! Sutra je fešta! Ne bojte se! Preživjet će te i Vatrene. Ovo je samo nogometna Oluja…” Post je objavljen, a par minuta kasnije tekst je obrisan. Dobro ostala je macina slika i ona mi je na tome zahvalna. Toliko o demokratskoj sferi na Facebooku.

Upravo čitam (subota 21h) navodno Otvoreno pismo Zlatka Dalića “hrvatskoj javnosti“ preko portala dalicom.eu. Portal ima sjedište u Njemačkoj i to u bivšoj “sigurnosnoj kući“ naše drage UDBE. Bio sam do sada u zabludi misleći da je UDBA barem lukavija i pismenija. Jedino sam nepogrešivo pogodio da je bila krvoločna i nemilosrdna. To bi bolje, pismenije i lukavije napisao čak i Ante Tomić ili Dragec Pilsel. Jeftini čorak, ujedno i dokaz da su orijunaši i jugonstalgičari ostali bez kisika. Zaboravimo te “hodajuće mrtvace“. Potiho se nadam da će se sutra, bez obzira na finalni ishod s Francuskom, netko sjetiti i istinskog hrvatskog heroja, Francuza Jean-Michel Nicoliera kao i njegovih riječi: “Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu“.

Igor Bjelik je malo surfao po portalima naše BiH koju moramo milom ili silom ‘ubacit’ preko reda u EU. Igor se kao malo razočarao jer u Oslobođenje.ba i Dnevni avaz ni be. Je našao jedinu pravu sportsku vijest, a to je da je hrvatska Predsjednica čestitala Đokoviću ulazak u finale Wimbledona. To se zove bosanska Omerta! Ni naši ne štede komšije. ”Najveći srpski i bosanski uspeh u novijoj istoriji. Postali smo komšije finaliste svetskog prvenstva“. Na fejsu se neki ognjištar pita: “ Što Vučić piz.. kad gleda vatrene? Da nisu njegovi 1991. godine pripucali, Modrić bi danas predava’ tjelesni, a Raketa drža’ frizeraj“. Surfam i dalje po fejsu i naletim na pravu “senzaciju“. Informer piše 11. srpnja : “Otkrivena najveća ustaška fudbalska tajna! Hrvati od kompanije Nike (patike) zahtevali isključivo crne dresove kakve su nosili u NDH!” Stvarno čovjek ne zna što je debilnije. Navodno Dalićevo pismo “hrvatskoj javnosti“ ili ovo ‘otkriće’ Informera.

Napokon naletim na tekst koji mi se čini istinitim. FIFA zabranila prikazivanje lijepih žena u gledalištu za vrijeme prijenosa. Pederski feminizam koji se k’o kuga širi sportskim globusom. Nedavno su u utrkama Formule1 izbacili hostese na proglašenju pobjednika. Zamislite da na biciklističkoj utrci “Kroz Hrvatsku“ na pobjedničkom postolju dođe do kompromisa pa poljupce i pehare pobjednicima dijele Rada, Anka, Sanja sa ženske strane, a Stazić, Glavašević i Fred s muške strane. Sve u ime sprečavanja prikazivanja žena kao seksualnog objekta. Subota oko 23:20 sati. Javlja se nezainteresirani fatalist: “Meni je potpuno svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili će Francuska izgubiti. Ali ako pobijedimo postavlja se pitanje treba li crkva kanonizirati Zlatka Dalića. Santo Subito”.

Nadalje, Srpski glumac Sergej Trifunović je kod Ace Stankovića predstavljen kao dio uljudne, tolerantne i građanske Srbije. Što je Trifun kasnije u potpunosti i opravdao. Naime, Edi Škovrlja, reporter HRT-a se javio iz Zadra govoreći o susretu između Hrvatske i Francuske te rekao kako u nedjelju “slijedi Oluja svih Oluja“. Na to je ‘reagovao’ predstavnik “građanske i uljudne“ Srbije kao dragi gost HRT-a pa je poručio Ediju da “puši bre ku…c, majmune!“ Mislim da uskoro ‘sleduje’ gostovanje “tolerantnog i uljudnog“ Trifuna u ‘Otvorenom’ na HRT-a kako bi gledateljima objasnio svoje velikosrpske asocijacije na hrvatski ustašluk.

Među one koji pucaju od sreće i jala neizostavno spada i veliki (skoro dva metra) hrvatski pisac Ante Tomić. Evo što Jutarnji ležerno objavljuje: “Evo zašto je nacionalizam sranje… I HDZ, pravaši, ustaše, časne sestre, prostitutke, vjerovnička vijeća Agrokora i Grdović i njegova Brankica i Oko Sokolovo, Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin“. Hrvatski tjednik mu odgovara: “Evo zašto je Tomić sranje… da nije nacionalizma nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske“. Još nešto što je netalentirani JNA podoficir zaboravio. Uz hrvatske branitelje u Domovinskom ratu borilo se je oko 10.000 autentičnih Srba. A Subašić je jasno i glasno rekao jugonostalgičarima, kao što je Tomić ,tko je on i u kojoj je crkvi kršten. Zanimljivo je kako sada nitko od naših vrlih političara i medijskih te inih dušobrižnika nije reagirao sada kada je ortodoksni Tomić brojio repki krvna zrnca. Ali ne treba sad drvljem i kamenjem na Antišu, Juricu Pavičića i slične likove. Neka se najprije saberu i oporave od zla koji im nanesoše Ostaše u Rusiji. Neka ova “nogometna močvara“ traje što duže i to baš zbog Tomića, orijune, prvoboraca, antifašista i depiliranih četnika, članova Žikine dinastije i lijevog medijskog ološa… Neka pate zajedno s Englezima čija je savjest zbog Bleiburga nečista dočim je naša pobjeda u srijedu bila čista. Oni koji su pisali jugo parole “dabogda sve izgubili“, sve su i izgubili. Omjer snaga je danas isti kao i 1991. godine – 80% prema 20%. Đaba si jajstore krečio, neće vam pomoći ni lijeva medijska falanga, ni Trifke u NU2, ni Puhovski i njegovo čuđenje što igrači drže ruku na srcu ni slična sranja. Gledam danas belgijske nacionaliste u borbi za treće mjesto. Svi drže ruku na srcu. Čekam Puhovskog u “Otvoreno“ da nam dijalektički objasni taj flamanski nacionalizam. Možda mu napokon netko postavi pitanje: zašto je svjedočio protiv hrvatskih studenata 1972. godine te zašto je svjedočio protiv Hrvatske na suđenju u Haagu hrvatskim generalima? On možda takve postupke smatra istinskim patriotizmom! Da mu se samo diskretno dade do znanja da će ga se to jednom pitati, vjerujte, više ga nikada ne bi vidjeli na malim ekranima.

Ernest Hemingway je rekao: ”Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“.

Dana 15. srpnja o. g, oko 19 sati Hrvatska nogometna bajka je završila. Što je na neki način i humano. Izluđivati, dizat nam tlak do nebesa, raditi od naših antifa ”The Walking Dead” kreature, čekat da Ante Tomić, Jurica Pavičić, Goran Gerovac, Sandi Blagonić, Žarko Puhovski, Sergej Trifunović, Marija Lugarić, Fred, Rade, Dragec Pilsel… ne daj Bože, dignu ruku na sebe. Samoubojstvo je grijeh koji se ne možeš okajati jer te više nema… Orijuna je sada odmah živnula, čim smo izgubili od Frančeza. Hajduk je odmah našao snage i čestitao HNS-u i repki. Mnogima će pobjeda Francuske produžit život još koju godinicu. Do finala nas je, uz dobru igru, doveo i golman te dobra doza sreće. U finalu nas više golman s ozlijeđenom zadnjom ložom nije mogao vaditi, a sreća nam je okrenula leđa. Međutim, sve to nema veze! Silno smo ponosni na naše momke i Dalića!!! I taj će ponos trajati godinama. A orijuni ostaje ‘zgražanje’ jer je Predsjednica zagrlila igrače obiju momčadi. Bolje ona nego prva dama Francuske. Usput rečeno, mislim da ću večeras nešto popit u čast naše hrvatske repke.

Charles Bukowski je rekao: “Ako se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako se dogodi nešto lijepo piješ da proslaviš, a ako se ništa ne događa jednostavno piješ“.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Dalić: Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori