Connect with us

Kolumne

ILIJA VINCETIĆ: HRVATSKA DANAS

Published

on

O domoljublju, Hrvatskim biračima docira bivša tajnica Jovana Raškovića. Čuveni „ekonomski strateg“ koji je (navodno) praksu stjecao 1991.godine među kninskim četnicima.

[ad id=”93788″]

Prošli su „parlamentarni izbori“. Približava se kraju i postizborna lakrdija bez presedana

I umjesto razrješenja dvojbi, otvaraju se nova pitanja. Ako su izbori prošli, jesu li završeni? Ako nisu, kada će biti? Ako su Hrvatski državljani birali, jesu li izabrali? Ako su izabrali, je li to ono što su birali?

Hrvatska danas je podijeljena zemlja. Duboko podijeljena. Podjeljenija nego ikad. Sa tendencijom daljih podjela. I to, ne finim graničnim crtama koje iscrtao život, nego grubim ideološkim ogradama. Agresivnim prodorom invazivnih svjetonazorskih načela, perverznog shvaćanja ljudskih prava i sloboda, karikiranjem istih. Podijeljena komunističkim naslijeđem, Sve to se događa u vremenu sveopće krize. Preko 300 000 tisuća ovršenih građana, bar isto toliko nezaposlenih, 2734 samoubojstva branitelja, preko 30 000 umrlih, nepoznat broj oboljelih od karcinoma i drugih smrtonosnih bolesti. Netom završeni izbori pokazuju da te, “životne teme“ nisu na vrhu ljestvice prioriteta, iako se svi kunu u suprotno. Kao rješenje svih problema, neposredno pred izbore, na političkoj pozornici se pojavljuje „MOST nezavisnih lista“, planira ili spontan projekt, u ovom trenutku svejedno. Pojava koja, uz snažnu medijsku potporu, (naivno ili ne) proklamira misiju „pomirenja nepomirljivog“. Politički oksimoron. Pokušajmo staviti na stranu sve protagoniste MOST-a. Promatrajmo ga, bar za trenutak, kao činjenicu. MOST bi imao svrhe kada bi bio „prijemosnica“. Ako ste nekada plovili rijekom na kojoj se nalazi brana, (visinska razlika), za koju je nužan „ekvilajzer“, da bi se plovidba mogla nastaviti. No, taj uređaj, se ne može instalirati bilo gdje, bilo kako. Što to želi izjednačiti, a što zanemaruje „naš“ MOST?

Kako ublažiti strahotne posljedice invalidnog, manjkavog poimanja demokracije u Republici Hrvatskoj? Kako iskorijeniti ideološku indoktrinaciju, devijacije i zastranjenja?

Shvaćanje demokracije, ljudskih prava, pravde, kao i sve drugo u Lijepoj našoj, (koja je sve manje naša,) je iskarikirano. Želimo pravnu državu, vladavinu prava, poštivanje institucija. Onda ne možemo na ulici imati nepismenog bahatog policajca koji je “vlast”, u uredu bezosjećajnog birokrata koji “gleda” kako (ne)riješiti problem, kako pronaći još “neki zarez” koji nedostaje, njegovog šefa koji zna sve o tome kako se nešto “ne može”, ali nezna ništa o tome “kako se može” riješiti. Ne možemo imati korumpirano sudstvo u kojemu cijenu imaju i “kriv je” i “nije kriv”, samo bez javno objavljenog cjenika. Ne možemo imati pljačkašku državu u kojoj građanski parnice nerijetko traju cijeli “građaninov” život, u kojoj je građanin u odnosu na državu pred sudom “slabija” strana, u kojoj se od strane državnih ustanova i javnih poduzeća ne poštuju pravomoćne sudske odluke. U takvoj državi, prije ili kasnije, kao iznuđeni oblik “samopomoći” će se pojaviti HAJDUČIJA. Nedostatak morala se ne može nadomjestiti zakonima. Pravna norma ne smije biti u koliziji sa moralnom. Mora proizilaziti iz nje. “Corruptissima in re publica plurimae leges”. (u najpokvarenijoj državi najviše zakona). Jesmo li baš mi morali dokazati ovu staru izreku koja se pripisuje Tacitu. Dokle smo stigli? “Zakon za jednog čovjeka”!!! Ako se vlasti nešto ne dopada:- “Promijeni zakon”! Toliko neujednačena sudska praksa da se više ne prepoznaje sustav, da nema pravne sigurnosti. Ustavni sud presuđuje u konkretnim slučajevima a načela se zaboravljaju ili zaobilaze. Kaos! Spontani ili determinirani? U takvom pravnom sustavu se predlaže i usvaja “ovršni zakon”, koji bez uvažavanja konteksta “kirurški precizno i učinkovito” REŽE BEZ DA JE PRIJE TOGA MJERIO?! 100% učinkovit prema građaninu, primjenom načela iz najcrnjih diktatura. Nevjerojatno! Besprizorno! Nanose se nepopravljive štete! Postoji li u ovoj zemlji kritična masa političke volje koja će stati na kraj ovom “bezakonju zakona”, “teroru zakona nad moralom”, “prava nad pravdom”? “Cum vitia prosunt, peccat, qui recte facit” (kada grijesi koriste, onda griješi onaj tko pošteno radi). Mora li biti tako??

Kada bi bar u timu polupismenih prevoditelja “EUorpske pravne stečevine” (što god to značilo) bio netko tko razumije “duh” a ne samo slovo neke pravne norme i znao nešto o “pravu”. Ovako, “materijali se prevode doslovno, prevoditelji ne razumiju materiju i (kao rezultat) imamo to što imamo. Prevoditi stručno gradivo s engleskog (koji ne slijedi etimološko pravilo) i materijal (pravna stečevina) oblikovan na mješavini kontinentalne i anglosaksonske tradicije, traže zavidno znanje bar još jednog (svjetskog) jezika (kao korektiva) i visoku stručnost iz područja komparativnog prava. I, šećer na kraju, nužno je imati ministra koji razumije što je filozofija prava, pravni sustav, interferencija i kontradikcija u međuodnosu pravnih normi, hijerarhija i proceduralnost primjene. Budući da sve to nemamo, stvarnost je takva kakva je.

Republika Hrvatska, nije poput Republika Češke i Slovačke imala prigodu konstituirati se u oblik „res publica“, u procesu normalne tranzicije. U demokratskoj proceduri i demokratskim sredstvima.

Sve tlapnje o „komunizmu sa ljudskim likom“ u ex Jugoslaviji, raspale su se kao kula od karata i do punog izražaja je došao dugo (pod naslage ideologije klasnog) potiskivan srpski hegemonizam. Pojava koja se već 144 godine hrani „kvascem“ srpskoga ekstremnog nacionalizma. A kao katalizator tom pogibeljnom procesu puni doprinos daje i neshvatljivo (kancerogeno9 hrvatsko “jugoslavenstvo”. Umjesto demokratske tranzicije, koja je kao „conditio sine qua non“ trebala provesti proces neostrašćene lustracije, Republika Hrvatska je doživjela brutalnu agresiju. Nametnut joj je krvavi, razarujući rat. Rat, u kojemu država u nastajanju, unatoč svim preprekama, dolazi na svijet, kao „neželjeno dijete“ svjetskih moćnika

Ta, i takva, mlada hrvatska država, (u povojima), tek obranjena od brutalne unutarnje i vanjske agresije, nakon teške bolesti i smrti prvog Predsjednika doktora Franje Tuđmana krajem 1999.godine, izložena je prvom ozbiljnom napadu. Napadu na vitalne, funkcije. Suverenost. Opstojnost. Pod utjecajem medija, nevladinog, izrazito protuhrvatskog, sektora (još uvijek pod „šinjelom Georgea Sorosa i ispostave MI6 u veleposlanstvu UK u Zagrebu), priprema se teren za dovođenje na vlast nereformiranih komuniusta na čelu sa Ivicom Račanom. Presudan utjecaj SAD, pod palicom državne tajnice u Vladi SAD Madeleine Albright, ali (istini za volju) i spletom nekih drugih nesretnih okolnosti (prije svega u tada vladajućem HDZ-u), Republika Hrvatska, skreće na stranputicu, i do dan – danas se ne uspijeva vratiti na put autonomnog, suverenog vođenja države i naroda. Neprincipijelna šesteročlana (Račanova) koalicija, frankenštajnovski je „skrpljena“ s jednim jedinim ciljem. DEMONTIRATI suverenističku političku opciju, relativizirati krivnju za agresiju i stvoriti uvjete za „Novi balkanski politički savez“. Politička nezrelost Hrvatskog naroda, povrijeđene „veličine“ koje je Predsjednik Tuđman (stvarnost je pokazala) s pravom nazvao „stokom sitnog zuba“ i, gore navedeni vanjski čimbenici, na vlast dovode snage koje Republiku Hrvatsku nisu željele, niti su je (ikada) iskreno prihvatile svojom državom.

Nakon instaliranja takve vlasti, sve antihrvatske opcije su postale moguće. Počinje „era“ subverzije prema hrvatskom državnom biću.

Sigurnosni sustav RH paraliziran je 2000.godine od strane protuhrvatske osovine Mesić – Račan, a nakon toga se pristupa njegovoj sustavnoj disoluciji. Sigurnosna politika, (majka svih politika), koja determinira vanjsku, unutarnju, javnu, ekonomsku i sve druge aspekte sigurnosti, omogućuje preduvjete za kreiranje autonomne vanjske i unutarnje politike, ekonomske neovisnosti, obranu teritorijalnog integriteta i sveukupnost interesa jednog političkog naroda i države, ne postoji od 2002. a ne provodi se od 2000.godine.

Sve antihrvatske snage „dobivaju krila“, iz svojih dubokih rupa se izvlače „spavači“ i „ostavljene snage“ koje su se primirile nakon gubitka vlasti komunističke partije 1990.godine. Nastupa proces „detuđmanizacije“, neviđeni progon domoljubnih kadrova iz vojske, policije, državnih i javnih službi, medija. DORH se bezočno privatizira i do danas djeluje kao egzekutor stranačkih odluka SDP-a. Sigurnosno-obavještajni sustav se spušta na najnižu razinu. Hipertrofira doušnička mreža, zloporaba tehničkih mogućnosti praćenja i prisluškivanja u svrhe diskreditiranja političkih protivnika, dok istodobno atrofiraju strateške razine sigurnosno-obavještajnog sustava. U do tada nezapamćenoj prostituciji većine tiskanih i elektroničkih medija, estradiziraju se ozbiljni državni poslovi i relativiziraju sve postojeće vrijednosti.

Na žalost, ni vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor ne donose nikakav boljitak. Nikakav ozbiljan zaokret. Naprotiv. Pogreškama, nečinjenjem, propustima, neznanjem … stvaraju uvjete za nezamislivo. Pobjedu bastarda između neokomunizma i neoliberalizma, oličenog u „kukuriku“ koaliciji. Snaga koje imaju samo jednu poveznicu. Iskreno antihrvatstvo i diletantizam. Danas smo tu gdje jesmo. Sav jad i bijeda su isplivali na površinu, no, čini se ni to nije dovoljno. Još se nije iskristalizirala kritična masa domoljubnih snaga, još uvijek je biračko tijelo 30% anacionalno „lijevo“, 30% domoljubmo „umjereno demokršćansko“, desetak posto kvazi i pseudo desno, dok je preostalih dvadesetak do trideset posto amorfna masa pojedinaca, svih političkih provenijencija. Amorfna masa, nesvjesna pogibelji u koju su nas doveli SDP i kukuriku koalicija, predvođeni Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić, i mnogim drugim, manje zvučnim, ali ništa manje zloćudnim pojavama. Politička menažerija, predvođena najgorim što Hrvatska ima, pokazala je najgore što se nalazi u naličju politike. I taman kada čovjek pomisli da je u protekle četiri godine vidio sav jad i bijedu u njihovom repertoaru, 26. rujna, u sred Zagreba, na konvenciji otvoreno antihrvatske stranke, događa se „theatar apsurda“!

O domoljublju, Hrvatskim biračima docira bivša tajnica Jovana Raškovića. Čuveni „ekonomski strateg“ koji je (navodno) praksu stjecao 1991.godine među kninskim četnicima. I kao vrhunac perverzije, performans Zorana Milanovića. Ljudska glupost, „oplemenjena“ bahatošću, uspješno je , na pozornici, izvodi farsu u groteski. Milanović uspijeva prikazati svu svoju nakaznost u komičnom obliku, na grub, brutalan, i jeftin način. Taman kada se čovjek ponada da su dotakli dno, oni to demantiraju. Pokažu kako se može još dublje. Postizborna lakrdijska terakavica, zorno prikazuje demokratske dosege „tranzicije na hrvatski način“. U demokraciji svakako ima mjesta i takvim likovima, spektar je širok, no čovjek ne može ne upitati se:-„Ima li kraja mazohizmu našeg naroda“? Do kada će sukreirati svoju tragediju, birajući politiku kojoj je jedina mijena prijelaz iz farse u grotesku.

Nesretnom i nespretnom (osobno vjerujem, nenamjernom) izjavom 1999.godine, o „grijehu struktura“, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić „daje vjetar u krmu“ komumističkog broda, „puni im jedra“ i izravno pridonosi pobjedi. Dovodi na vlast „strukture grijeha“!! Danas, pojedini biskupi, (opravdano) ogorčeni na HDZ i njihovu politiku „oslobođenu“ katoličkog svjetonazora (poglavito u dva mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor), umjesto iskrenog „razgovora“ sa čelnicima HDZ-a i Domoljubne koalicije, i dobronamjerne, (ali oštre) kritike, ponovno povlače pogibeljne poteze i inauguriraju političko „nedonošče“ u liku Bože Petrova. (i još nekih inicijativa).Podupiru ga na svaki način. Privatno i kao javnu osobu. I zašto to ne reći javno, mnogi HDZ-ovci su u ovoj priči „sjedili na dvije stolice“. Posebno „bivši sjemeništarci“ i njima bliski krugovi.

Rezultati izbora za zastupnike u Saboru Republike Hrvatske, nisu mogli biti gori i pogibeljniji. Moć je koncentrirana tamo gdje je najmanje smjela biti. U rukama nekoliko marginalaca i manjinskim mandatima. To će polučiti još veći razdor na svim razinama, a Republiku Hrvatsku gurniti u sunovrat. Neka mi netko navede i jedan jedini pozitivan pomak koji će se dogoditi bez obzira na to tko bude madatar i uspije sastaviti Vladu! Jučerašnji potez Tomislava karamarka, pod uvjetom da ima iskrenu potporu vrha svoje stranke i čelnoka Domoljubne koalicije, budi nadu da još ima ljudi „sa kralježnicom“. Da još ima vjerodostojnosti i morala u politici. No, hoće li članovi i simpatizeri stranke, i koalicije, znato i moći honorirati tu, po mom mišljenju, DRŽAVNIČKU ODLUKU. Ili će podleći niskim strastima i motivima? Ponavljanje izbora još uvijek je opcija. Sada ili u skoro vrijeme. Svejedno.

Ključno je pitanje hoće li HDZ, kao predvodnik domoljubne koalicije uvidjeti svoje pogreške, i, već danas, početi novu izbornu kampanju.

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari