Connect with us

Kolumne

Ima li Domovinskog pokreta poslije Škore?

Objavljeno

on

Što je nagnalo Miroslava Škoru da se umori praktički već na početku sezone godišnjih odmora, pitanje je kojim se bave mnogi – od na nastupe u viđenijim medijima pretplaćenih analitičara, preko Škorinih pristaša, sve do bliskih mu suradnika. Jedino su ostali pomalo suzdržani Škorini suparnici i saveznici u političkoj areni, što ne znači da nisu zainteresirani za rasplet ove sapunice.

Film za odrasle, a djecu

Možda će se najvećim dobitnicima čitave ove priče, koja prijeti prerasti u sagu, pokazati scenaristi tele-novela latinoameričkog tipa, budući da se u 3-4 dana nakupilo tu materijala za preko nekoliko epizoda. Sad je napokon jasno i zbog čega je članstvo u Domovinskom pokretu svojedobno uskraćeno Aleksandri Bukovčan, negdašnjoj glumici u filmovima za odrasle, koju branša i obožavatelji prepoznaju po umjetničkom imenu Alexa Wild. Em je ipak samo bivša glumica, em joj među tim sadašnjim glumcima u filmu za odrasle nije mjesto. Prije svega zato što je ona glumila u filmovima za uistinu odrasle, dok oni glume u filmu za tek naizgled odrasle, odrasle samo tijelom, koji, međutim, odbijaju odrasti i duhom, nepokolebljivo odlučni osjećati se i dalje djecom.

Zanimljivo, nitko se ovdje ne pita kako je čovjek tako delikatna zdravstvenog stanja da bi se nesumnjivo izložio visokom riziku odvaži li se pogledati neki uradak Alexe Wild, četiri premosnice na srcu, naime, nipošto nisu mačji kašalj, uopće došao u poziciju postati, ako već ne ozbiljan, onda svakako izgledan kandidat za predsjednika države, potom umalo i nezaobilazan čimbenik u vladi, da bi, naposljetku, već dobrano splasnula zamaha i elana u zagrebačkom ringu doživio težak nokaut, svojstven boksaču na zalasku karijere u srazu s mladim lavom u usponu. Osim što je samo po sebi interesantno kako se kapitalna informacija o broju premosnica čitave dvije godine, evo, sve do Škorine detronizacije, nikako nije uspijevala probiti kroz medijsku željeznu zavjesu (upitno je bi li toga bio pošteđen netko tko medijima doista nije po volji), nameće se pitanje o Škorinu motivu da stavi na bubanj svoje zdravlje, zacijelo time izazvavši zabrinutost najbližih, i to nakon što mu se politika, dok je još bio u punoj snazi, zgadila. U takvim slučajevima briga za opće dobro ne doimlje se dostatnim motivom za ulazak u disciplinu toliko znanu po prljavštini da ju se nerijetko uspoređuje s najstarijim zanatom a svijetu, iako je po prilici i starija od njega. Znatno je vjerojatnije da odgovor leži u ponudi koja se jednostavno nije mogla odbiti, karakterističnoj za američke filmove s početka sedamdesetih, koji opisuju život tamošnje talijanske zajednice u prethodnom razdoblju.

Tko je koga izabrao?

U moru medijskih nagađanja oko Škorina naprasna i neopoziva odlaska s čela Domovinskog pokreta potkrao se najmanje jedan netočan navod. Jedan, ali taj, štono se kaže, vidljiv iz aviona. Naime, pisalo se kako je Škorinim skliznućem prvim čovjekom DOMPOK-a postao Mario Radić. E, prije će biti da je tu jedno slovo viška. Nije to Radić postao, nego je ostao.

Posve logično, Škoro je podnio ostavku onome kome je odgovarao, a taj ga je, odavno uočivši kako mu ponestaje sape, upravo obavijestio da je svoju dionicu odradio. Ipak, zasićenost vjerojatno nije jedini, pa čak ni glavni razlog ne prvog Škorinog odustajanja od politike. Više o stvarnim okolnostima njegova odlaska moguće govori znakovita činjenica kako ga Radić sad predlaže za počasnog predsjednika DOMPOK-a. Zacijelo ne bez ironije, aluzija je to na okolnosti odlaska jednog drugog igrača s čela stranke i države, također početkom drugog polugodišta, prije punih 12 godina. Takav dojam samo je pojačao suviše hitar, a da ne bi bio dobro pripremljen, podrugljiv Facebook oproštaj sa Škorom DOMPOK-ove službe za odnose s javnošću. I što sad tu još nekome treba objašnjavati?

Naime, i vrapci na grani znaju kako je Radić izabrao Škoru, a to što je Škoro njega „izabrao“ za političkog tajnika DOMPOK-a tek je puka formalnost. Stoga je pravo pitanje – tko je izabrao Radića za izbornika? Igrači sigurno nisu, a tkogod to bio, sigurno ga za menadžera u političkoj areni nije izabrao na demokratski način, nego potiho, zaplotnjački. Naime, prividno zapetljanim nitima vlasničkih i upravljačkih odnosa Radić je poslovno povezan sa zemljom, znanom po tome što provodi hibridne napadne operacije diljem Europe, protežirajući „suverenističke“ političke opcije s ciljem destabilizacije proeuropski orijentiranih vodećih snaga desnog centra. U Austriji je, primjerice, zbog potencijalne kupnje medija pod financijskim patronatom te zemlje, katkad zvane i medvjedom, takva politička opcija bila promptno najurena iz vlade. A Radićev politički pohod začet je, zanimljivo, također kupnjom jedne utjecajne lokalne televizije, dok se političkim profilom DOMPOK savršeno poklapa s predlošcima diljem Europe niklima kao gljive poslije kiše. Duboko je protueuropski, a i predano posvećen potkopavanju napora za očuvanje javnog zdravlja u doba stoljetne pandemije.

Tko poslije Škore?

I koga će sad veliki menadžer, prekomandiran iz gospodarstva u politiku, dovesti za sljedećeg kapetana domovinske družine? Racionalnim izborom nameće se Damir Vanđelić. Ne zbog toga što mu je dio životopisa vezan uz Domovinski rat upravo suprotan Škorinu, napokon to se u Škorinu slučaju uopće nije pokazalo ozbiljnijim nedostatkom, nego zato što bilježi istaknute biografske crtice na obećavajućem vođi primjerenim upravljačkim položajima, čime u DOMPOK-u kronično kubure. Vanđeliću sigurno nije otegotna okolnost i što se, kao ravnatelj fonda za obnovu Zagreba poslije potresa, nije pokazao odveć konstruktivnim Vladinim suradnikom.

S druge strane, mačem s dvije oštrice se pokazuje njegova pretjerana sklonost neovisnosti. A Radić je, baš kao i gazde mu, navikao na bespogovorni posluh. Nadahne li, pak, pri izboru Radića priča „Postolar i vrag“, najozbiljnijim kandidatom doimlje se Stipe Mlinarić, zvan Ćipe. Za njega je, naime, baza, a ta baza, vrelo i ušće DOMPOK-a, smisao njegova postojanja, sam bitak, srž Pokreta, stane u svega dvije riječi – Zoran Milanović! Koliko god bježali od njega, uvijek mu se, kad zatreba, vraćaju. Stoga je malo vjerojatno da će jednog tako sjajnog kandidata eliminirati iz utrke Milanovićeva potpora, kad već nije činjenica da je s njim poslom tazbinski povezan još otkad su Ministarstvom branitelja haračili Milanovićevi jurišnici, Fred Matić i Bojan Glavašević. Jer kad baza nešto kaže, početno stidljivo opiranje i premišljanje s vremenom lako preraste u pristanak – ma, nije to zbog mene, nego, evo, narod traži! A tko može bolje znati što narod traži, nego njegov legalni i legitimni predstavnik izabran većinom svih glasova? Koji, uz to, iza Škore ostaje kao svojevrsni živi spomenik, jedini trajni, spomena vrijedan podsjetnik na njegovo političko djelovanje. Takav ishod ne bi trebao čuditi, jer pogled odozgo pokazuje kako iza izbora DOMPOK-ova izbornika Radića i izbora Zorana Milanovića stoje isti ljudi.

Ostavinska rasprava

Škorin vrtoglavi pad nakon nagla uspona posve je prirodna pojava, već prema onoj – tko bi gori, sad je doli. Nije to grunulo iz vedra neba, nego se kuhalo postupno, prateći trend njegovih izbornih rezultata. Najprije je Škorino uporno dozivano ime ispalo iz naziva DOMPOK-a, potom je detroniziran s njegova vrha, na kojem, osim formalno, nikad nije ni bio, da bi mu se sad spremala zloslutna sudbina počasnog predsjednika. Ipak, ne može se kazati da Škoro, važući između počasti i odgovornosti, nije optimalno izabrao zadržati se u hladovini položaja potpredsjednika Sabora. Doduše, malo je neobično što time budući obični član DOMPOK-a postaje njegov najviši dužnosnik. Barem dok nova metla ne počne mesti. I dok je Škori skroz dobro, neki bi sad organizirali spiritističke seanse kako bi prizvali njegov duh i radoznalo ga saslušali, sve kako bi barem nešto ušićarili na virtualnoj ostavinskoj raspravi, olako smetnuvši s uma kako se šerif nije promijenio, i da iza dublera ne ostaje nikakva ostavština za raspravu. Navodno se zainteresirani da Škoro ne progovori spremaju na seansu dovesti Katarinu Peović, kao najbolje jamstvo da se ovaj zacrveni, ukipi, i ne zucne niti jednu, jedincatu riječ. S druge strane, u potrazi za Škorinim objašnjenjem stoji ikebana umišljenih veličina odlijepljenih od realnosti, koja bez Radićeva maziva i Škorine slike i prilike Saboru ne bi nikad primirisala.

A što im to nije jasno? Da je, kako bi ih se doteglilo u Sabor, Škorinu sliku trebalo nabildati i uljepšati, i da je sve to koštalo? Da, koštalo je i nabaviti ćitabu kako je, unatoč pokeru premosnica, savršeno zdrav, s kojom je izazivački mahao prema protukandidatima tijekom predsjedničke kampanje, i privoljeti uglednog izdavača da njegov doktorski rad iz ZAMPologije tiska u obliku bogato opremljene monografije, i pokupiti sa štajge dežurne intelektualne prostitutke da s divljenjem divane o njegovu radu kao zadnjem dosegu znanosti. Za taj je rad, usput, jednako vjerojatno da ga je Škoro sâm sastavio, kao i da je sâm stvorio vino, koje je u maloprodajnom lancu odmah doseglo cijenu od 70 kuna, za što se obični vinari s dugogodišnjim iskustvom moraju godinama mučiti, pri čemu velika većina nikad ne uspije. Sve to, uključujući troškove kampanja, napose i kupnja jedne televizije, košta. Netko je morao odrješiti kesu da bi se čovjeka s četiri premosnice prikazalo supermenom, koji što god takne, pretvara u zlato. Ne, nije to samo običan zabavljač, koji lakim notama slavi potucanje muškaraca po birtijama do zore, usput pozivajući žene da se mane Očenaša. A sigurno je imalo svoju cijenu, zacijelo veću za prodavača negoli za kupca, takvo što predstaviti kršćanskim nadahnućem i svjedočenjem Krista. Sve je to netko platio kako bi se zavelo dio biračkog tijela, za atrakcijama povodljivu svjetinu kojoj je svejedno što se bira – pobjednika Prvog pljeska, slavodobitnika Zlatnih žica ili predsjednika države? To vidi samo sliku i formu, a sadržaj im na zadnjoj rupi svirala.

Tko je kriv?

U čitavoj priči oko DOMPOK-a nije problem samo u tome što Škorina sestra, Vesna Vučemilović, ne gaji isti vrijednosni sustav kao Mario Radić, i što joj ovaj sad s visoka nesmiljeno spušta kako razumije njezinu reakciju, naglašavajući kako je braco dao NEOPOZIVU ostavku. Nezaobilazno je zapravo pitanje oko čega se to mogu dogovoriti, primjerice, Peternel, Bartulica i Hasanbegović da bude ZA, a ne PROTIV? Što ih to spaja?

Ostavši bez glave, a da čitavo vrijeme nisu bili svjesni tko im glavu nosa, Radiću i Škori u hodu prišlepani gotovani nemaju sad druge nego pribjeći onome što jedino znaju, sukladno svađalačkoj i rušilačkoj im naravi od koje nikako pobjeći ne mogu. Ta, mahom je riječ o otpadnicima, i još otprije otpadnicima od otpadnika, i jedino pitanje ostaje kako duboko to poniranje može dalje ići. Niti jedna iteracija se ne doimlje nedostižnom, sve dok se u konačnici ne svede na totalnu rasprodaju žetona. Dok je plejada tih samodopadnih likova, kakvu ne bi bio u stanju, da je živ, sklepati ni pokojni Željko Malnar, uspješne i razborite rušila, a s njima skupa i hrvatske nacionalne interese prvog reda, nije stigla primijetiti kako ruši i samu sebe. Uspiju li u tome, konačno će napraviti nešto korisno za Hrvatsku.

I tko je za to kriv? Pa kao i za sve na korist Hrvatskoj – HDZ, naravno. Neki analitičari nagađaju kako je do rascjepa između Radića i Škore došlo zbog suprotstavljenih mišljenja oko suradnje s HDZ-om nakon lokalnih izbora, pri čemu se ne slažu oko toga tko je bio za suradnju, a tko protiv. Sva je prilika da je protiv onaj tko stvarno vodi DOMPOK (Radić), što uopće nužno ne znači da je Škoro bio za. Može se to nazrijeti iz ponašanja DOMPOK-ova medijskog agitpropa, poslovično vjernog onome tko drži blagajnu. Znakovito je kako je isti nedavno žestoko napao Hrvoja Zekanovića zbog suradnje s HDZ-om u gradu Šibeniku, dok istodobno u Šibensko-kninskoj županiji DOMPOK zajedno s ljevicom i SDSS-om bez imalo grižnje savjesti drži ljestve županu Jeliću.

Konačno, razmirice unutar DOMPOK-a su se zasad najžešće odrazile u sukobu ožalošćene Škorine sestre s DOMPOK-om glasnogovornicom, regrutiranom upravo iz redova spomenutog agitpropa. Kako god bilo, sve ukazuje na to kako je izvoru moći u sjeni DOMPOK-a iznimno stalo do trajne destabilizacije HDZ-a. Hoće li to DOMPOK činiti surađujući sa stožernom hrvatskom strankom, kako su to u ne tako davnoj prošlosti radili neki drugi sateliti lansirani iz iste sfere, ili odbijajući suradnju, stvar je taktike. Stoga bi u ovome trenutku za Hrvatsku bilo najbolje kad bi se našlo dovoljno pojedinaca, kojima će se tijekom ovog svekolikog, moralnog i organizacijskog urušavanja DOMPOK-a prosvijetliti um i srce. Pa na pruženu im ruku ne će više odgovarati iskešenim zubima spremnima ugristi ju, nego prihvaćanjem u dobroj vjeri i namjeri.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR