Connect with us

Komentar

Ima li Hrvatska među sadašnjim političkim strankama potencijal za izlazak iz krize?

Published

on

Arhiva

Usprkos svim ocjenama o dobrom kormilarenju epidemijskom krizom i relativno dobrim mjerama Vlade za ublažavanje efekata potpunog sloma ukupnog društvenog života u Hrvatskoj, nije ključno pitanje u ovom trenutku jesu li te mjere loše, dobre ili mogu li biti bolje. Ključno je pitanje – može li današnja politika u Hrvatskoj izvesti zemlju i narod iz ove situacije i Hrvatsku dovesti na put konkurentnog razvoja u razdoblju pred nama? Drugim riječima, može li politička programska i prije svega kadrovska ponuda koju danas imamo na cijelom političkom spektru biti razumno prihvatljiv oslonac većini hrvatskog naroda u uvjerenju da se ne treba bojati budućnosti? Apsolutno ne može.

Niti pojedinačnom ponudom postojećih stranaka, niti bilo kakvom koalicijskom, makar se za spas udružile baš sve stranke i inicijative, ne može nitko zdrava razuma i neostrašćeno biti optmiist i vjerovati u bolje. Nije ovo katastrofična ocjena, dapače. Bez ovog polazišta, Hrvatska će se, makar imala Vlada i država stotine milijardi kuna na raspolaganju, samo dugoročnije i bez naglih lomova gasiti, zaostajati i propadati. Sve što danas Vlada učini, i sve što predlažu parlamentarne stranke i alternativni pokreti i inicijative izvan Sabora svodi se na manje ili više održavanje društvenog stanja do prije ovoga sloma. Cinizam situacije i jest u činjenici da se golemim naporima i zalaganjem budućnosti, a stotinu milijardi posuđenih kuna jesu zalaganje budućnosti i života novih generacija, spašava u biti nevaljao društveni sustav i poredak, koji po svim višegodišnjim pokazateljima nije usmjeravao Hrvatsku u konkurentan razvoj, nego ju je apsolutno slabio na svim područjima. Iz perspektive sloma i to stanje izgleda kao znanstvena fantastika, no, gledati ga tako opasnije je za budućnost nacije od aktualne krize. Da bi se uopće imalo neke šanse, mora se spasiti dakle tog nevaljalca, kako bi se u dijelu istinske vrijednosti u njemu, oslobađajući se golemih slabosti i bolesti, mogao razviti novi život. Figurativno, na zapuštenoj njivi, posve obrasloj u korov, valja uočiti pokoju stabljiku žita s kakvim takvim klasom, pa uništiti korov brižno čuvajući stabljiku s klasom, jer bez nje nema sjemena za novu sjetvu. Zato se zapuštena njiva s korovom ne smije zapaliti.

Mnogi danas, sagledavajući dubinu sloma, koji nas tek očekuje i na nacionalnoj i na osobnoj razini, zagovaraju vladu nacionalnog spasa. Da bi se moglo barem minimalno vjerovati u takav spas, potrebno je znati točno što se to spašava i tko bi to spašavao? Nije dovoljno samo nabrojati političke stranke, proglasiti to jedinstvom, pa na temelju takvog jedinstva biti optimist. Nužno se pitati gledajući današnji saziv Sabora i ljude od kojih će u ovakvim ustavno-zakonskim okvirima u većini biti nositelji rješenja toga spasa i u novom sazivu, vjeruje li netko, bez strasti i minimalno dovoljno da bi svoju obiteljsku ili osobnu sudbinu prepustio tim ljudima? Malo je takvih.

Pogotovo, ako bi se primijenio kriterij pri kojem se očekuje od tih političara cjelovito sagledavanje najvažnijih nacionalnih problema i interesa. Ni po kriteriju znanja i sposobnosti, ni po kriteriju postojanja svijesti o nacionalnoj odgovornosti, ne postoji kritičan broj takvih ljudi u današnjim politikama, da bi se od njih mogla očekivati nužna moć radi trajnijeg rješavanja problema propadanja Hrvatske. Izvan politike ima jako puno takvih ljudi, no, aktualnoj političkoj strukturi su opasni, a ni oni ne žele sudjelovati u gubitničkim igrama i biti alibi za višegodišnje stradanje zemlje ljudima i organizacijama koje ju urušavaju, niti svoj profesionalni i društveni ugled žele ustupiti egzibicionistima bez okusa i mirisa, koji nude promjene pokušavajući u biti osvojiti pet minuta slave pod svjetlima reflektora i kakvu sitnu sinekuricu.

Politički poredak, koji smo u dobrom dijelu mentalno i refleksno naslijedili iz bivšega režima, a forme bez supstance prilagodili novim okolnostima, potpuno je destimulirao konkurenciju izvrsnosti, stvaralačko natjecanje i stvaranje kao presudni motiv i kriterij političkog djelovanja, a politike i sudionike političkog života stimulirao za bezuvjetno zauzimanje državnih pozicija po načelu lovišta, gdje je odanost, grupni interes i poslušnost hijerarhiji omogućavala opstanak u krugu lovaca, te sudjelovanje u raspodjeli postojećeg plijena. U takvim okolnostima, jedini motiv je održavanje i kontrola utjecaja takvoga poretka, a svaka promjena, naročito ozbiljna, bila je i bila bi neprihvatljiv rizik za sudionike političkog života. Nesreća za te lovce, ali i selo, koje moraju nahraniti, je da divljači nema u neograničenim količinama, pa lovište postaje sve siromašnije, selo gladnije, a konkurencija i istrijebljiva narav među lovcima sve brutalnija. Svijest o sve manjem lovištu i prolaznosti takvoga koncepta, poticala je beskrupuloznost, razvijajući egzistencijalne, gotovo nagonske reflekse samoodržanja, sve do odricanja od najnižeg minimuma tradicionalnih i moralnih standarda na kojima je počivalo društvo i opstanak hrvatskog naroda. To je konstanta redovnih tokova i prilika, a udarac korona meteora dramatično će ubrzati te procese.

Izborni sustav kao i kompletan državno-politički poredak zato je ozakonjivan i nužno prilagođavan interesima većine takvih sudionika političkog života, što je omogućavalo njihovu dugotrajnost s jedne strane, a s druge strane spriječavalo proboj znanja, moralnosti i konkurentnosti u stranačke strukture. Uz to, poredak je ustrojen tako, naročito koncepcijom izbornog sustava, da destimulira stvaranje snažnih nacionalnih stranaka, konkurenata postojećim nositeljima pretežite moći. Deset plus dvije izborne jedinice je jako približilo tisućama ljudi i posve marginalnih osoba, bez ikakve nacionalne prepoznatljivosti i kvalitete, na dohvat ruke razinu državne politike, otvarajući manji broj takvih pozicija, što je bio mamac kojim se zabavljalo nezadovoljnike državnim poretkom, stvarajući im iluziju da je modelom perifernog prodora i premoštavanjem s margine moguće ostvariti minimum kritične moći. Taj model ja usitnio političku scenu u Hrvatskoj, politiku posve banalizirao, a na vrh piramide u pravilu su dospjevali ljudi bez minimuma kompetencija za upravljanje i najjednostavnijim sustavima. U toj banalizaciji države i njeno srozavanje doslovno u seoske okvire leži izvor nepoštovanja države i pomanjkanje autoriteta i povjerenja. Ljudi ne mogu poštovati nekoga tko se valja u prašini pred njihovim nogama. U takvim okolnostima, omogućeno je, prvenstveno eliminacijom ozbiljne konkurencije, preuzimanje najjačih stranaka i komforno upravljanje njima i državnim politikama s doslovno desetak dobro organiziranih i interesno uvezanih ljudi. Posljedica svega toga je da je s godinama takav lovački model političkog funkcioniranja obogaljio sam sebe, ostao bez stvaralačkog potencijala u kadrovskom ustroju i jednostavno nema ni minimalne šanse riješiti bilo kakav ozbiljan nacionalni poremećaj ili problem.

Kada se dogodi ovakav slom kao pri aktualnoj epidemiji, situacija poprima zastrašujuće razmjere. Nazivali mi zbog toga svega moguće koalicije, saveze i partnerstva kako god hoćemo, davali im imena nacionalnog jedinstva ili spasa, dobit ćemo samo oblik i sadržaj vlasti koja će funkcionirati po nešto drugačijem modelu raspodjele ulova, ali neće ništa bitno stvarati. Neće se moći nazivati ni nacionalnim, jer onaj koga majka nije rodila ne može biti majčino dijete, niti imati odgovornost prema njoj. Svi ti putovi vode samo u održavanje postojećeg poretka, a ključni uzročnik je način nastajanja personalnog saveza vlasti.

Nitko, od kada postoji suvremena hrvatska država nije jasnije i glasnije izrekao esenciju političkog djelovanja postojećih stranaka od Arsena Bauka. Porukom da SDP neće pristati na promjenu Ustava, jer bi snažnije uključivanje “dijaspore” dramatično išlo na štetu SDP-a, Bauk nije samo izrazio stav SDP-a i ljevice u cjelini. On je izrekao i stav većine navodno desnih stranaka, na čelu s HDZ-om, te čitavoga niza inicijativa i organizacija navodnog nacionalnog i kršćanskog profila, pa čak i Hrvatskog svjetskog kongresa. Bauku dakle ni na kraj pameti nije da bi prirodan razlog postojanja njegove stranke trebao nužno biti postizanje potpore i legitimacije njihovog djelovanja od većine hrvatskih državljana, što je minimum demokratskog profila svake političke stranke i morao bi biti smisao njenoga postojanja. Pozivajući se na demokratske vrijednosti s punim ustima ljudskih, radničkih, socijalnih, ženskih, nacionalnih ili spolnih prava, Bauk bez da trepne priznaje da je prag isključivosti njegove stranke – isplati li se SDP-u nešto ili ne? Ako je u interesu stranke i održanja postojeće razine stečene moći potrebno oduzeti ili poništiti elementarno pravo milijuna ljudi, to je opravdano i nužno.
HDZ to nije javno rekao, ali tako se ponaša.

To načelo je referendumski željela legitimirati i legalizirati inicijativa Narod odlučuje, s presudnim potpisom Željke Markić i kako su Mostovci kasnije javno objavili, ne samo Podolnjaka, nego MOST-a kao stranke, a na cjelome spektru deklariranih nacionalno-kršćanskih, nacionalističkih i pravaških stranaka, uključujući i neprofilirani, tek utemeljeni Škorin Domovinski pokret, nitko se ni ne pokušava javno drugačije programski pozicionirati. Izuzetci su Suverenisti, koji su u programu istakli nužnost legitimiranja svakog saborskog mandata izbornom ocjenom cjelokupnog hrvatskog naroda, ali baš ništa po tom pitanju javno dostupno ne pokušavaju uraditi, niti se očitovati detaljnije o tome ili o Baukovoj izjavi, te stranka DESNO Ante Đapića, koji uporno već dvije godine pokušava u svakoj prigodi istaći izborni sustav kao uzrok svih nevolja i istodobno kao početni korak bez kojega nema nacionalnih rješenja. Puno ljudi će se čuditi, zašto je to tako i vide li ljudi u nacionalno-kršćanskim inicijativama te pogotovo iseljeničke organizacije izuzetan značaj tog izbornog pitanja i shvaćaju li da bez toga rješenja uzročno-posljedično nije moguće u Hrvatskoj uspostaviti efikasnu, snažnu, održivu državu, poticajnu za razvoj hrvatskog naroda u svim sferama?

Osobno znam da jedan dio tih ljudi to vidi i zna, da velika većina to sluti u izmaglici, otprilike kao teoriju da na Marsu ima života, kao što sam se osobno uvjerio da se kod većine vodećih ljudi tih strančica, pokreta, blokova, udruga i inicijativa, utoliko više što su im osobno veći izgledi u okviru ovakvoga poretka ući u Sabor, radi o tome da im više odgovara ovakav poredak, jer ne moraju raditi na stvaranju snažne nacionalne organizacije i svoje osobne liderske pozicije, pa ni projicirane interese, izlagati u tom slučaju nužnoj konkurenciji. Zato tu i tamo istaknu potrebu promjene izbornog sustava i državno-političkog poretka, ali sve čine da do toga ne dođe. Gledajući ukupno, zato imamo profile ljudi i kadrovsku ponudu u svim politikama takvu kakvu imamo i zato, koliko se god svi oni udruživali, spajali, dogovarali i koalirali, ne mogu odgovoriti na strašne izazove u kojima se nalazimo i pred kojima se nalazimo.

Oni ne znaju i ne žele, a boljima od sebe neće ni pod koju cijenu dopustiti. Jednako se to odnosi na velike stranke s presudnom moći u zemlji, kao i na male, s oazama moći. Figurativno govoreći, HDZ i SDP sa satelitima do isključivosti kontroliraju HRT, a Željka Markić ili Ksenija Abramović “Narod” ili “Laudato TV” ili Pevex televiziju Z1. Svi prvenstveno nastoje suzbiti konkurenciju u svome dvorištu, motivirani željom da iskorače više i dalje, nesvjesni da baš zbog spriječavanja konkurencije kod sebe, ne mogu iskoračiti ostavljajući tako onima drugima gospodarenje u njihovim, većim ili manjim gruntovima. Tako se razvija kadrovski poredak prosječnosti ili ispodprosječnosti, potiče se model beskrupoloznosti umjesto stvaralačkog dijaloga, a političke vizije i ciljevi srozavaju nužno na sve nižu razinu primjerenu takvim ljudima. Figurativno rečeno, slijedeći Baukovu poruku i šutnju svih ostalih, ili goleme većine, dobijemo državu, a s tim i društvo po mjeri Gordana Marasa ili Andrije Mikulića.

U takvoj državi, koja generira društvo kakvo svjedočimo, ideal društvene harmonije je odlazak državnog vrha, Milanovića, Jandrokovića i Plenkovića pokloniti se nad stvarnim žrtvama Jasenovca velikosrpskom i antifašističkom mitu s teškim krivotvorinama protiv hrvatskog naroda, a ne pokloniti se preko stotinu tisuća stvarnih hrvatskih žrtava koje su gradeći temelje današnjih službenih antifa vrijednosti, pobili antifašisti. Iako taj politički čin, i jedan i drugi, samo naizgled nemaju veze s kriznim mjerama, upravo to ih u konačnici i po dometu određuje. A posve izvire iz diksriminatornog državno-političkog pioetka i izbornog sustava, koji selekcuonira ljude, nositelje toga i takvoga poretka. To je poredak održavanja postojeće moći, poredak kontrole, a ne poredak stvaranja, pa zato takvom poretku i njegovim protagonistima nikakve milijarde ne mogu biti dovoljne za rješenje latentne krize hrvatske državnosti i sveopćeg zaostajanja naroda za konkurentnim nacijama.

Umjesto zaključka, čisto racionalno i bez strasti, pokušajmo sami sebi odgovoriti, bi li bilo tko među nama, atletičare usporedivih vrijednosti s Marasom, Mikulićem, Vrdoljakom, Pupovcom ili Vesnom Pusić, te baš svima koje poznajemo u saborskoj političkoj ponudi, poslao kao selektor kome egzistencija i društveni status ovisi o njihovom rezultatu u skoku u vis ili u dalj na svojevrsnim olimpijskim natjecanjima s konkurencijom iz svijeta? Sumnjam da bi netko to uradio. E pa,upravo nam predstoji takvo međunarodno natjecanje za novac iz financijskih centara i još žešće natjecanje u stvaranju proizvoda i usluga na duge staze, s današnjih pozicija. U toj utakmici mnogi danas nekritički ističu sposobnosti Andreja Plenkovića, uspoređujući ih s konkurentima u Saboru ili izvan njega, te s čitavim nizom poznatih političara iz Europe, koji su produkti posve istih ili vrlo sličnih političkih poredaka, zanemarujući elementarnu činjenicu da je i on, da je i stotinu puta sposobniji, produkt sustava sa zajedničkim nazivnikom Maras-Mikulić, pa kako je recimo Pernar ili Glavašević jedan pol toga nazivnika, on može u najboljem slučaju biti onaj drugačiji. Ništa više od toga, jer on potiče nečinjenjem i ukupnim činjenjem mediokritetstvo i ukupno zaostajanje društva.

Prvi korak u poticanju konkurentnosti je potpuna promjena izbornog sustava, jednako političko pravo svakog Hrvata, svaki saborski mandat kao proizvod političke ocjene ukupnog hrvatskog naroda i obaveza svakoga državljanina sudjelovati u izborima. Bez toga nema uvjeta za slobodu, bez slobode nema odgovornosti niti stvaralaštva. To je temeljni preduvjet bez kojega nema uspješne države i politike, jer suženo tržište ili izborno tijelo ne može potaknuti konkurentnu uspješnost kao najšire moguće tržište. Hrvatska ozbiljno rješenje ne može tražiti među aktualnim politikama i političarima, uz rijetke časne iznimke. Hrvatsku politiku treba stvarati iz početka, doslovno s livade.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari