Connect with us

Kolumne

Ima li razlike između Mosta i Možemo?

Objavljeno

on

Ilustracija

Kad bi se nakon neuspjeha košarkaške reprezentacije u kvalifikacijama za Olimpijske igre, te po mnogima, napose onima očaranima srebrnim čudom u Rusiji, razočaravajućeg rezultata Vatrenih na europskom nogometnom prvenstvu, neki dokoni mudrac dosjetio „genijalne“ ideje – ajmo učiniti nešto, probajmo zamijeniti igrače, košarkaše preusmjeriti u nogometnu, a nogometaše u košarkašku repku – vjerojatno bi bio dočekan s podsmijehom i tretiran kao šarlatan.

No, postoji „sport“ u kojem se nude, pa čak i ostvaruju, još luđi prijedlozi. „Sport“ je to u kojem se za reprezentaciju kandidiraju igrači koji se u životu nisu ozbiljnije bavili nikakvim, a kamoli baš tim „sportom“, no to ne sprječava pozamašan broj među 4 milijuna izbornika da, što aktivno što pasivno, i takve padobrance promoviraju u reprezentativce. To je moguće jer u tom „sportu“ rezultati nisu tako jasno vidljivi kao u običnim sportovima pa carevo novo ruho u njemu ima bolju prođu.

„Sve promijeni“ ili „Sve ostavi“ – na koncu dođe na isto

U ozračju stvaranom na mantrama „ništa ne valja“ i „bilo tko, samo ne ovi“ pûku se kao spasitelji nude upravo takvi – bilo koji – promatrači iz birtije koji se tim „sportom“, osim kritizerski, nikad nisu bavili, a jedina im je vrijednost što su novi i neiskvareni greškama, po čemu se ne razlikuju od strastvenih neradnika.

Tipična stjecišta takvih reprezentativaca su ad hoc kreirane političke tvorbe Most i Možemo, sastavljene od pojedinaca bez ikakvog prethodnog političkog iskustva – uz iznimku Bože Petrova, „genijalca“ koji je nakon dvije sezone provedene u nižerazrednom ligašu Metkoviću, ekspresno prometnut u izbornika kapetana i dobrog dijela nacionalne momčadi – ali, i ne manje važno, bez ljudstva s kojim bi operativno mogli preuzeti vlast, što je smisao ovoga „sporta“. Ipak, voljom jogunastog dijela izborničkog tijela obje navedene tvorevine su se nekako domogle vlasti, Most na nacionalnoj razini, a Možemo u hrvatskom glavnom gradu. I što će onda te ekipe bez ljudi kad ih zapadne takva neugodnost? Ili će odnekud dovesti nove ljude ili zadržati zatečene.

Naizgled, Most i Možemo su po dolasku na vlast postupili dijametralno suprotno.

Družina stacionirana na Neretvi je zadržala zatečene kadrove, dočim ih ona, mentalno duboko ukopana u vrletima Sutjeske, žurno mijenja, ne obazirući se pritom na mehanizme osiguravanja transparentnosti, poput javnog natječaja, u koje se do izbora klela. Ipak, kad se podvuče crta, upada u oči kako su ljudi, za čiji se ostanak u vlasti Most grčevito izborio, kao i oni koje je Možemo dovelo kao spasitelje, izdanci jedne te iste strukture, eto, baš one baštinjene iz komunističkog totalitarizma, isprva u sjeni sive eminencije Ante Markovića, a potom Budimira Lončara. Za njih prevladavajući mediji nalaze samo lijepe riječi, ne mareći što ti i takvi, poispadali iz šinjela lika čija je omiljena poštapalica bila „boga ti“, ne mogu ni primirisati nečemu nalik vlasništvu brenda Bugatti, niti stvoriti nešto makar približno rezultatski i gospodarski uspješno poput hrvatskog nogometa. Ništa zato, ako pripadaš tom čoporu, medijskim automatizmom postaješ iznimno moralan stručnjak, a tvoja žena ikonom modnog stila. Ma što samo žena,… i seka i stara majka,… i omiljeni ženin draguljar, i sijaset ostale služinčadi…

Ukratko, usredotoči li se na srž, unatoč posve različitom postupanju, između Mosta i Možemo u kadrovskoj politici nema baš nikakve razlike, upregnuti su u ista kola.

Borci za pravosuđe po Perkoviću i Mustaču, svaki na svoj način

I u pravosuđu, kao i u drugim sferama hrvatskog društva, postoje samo dvije ekipe na terenu – jedna je bila za izručenje Perkovića i Mustača, a druga se tomu oštro protivila – što je našlo jasan izraz ne samo u dvojakoj sudskoj praksi u analognim predmetima, nego i u grotesknom postupanju DORH-a. Kad je stranka koju je zastupao pobijedila, žalio se, kad je izgubila, nije.

Perković-Mustač pravosuđe svesrdno se upinjalo taj dvojac spasiti od izručenja, u najmanju ruku onako revno kako se trsilo izručivati Haagu vodeće hrvatske zapovjednike, te osuđivati zapovjednike obrana najžešće napadanih hrvatskih gradova ’91. Istodobno se ne ustručava štititi Mišku Broza, sina najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti, od deložacije iz državne vile nedaleko Samobora, te plaćanja naknade za prateću štetu vlasniku, ali i poduprti neumornog neimara Stipu Latkovića u njegovu pothvatu betoniranja uvale kod Piska.

K tome, Perković-Mustač pravosuđe pravi se slijepim što dotični turbo-kapitalist, izvučen iz Marković-Lončar šešira, nesmiljeno izrabljuje, štoviše, drži u ropskom odnosu pripadnike više naraštaja stare hrvatske težačke porodice Milanovića. I dok sin volontira u Latkovićevu mediju, siroti otac volontira u tajkunovu korist, što kao telefonski operater glasovitim poluminutnim razgovorima, što kao gromobran pred medijskom svitom, sposobnom eto malo gricnuti i svoga, manjim dijelom da se Vlasi ne dosjete, a većim što već imaju u pripremi za sve optužiti HDZ.

Kao i posvuda gdje se traži neko znanje i struka, kronično time kubureći Most i Možemo ni u pravosudnom miljeu nemaju vlastitih figura. Stoga i ovdje, kao u prethodnom slučaju, reagiraju naizgled različito, a u konačnici sve opet dođe na isto. I dok Možemo otvoreno podupire Perković-Mustač pravosuđe, Most se nabacuje drvljem i kamenjem samo na njihove jedine suparnike, nazivajući ih, poslušno prateći smjerokaze mecene im s Pantovčaka, kumovskim, Šeks-Šeparovićevim pravosuđem. Jedni, dakle, otvoreno podupiru crne figure, a drugi ruše samo bijele, dok trećih na šahovskoj ploči nema. Hej, pa ne figuriraju li onda i jedni i drugi kao figure crnih figura? Taj dojam pojačava što su i Most i Možemo skloni priznavati samo sud Perković-Mustačeva pravosuđa, kao što su i njihovi uzori priznavali samo sud Partije. S druge strane, prezrivo se odnose prema presudama Šeks-Šeparovićeva pravosuđa, posve na tragu sisačke gradonačelnice Ikić Baniček, koja osorno omalovažava čisto tehničku presudu uslijed ogluhe na zahtjev istražnih tijela za dostavljanjem dokumentacije, a za što javnost, da je samo do „neovisnih“ Perković-Mustač medija, ne bi ni doznala.

To je vuk, to je vuk!

I dok se Most i Možemo prema drugima odnose kao sijamski blizanci, dosljedno zauzimajući vazda istu stranu, pogledajmo na čas kako se drugi odnose prema njima, u prvom redu ključna grana vlasti – sedma sila nečista. Kad ta presudi, a sudi partizanski prijeko, po kratkom postupku, ni sto voda, uključujući i naknadne zakonite oslobađajuće presude pravosudnih tijela i institucija, osuđenika više ne mogu oprati.

Kako, dakle, ta vlast bez mrve demokratskog legitimiteta, koja običava patronizirati demokratski izabrane vlasti, sudi Mostu i Možemo? Pa tako što im ne tako malobrojne nestašluke opravdava, pokazujući se više njihovim odvjetnikom nego pravednim sudcem. Razlika je tek u tome što Most, glumeći ideološke natražnjake, naleti na poneki blagi, majčinski prijekor, a Možemo, kao neprijeporno ideološko mezimče, ni na to. Uostalom, zašto bi im strogo sudili ako dotični bespogovorno ispunjavaju sve povjerene im zadaće, od verbalnih do kadrovskih?

Jer kako drukčije, nego izrazitom naklonošću, objasniti reakciju medija na nezgrapnu izjavu Bože Petrova po pitanju tolerancije prema manjinama, za kakvu bi oko nekog HDZ-ovca posijali minsko polje, pročešljali mu svaki zarez u imovinskoj kartici, prekopali grobove predaka do koljena sedmog, i stavili pod lupu svaku fusnotu u radu kojim je stekao akademsko zvanje. Pri čemu bi svaki pokušaj prikazivanja sebe žrtvom okarakterizirali halucinacijom. No, prema „ljutim desničarima“, Boži Petrovu i ortaku mu Nikoli Grmoji, ni h od hajke. Nakostriješenim medijskim krvosljednicima njuh naglo omlitavi, čak i kad se dirne u najsvetiju im manjinu – onu s LGBT predznakom.

S druge strane, anonimne prijetnje upućene „ljutim desničarima“ putem društvenih mreža ne silaze s istaknutih medijskih stupaca. Prenose se bez imalo zadrške i kritičkog odmaka, premda ovo nije prvi put da se Petrov i Grmoja napadno nastoje prikazati žrtvama nakon što bi počinili neki ozbiljan prekršaj, najčešće ogriješivši se o osmu Božju zapovijed. Ovo im je sve samo ne prva čudotvorna prekonoćna preobrazba iz neustrašivog pit bulla u raspekmeženu pudlicu s tihom naznakom suze u oku. Kad god bi se našli uhvaćeni kratkih nogu ili s prstima u pekmezu, skretali bi pozornost na svoj bogati žrtveni dosje. Tako je jednom zgodom, dok je još iznutra rušio neprijateljsku hadezeovsku vlast, Božo Petrov neupitnost svog poštenja argumentirao time što je i sâm bio žrtvom atentata. Samo je nekim čudom izvukao živu glavu, jer je atentator, kako kaza, zamahnuo pepeljarom prema njegovoj glavi, očito u namjeri da mu okonča život. Mediji su to opravdanje prenijeli suosjećajno, bez zrnca kritike, a kamoli podsmijeha, premda se radilo o navodnom događaju odigranom čitave dvije godine ranije, dok je Petrov još stolovao Metkovićem. Pa zašto bi onda baš sada, dok Petrov i Grmoja po tko zna koji put, u maniri Peće iz slavne ruske bajke, iz svega glasa viču – to je vuk, to je vuk! – stvarno naletio pravi vuk? Upitno je to ne samo zato što kad Petrova već ne ubi pepeljara, kako će ga onda prejaka pisana riječ, nego i zato što sve govori u prilog teoriji o insceniranom igrokazu.

Ja tebi – crkni! Ti meni – krepaj!

Prije svega, znakovito je kako je većina prijetnji metkovskom dvojcu, posebno onih najtežih i najvulgarnijih, upućena na istočnoj varijanti nikad zajedničkog jezika, začinjenih ponekim morbidnim osmercem, raširenim među krajinskim teroristima ranih devedesetih. Iz toga slijede dvije stvari. Prvo, vrlo je malo vjerojatno da su se odašiljatelji tih poruka u tolikoj mjeri spontano, ničim potaknuti uključili u raspravu između predstavnika političke „desnice“ i promotora LGBT pokreta, i, drugo, da su isti najvjerojatnije izvan dosega hrvatskog pravosuđa, što znači da se njihova stvarna motivacija nikad ne će utvrditi. Štoviše, ne bi bilo nikakvo iznenađenje ako je raskošnim vizualom opremljena poruka, istaknuta kako bi šokirala širu javnost – prijetnja Grmoji smrću djeteta – također odaslana iz istočnog susjedstva.

Naime, šanse da je takva, žurno medijski eksploatirana poruka odaslana spontano, a ne ciljano i unaprijed osmišljeno, ne prelaze 1%. A u nastojanju da se pronikne tko bi joj mogao biti idejni začetnik, možda pripomogne sljedeće razmišljanje. Poznato je kako je Nikola Grmoja s posebnom pozornošću pratio zbivanja oko europskog nogometnog prvenstva. Zacijelo njegovu oštru oku, osim LGBT propagande na svakom ćošku, (hm,… kako li ju dosad u reklamama i, općenito, televizijskom programu nije primijetio? Pa gleda li taj išta na TV osim sliku svoju?) nije promakla vijest iz Španjolske kako su tamošnji navijači, razočarani igrama napadača Morate, zaprijetili smrću njegova djeteta. Neke ljude na takve vijesti obuzme duboka tuga i osjećaj zgražanja, drugima, pak, na licu zatitra osmijeh zadovoljstva, čim im u mislima zasja velika kombinacija. Sve u svemu, jedno je sigurno. Tu nije posrijedi klasični dupli pas, prepiska između Grmoje i Petrova po načelu: ja tebi – crkni!, ti meni – krepaj! Naime, nisu oni baš tako zeleni da se u takvim prigodama ne bi radije oslonili na modus operandi kriminalaca s ovu i onu stranu Drine, koji jedni za druge odrađuju poslove u susjednom dvorištu. Slično kao kad Torcida hita u pomoć Grobarima u srazu protiv Delija. Pa što to onda sprječava osvjedočene saborske huligane da posegnu za modelom najma usluge svojstvenom nogometnim huliganima? To više što, poput njih, u medijima uživaju ogroman ugled i svaku zaštitu, a to opet jamči da njihove male tajne široj javnosti nikad ne će biti na sva zvona razglašene.

Svak’ ima svoje anđele

Stoga se, grozomornim prijetnjama unatoč, nitko ne treba bojati kako će Grmoji i Petrovu, te članovima njihovih obitelji, pasti makar dlaka s glave. Još je manje izgledno da će ih netko pokušati prošarati automatom, koristeći streljivo nestandardnog kalibra namijenjeno što težem ranjavanju. Prvo, zato što se u leglima njihovih veeeelikih neprijatelja, jugo-komunista, četnika i LGBT aktivista, takvi ptići unazad četvrt stoljeća ne legu. Štoviše, čini se da je to danas ekskluzivna povlastica najpredanijih slugu Zloga, a od njih Grmoji i Petrovu ne prijeti baš nikakva opasnost, barem ako je suditi prema onoj – vrana vrani ne kopa oči! No, to što oko njihovih glava fijuču tek puste pisane riječi, ne i metci, nije jedino zbog čega ne treba brinuti za fizički integritet Grmoje i Petrova. Još veće sigurnosno jamstvo daju im anđeli čuvari, isti oni koji čuvaju Mišku Broza, Stipu Latkovića i Možemo. Iako je tu riječ o palim anđelima, to ipak ne znači da su nemoćni. Napokon, svak’ ima anđele ovisno o tome kojeg Gazdu izabere, a to je doista stvar slobodnog izbora.

On nije tek pitanje osobne želje i volje, nego i hrabrosti, viteštva, nasuprot za Hrvate nekarakterističnom kukavnom izigravanju žrtve, čemu pribjegavaju jaki samo na gromkim riječima, pritom još, ne manje od manjina koje nikako da shvate veličinu njihove silne tolerancije, zaštićeni medijskim grudobranom.
Na koncu konca, vrijedi se zapitati zbog čega Most, iako slovi kao desna politička opcija, uživa toliku naklonost lijevo-liberalnih medija, tih zakletih neprijatelja svakog oblika tradicionalizma. Tetoše ih čak i za ono, za što bi ne samo desnu maticu, nego i druge na tom polu sladostrasno pribijali na križ, da bi potom ponizno prihvatili samoproglašenje mostovaca žrtvama. Odgovor leži u tome što je Most po ljevicu tolika opasna „desnica“, koliko su jezive prijeteće poruke preko društvenih mreža opasne po Grmoju i Petrova.

Mediji olako prelaze preko Mostovih nepodopština, svjesni kako su iste u funkciji njihova profiliranja u simbol ideološke borbe na desnici, pri čemu je mučeničkoj aureoli metkovskog dvojca zacijelo pridonijelo i otvoreno prozivanje u Europskom parlamentu, moguće i uz poguranac vjernih im saveznika iz SDP-a. Sve to s ciljem preuzimanja labilnog biračkog tijela ispuhanog domovinskog balona, izrazito podložnog manipulacijama utemeljenim na simbolima i pustim riječima nauštrb djela. U drugu ruku, pokazavši se najpouzdanijim i najposlušnijim sijačem razdora i kaosa među površnijim biračima tradicionalnog svjetonazora, Most se svidio gospodarima iz sjene, koji, pak, naravno, više drže do djela nego do riječi. Oni nesumnjivo znaju cijeniti što Most u posvećenosti tipično ljevičarskoj, rušilačkoj anti-sistemskoj agendi nadilazi svu nominalnu ljevicu, uključujući i Radničku frontu. To se najbolje ogleda u opstrukciji borbe protiv stoljetne zdravstvene ugroze. Prethodno spremno stajući iza svake Milanovićeve korona nebuloze, Most sad na temu prava na državne potpore u kontekstu korone pod krinkom borbe protiv diskriminacije promiče ljevičarski princip egalitarizma suprotstavljen načelu supsidijarnosti i pojedinačne odgovornosti. Istodobno se ne srami stati na branik kvazi-liberalne borbe za sitne interese još sitnijih poduzetnika, i pod cijenu da se otpili čitava propulzivna gospodarska grana o kojoj umnogome ovisi zdravlje državnih financija. Možemo ipak nije ni izbliza toliko radikalno i društveno neodgovorno, i u tomu je, mora se priznati, doista jedina bitna razlika između njih i Mosta.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari