Pratite nas

Kolumne

Ima li ovakva Europska Unija budućnost?

Objavljeno

na

Njemačko-francuska lokomotiva u Europskoj uniji još se nije zahuktala

Mladi francuski predsjednik Emm­anuel Macron unatoč velikim poteškoćama u unutarnjoj politici svoje zemlje (tjedne demonstracije „žutih prsluka“ bez izgleda na završetak) i dalje nastavlja s iznošenjem vrlo zanimljivih ideja kako „iznova osnovati Europsku Uniju“.

Premda je njegovo „Pismo građanima Europe“ poslano na znanje i ravnanje u medije svih država članica Unije, očito se ono najviše odnosi na Njemačku, a da budemo malo poetični formulirajmo to ovako: Njemačka koja je dosad smatrana suvlasnicom zajedničke francusko-njemačke lokomotive pred vlakom Europske Unije mora je napokon zahuktati, u čemu vidljivo oklijeva.

Predsjednik Macron je predložio niz mjera od kojih su neke već poznate, a novije bi bile uspostavljanje europske agencije za obranu demokracije koja bi u države članice Unije poslala stručnjake za obranu od stranih intervencija u izbore putem cyber napada i manipulacija (Rusija?), organiziranje zajedničke granične policije, (već postoji premda nema dovoljno osoblja), uspostavljanje zajedničkog EU ureda za dodjeljivanje azila kao i strogi nadzor danih obveza država članica Unije kao i „uvježbavanje“ europske solidarnosti, potom postavljanje jasnih ciljeva glede zaštite ljudskog okoliša do god. 2050, osnivanje europske klimatske banke za financiranje ekoloških mjera i određivanje minimalne nadnice za sve zemlje EU-a.

Njemačka nije onoliko proeuropska koliko bi trebala biti

Oklijevajući stav Njemačke spram Macronovim prijedlozima kritizira lijevo-liberalni Der Spiegel (9. ožujka 2019) koji preporučuje vladi u Berlinu ovo: „Njemačka mora ponovno europski misliti, ona mora zagovarati svoja uvjerenja i svoje interese, no više ne smije biti solo akcija.

Ona mora unapređivati integraciju s Macronovom Francuskom tako da to počne u vanjskoj i obrambenoj politici.“ No sve su to samo puke želje čak i s formalne strane. Naime, Angela Merkel je još uvijek moćna šefica vlade, ali njezina nasljednica na čelu stranke CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer upliće se u njezin posao brzo reagirajući na Macronove prijedloge u jednom novinskom članku, pristavši na neke, ali odbivši onaj veoma važan, zajamčene minimalne nadnice u cijeloj EU.

Nova šefica njemačkih kršćanskih demokrata zahtijeva ukidanje drugoga mjesta vijećanja Europskog parlamenta u francuskom Strasbourgu što Parizu nikako ne može šmekati.

Prije samo nekoliko mjeseci socijaldemokratski vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz otišao je još dalje pa je predložio da Francuska odustane od svoga mjesta u Vijeću sigurnosti OUN-a u korist takve Europske Unije, što je u Francuskoj izazvalo čuđenje i mrku odbojnost.

Promjene na čelu CDU-a ne pogoduju velikom zaokretu u EU

Gospođa Merkel nalazila se na čelu CDU-a 18 godina i u četvrtom po redu mandatu kao šefica njemačke vlade. Za razliku od većine svojih prethodnika na stolici saveznog kancelara, koji su više-manje bili blago gurnuti s te najsnažnije pozicije „kancelarske demokracije“, ona je odlučila najprije napustiti funkciju predsjednice stranke i onda odraditi svoj mandat na čelu vlade do kraja, odnosno još oko tri godine službovanja.

Ona također dobro zna da to neće biti lako jer je dosad uvijek bilo tako da su šefovi njemačkih vlada u većini slučajeva ujedno bili i predsjednici svojih stranaka, a i sama je naglasila to neophodno dvojstvo nekoliko tjedana prije odluke da se više neće kandidirati za čelno mjesto u CDU.

No to ne zavisi samo od nje, drugi će u njezinoj stranci suodlučivati može li savezna kancelarka ostati na toj dužnosti dulje vrijeme bez dosadašnje funkcije šefice CDU-a. Već se javljaju glasovi u Merkličinoj stranci da sadašnja kancelarka počne pakirati kovčege i napusti najmoćniju političku funkciju u Njemačkoj u korist Annegret Kramp-Karrenbauer.

No koalicijski partneri CDU-a u vladi, socijaldemokrati, otvoreno prijete da bi svaka promjena na čelu vlade neminovno izazvala raspisivanje novih izbora kojih se svi boje, a najviše oni.

I prvi Macronovi prijedlozi nisu u Berlinu prihvaćeni bez kritičkih primjedbi

Pođimo u nedaleku prošlost i sjetimo se nekih Macronovih prijašnjih prijedloga kako unaprijediti EU. Njegovi prijedlozi o eurozoni koja bi trebala dobiti svoje posebne financije i „ministra“ odgovornog za to, odgođeni su za bolju budućnost kad se za to nađe dovoljno pristaša u zemljama s eurom kao platežnim sredstvom.

I njegov prijedlog o uspostavljanju europske vojske koji je odobrila gospođa Merkel ostavljen je po strani jer je svojevrsni „vrhovni zapovjednik“ njemačkoga Bundeswehra državni parlament Bundestag, dok je to u Francuskoj gotovo svemoćni predsjednik republike.

Ove razlike nije moguće prebroditi ni u unutarnjoj, a ni u europskoj politici. Javljaju se i analitičari koji s brojkama i argumentima uvjeravaju da ni NATO nije onako jak kakav bi trebao biti, pogotovo što Njemačka škrtari s investicijama u moderniziranje svoje vojske (Der Spiegel, 30. ožujka 2019).

Dok se njemačko-francuska lokomotiva ne zahukta, europski vlak ostaje nepomičan

Očito će se EU morati „rekonstruirati“ u smislu jačanja nacionalnih država, a kako bi to moglo konkretno izgledati malo tko može prorokovati, a da ne bude smatran pesimistom.

Usto Rusija i Amerika, Turska i izbjeglička kriza otežavaju normalan hod Europske Unije prema nužnom jedinstvu da bi opravdala svoje postojanje kao zajednice slobodnih država.

Dakle, mnogo toga će, čak u bliskoj budućnosti, zavisiti od djelovanja nove predsjednice Kršćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer, koja bi, možda prije nego što trenutno izgleda, mogla postati kandidatkinjom za saveznu kancelarku jedne važne europske zemlje kao što je Njemačka.

Njezin francuski partner Emmanuel Macron morat će učvrstiti svoju vlast da bi njegovi prijedlozi o reanimiranju EU-a mogli dobiti na težini u prvom redu u Berlinu, jer sve dok njemačko-francuska lokomotiva ne bude „pod parom“ vlak Europske Unije ostaje nepomičan gdje je i sad, dok se ostali svijet oko Europe sve više okreće svojim posebnim interesima koji nisu neminovno i europski interesi.

Europska Unija nalazi se u vrlo lošem stanju, a njezine vođe to ne shvaćaju

Kad pogledamo što se sve politički i gospodarski događa u većini zemalja EU-a vrlo bismo mogli zdvojno odustati od europskoga jedinstva koje je neophodno s obzirom na globalne politike Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije.

Evo nekoliko natuknica u prilog navedenom pesimizmu. Velika Britanija želi izaći iz Unije, ali dok ovo pišemo nije jasno kako da to ostvari, što ne može ostati bez političkih i ekonomskih posljedica za njezine bivše partnere u EU.

Političke prilike u Francuskoj prilično su mutne ne samo radi toga što žuti prsluci mnogo traže što nije ostvarivo, sve do ostavke predsjednika republike, nego i zbog Macronove nemoći da unatoč svim dobrim namjerama pronađe jezik s kojim bi mogao komunicirati s onima na rubovima društva.

Njegovo putovanje po provinciji gdje razgovara s dužnosnicima općina i departmana pohvale je vrijedno, no taj dijalog ne prodire do dna društva koje je sve siromašnije i ne vidi kako postići gospodarski boljitak.

U dosadašnjoj proeuropskoj Španjolskoj pojavila je populistička stranka Fox, zasada u socijalističkoj Andaluziji, ali svakako će ući u državni parlament Cortes na skorim izborima, što će još više zakomplicirati stranački krajolik ove višenacionalne zemlje. I proces katalonskim separatistima u Madridu ne doprinosi smirenju unutarpolitičke situacije, baš obratno.

U Italiji su na vlasti dvije ekstremne stranke, lijeva Pokret pet zvijezda i desna Lega Nord, koje još nisu pronašle zajednički put prema ekonomskom ozdravljenju zemlje pa njihova vlada zauzvrat traži kavgu sa susjednom Francuskom optužujući je za grijehe njezine kolonijalne prošlosti (kažu da je ta politika kriva za sadašnju selidbu Afrikanaca i Azijaca u Europu) kao da je Italija u tome nevina.

Kad bi uskoro u Grčkoj bili održani parlamentarni izbori pobijedila bi konzervativna Nova demokracija koja već najavljuje da će ukinuti sporazum sa Skopljem o nazivu Sjeverna Makedonija što se može označiti sitničavim nacionalizmom nedostojnim jedne članice Europske Unije.

Mađarska i Poljska i dalje vode svoje lokalne ratove sa središnjicom EU-a u Bruxellesu. U 25 od zasad 28 država članica Europske Unije populističke stranke nalaze se u parlamentima i/ili u vladama, samo ne u tri zemlje, u Portugalu, Španjolskoj i – Hrvatskoj.

Zašto je tome tako teško je odgonetnuti, očito je posrijedi nevoljkost tamošnjih glasača da se suoče sa stvarnošću. U Austriji su na vlasti desničarska Narodna i konzervativna Pučka stranka, a tko tu ima glavnu riječ još nije razvidno.

Po mišljenju Bruxellesa Rumunjska nije bila spremna da preuzme predsjedanje EU-a, no to je učinila i nije se dosad ništa dogodilo lošije od onoga što je tome prethodilo, korupcija i dalje cvjeta, političari rade što ih je volja.

To su loše vijesti za Europsku Uniju, a kad tome dodamo krivudavu nacionalističku politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rusku politiku prestiža predsjednika Vladimira Putina i prodore državnog kapitalizma po cijelom svijetu komunističke Kine, dok se u isto vrijeme naša Europska Unija bavi svojim ne baš neizbježivim unutarnjim problemima, zdvojnost općesvjetskim stanjem u politici i gospodarstvu više je nego opravdana, osim ako ne prihvatimo Nitscheovu izreku: Alles was mich nicht umbringt, macht mich stärker – sve što me ne ubije, čini me jačim, ali upustiti se u takvu pustolovinu nije preporučljivo kad znamo da postoje vidljivi i pametni izlazi. Treba ih samo prihvatiti i prionuti na posao.

Europsku je Uniju moguće spasiti od propasti samo ako njezini narodi i političke klase smognu dovoljno političke volje za ono što postoji u brojnim prijedlozima njezinih pametnih političara i još pametnijih intelektualaca. Pune su biblioteke odgovarajućih knjiga.

Gojko Borić
Vijenac

 

Ivica Šola: Jao onom koga Francuzi ‘civiliziraju’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari