Pratite nas

Kolumne

Ima li ovakva Europska Unija budućnost?

Objavljeno

na

Njemačko-francuska lokomotiva u Europskoj uniji još se nije zahuktala

Mladi francuski predsjednik Emm­anuel Macron unatoč velikim poteškoćama u unutarnjoj politici svoje zemlje (tjedne demonstracije „žutih prsluka“ bez izgleda na završetak) i dalje nastavlja s iznošenjem vrlo zanimljivih ideja kako „iznova osnovati Europsku Uniju“.

Premda je njegovo „Pismo građanima Europe“ poslano na znanje i ravnanje u medije svih država članica Unije, očito se ono najviše odnosi na Njemačku, a da budemo malo poetični formulirajmo to ovako: Njemačka koja je dosad smatrana suvlasnicom zajedničke francusko-njemačke lokomotive pred vlakom Europske Unije mora je napokon zahuktati, u čemu vidljivo oklijeva.

Predsjednik Macron je predložio niz mjera od kojih su neke već poznate, a novije bi bile uspostavljanje europske agencije za obranu demokracije koja bi u države članice Unije poslala stručnjake za obranu od stranih intervencija u izbore putem cyber napada i manipulacija (Rusija?), organiziranje zajedničke granične policije, (već postoji premda nema dovoljno osoblja), uspostavljanje zajedničkog EU ureda za dodjeljivanje azila kao i strogi nadzor danih obveza država članica Unije kao i „uvježbavanje“ europske solidarnosti, potom postavljanje jasnih ciljeva glede zaštite ljudskog okoliša do god. 2050, osnivanje europske klimatske banke za financiranje ekoloških mjera i određivanje minimalne nadnice za sve zemlje EU-a.

Njemačka nije onoliko proeuropska koliko bi trebala biti

Oklijevajući stav Njemačke spram Macronovim prijedlozima kritizira lijevo-liberalni Der Spiegel (9. ožujka 2019) koji preporučuje vladi u Berlinu ovo: „Njemačka mora ponovno europski misliti, ona mora zagovarati svoja uvjerenja i svoje interese, no više ne smije biti solo akcija.

Ona mora unapređivati integraciju s Macronovom Francuskom tako da to počne u vanjskoj i obrambenoj politici.“ No sve su to samo puke želje čak i s formalne strane. Naime, Angela Merkel je još uvijek moćna šefica vlade, ali njezina nasljednica na čelu stranke CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer upliće se u njezin posao brzo reagirajući na Macronove prijedloge u jednom novinskom članku, pristavši na neke, ali odbivši onaj veoma važan, zajamčene minimalne nadnice u cijeloj EU.

Nova šefica njemačkih kršćanskih demokrata zahtijeva ukidanje drugoga mjesta vijećanja Europskog parlamenta u francuskom Strasbourgu što Parizu nikako ne može šmekati.

Prije samo nekoliko mjeseci socijaldemokratski vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz otišao je još dalje pa je predložio da Francuska odustane od svoga mjesta u Vijeću sigurnosti OUN-a u korist takve Europske Unije, što je u Francuskoj izazvalo čuđenje i mrku odbojnost.

Promjene na čelu CDU-a ne pogoduju velikom zaokretu u EU

Gospođa Merkel nalazila se na čelu CDU-a 18 godina i u četvrtom po redu mandatu kao šefica njemačke vlade. Za razliku od većine svojih prethodnika na stolici saveznog kancelara, koji su više-manje bili blago gurnuti s te najsnažnije pozicije „kancelarske demokracije“, ona je odlučila najprije napustiti funkciju predsjednice stranke i onda odraditi svoj mandat na čelu vlade do kraja, odnosno još oko tri godine službovanja.

Ona također dobro zna da to neće biti lako jer je dosad uvijek bilo tako da su šefovi njemačkih vlada u većini slučajeva ujedno bili i predsjednici svojih stranaka, a i sama je naglasila to neophodno dvojstvo nekoliko tjedana prije odluke da se više neće kandidirati za čelno mjesto u CDU.

No to ne zavisi samo od nje, drugi će u njezinoj stranci suodlučivati može li savezna kancelarka ostati na toj dužnosti dulje vrijeme bez dosadašnje funkcije šefice CDU-a. Već se javljaju glasovi u Merkličinoj stranci da sadašnja kancelarka počne pakirati kovčege i napusti najmoćniju političku funkciju u Njemačkoj u korist Annegret Kramp-Karrenbauer.

No koalicijski partneri CDU-a u vladi, socijaldemokrati, otvoreno prijete da bi svaka promjena na čelu vlade neminovno izazvala raspisivanje novih izbora kojih se svi boje, a najviše oni.

I prvi Macronovi prijedlozi nisu u Berlinu prihvaćeni bez kritičkih primjedbi

Pođimo u nedaleku prošlost i sjetimo se nekih Macronovih prijašnjih prijedloga kako unaprijediti EU. Njegovi prijedlozi o eurozoni koja bi trebala dobiti svoje posebne financije i „ministra“ odgovornog za to, odgođeni su za bolju budućnost kad se za to nađe dovoljno pristaša u zemljama s eurom kao platežnim sredstvom.

I njegov prijedlog o uspostavljanju europske vojske koji je odobrila gospođa Merkel ostavljen je po strani jer je svojevrsni „vrhovni zapovjednik“ njemačkoga Bundeswehra državni parlament Bundestag, dok je to u Francuskoj gotovo svemoćni predsjednik republike.

Ove razlike nije moguće prebroditi ni u unutarnjoj, a ni u europskoj politici. Javljaju se i analitičari koji s brojkama i argumentima uvjeravaju da ni NATO nije onako jak kakav bi trebao biti, pogotovo što Njemačka škrtari s investicijama u moderniziranje svoje vojske (Der Spiegel, 30. ožujka 2019).

Dok se njemačko-francuska lokomotiva ne zahukta, europski vlak ostaje nepomičan

Očito će se EU morati „rekonstruirati“ u smislu jačanja nacionalnih država, a kako bi to moglo konkretno izgledati malo tko može prorokovati, a da ne bude smatran pesimistom.

Usto Rusija i Amerika, Turska i izbjeglička kriza otežavaju normalan hod Europske Unije prema nužnom jedinstvu da bi opravdala svoje postojanje kao zajednice slobodnih država.

Dakle, mnogo toga će, čak u bliskoj budućnosti, zavisiti od djelovanja nove predsjednice Kršćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer, koja bi, možda prije nego što trenutno izgleda, mogla postati kandidatkinjom za saveznu kancelarku jedne važne europske zemlje kao što je Njemačka.

Njezin francuski partner Emmanuel Macron morat će učvrstiti svoju vlast da bi njegovi prijedlozi o reanimiranju EU-a mogli dobiti na težini u prvom redu u Berlinu, jer sve dok njemačko-francuska lokomotiva ne bude „pod parom“ vlak Europske Unije ostaje nepomičan gdje je i sad, dok se ostali svijet oko Europe sve više okreće svojim posebnim interesima koji nisu neminovno i europski interesi.

Europska Unija nalazi se u vrlo lošem stanju, a njezine vođe to ne shvaćaju

Kad pogledamo što se sve politički i gospodarski događa u većini zemalja EU-a vrlo bismo mogli zdvojno odustati od europskoga jedinstva koje je neophodno s obzirom na globalne politike Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije.

Evo nekoliko natuknica u prilog navedenom pesimizmu. Velika Britanija želi izaći iz Unije, ali dok ovo pišemo nije jasno kako da to ostvari, što ne može ostati bez političkih i ekonomskih posljedica za njezine bivše partnere u EU.

Političke prilike u Francuskoj prilično su mutne ne samo radi toga što žuti prsluci mnogo traže što nije ostvarivo, sve do ostavke predsjednika republike, nego i zbog Macronove nemoći da unatoč svim dobrim namjerama pronađe jezik s kojim bi mogao komunicirati s onima na rubovima društva.

Njegovo putovanje po provinciji gdje razgovara s dužnosnicima općina i departmana pohvale je vrijedno, no taj dijalog ne prodire do dna društva koje je sve siromašnije i ne vidi kako postići gospodarski boljitak.

U dosadašnjoj proeuropskoj Španjolskoj pojavila je populistička stranka Fox, zasada u socijalističkoj Andaluziji, ali svakako će ući u državni parlament Cortes na skorim izborima, što će još više zakomplicirati stranački krajolik ove višenacionalne zemlje. I proces katalonskim separatistima u Madridu ne doprinosi smirenju unutarpolitičke situacije, baš obratno.

U Italiji su na vlasti dvije ekstremne stranke, lijeva Pokret pet zvijezda i desna Lega Nord, koje još nisu pronašle zajednički put prema ekonomskom ozdravljenju zemlje pa njihova vlada zauzvrat traži kavgu sa susjednom Francuskom optužujući je za grijehe njezine kolonijalne prošlosti (kažu da je ta politika kriva za sadašnju selidbu Afrikanaca i Azijaca u Europu) kao da je Italija u tome nevina.

Kad bi uskoro u Grčkoj bili održani parlamentarni izbori pobijedila bi konzervativna Nova demokracija koja već najavljuje da će ukinuti sporazum sa Skopljem o nazivu Sjeverna Makedonija što se može označiti sitničavim nacionalizmom nedostojnim jedne članice Europske Unije.

Mađarska i Poljska i dalje vode svoje lokalne ratove sa središnjicom EU-a u Bruxellesu. U 25 od zasad 28 država članica Europske Unije populističke stranke nalaze se u parlamentima i/ili u vladama, samo ne u tri zemlje, u Portugalu, Španjolskoj i – Hrvatskoj.

Zašto je tome tako teško je odgonetnuti, očito je posrijedi nevoljkost tamošnjih glasača da se suoče sa stvarnošću. U Austriji su na vlasti desničarska Narodna i konzervativna Pučka stranka, a tko tu ima glavnu riječ još nije razvidno.

Po mišljenju Bruxellesa Rumunjska nije bila spremna da preuzme predsjedanje EU-a, no to je učinila i nije se dosad ništa dogodilo lošije od onoga što je tome prethodilo, korupcija i dalje cvjeta, političari rade što ih je volja.

To su loše vijesti za Europsku Uniju, a kad tome dodamo krivudavu nacionalističku politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rusku politiku prestiža predsjednika Vladimira Putina i prodore državnog kapitalizma po cijelom svijetu komunističke Kine, dok se u isto vrijeme naša Europska Unija bavi svojim ne baš neizbježivim unutarnjim problemima, zdvojnost općesvjetskim stanjem u politici i gospodarstvu više je nego opravdana, osim ako ne prihvatimo Nitscheovu izreku: Alles was mich nicht umbringt, macht mich stärker – sve što me ne ubije, čini me jačim, ali upustiti se u takvu pustolovinu nije preporučljivo kad znamo da postoje vidljivi i pametni izlazi. Treba ih samo prihvatiti i prionuti na posao.

Europsku je Uniju moguće spasiti od propasti samo ako njezini narodi i političke klase smognu dovoljno političke volje za ono što postoji u brojnim prijedlozima njezinih pametnih političara i još pametnijih intelektualaca. Pune su biblioteke odgovarajućih knjiga.

Gojko Borić
Vijenac

 

Ivica Šola: Jao onom koga Francuzi ‘civiliziraju’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari