Pratite nas

Priče

Ima nešto u tom moru

Objavljeno

na

Čovjek je kao val što traži svoju obalu. Čežnja ga vodi do uvale gdje će jednom zapljusnuti, zapjeniti se i utihnuti. Al’ svaki val kao da zna gdje ide i zašto, kao da točno zna kad treba prestati.

Zna li čovjek? Je li ista obala mjesto i nastanka i prestanka? Ne znam za val, ali sigurna sam da za čovjeka je. Netko te s obale spustio u plavetnilo da upoznaš svijet. Život tvoj su pučine i kopna. Svaki otok nova je godina, novo razdoblje. Zadržiš se malo. Upoznaš ljude, proživiš trenutke, osunčaš, promrzneš i odeš. Vrijeme je da kreneš. Tko zna koliko te još otoka na tvom putu čeka. Tvoj pogled ne može obuhvatiti tu daljinu. Odlaziš i koliko ti god bilo teško rastati se, ti znaš da cijeli otok ne može poći s tobom.

Poneseš tek pokoji balončić pjene, malo pijeska i koje zrno soli. To su iskustva i uspomene, koje te čine većim i moćnijim. Neki su ljudi zamočili ruke u tvoju dubinu, zaplesali u tvom plićaku i zapjenili tvoju dušu. To su prijatelji. Oni će krenuti s tobom, jer jedan val nikad ne ide sam. Možda ćete se morati negdje razdvojiti, ali dok god plovite znaš da ćete se opet negdje sresti. Hoćete, jer pravi se prijatelji uvijek sretnu. A na jednom otoku sigurno te čeka val s kojim ćeš ploviti sve do one obale. Plovi i voli. Kako je lijepo znati gdje pripadaš. Živjeti kao izletnik, a ne k’o lutalica. Gubiti se u daljinama, bježati od sebe samoga, udarati o klisurine svojih ograničenja, ali opet na kraju znati kojim putem do cilja.

A što s onima koji ne znaju? Koji lutanje nazivaju slobodom i tako pravdaju svoju izgubljenost. Riječ sloboda se u posljednje vrijeme sve češće koristi, ali to me ne brine. Brine me to što dobiva sve čudnije definicije. Sloboda je stanje duha, a ne samo volja tijela. Bar ja tako mislim. I ovo nije definicija već iskustvo. Svi mi često zalutamo, netko više, netko manje. Ali moramo se vraćati svome izvoru. Moramo ga tražiti neiscrpno. Ljudi koji su pronašli svoju obalu stoje ko svjetionici na našim pučinama. Oni su simboli vjere i putokazi života. Možemo i mi to nekome biti. Onima koji lutaju više od nas, trebamo pružiti ruku spasa, a ne ih zagnjuriti još dublje da zamute pogled i još opterećeniji ne znaju dalje. A nekad je dovoljan samo pogled.

Pa kad ti netko kaže:”Da me bar više ljudi gleda kao ti”, shvatiš da ono što je tebi malo nekome puno znači. Možda ga ne može spasiti, ali na trenutak će barem utješiti. Dok je osuda najteži kamen koji vuče na dno. Odbacimo ga. I tako plovimo mi kroz ovaj svijet, kroz oluje i bonace tražeći sebe. A onaj Netko, što te ispustio, tamo na obali te čeka raširenih ruku. Vrati se. Tu pripadaš. Tu ćeš umoran od puta zapljusnuti, još jednom se zapjeniti i utihnuti. Budi izletnik, a ne lutalica. Lutalice trebaju izborne kampanje, izletnici znaju kome daju svoj glas.

Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Ps 62, 2

Ivana Ivanković

www.frama-hercegovina.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari