Pratite nas

Kolumne

Ima li ovakva Europska Unija budućnost?

Objavljeno

na

Njemačko-francuska lokomotiva u Europskoj uniji još se nije zahuktala

Mladi francuski predsjednik Emm­anuel Macron unatoč velikim poteškoćama u unutarnjoj politici svoje zemlje (tjedne demonstracije „žutih prsluka“ bez izgleda na završetak) i dalje nastavlja s iznošenjem vrlo zanimljivih ideja kako „iznova osnovati Europsku Uniju“.

Premda je njegovo „Pismo građanima Europe“ poslano na znanje i ravnanje u medije svih država članica Unije, očito se ono najviše odnosi na Njemačku, a da budemo malo poetični formulirajmo to ovako: Njemačka koja je dosad smatrana suvlasnicom zajedničke francusko-njemačke lokomotive pred vlakom Europske Unije mora je napokon zahuktati, u čemu vidljivo oklijeva.

Predsjednik Macron je predložio niz mjera od kojih su neke već poznate, a novije bi bile uspostavljanje europske agencije za obranu demokracije koja bi u države članice Unije poslala stručnjake za obranu od stranih intervencija u izbore putem cyber napada i manipulacija (Rusija?), organiziranje zajedničke granične policije, (već postoji premda nema dovoljno osoblja), uspostavljanje zajedničkog EU ureda za dodjeljivanje azila kao i strogi nadzor danih obveza država članica Unije kao i „uvježbavanje“ europske solidarnosti, potom postavljanje jasnih ciljeva glede zaštite ljudskog okoliša do god. 2050, osnivanje europske klimatske banke za financiranje ekoloških mjera i određivanje minimalne nadnice za sve zemlje EU-a.

Njemačka nije onoliko proeuropska koliko bi trebala biti

Oklijevajući stav Njemačke spram Macronovim prijedlozima kritizira lijevo-liberalni Der Spiegel (9. ožujka 2019) koji preporučuje vladi u Berlinu ovo: „Njemačka mora ponovno europski misliti, ona mora zagovarati svoja uvjerenja i svoje interese, no više ne smije biti solo akcija.

Ona mora unapređivati integraciju s Macronovom Francuskom tako da to počne u vanjskoj i obrambenoj politici.“ No sve su to samo puke želje čak i s formalne strane. Naime, Angela Merkel je još uvijek moćna šefica vlade, ali njezina nasljednica na čelu stranke CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer upliće se u njezin posao brzo reagirajući na Macronove prijedloge u jednom novinskom članku, pristavši na neke, ali odbivši onaj veoma važan, zajamčene minimalne nadnice u cijeloj EU.

Nova šefica njemačkih kršćanskih demokrata zahtijeva ukidanje drugoga mjesta vijećanja Europskog parlamenta u francuskom Strasbourgu što Parizu nikako ne može šmekati.

Prije samo nekoliko mjeseci socijaldemokratski vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz otišao je još dalje pa je predložio da Francuska odustane od svoga mjesta u Vijeću sigurnosti OUN-a u korist takve Europske Unije, što je u Francuskoj izazvalo čuđenje i mrku odbojnost.

Promjene na čelu CDU-a ne pogoduju velikom zaokretu u EU

Gospođa Merkel nalazila se na čelu CDU-a 18 godina i u četvrtom po redu mandatu kao šefica njemačke vlade. Za razliku od većine svojih prethodnika na stolici saveznog kancelara, koji su više-manje bili blago gurnuti s te najsnažnije pozicije „kancelarske demokracije“, ona je odlučila najprije napustiti funkciju predsjednice stranke i onda odraditi svoj mandat na čelu vlade do kraja, odnosno još oko tri godine službovanja.

Ona također dobro zna da to neće biti lako jer je dosad uvijek bilo tako da su šefovi njemačkih vlada u većini slučajeva ujedno bili i predsjednici svojih stranaka, a i sama je naglasila to neophodno dvojstvo nekoliko tjedana prije odluke da se više neće kandidirati za čelno mjesto u CDU.

No to ne zavisi samo od nje, drugi će u njezinoj stranci suodlučivati može li savezna kancelarka ostati na toj dužnosti dulje vrijeme bez dosadašnje funkcije šefice CDU-a. Već se javljaju glasovi u Merkličinoj stranci da sadašnja kancelarka počne pakirati kovčege i napusti najmoćniju političku funkciju u Njemačkoj u korist Annegret Kramp-Karrenbauer.

No koalicijski partneri CDU-a u vladi, socijaldemokrati, otvoreno prijete da bi svaka promjena na čelu vlade neminovno izazvala raspisivanje novih izbora kojih se svi boje, a najviše oni.

I prvi Macronovi prijedlozi nisu u Berlinu prihvaćeni bez kritičkih primjedbi

Pođimo u nedaleku prošlost i sjetimo se nekih Macronovih prijašnjih prijedloga kako unaprijediti EU. Njegovi prijedlozi o eurozoni koja bi trebala dobiti svoje posebne financije i „ministra“ odgovornog za to, odgođeni su za bolju budućnost kad se za to nađe dovoljno pristaša u zemljama s eurom kao platežnim sredstvom.

I njegov prijedlog o uspostavljanju europske vojske koji je odobrila gospođa Merkel ostavljen je po strani jer je svojevrsni „vrhovni zapovjednik“ njemačkoga Bundeswehra državni parlament Bundestag, dok je to u Francuskoj gotovo svemoćni predsjednik republike.

Ove razlike nije moguće prebroditi ni u unutarnjoj, a ni u europskoj politici. Javljaju se i analitičari koji s brojkama i argumentima uvjeravaju da ni NATO nije onako jak kakav bi trebao biti, pogotovo što Njemačka škrtari s investicijama u moderniziranje svoje vojske (Der Spiegel, 30. ožujka 2019).

Dok se njemačko-francuska lokomotiva ne zahukta, europski vlak ostaje nepomičan

Očito će se EU morati „rekonstruirati“ u smislu jačanja nacionalnih država, a kako bi to moglo konkretno izgledati malo tko može prorokovati, a da ne bude smatran pesimistom.

Usto Rusija i Amerika, Turska i izbjeglička kriza otežavaju normalan hod Europske Unije prema nužnom jedinstvu da bi opravdala svoje postojanje kao zajednice slobodnih država.

Dakle, mnogo toga će, čak u bliskoj budućnosti, zavisiti od djelovanja nove predsjednice Kršćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer, koja bi, možda prije nego što trenutno izgleda, mogla postati kandidatkinjom za saveznu kancelarku jedne važne europske zemlje kao što je Njemačka.

Njezin francuski partner Emmanuel Macron morat će učvrstiti svoju vlast da bi njegovi prijedlozi o reanimiranju EU-a mogli dobiti na težini u prvom redu u Berlinu, jer sve dok njemačko-francuska lokomotiva ne bude „pod parom“ vlak Europske Unije ostaje nepomičan gdje je i sad, dok se ostali svijet oko Europe sve više okreće svojim posebnim interesima koji nisu neminovno i europski interesi.

Europska Unija nalazi se u vrlo lošem stanju, a njezine vođe to ne shvaćaju

Kad pogledamo što se sve politički i gospodarski događa u većini zemalja EU-a vrlo bismo mogli zdvojno odustati od europskoga jedinstva koje je neophodno s obzirom na globalne politike Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije.

Evo nekoliko natuknica u prilog navedenom pesimizmu. Velika Britanija želi izaći iz Unije, ali dok ovo pišemo nije jasno kako da to ostvari, što ne može ostati bez političkih i ekonomskih posljedica za njezine bivše partnere u EU.

Političke prilike u Francuskoj prilično su mutne ne samo radi toga što žuti prsluci mnogo traže što nije ostvarivo, sve do ostavke predsjednika republike, nego i zbog Macronove nemoći da unatoč svim dobrim namjerama pronađe jezik s kojim bi mogao komunicirati s onima na rubovima društva.

Njegovo putovanje po provinciji gdje razgovara s dužnosnicima općina i departmana pohvale je vrijedno, no taj dijalog ne prodire do dna društva koje je sve siromašnije i ne vidi kako postići gospodarski boljitak.

U dosadašnjoj proeuropskoj Španjolskoj pojavila je populistička stranka Fox, zasada u socijalističkoj Andaluziji, ali svakako će ući u državni parlament Cortes na skorim izborima, što će još više zakomplicirati stranački krajolik ove višenacionalne zemlje. I proces katalonskim separatistima u Madridu ne doprinosi smirenju unutarpolitičke situacije, baš obratno.

U Italiji su na vlasti dvije ekstremne stranke, lijeva Pokret pet zvijezda i desna Lega Nord, koje još nisu pronašle zajednički put prema ekonomskom ozdravljenju zemlje pa njihova vlada zauzvrat traži kavgu sa susjednom Francuskom optužujući je za grijehe njezine kolonijalne prošlosti (kažu da je ta politika kriva za sadašnju selidbu Afrikanaca i Azijaca u Europu) kao da je Italija u tome nevina.

Kad bi uskoro u Grčkoj bili održani parlamentarni izbori pobijedila bi konzervativna Nova demokracija koja već najavljuje da će ukinuti sporazum sa Skopljem o nazivu Sjeverna Makedonija što se može označiti sitničavim nacionalizmom nedostojnim jedne članice Europske Unije.

Mađarska i Poljska i dalje vode svoje lokalne ratove sa središnjicom EU-a u Bruxellesu. U 25 od zasad 28 država članica Europske Unije populističke stranke nalaze se u parlamentima i/ili u vladama, samo ne u tri zemlje, u Portugalu, Španjolskoj i – Hrvatskoj.

Zašto je tome tako teško je odgonetnuti, očito je posrijedi nevoljkost tamošnjih glasača da se suoče sa stvarnošću. U Austriji su na vlasti desničarska Narodna i konzervativna Pučka stranka, a tko tu ima glavnu riječ još nije razvidno.

Po mišljenju Bruxellesa Rumunjska nije bila spremna da preuzme predsjedanje EU-a, no to je učinila i nije se dosad ništa dogodilo lošije od onoga što je tome prethodilo, korupcija i dalje cvjeta, političari rade što ih je volja.

To su loše vijesti za Europsku Uniju, a kad tome dodamo krivudavu nacionalističku politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rusku politiku prestiža predsjednika Vladimira Putina i prodore državnog kapitalizma po cijelom svijetu komunističke Kine, dok se u isto vrijeme naša Europska Unija bavi svojim ne baš neizbježivim unutarnjim problemima, zdvojnost općesvjetskim stanjem u politici i gospodarstvu više je nego opravdana, osim ako ne prihvatimo Nitscheovu izreku: Alles was mich nicht umbringt, macht mich stärker – sve što me ne ubije, čini me jačim, ali upustiti se u takvu pustolovinu nije preporučljivo kad znamo da postoje vidljivi i pametni izlazi. Treba ih samo prihvatiti i prionuti na posao.

Europsku je Uniju moguće spasiti od propasti samo ako njezini narodi i političke klase smognu dovoljno političke volje za ono što postoji u brojnim prijedlozima njezinih pametnih političara i još pametnijih intelektualaca. Pune su biblioteke odgovarajućih knjiga.

Gojko Borić
Vijenac

 

Ivica Šola: Jao onom koga Francuzi ‘civiliziraju’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari