Pratite nas

Kultura

Ima jedna zemlja mala, Hercegovina se zove

Objavljeno

na

Ima jedna zemlja mala
i draga je srcu mome
u toj zemlji ja sam rođen
i u njoj sam svoj na svome.

Ima jedna zemlja mala,
Hercegovina se zove
o njoj maštam svakog dana,
ona krade moje snove.

Mislio sam u tuđini
da ću bez nje sretan biti,
kada prođe mi kroz misli
teško mogu suze skriti !

U srce se tad uvuče,
neka tuga,neka sjeta,
mislio sam ostat malo
al ostade mnogo ljeta .

Pa se pitam dal ću cijeli
život brisat suze s lica,
tek tad shvatim kolika sam
ja u stvari kukavica !

I zato me svakog dana,
zorom budi želja ista,
kada shvatim da sve imam
a u stvari nemam ništa !

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Vran planina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Biskup mons. dr. sc. Vlado Košić: Jedan od malobrojnih, ali najboljih hrvatskih pisaca i novinara Marko Ljubić

Objavljeno

na

Objavio

Govor biskupa mons. dr. sc. Vlade Košić na predstavljanju knjige Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Dragi Marko, poštovani predstavljači i uvaženi gosti, svi cijenjeni sudionici ove večeri predstavljanja knjižnog prvijenca Marka Ljubića!

„Marko Ljubić jedan je od današnjih malobrojnih, ali zato najboljih hrvatskih pisaca i novinara čiji tekstovi, na domoljubnim portalima i u časopisima, odišu velikim poznavanjem suvremen hrvatske stvarnosti, iskrenim patriotizmom i profesionalnom, ja bih dodao i kršćanskom etikom. K tome njegovo beskompromisno poštenje kojim pristupa svakoj aktualnoj temi pokazuje kako je riječ o peru koje je već ostavilo, a nadam se da će i u budućnosti ostaviti, dubok trag.

A to je trag istine, zauzetosti za dobro i velika zabrinutost za vrijednosti koje su bitne za opstanak i napredak našega naroda, a one su već dva desetljeća u krizi, obezvrjeđivane, napadane i potiskivane. Neki mi njegovi tekstovi zvuče poput Matoševih, s jednakim osjećam domoljublja i iskrene jadikovke.

Proroci nikada nisu bili shvaćeni u svoje vrijeme, ali zato jer su vidjeli dalje od drugih i bili spremni to i izreći, pa i pod cijenu vlastitoga trpljenja, nerazumijevanja i odbacivanja, njihova je riječ, kao i njihov primjer, otvarala vrata novoj nadi i pravednijem društvu. Uvjeren sam da je Marko Ljubić upravo takav naš novinar i pisac, britak, ali istinski analitičar, koji svojim pisanjem pomaže rađanju bolje Hrvatske.“

Vidim da sam ovim riječima, koje su otisnute i na nutarnjim koricama knjige, zapravo rekao da je Marko Ljubić poput „primalje ili babice pri porođaju“. A za porod zna se da je: za majku bolan, za oca radostan, a za liječnika, sestre i medicinsko osoblje – kako kada – od slučaja do slučaja i stresan, ali i rutinski pa i radostan događaj.

I novinar odnosno pojedinac koji ima poslanje javno govoriti ili pisati je svojevrsni prorok koji pomaže u rađanju države Hrvatske ima sva ta iskustva. I još mnoga druga. Ali rekao sam također da se Hrvatska još uvijek rađa. I to je jedan osobit uvjet, okolnost koja je jedinstvena… jer mi imamo jasan datum kad je stvorena Hrvatska kao moderna država, no ono što svaku državu čini neovisnom i suverenom, još uvijek nije ostvareno u našoj Domovini.

I zato takvi „primaljski“ novinari nemalo pomažu – jer detektiraju probleme, vide protagoniste, uočavaju opasnosti i svojim tekstovima nastoje utjecati da se sve to promijeni na bolje, da se stanje u jedinoj Domovini uredi kao što je u svim drugim normalnim državama. A Hrvatska je još daleko od toga. Zato mislim da se ona još uvijek rađa i da su joj potrebne primalje i primalji (da budem u duhu Istanbulske!?).

No, i sam autor kaže da je njegovo pisanje upravo to…

Premda redovito rado čitam Markove kolumne na HKV-u odnosno kako ih prenese portal narod.hr, ja bih se želio u ovom svojem obraćanju zadržati samo na 3 od 39 njegovih razmišljanja /odnosno kolumni koliko ih ima ova knjiga…

Riječ je o tome što osobito meni pripada, kao katoličkom biskupu, ali i onome u što sam osobno uključen. To su kolumne: 1/ Kardinal Bozanić: Savez utemeljen na povratku kršćanskom identitetu (45-51); 2. Nacionalni putokaz: Stepinčev odnos prema totalitarizmima (70-76); i 3. Praksa vješanja Hrvatske: Javni linč Darija Kordića (243-264).

Prve dvije kolumne su direktno intonirane vjerskim pitanjima, a treće je zbog moje osobne uključenosti, ali i ono duboko odražava vjerski sadržaj i pitanja.

Rekao bih da je ovo moje selektivno prikazivanje moguće ipak promatrati kao „pars pro toto“ tj. dio za sve, dakle, premda se zaustavljam samo na dijelu ukupnog sadržaja knjige, on je reprezentativan jer na njemu je moguće pokazati i druge teme i osobito pristup i način kako ih autor prikazuje.

Manipulativna inverzija saveza zla

– U kolumni o kardinalu Bozaniću i njegovim riječima autor ističe dvije njegove jake poruke: jedna je bila o „grijehu struktura“ na početku njegova mandata, a što su već tada odnarođeni mediji iskoristili kao kritiku vladajućih da bi rušili državotvornu opciju, te posljednju božićnu poruku o „savezu u dobru“ (46) na što je kardinal pozvao u jeku velikih podjela i novih opasnosti koje prijete hrvatskom društvu.

Ocjenjujući kako je ova najnovija poruka kardinala Bozanića na razini najvećih poruka prijašnjih kardinala Stepinca i Kuharića, Ljubić razobličuje „manipulativnu inverziju saveza zla“ (45) koja je na djelu… „eksploziju uništenja hrvatskog identiteta“… „nevjerojatnu kampanju afirmacije zla u Hrvatskoj“!

A sve se to, prema autoru, događa zbog „krize duha, samosvijesti, samopoštovanja, samopovjerenja, krize osobnog identiteta a sve to uvjetuje – krizu vjere“ (47) Pisac interpretira kardinalov poziv „savez u dobru“ kao „savez za dobro“ (48). Taj božićni savez pobjednički je savez koji je donio upravo Bog svojim dolaskom k nama ljudima u našem ljudskom tijelu.

Nasuprot promotorima antivrjednota kardinal je istaknuo temeljne vrjednote koje treba braniti i promicati tim savezom. To su: čovjek, obitelj, djeca, narod. Marko pokazuje da kardinal ovim „savezom za dobro“ želi poručiti kako smisao Božića nije pasivno promatranje, nego odupiranje zlu u Hrvatskoj. A nije slučajno, primjećuje autor, što u tzv. pretežitim medijima gotovo nitko tu sintagmu nije spomenuo.

Ipak ta se poruka ne smije prečuti, poziva Marko, i on tumači i poziva da se ne smije odustati od sebe, od svoga identiteta, da se ne smije šutjeti niti se skrivati. I zaključuje: „Prvo se mora obraniti obitelj da bi ju se slavilo. Jer obitelj je relativizirana s ciljem uništavanja i razaranja Božića. Bozanić je upro prstom u sve to, tko vidi i tko čuje. Zar ne bismo konačno trebali čuti i vidjeti?“ – pita se indikativno autor (51).

Stepinac – kompas za naš narod

– Razmišljajući u svojoj kolumni o našem svetom blaženiku Alojziju Stepincu i njegovom odnosu prema totalitarizmima, autor nas uvodi u veliku temu koju je naslovio: „nacionalni putokaz“.

Znamo da je papa sv. Ivan Pavao II., proglašavajući blaženim kardinala Stepinca na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. rekao da je on svojevrsni „kompas“ za naš narod. Očito tu misao dijeli i Marko Ljubić kad govori o kardinalu Stepincu.

Svoju kolumnu Marko započinje tvrdnjom da se on uvijek pojavljuje kad je naš narod na nekom povijesnom raskrižju i izložen udarima „najčešće radikalno suprotnih vrijednosnih silnica“ (70). A kaže da je i ovo to vrijeme.

Cijela kolumna napisana je poslije izložbe i konferencije o bl. Alojziju Stepincu u Europskom parlamentu, održane 14. i 15. lipnja 2016., na kojoj sam i sam sudjelovao predvodeći svetu misu u prostoru parlamenta.

Autor ovog teksta i sam je bio na tim događajima, kada sam ga bolje i osobno upoznao, te sam još radije čitao njegove tekstove poslije toga. A on ovdje tvrdi kako samo onaj koji ili ne zna ili zna pa namjerno laže, može o bl. Alojziju govoriti kao zločincu.

Nakon toliko dokaza o blaženikovoj hrabrosti, o javnom protivljenju rasnim ideologijama i teroru koji je provodila vlast, zauzetom spašavanju svih ugroženih – bez obzira na vjeru i nacionalnost – za vrijeme Drugog svjetskog rata… još postoje oni koji o njemu nameću „neljudsku paradigmu“ i osuđuju ga. Zašto? Jer „nastoje ubiti svjetlo pred očima hrvatskog naroda“ kaže autor (74). On problematizira odsutnost „petero eurozastupnika hrvatske navodne ljevice“ (ib.) koja je u Bruxellesu bojkotirala izložbu i konferenciju o bl. Alojziju. Kao da se i dalje vodi bitka, kaže on, o tome „tko će i na koji način nadvladati… i čije će viđenje Stepinca postati pretežito društveno obilježje.“(ib.)

Zanimljivo je, što mnogi ne znaju, da je bl. Alojzije 1955. bio zagovarateljujedinjenja Europe pa je 1957. odluku 12 europskih zemalja o raspolaganju nuklearne energije – kako piše župnik Josip Vraneković u Dnevniku /530/ – prokomentirao ovako: „To je početak nove ujedinjene Europe, što toliko želim. Bogu hvala da gledam barem njezine početke.

To će jednog dana biti prva sila svijeta. Daj Bože, da i naš jadni narod uđe tu i nađe svoje rješenje.“ (75). Naš sveti Blaženik je međutim ujedinjenu Europu zamišljao kao kršćansku Europu, oslobođenu komunizma tako da njegova želja da se i hrvatski narod nađe u ujedinjenoj Europi znači ono što danas EU nije.

Zato je na mjestu pitanje: Quo vadis Europa? Kao i quo vadis Croatia? Doista, slijediti putokaz bl. Alojzija Stepinca pitanje je „esencijalnog izbora današnje Hrvatske“ (76), dobro ukazuje naš autor.

O linču Darija Kordića

– U dugom članku „Praksa vješanja Hrvatske: javni linč Darija Kordića“ (243-264) /inače mi se Markovi tekstovi čine ponekad predugima!?/ autor je na primjeru povratka iz zatvora Darija Kordića dobro opisao što se to događa s Hrvatskom danas.

Na taj već povijesni dan, 6. lipnja 2014., i sam sam bio na zagrebačkom aerodromu među mnoštvom radosnih domoljuba iz Hrvatske i BIH koji smo dočekali Daria kao prijatelja, radosni što je konačno nakon 17 i pol godina robije – slobodan.

On po mojem uvjerenju nije trebao biti ni osuđen ni kažnjen jednim jedinim danom zatvora, ali ja nisam bio svjedok ni događaja u Srednjoj Bosni za vrijeme Domovinskog rata, ni suđenja u Haagu, nego sam dragog Darija upoznao posjećujući ga više puta u zatvoru u Grazu.

I u njemu sam upoznao Božjeg čovjeka, čovjeka koji strpljivo, ali i radosno nosi svoj križ, nalazeći u tome Božju volju i priliku da primi Božju milost susreta s Bogom, produbljenja svoje vjere, dublji ulazak u molitvu… Svemu sam se tome divio i zato nisam mogao shvatiti, kao što to ne može ni Marko u ovom tekstu, zašto su – kako ih on naziva – „notorni borci protiv fašizma“ pozvali HBK i hrvatsku javnost „na linč kako protiv Darija Kordića, tako i cijele Hrvatske“ (243).

Potpisnici tog pisma jasno pišu, da katolici u Hrvatsku ne smiju slijediti – Marko citira – „jednog zadrtog Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala…“ (ib.) Nije mi jasno kako to neki čitaju izjavu da nevini trpe kao što je i Krist nevin trpio, kao blasfemiju.

Na kraju, meni – nakon što je jedan ljudski sud osudio na smrt samog Sina Božjega – ni jedan zemaljski sud ne može biti tako sakrosanktan da njegovu presudu ne bih smio preispitivati, i ako imam druge, suprotne argumente, odbaciti. To isto mislim i za presudu tzv. bosansko-hercegovačkoj šestorki. Zar bi Praljak učinio to što je učinio da je on prihvaćao haški pravorijek kao istinit?

Sigurno, kršćanski gledajući nije smio to učiniti, trebao je izdržati, kao što je to izdržao Dario Kordić. Ali nisu svi jednaki, nemaju svi iste nutarnje snage… na kraju general Praljak učinio je svoj zadnji čin na zemlji, mislim, kao krik da bi se čulo do neba kakva se nepravda čini Hrvatima!

Kad Marko nabraja imena onih koji su potpisali – kako on kaže – „to besramno pismo“, tada mu bude sve jasno… no on postavlja veoma važno pitanje: „Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?“ (247). I tu je bit ili poenta svega: oni koji sude pravo Hrvata na obranu BIH, sude i pravu Hrvata na obranu Hrvatske, a to onda znači da im nije do istine ni do pravednosti nego do nekih drugih ciljeva koji nisu interes hrvatskoga naroda. Zanimljivo mi je još jedno Markovo pitanje – a moram reći da je jedno od jačih oružja u rukama Marka Ljubića upravo to često postavljanje pravih pitanja.

Evo tog pitanja: „U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?“ (245). I meni se nametnulo ovo pitanje, kad sam slušao Darija čija je retorika i 2014. bila kao da je to 1995. – a prošlo je gotovo 20 godina. On je još bio pun entuzijazma i radosti zbog hrvatske države jer ju je vidio onakvu kakvu su sanjali naši hrvatski branitelji bilo u RH bilo u BIH.

No, takve Hrvatske više nije bilo ni 2014., a nema je ni danas. Zapravo rekao bih: ona još tinja u snovima idealista, nju još žele i priželjkuju oni koji su bili spremni za dom prolijevati svoju krv.

Danas je na žalost uglavnom ona krava muzara za mnoge, mnogi ju vide samo kao poligon vlastitih interesa, mjesto gdje se može graditi politička /i europska karijera, državu u kojoj su oni političari, novinari, profesori – pa bi ih bilo bolje zvati „političari u Hrvatskoj“ nego „hrvatski političari“ itd.

Zašto je osuđen i još uvijek u javnosti, uglavnom medijskoj, aktivističkoj i političkoj – raspet i linčovan Dario Kordić? Na to pitanje odgovara Marko Ljubić: „Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao. Jednako onako kako Blaškić – nije.“ (262)

Zato je ova knjiga dobro štivo jer u njoj autor ispovijeda svoju vjeru, vjeru u Hrvatsku koja može i mora biti vjerna Bogu, primjeru bl. Alojzija Stepinca i hrvatskim braniteljima koji su za nju ginuli, trpjeli i kojima je još uvijek – kako pjeva Thompson – „u snovima je mojim ponosna i lijepa“ (Duh ratnika). Hvala na pozornosti!

mons. dr. sc. Vlado Košić / HKV

 

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hvala tebi za sve majko i voljeni dragi oče

Objavljeno

na

Objavio

OTAC I MAJKA

Rađali nas iz ljubavi
I bili smo vaše zlato
Dragi oče, draga majko
Veliko vam hvala za to

Rodili nas devetero
U malenoj skromnoj kući
Imali smo svega dosta
I pojesti i obući

Bojali se djece niste
Ponosni ste na nas bili
Veliko vam hvala za to
Roditelji naši mili

Pazi stare roditelje
Sveto pismo tako piše
Ko ljubavi dosta ima
Ne treba mu ništa više

Bez pozdrava otišli ste
Nisam mog’o blizu biti
Sve što imam ja bi dao
Da vas mogu zagrliti

Hvala tebi za sve majko
I voljeni dragi oče
Sad na nebu vi ste sretni
I ja osta ko siroče

Ivan Čuljak, Rovišće  / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati