Pratite nas

Kolumne

Ima li ovakva Europska Unija budućnost?

Objavljeno

na

Njemačko-francuska lokomotiva u Europskoj uniji još se nije zahuktala

Mladi francuski predsjednik Emm­anuel Macron unatoč velikim poteškoćama u unutarnjoj politici svoje zemlje (tjedne demonstracije „žutih prsluka“ bez izgleda na završetak) i dalje nastavlja s iznošenjem vrlo zanimljivih ideja kako „iznova osnovati Europsku Uniju“.

Premda je njegovo „Pismo građanima Europe“ poslano na znanje i ravnanje u medije svih država članica Unije, očito se ono najviše odnosi na Njemačku, a da budemo malo poetični formulirajmo to ovako: Njemačka koja je dosad smatrana suvlasnicom zajedničke francusko-njemačke lokomotive pred vlakom Europske Unije mora je napokon zahuktati, u čemu vidljivo oklijeva.

Predsjednik Macron je predložio niz mjera od kojih su neke već poznate, a novije bi bile uspostavljanje europske agencije za obranu demokracije koja bi u države članice Unije poslala stručnjake za obranu od stranih intervencija u izbore putem cyber napada i manipulacija (Rusija?), organiziranje zajedničke granične policije, (već postoji premda nema dovoljno osoblja), uspostavljanje zajedničkog EU ureda za dodjeljivanje azila kao i strogi nadzor danih obveza država članica Unije kao i „uvježbavanje“ europske solidarnosti, potom postavljanje jasnih ciljeva glede zaštite ljudskog okoliša do god. 2050, osnivanje europske klimatske banke za financiranje ekoloških mjera i određivanje minimalne nadnice za sve zemlje EU-a.

Njemačka nije onoliko proeuropska koliko bi trebala biti

Oklijevajući stav Njemačke spram Macronovim prijedlozima kritizira lijevo-liberalni Der Spiegel (9. ožujka 2019) koji preporučuje vladi u Berlinu ovo: „Njemačka mora ponovno europski misliti, ona mora zagovarati svoja uvjerenja i svoje interese, no više ne smije biti solo akcija.

Ona mora unapređivati integraciju s Macronovom Francuskom tako da to počne u vanjskoj i obrambenoj politici.“ No sve su to samo puke želje čak i s formalne strane. Naime, Angela Merkel je još uvijek moćna šefica vlade, ali njezina nasljednica na čelu stranke CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer upliće se u njezin posao brzo reagirajući na Macronove prijedloge u jednom novinskom članku, pristavši na neke, ali odbivši onaj veoma važan, zajamčene minimalne nadnice u cijeloj EU.

Nova šefica njemačkih kršćanskih demokrata zahtijeva ukidanje drugoga mjesta vijećanja Europskog parlamenta u francuskom Strasbourgu što Parizu nikako ne može šmekati.

Prije samo nekoliko mjeseci socijaldemokratski vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz otišao je još dalje pa je predložio da Francuska odustane od svoga mjesta u Vijeću sigurnosti OUN-a u korist takve Europske Unije, što je u Francuskoj izazvalo čuđenje i mrku odbojnost.

Promjene na čelu CDU-a ne pogoduju velikom zaokretu u EU

Gospođa Merkel nalazila se na čelu CDU-a 18 godina i u četvrtom po redu mandatu kao šefica njemačke vlade. Za razliku od većine svojih prethodnika na stolici saveznog kancelara, koji su više-manje bili blago gurnuti s te najsnažnije pozicije „kancelarske demokracije“, ona je odlučila najprije napustiti funkciju predsjednice stranke i onda odraditi svoj mandat na čelu vlade do kraja, odnosno još oko tri godine službovanja.

Ona također dobro zna da to neće biti lako jer je dosad uvijek bilo tako da su šefovi njemačkih vlada u većini slučajeva ujedno bili i predsjednici svojih stranaka, a i sama je naglasila to neophodno dvojstvo nekoliko tjedana prije odluke da se više neće kandidirati za čelno mjesto u CDU.

No to ne zavisi samo od nje, drugi će u njezinoj stranci suodlučivati može li savezna kancelarka ostati na toj dužnosti dulje vrijeme bez dosadašnje funkcije šefice CDU-a. Već se javljaju glasovi u Merkličinoj stranci da sadašnja kancelarka počne pakirati kovčege i napusti najmoćniju političku funkciju u Njemačkoj u korist Annegret Kramp-Karrenbauer.

No koalicijski partneri CDU-a u vladi, socijaldemokrati, otvoreno prijete da bi svaka promjena na čelu vlade neminovno izazvala raspisivanje novih izbora kojih se svi boje, a najviše oni.

I prvi Macronovi prijedlozi nisu u Berlinu prihvaćeni bez kritičkih primjedbi

Pođimo u nedaleku prošlost i sjetimo se nekih Macronovih prijašnjih prijedloga kako unaprijediti EU. Njegovi prijedlozi o eurozoni koja bi trebala dobiti svoje posebne financije i „ministra“ odgovornog za to, odgođeni su za bolju budućnost kad se za to nađe dovoljno pristaša u zemljama s eurom kao platežnim sredstvom.

I njegov prijedlog o uspostavljanju europske vojske koji je odobrila gospođa Merkel ostavljen je po strani jer je svojevrsni „vrhovni zapovjednik“ njemačkoga Bundeswehra državni parlament Bundestag, dok je to u Francuskoj gotovo svemoćni predsjednik republike.

Ove razlike nije moguće prebroditi ni u unutarnjoj, a ni u europskoj politici. Javljaju se i analitičari koji s brojkama i argumentima uvjeravaju da ni NATO nije onako jak kakav bi trebao biti, pogotovo što Njemačka škrtari s investicijama u moderniziranje svoje vojske (Der Spiegel, 30. ožujka 2019).

Dok se njemačko-francuska lokomotiva ne zahukta, europski vlak ostaje nepomičan

Očito će se EU morati „rekonstruirati“ u smislu jačanja nacionalnih država, a kako bi to moglo konkretno izgledati malo tko može prorokovati, a da ne bude smatran pesimistom.

Usto Rusija i Amerika, Turska i izbjeglička kriza otežavaju normalan hod Europske Unije prema nužnom jedinstvu da bi opravdala svoje postojanje kao zajednice slobodnih država.

Dakle, mnogo toga će, čak u bliskoj budućnosti, zavisiti od djelovanja nove predsjednice Kršćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer, koja bi, možda prije nego što trenutno izgleda, mogla postati kandidatkinjom za saveznu kancelarku jedne važne europske zemlje kao što je Njemačka.

Njezin francuski partner Emmanuel Macron morat će učvrstiti svoju vlast da bi njegovi prijedlozi o reanimiranju EU-a mogli dobiti na težini u prvom redu u Berlinu, jer sve dok njemačko-francuska lokomotiva ne bude „pod parom“ vlak Europske Unije ostaje nepomičan gdje je i sad, dok se ostali svijet oko Europe sve više okreće svojim posebnim interesima koji nisu neminovno i europski interesi.

Europska Unija nalazi se u vrlo lošem stanju, a njezine vođe to ne shvaćaju

Kad pogledamo što se sve politički i gospodarski događa u većini zemalja EU-a vrlo bismo mogli zdvojno odustati od europskoga jedinstva koje je neophodno s obzirom na globalne politike Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije.

Evo nekoliko natuknica u prilog navedenom pesimizmu. Velika Britanija želi izaći iz Unije, ali dok ovo pišemo nije jasno kako da to ostvari, što ne može ostati bez političkih i ekonomskih posljedica za njezine bivše partnere u EU.

Političke prilike u Francuskoj prilično su mutne ne samo radi toga što žuti prsluci mnogo traže što nije ostvarivo, sve do ostavke predsjednika republike, nego i zbog Macronove nemoći da unatoč svim dobrim namjerama pronađe jezik s kojim bi mogao komunicirati s onima na rubovima društva.

Njegovo putovanje po provinciji gdje razgovara s dužnosnicima općina i departmana pohvale je vrijedno, no taj dijalog ne prodire do dna društva koje je sve siromašnije i ne vidi kako postići gospodarski boljitak.

U dosadašnjoj proeuropskoj Španjolskoj pojavila je populistička stranka Fox, zasada u socijalističkoj Andaluziji, ali svakako će ući u državni parlament Cortes na skorim izborima, što će još više zakomplicirati stranački krajolik ove višenacionalne zemlje. I proces katalonskim separatistima u Madridu ne doprinosi smirenju unutarpolitičke situacije, baš obratno.

U Italiji su na vlasti dvije ekstremne stranke, lijeva Pokret pet zvijezda i desna Lega Nord, koje još nisu pronašle zajednički put prema ekonomskom ozdravljenju zemlje pa njihova vlada zauzvrat traži kavgu sa susjednom Francuskom optužujući je za grijehe njezine kolonijalne prošlosti (kažu da je ta politika kriva za sadašnju selidbu Afrikanaca i Azijaca u Europu) kao da je Italija u tome nevina.

Kad bi uskoro u Grčkoj bili održani parlamentarni izbori pobijedila bi konzervativna Nova demokracija koja već najavljuje da će ukinuti sporazum sa Skopljem o nazivu Sjeverna Makedonija što se može označiti sitničavim nacionalizmom nedostojnim jedne članice Europske Unije.

Mađarska i Poljska i dalje vode svoje lokalne ratove sa središnjicom EU-a u Bruxellesu. U 25 od zasad 28 država članica Europske Unije populističke stranke nalaze se u parlamentima i/ili u vladama, samo ne u tri zemlje, u Portugalu, Španjolskoj i – Hrvatskoj.

Zašto je tome tako teško je odgonetnuti, očito je posrijedi nevoljkost tamošnjih glasača da se suoče sa stvarnošću. U Austriji su na vlasti desničarska Narodna i konzervativna Pučka stranka, a tko tu ima glavnu riječ još nije razvidno.

Po mišljenju Bruxellesa Rumunjska nije bila spremna da preuzme predsjedanje EU-a, no to je učinila i nije se dosad ništa dogodilo lošije od onoga što je tome prethodilo, korupcija i dalje cvjeta, političari rade što ih je volja.

To su loše vijesti za Europsku Uniju, a kad tome dodamo krivudavu nacionalističku politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rusku politiku prestiža predsjednika Vladimira Putina i prodore državnog kapitalizma po cijelom svijetu komunističke Kine, dok se u isto vrijeme naša Europska Unija bavi svojim ne baš neizbježivim unutarnjim problemima, zdvojnost općesvjetskim stanjem u politici i gospodarstvu više je nego opravdana, osim ako ne prihvatimo Nitscheovu izreku: Alles was mich nicht umbringt, macht mich stärker – sve što me ne ubije, čini me jačim, ali upustiti se u takvu pustolovinu nije preporučljivo kad znamo da postoje vidljivi i pametni izlazi. Treba ih samo prihvatiti i prionuti na posao.

Europsku je Uniju moguće spasiti od propasti samo ako njezini narodi i političke klase smognu dovoljno političke volje za ono što postoji u brojnim prijedlozima njezinih pametnih političara i još pametnijih intelektualaca. Pune su biblioteke odgovarajućih knjiga.

Gojko Borić
Vijenac

 

Ivica Šola: Jao onom koga Francuzi ‘civiliziraju’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari