Connect with us

Komentar

Ilija Vincetić : TKO IMA VOLJE, NEKA PROČITA!

Objavljeno

on

Poštovani prijatelji! Drage sestre Hrvatice i braćo Hrvati!! Etnički i politički!!

U noći izborne pobjede Predsjednice Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, u stožeru poraženog kandidata, jugofila i strukturnog (salonskog) komunista Ive Josipovića, Zoran Milanović, predsjednik nereformirane komunističke partije (SKJ-SDP) izreče:- „MI ili ONI“! Nije se usudio osobno osporiti pobjedu, pokušala je to (mlađahna) „pravnica Sandra Petrović –Jakovina, no Zoran Milanović nikada nije čestitao pobjednici.

[ad id=”93788″]

Nakon gubitka parlamentarnih izbora, po prvi put u povijesti mlade hrvatske države, ponosne (gotovo zrele demokracije) na već 26 godina tradicije DEMOKRATSKIH IZBORA I MIRNOG TRANSFERA VLASTI nakon njih, (29.12.2015. ?) Zoran Milanović uživo, s ekrana jedne televizije sa nacionalnom koncesijom,uzviknu:-We’ll give them hell“!! „NE POVLAČIM SE!! Ne priznajem izborni poraz.
Po prvi put u povijesti demokratske, neovisne Republike Hrvatske, netko se usudio javno ne priznati rezultate izbora i najaviti PAKAO!!

Je li Domoljubna koalicija propustila uvidjeti značaj ovih „ratnih pokliča“? Je li podcijenila Zorana Milanovića, moć medija i destrukcijski potencijal SDP-a?!

Je li trebalo „istjerati na čistac“ sumnje i „izbornu prijevaru“ uz pomoć „prijevare na softveru“, je li trebalo do kraja istražiti dokaze o nepravilnostima, SDP-ov APIS? No, „za prolivenim mlijekom ne treba plakati“!! Iako bi se „sve sumnje morale raščistiti“, svaku nepravilnost objektivno istražiti, smijeniti „svrstanog“ Predsjednika izbornog Povjerenstva, prije novih izbora!!

Možda nisam ni dostojan, niti pozvan, obratiti vam se u ovom, po našu Domovinu odsudnom (povijesnom) trenu, no osjećam snažan poriv, dužnost čak, progovoriti, „izaći van“ sa onim što osjećam, mislim i živim.

Lijepa naša Republika Hrvatska, poput mladog Demostena, u svojoj devetoj godini, ostala je siroče! Velikom političkom, kulturnom, financijskom i drugom ostavštinom, (od smrti „Oca Domovine, do njenog punoljetstva), upravljali su neodgovorni namjesnici, prisvojivši sebi pravo (veće od „pravnog skrbništva), ravno onome što se zove „pravo prerogative“ koje se definira kao „povlastica ili posebno pravo, podijeljeno nekoj funkciji, koje se može provoditi bez polaganja računa nekoj drugoj vlasti“.
Tim (prigrabljenim) pravom, su prisvojili, rasprodali, kao „ratni plijen“ (osvojen na izborima), podijelili, ili naprosto (narodski rečeno) „proćerdali“, tu ogromnu ostavštinu, (ponavljam, političku, kulturnu, materijalnu, financijsku, gospodarsku).

U trenutku svoje rane punoljetnosti, na prošlim parlamentarnim izborima, Lijepa naša Domovina, (kao i mladi Demosten), nije uspjela „parničenjem“ (na legalan, demokratski legitiman način) povratiti razgrabljene vrijednosti, zbog slabašna glasa, nedostatka parničkih znanja i procedura, pogrešne retorike, …!

Presuđeno je u korist „nasilnih posjednika“, sa odgodom od 4 godine, do iduće parnice. Iduće suđenje,zakazano je za 8. studenog, godine gospodnje 2015. Demosten je upornim radom, učenjem, fanatičnom željom, na kraju uspio povratiti sve svoje naslijeđe.

Lijepa naša Domovina, u četiri godine protuhrvatske vlasti, nije (poput mladog Demostena) naučila vještine potrebne za vođenje mnogobrojnih parnica, protiv profesionalnih parničara, „posjednika“ na silu otetog , tuđeg imetka. Je li što naučila u ovih gotovo sedam mjeseci?!!

Ufam se da jest.

Iduća parnica je gotovo zakazana. Vrijeme za dokazni postupak je kratko. Tužitelj bi trebala biti (pasivna) Domoljubna koalicija, okrivljeni bi trebali biti „nasilni posjednici“ (koji već 70 godina posjeduju Hrvatsku i manirom „lošeg gospodara“), sudac je (trebao biti) narod. No, umiješale su se zle sile (zaogrnute u toge, grimiz) iz duboke pozadine proces kataliziraju oligarsi. Tek u parnicu se umiješao MOST. Legitimiran sa 19 mandata naroda. Sud (narod) je umjesto objektivnosti „odabrao stranu“!!? Tužitelj je postao okrivljeni, a okrivljenik tuži!!?

Je li parnica izgubljena??!

Dopustite mi (neukom i retorici nevičnom), slobodu iskoristiti mogućnost koju pruža ova tehnička novotarija, zvana facebook, i iznijeti pred Sud (narod) nekoliko činjenica koje smatram relevantnim za donošenje presude, u parnici koja teče:

Činjenice koje govore protiv pravoga krivca

1. Legendarni Vukovar, (slično Termopilskom klancu), branjen po (nekoliko) hrvatskih Leonida i nekoliko stotina herojskih „Spartanaca“, stasalih u“malim Spartama“ (Hrvatskim obiteljima) iz svih dijelova Lijepe naše Domovine, uspjeli su, od simbola nadljudskog, herojskog otpora, od „Pirove pobjede“ agresorskih hordi, NOĆU, „POTAJICE“, (kako to samo tatovi rade), pretvoriti u „grad slučaj“, označen je agresorskim simbolima. Dogodilo se oskvrnuće žrtava, a živima je stavljena sol u ponovno otvorene rane.
Dogodilo se (s aspekta štete u međunarodnom pozicioniranju RH) i „praktično“ nanošenje štete u tom području. Republika Hrvatska je optužena ta „skretanje u fašizam“ ili bar koketiranje s njim.

Onima koji su se usudili usprotiviti, se sudi. Sudi im nepravda, ustoličena na vlasti voljom ili (prešutnim) odobravanjem Hrvatskog naroda. Sude im oni koji su lažima i prijevarom na prošlom ročištu, prigrabili ostavštinu, Lijepe naše Domovine. Koliko nas, koji se osjećamo Hrvatima, ili su nam se bar majke i očevi osjećali tako, će svojim glasom, čiste savjesti, dati placet za nastavak tog svetogrđa?

2. 1990.godine, hrvatski narod, predvođen HDZ-om i prvim Hrvatskim Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, uspio je napraviti povijesni iskorak i izaći iz dvostruke tamnice. Jugoslavenske države i komunističkog političkog (zločinačkog) sustava. No, nakon preranog odlaska dr. Franje Tuđmana sa političke i životne pozornice, dva mandata (prvi nereformiranog komunista Račana) i drugi (neokumunista Milanovića), istina uz pomoć “lažnih proroka“ (Ive Sanadera i Jadranke Kosor), uspjeli su Lijepu našu Domovinu vratiti u vrijeme nepatvorenog „realsocijalizma“, uz (male) razlike koje su se (bez njihove volje) u vremenskom odsjeku „mutatis mutandis“ dogodile. Vrlo malo je nedostajalo da nas vrate i u novovjeku „jugoslaviju“, kako god bi se ona danas (ili sutra) zvala.

Koliko nas, običnih, malih Hrvata, prihvaća povratak u taj totalitarni mrak? Jesmo li svjesni koliko malo napora treba za zalutati u mrak, na stranputicu, (dovoljno je ne činiti ništa), a koliko napora, krvi i žrtava će biti potrebno za izaći na „pravi put“? Koliko nas je, draga hrvatska braćo i sestre, spremno dati svoj glas mraku i beznađu? Dopustimo svojoj savjesti da nađe put i uspostavi dijalog sa „svijesti“. Možda saznamo nešto u tom dijalogu?!!

3.Snažan hrvatski glas, artikuliran, sadržajan, pravedan, okrjepljujući, koji nas je homogenizirao, bodrio, jačao, vodio u ratu, osjetno je slabio nakon užasa rata, i gle, u slobodi i demokraciji, nestao. Ostao je samo poneki odjek. Jeka koja iz ovog beznađa,podsjeća na dane ponosa i slave. Bedem, zidan od ljubavi hrvatskih žena, majki, sestara, supruga, susjeda, poznanica, prijateljica, „armiran“ u paklenom ognju otrgnutim udovima, tijelima, kostima i krvi hrvatskih branitelja, očeva, braće supruga, rođaka susjeda, prijatelja, cementiran našom nemjerljivom voljom, vjerom u pravednu, slobodnu, bolju Domovinu, koju će baštiniti naša djeca, našom prolivenom krvi, bedem koji je odolio nasrtajima bjesomučnih hordi, ognju i čeliku, nestao je, razgrađen u sramotnoj tišini, poput „zida boli“ (sa križanja Ilice i Selske), prenesenog u vječni muk Mirogoja.
Danas, u ovoj tami, korak do ambisa nesreće cijelog jednog naroda, životno nam je potrebno svjetlo. Sve izvore svjetla su nam oteli. Prigrabili ih sebi i kao jedinu opciju, obasjali jad, bijedu, nesreću, izopačenost, nakaznost svekolikog grijeha u kojemu se valjaju kao svinje u blatu, besramno utapajući u tom blatu biserje naše baštine. Biserje nastalo iz kapljica kristalizirane krvi Hrvatskih branitelja, isplakanih suza naših majki, sestara, supruga poginulih.

Onih koji su bili najbolji među nama. Put do svjetla postoji, putokazi su jasni, odluka je u našim rukama.  Čime mi možemo obasjati njihova prava lica, karakter, (zlu) ćud, (ne)djela’ Preostalo nam je jedino, ali i najmoćnije svjetlo. SVJETLO RIJEČI! Vratimo se iskonskom svjetlu, vratimo se gromoglasnoj, istinitoj, pravednoj RIJEČI. Dopustimo joj da uđe u naša srca i osvijetle tamu nataloženu u njima. Opačina će pred svjetlom uteći. Koliko nas će svjesno, mirne savjesti zatvoriti vrata svjetlu i na skorašnjem sudištu podržati tamu? Prije nego nam oduzmu (ukradu, sakriju) RIJEČ i u ruke nam (kao i svojim aktivistima) ne gurnu „nešto drugo“!!

Nereformirani komunisti su angažirali falange svojih kloniranih sljedbenika, falange „ispravih mozgova“, naše (u nasilnom procesu obrazovne i kulturne hegemonije) „otete“ djece, pretvorene u janjičare kojima zlotvori staviše „mač u ruku“ i uputiše na rođene očeve i majke, i (za sada) uspješno „stvaraju privid uspjeha“.

Proces obrazovne i kulturne hegemonije, besramno se („glavama“ Nevena Budaka i Borisa Jokića, rukama „nevladinog sektora“, sindikata u obrazovnom sektoru, većine medija, te instrumentaliziranim falangama aktivista, koje se koriste načelom „argumentum baculinum“) nastavlja. Vratili su nas u 1917.godinu, na vrhunac lenjinove boljševičke revolucije.

4. U dva mandata komunističke vlasti uspješno je provedena disolucija sigurnosnog i obrambenog sustava, Lijepa naša Domovina je od snažne, pobjedničke države u usponu, svedena na političkog bogalja koji preživljava na paradigmi, na sofizmu, namjernoj logičkoj pogrešci utemeljenoj na svjesno postavljenoj premisi „argumentum ad miseriocordiam“, koja je (logično) polučila i odgovarajuće rezultate.
Glasovanjem za prvu protuhrvatsku koaliciju dopustili smo im da nas tako predstave svijetu, te nas se (kao državu) u međunarodnim odnosima (kod prijatelja) shvaća kao nekoga kome je potrebno „milosrđe i protektorska zaštita). Tvorci takve sigurnosne doktrine (koja uzgred nikada nije dobila legitimitet u javnosti) a legalitet ne bi niti mogla dobiti jer bi to doslovno bio „zahtjev za eutanazijom“, su ispustili iz vida činjenicu (ili su upravo računali s njom), da nam u svijetu nisu svi prijatelji. Da postoje i oni koji nam „nisu skloni“,kao i oni koji su nam otvoreni neprijatelji. Takva sigurnosna doktrina, poglavito u domeni vanjske i unutarnje politike, korak po korak nas (u percepciji neutralnog promatrača na međunarodnoj pozornici) od nedužne žrtve izložene bezrazložnoj agresije višestruko jačeg neprijatelja, u položaj sukrivca za rat i njegove posljedice, bar do razine izjednačavanja te krivnje, koja u konačnici relativizira odnos agresor – žrtva. Inflacijom NGO (Non-governmental Organization) i izdašnim, (potpuno nekritičnim) financiranjem njihovih „projekata“, otvoreno se zanemaruju žrtve agresije, nevino napadnuti, progonjeni,osakaćeni, pobijeni, a agresorski krvnici se otvoreno uzimaju u zaštitu, načelo (legitimne) zaštite ljudskih prava se (namjerno, ciljano) shvaća i provodi kao „jednakost nevinih i krivih, žrtava i počinitelja“, ide se toliko daleko da se jedne „žrtve“ (agresora) preuveličava a ŽRTVE (branitelja) prešućuje ili minorizira.
Može li bilo tko od nas etničkih ili političkih Hrvata, pristati na nastavak tog procesa, u kojemu se od pobjednika stvaraju poraženi, od pravednika nepravedni, od naprednih nazadni, od vjernika i domoljuba fašisti, od ponosnih poniženi….?

Tko će od nas, pravnim i psihijatrijskim rječnikom rečeno „ubrojivih“, (ako do izbore uskoro dođe) glasovati za one koji su do sada provodili ovakvu politiku, ne kaju se za dosada učinjena zlodjela, dapače, kane ih i dalje provoditi, koji nasilno ruše ovu vlast, koji će od nas tražiti glas za još jedan mandat? Tko će, bez naknadnog (post festum) priziva savjesti, dati svoj glas za eutanaziranje skupo plaćene neovisne države? Narod će preživjeti, kao i više puta u povijesti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da bi netko mogao platiti punu cijenu „i same ideje o slobodi“. No, što će biti s državom?

„Vae victis“, sestre i braćo!! „Teško pobijeđenima“!! (Uzvik koji se prema predaji pripisuje keltskom kralju Brenu (Brennus)). Naime, prilikom osvajanja i pljačke Rima (390. ili 387.), galsko-keltski kralj Bren je pristao na „otkup“ i povlačenje iz Rima. Ptmljani su donosili zlato i druge dragocjenosti radi isplate „otkupa“, a Gali i Kelti (koji su vagali) bezočno su varali „na vagi“. Ne mogavši više izdržati tu bezočnu pljačku „na vagi“, jedan rimski tribun optuži „mjerače“ za prijevaru. Zapodjene se svađa, a kralj Bren, koji je stajao sa strane, uze mač, položi ga na gomilu plijena i uzviknu:-„VAE VICTIS“!! Hoće li naši dušmani biti milostiviji?

Imamo iskustvo od 86 godina!! Kraljevine Jugoslavije 1918.- 1941., te komunističke Jugoslavije 1945.-1990.? Prosudite sami!! Imamo i iskustvo dva mandata njihove djece i unuka u samostalnoj hrvatskoj državi. Nitko više ne može reći da nije znao!!

5. U moru mnogih, najveći zločin komunizma u Hrvatskoj, je zločin “MEMORICIDA”, proveden u nekoliko faza. U prvoj fazi, započelo je brutalnom fizičkom egzekucijom, bez suda, putem presuda “prijekih sudova” (u mirnodopskim uvjetima), koje su bile izvršne odmah, bez dokaznog postupka i prava na obranu, te kasnijih (nešto civiliziranijih) montiranih komunističkih suđenja, bez prava priziva i objektivne valorizacije “dokaza”, a završilo ozakonjenjem verbalnog delikta koji je bio “živi štit” za komunističke tabue i dogme, što se dosljedno provodilo do zadnjeg dana komunističke satrapije, zvane Jugoslavija. Činjenica da nisu likvidirani samo pripadnici oružanih snaga, upravljačkog i represivnog aparata, nego i ugledni umjetnici, profesori, suci, odvjetnici, trgovci, viđeniji seljaci…. , nego svi koji su (po mišljenju ideologa zločinačke namjere) mogli svjedočiti o razmjerima zločina. U drugoj fazi je provedena temeljita „dehrvatizacija“ (lustracija na komunistički način). Ono što nije fizički likvidirano, zatvoreno je,poniženo, ucijenjeno, zaplašeno. Uvjet preživljavanja je bila „bezuvjetna“ suradnja sa „narodnim vlastima“. Djeci pripadnika Domovinske vojske, poglavito Ustaša, izrijekom je zabranjeno školovanje, dok je djeci „suradnika i simpatizera“, bio otežan ili onemogućen pristup srednjem i visokom sustavu obrazovanja. Djeca iz (hrvatskih) obitelji intelektualaca, (po nekoliko naraštaja unazad) prisiljena su pristup obrazovanju potražiti u inozemstvu. Paralelno s tim procesom, koji se može definirati kao etnocid i kulturocid, odvija se proces besramnog stvaranja nove „intelektualne elite“. Ušljivci, odrpanci, „proleteri“ čiji je kodeks časti formiran u vječito praznom želucu, najprimitivniji krvoloci, nehrvati, preko noći postaju „stručnjaci“, visoki državni dužnosnici, suci, …. Sinekure se dijele kao ratni plijen. Po „zaslugama“!! Organiziraju se analfabetski tečajevi za ministre, suce, profesore…. Poneki stručni tečaj ravan je doktoratu.

Danas njihova djeca i unuci maliciozno štetočinski, besprizorno diletantski, sli i iz najprizemnijeg koristoljublja, vladaju Hrvatskom. Arogantno, primitivno, bahato. Despotski bešćutno, u srednjovjekovnoj maniri. Odrasli u obiteljima koje su se na krvi hrvatskih domoljuba, ugnjetavanju i neslobodi puka, laži, prijevari, nepoštenju, otvorenom nepotizmu, otvorenoj pljački i otimačini, pretvorile u bastione „crvene aristokracije“, nenavikli na pošten rad, marljivost, čestitost, od Republike Hrvatske su u dva mandata (račanov i milanovićev) uspjeli napraviti mjesto iz kojega se „bježi glavom bez obzira“!! I besramno traže još jedan mandat.

Tko će svojim glasom na još nezakazanom sudištu, ponoviti grijeh počinjen 8. studenog, godine gospodnje 2015. dati svoj glas koaliciji na čelu sa SDP-om, ili (kako je gorka stvarnost pokazala) njihovim satelitima, MOST-u, Živom zidu, ili nekoj drugoj možebitnoj „varijaciji na (istu) temu??

6. Od uspostave neovisne Republike Hrvatske, nasrću na njene temelje. Prvo u oružanoj agresiji, nakon toga unutar institucija države. Okupirali su medijski prostor, sektore obrazovanja i kulture. Visokopozicionirani partijski kadrovi privatizirali su i opljačkali Hrvatsku. 26 godina se pripremaju za završni udar. Je li ova revolucija uvertira u puno ozbiljniji sukob? Smijemo li dopustiti da naša djeca i unuci plate cijenu koji smo mi platili 1990.-1995.?? Ili još veću! Onu koju su platili naši očevi i djedovi 1945.?!!

Nije ovo kraj primjera zbog kojih normalan, ubrojiv, etnički ili politički Hrvat, ne bi trebao imati dvojbe za koga glasovati. Mogli bi se romani napisati, i opet sve razlozi ne bi bili pobrojani.
„Brevis esse laboro, obscurus fio“. Koliko god se , trudim se biti kratak a postajem nerazumljiv, vjerojatni i dosadan, naporan, te vas molim za razumijevanje zbog nesposobnosti „sa manje riječi izreći više činjenica“!
Ako je ikako moguće, molim vas, mnogobrojne sestre i braćo, razmislite, dopustite svojoj savjesti ući u svijest, razlučite prioritete. Nužno od potrebnog!

Ako je ikako moguće, nađimo se u zajedništvu na crti obrane Hrvatske države i njenih VITALNIH interesa. Prijepori i netrpeljivosti među nama su ipak stvar osobnog i partikularnog. To su procesi koji traju, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. No, ovo što nam se događa, stvar je svih nas. Porobljena, ranjena Domovina ili (ne daj Bože) ubijena DRŽAVA (da Domovina se ne može ubiti, ali država može) neće biti u stanju „zakriliti nas“ (primiti u okrilje, pružiti majčinsku ljubav i zaštitu), neće biti ni osobnih probitaka (osim u izdajničkoj službi za „judine škude“).
Bez Domovine nema ni nas. Svi naši prijepori, svađe, „smrtna neprijateljstva“, SVE to će biti smiješno kada nam porobe domovinu!!
Vrijeme je! Hrvat Hrvatu MORA pružiti ruku!! „IMA NAS“ dok smo zajedno. Razbijeni smo, slabi. Lak plijen!!

Za kraj, pročitajte, razmislite, vidite koliko istine ima u izreci

:-„Cari sunt parentes, cari liberi. Propinqui, familiares; sed omnesomnium caritates patria una complexa est: pro qua quis bonus dubitet mortem oppetere, si ei sit profuturus“?

„Ljubimo roditelje, djecu, rođake i prijatelje; ali sve ove ljubavi obuhvaća Domovina jednom ljubavlju (sve su sadržane u njoj): koji Domoljub će dvojiti, (i) umrijeti za Nju (domovinu) ako bi to bilo u Njenu korist? Neka ovaj ulomak (13, 13) iz „Sna Scipionova“ (Somnium Scipionis), po nenadmašnom Ciceronu (106.-43.) uđe među nas. U srca i um.

Ujedinimo se, sestre i braćo!! Za dobrobit naše Domovine, u kojoj se nalaze i sve naše pojedinačne dobrobiti!!

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari