Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: POTECI ŽIVA RIJEKO!

Objavljeno

na

Ima jedna živa rijeka, tiho teče prema jugu, od središta Heroj-grada, do stratišta naših nada!

Danas, uoči dana sjećanja na Tragediju Herojskog Vukovara, križnoga puta, Kalvariju na koju su Hrvatski branitelji i Hrvatski narod zločinačkom rukom i voljom oneljuđenih moćnika po oružju i sili ognja odvedeni nekoliko tjedana uoči Nove 1992.godine, da bi im u idućih nekoliko dana zvjerski bili oduzimani, ne samo životi, nego i identitet, smiraj u voljenoj zemlji, pravo na grob. Oni koji su izbjegli tu sudbinu, odvedeni su u roblje i idućih nekoliko mjeseci bili na razapinjani Križevima.
Svake godine o obljetnici ove tragedije i neviđenog zločina, umjesto tople, guste, ljepljive, crvene krvi, iz žive rane na hrvatskom nacionalnom korpusu, naviru emocije.

Rimljani, rimski legionari, poznati po okrutnosti, su Bogorodici i učenicima dopustili skinuti mrtvo Tijelo s križa, odmah nakon što je ubod koplja prekinuo agoniju tijela. Dopustili su žalovanje i pokop tijela, prema običajima naroda kojemu mu je, Isus Krist, ovozemaljskim rođenjem pripadao. U to vrijeme, prije 2016 godina, Rimski okupatorski režim (provincijalna uprava) i (po okrutnosti poznata) vojska, nisu branili majci uzeti u naručje mrtvoga sina. Nisu niti pokušali zabraniti ono što se zabraniti ne može.

Nemoćne, kvrgave, drhtave, blijede ruke majki Hrvatica lome se i danas, pred očima cijelog svijeta u pokušaju dodirnuti, zagrliti, zaštititi, svoju prerano iz majčinog zagrljaja, ali i iz njihovih mladih života, prerano otrgnutu djecu.
Te, ne tako davne 1991.godine, zvijeri u ljudskom obliku, dojučerašnji susjedi, „prijatelji“, pokazaše svoje zločinačko lice. Lice zločina neviđenog nakon strahota II svjetskog rata. Započeo je suludi krvavi pir.

Danas, 2016 godine, 25 godina poslije, još 291 Vukovarac, nije stekao „pravo groba“. Još 291 obitelj traži svoje najmilije.

Sutra, 18. studenog, na obljetnicu tog ljudskom umu neshvatljivog zločina, poteći će rijeka.

Rijeka sjećanja. Boli. Patnje duše i tijela.

Živih, otvorenih, rana.

Tijela bez udova, duša bez smiraja i radosti!

Nedosanjanih snova.

Ubijenih ideala.

Iznevjerenih ljubavi.

Prostituiranih nada.

Ali, budimo do kraja iskreni, i rijeka poraza. Poraza svega onoga za što su se borili i ginuli Vukovarci.
U tom porazu slobode, istine i pravde, ponovno slave zločinci.

Nakon što su zvjerski, obuzeti divljačkom mržnjom, uz sladostrašće tijela i uma, (na razini ispod one na kojoj porivi upravljaju divljom zvijeri), iz koristoljublja, osobnih poriva, primitivizma, ideoloških i političkih motiva, počinili neviđen zločin, zločin čije je razmjere i monstruoznost teško „staviti“ u normalan um, zločin koji su zločinci, ali i njihova „vlast“ pokušali prikriti, negirati, oduzeli su obiteljima pravo na sjećanje i žalovanje, oduzeli su žrtvama pravo na ime i dostojan grob, počinili su sve ono što europska uljudba u drugim slučajevima brani, osuđuje i prezire, progoni i kažnjava, a u ovom slučaju, relativizira, opravdava prikriva, traži bezuvjetan oprost bez priznanja krivnje i kajanja.

Sinovi i kćeri zločinaca, ponovno odgajaju se u negiranju zločina, mržnji i pripremi za njegovo ponavljanje.

Danas se, sestre Hrvatice i braćo Hrvati, njihove kćeri i sinovi, pripremaju za ulogu koju su nakon II SR odigrali sinovi i kćeri partizana, biološki i ideološki sljednici onovremenih zločinaca.  Pripremaju se za otimanje SJEĆANJA!!  Pojedinačnog i kolektivnog!!   Pokušavaju (i dijelom uspijevaju) sa „ab absurdo“ pozicije, obraniti neobranjivo.  Besramno negiraju, relativiziraju i opravdavaju zločin neviđenih razmjera.  Pozivaju se na načelo „neodgovornosti djece za zločine očeva“, a istodobno pronalaze krivnju u djeci žrtava.

Za što?

Za žrtvu koju su podnijeli njihovi najbliži!!

Za sjećanje koje izvire iz dubine duše, koje niti u četvrtstoljetnom pokušaju nametanja zaborava nisu uspjeli ubiti u njima.
Za traganje za istinom, grobom, pravom na ime svojih djedova, baka, očeva, majki, braće, sestara, stričeva, ujaka!
Jesmo li opet, nakon povijesnog iskustva Blajburga i „križnih putova“,upali u spiralu kolektivnog ludila i možemo li (želimo li) iskoračiti iz nje.

Ponovno se, istina bez krvi, kao i nakon 1945.godine, provodi istim zločin. Ubijanje sjećanja i nametanje zaborava.
Da, istina je, nema krvi kod ponovnog ubijanja žrtve.
Ali se otvaraju (i sole) nove rane.

U memoriji, u osjetilnom sustavu, u srcima, u duši, onih koji žrtve nisu imali prigodu oplakati, sahraniti, koji nisu imali pravo na proces žalovanja.

Onih koji nisu imali pravo upoznati ih, ali su sazdani od njihove KRVI I MESA!!

„Uljuđena“ Europa i svijet, (iz njima znanih razloga) danas dijelom pristaje uz zločin, zločince i njihovu djecu. Preziru ovovjeki „mudraci“ skolastičko načelo „ratione quam experientia“ (po onome što se nauči iz iskustva)!! Nema mjesta razumu, iskustvu, činjenicama. Nema pijeteta za žrtvu. Nema empatije za nedužno ubijeno ljudsko biće. Za ljudsko biće općenito!!
Je li sve to ubijeno u herojskom Vukovaru, u studenome 1991.godine?

Lamentira se danas o OPROSTU, ZABORAVU, POMIRBI!!

Većina poziva na oprost, neki na zaborav, najviše njih na pomirbu. Čine to sa „a priori“ pozicije (na unaprijed postavljenoj tezi, neovisno o iskustvu), i olako prelaze na poziciju“a verbis ad verbera“ (doslovno neprevodljiva igra riječi – u značenju:-„sa riječi na batine“), ako se čuje disonantan ton. Ne zanimaju ih žive rane.

OPROST je ČIN, a praštanje PROCES, korijenski (su) utemeljeni na Kristovom nauku (Novi Zavjet), a uvjetovani su iskrenim pokajanjem i odricanjem od (ponavljanja) grijeha. Kršćanski je Katolički, praštati, ako su ispunjeni ovi uvjeti.
ZABORAV, kao individualni čin, uvjetovan je i individualnim kapacitetom (iznutra), ali i objektivnim podražajima (iz vana). No, postoji i kolektivna strana zaborava. Granica, (crta) na kojoj se odvija taj proces, uvjetovana je stupnjem mogućnosti PONAVLJANJA!!

Narod koji zaboravi što mu se dogodilo u povijesti, OSUĐEN je na PONAVLJANJE!!  Svi koji pozivaju na ZABORAV (kolektivni) a nisu (u dovoljnom stupnju) sigurni da se iskustvo neće ponoviti ne moraju (i u velikoj većini nisu) biti zlonamjerni, no političari, dužnosnici, oni koje izabrasmo da nas zastupaju, su (u najmanju ruku) NEODGOVORNI.
Posebno ako nema priznanja zločina, nema kajanja, nitko ne traži oprost.

Ako je i slijepcu vidljivo da bi zločinci bez grižnje savjesti i moralnih ograničenja zločin ponovili, da svoju djecu odgajaju i tom smjeru

POMIRBA je za razliku od druga dva pojma proces koji se mora temeljiti na razumu i činjenicama.
Prvo što se mora ustanoviti je razdjelnica, crta na kojoj se događaju podjele i prijepori. Nakon toga se mora definirati crta na kojoj je moguće (i poželjno, korisno), ostvariti kompromis. Što se traži od Hrvata a što od Srba? Što tko treba prihvatiti, a čega se tko treba odreći? Istina, prvi korak u ovom procesu je na razini konvencije, ali svaki slijedeći, (naglo, bez prijelaza) zadire u područje koncepcije!!

Prvi korak od strane Srba još nije, i još dugo neće biti učinjen, dok se od Hrvata traži da naprave posljednji.

Hoće li se u toj točci zatvoriti krug i hoćemo li se, ponovno, naći u 1991.godini?

Što je u slučaju Vukovara, onoga što vukovarske rane čini otvorenim, učinjeno, da bi se proces pomirbe mogao oživotvoriti?
Žalosti činjenica da najodgovorniji političaru u hrvatskom narodu, oni koji bi trebali braniti vitalne nacionalne interese Hrvatske Države i naroda, NE VIDE ili se ne usuđuju osvijestiti te činjenice, nego pozivaju na pomirbu sa crte na kojoj se ta „pomirba“ odvija prirodnim putem. Kucaju na otvorena vrata, dok ona koja su dobro „zamandaljena“, ne vide i ne pokušavaju ih otvoriti.

Vukovarske žrtve nisu osvećene, niti su zločinci pravedno kažnjeni. Istina, postoji znatna razlika između inzistiranja na kazni i poziva na osvetu. Golema je.  Mi kao narod smo se nadali pravednoj kazni i nismo zazivali osvetu. I dobro smo činili što nismo zazivali osvetu, No, jesmo li dobro činili što nismo inzistirali na pravednoj kazni nego ostali na „nadanju“? Na žalost, vrijeme je relativiziralo i jedno i drugo.

Je li nam ostalo nam je tek tražiti i pronaći, osvijestiti, ISTINU? I spriječiti ponavljanje povijesti!!

Mi, kao narod, nismo vlasnici oprosta. Uloga države je u stvaranju okružja u kome će bol, (njegove tjelesne i duhovne manifestacije), ekstremne emocije (po pojavnom obliku, intenzitetu i snazi), na osobnoj razini, prerasti u “tihu tugu”!! Da bi se to kod SVAKOG pojedinca dogodilo, MORA se SVAKA pojedinačna žrtva identificirati, priznati, mora joj se priznati pravo na pijetet, mora se netko pokajati za taj zločin, mora zatražiti oprost!

Zločinci moraju biti kažnjeni.

Moj osobni stav!!

Nikada ne zaboraviti!!

Vukovar, kao simbol, kao „podnožje“ Golgote, je svima poznata, ali nikada do kraja ispričana priča. Unatoč činjenici da su mnogi govorili i govore o njoj.  Martirij (općenito) konzekvetno podrazumijeva slavu. Slava i mučeništvo dvije su strane iste medalje.

„Gloria et Martyrium“.

Žrtva Vukovarskih branitelja (i naroda), ima pravo na slavu, ali jednako tako i na pravednu kaznu.
Ako pravedna kazna izostane, što će preostati?

Danas, sa 25-godišnje,(skoro pa povijesne) distance, u srcima i umu obitelji, prijatelja, suboraca žrtava, ali i cijelog domoljubnog puka, živi sjećanje i sve glasnije pita:-„Možemo li mi, danas, kada imamo na raspolaganju sve vrijeme svijeta, u reverzibilnom procesu, prepoznati svaku od tih (pojedinačnih) sudbina?I ne samo na pojedinačnoj razini. Možemo li, temeljem činjenica, oblikovati kolektivnu svijest?

Možemo li dočarati sliku?

Možemo li, imamo li hrabrosti i snage inzistirati na pravdi?“

Putuje kolona.

Teže živa rijeka.

Ne, nije četverored tijela

Ali jest četverored sudbina!

Nada u pravdu!

Istinu!

Naviru uspomene. Korača u toj koloni mladost. I to budi nadu. Koračaju tijela bez nogu. Stjegove nose oni bez ruku. I to budi volju. Prkos. Vrišti:

-„Može se“!!

Koračaju majke, sestre, kćeri, shrvane boli a nezaustavljive u svom polaganom hodu. Nose svoju bol kao sudbinu, ne mireći se s njome, snagom koja… teče.

Koračaju …

Koračaju u toj koloni i živi mrtvaci. Svjesni svoje sudbine. Pod teretom činjenice da su od domoljuba, proglašeni zločincima. Obilježeni nedokazanom krivnjom, putuju u nepoznato sutra.  Nevidljivi ali sveprisutni tužitelji, suci koji olako, bez činjenica, presuđuju.  Svjesni stigme koju im nametnuše krvnici, a prihvati znatan dio njihovog naroda, za koji su podnijeli neviđenu žrtvu.

Nose li svjesno ili tek (ne imajući izbora), taj težak teret i kane li s njime otputovati u povijest?

Jesu li došli do razdjelnice: žrtva u smrt i zaborav, zločinac u život, nagradu i slavu.

Jesu li bili svjesni da će, ako na to pristanu, to u naslijeđe ostaviti i svojoj djeci’?

Jesu li mogli zamisliti da će njihova djeca, biti prisiljena „gostiti i častiti“ djecu i unuke zločinaca?

Onih koji nas stigmatiziraju, ponižavaju, vrijeđaju.  Onih koji su nas izdali.

U ime čega?

U ime „demokratskih“ prava zločinaca, njihovih pomagača ili apologeta zločinačke ideologije i politike. U ime „demokratskih prava“ onih koji zločine niječu, relativiziraju ili opravdavaju.  U ime prava na ponavljanje zločina (ako se ukaže prigoda), na ponovno ubijanje žrtve, na himbenost, licemjerje, nove uvrede.

Moj Bože!!

Stoje žrtve, stoje zločinci. Nadiru tek Uspomene!!  Uspomene na neljudsko ponašanje susjeda, sugrađana, na bestijalne perverzije poludjelih zločinaca.

Usporedimo ponašanje turskih napadača na Gvozdansko nakon sloma obrane utvrde 1578.godine, sa ponašanjem “srpskih komšija” i preobučenih četnika 1991.godine. Razlika je „samo“ 413 godina. Turci su dopustili sahraniti i oplakati mrtve.
Inzistirali na tome!!

Neke su rane zarasle.

Neke još bole.

Neke nikada zarasti neće.

No, najviše bole one koje se nanovo otvaraju. Nasilno i bez anestezije. Imamo li pravo, mi, koji pasivno promatramo kako nam ponovno otimaju Domovinu i slobodu, svojim nečinjenjem dopustiti da se taj proces privede kraju.?

Možemo li, (danas, nakon što su nam poznate činjenice) biti mirne savjesti?  Možemo li mirne savjesti doći u Herojski Vukovar, iskoračati „svoj dio“ i vratiti se svakodnevici, u kojoj nas vrijeđaju, omalovažavaju i pljuju, zločinci i njihovim istomišljenici, parazitirajući pri to na živom organizmu hrvatskog naroda i države?

Možemo li ne osjetiti grižnju savjesti, ili sram, zbog svog nečinjenja?
Ili podupiranja onih koji niječu žrtve i ponovno otvaraju žive rane?

Koračaj sutra u s osjećajem ponosa i tuge Hrvatski, Herojski, Nesalomljivi, Ponosni VUKOVARE!!
Poteci sutra ŽIVA RIJEKO, sjećanja, ponosa, časti, bola, prkosa i nade!!

A sutra?

Sutra ne zaboravi.

Sutra sazovi sud!

Zatraži pravednu kaznu!

I, NE ODUSTANI!!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari