Pratite nas

Priče

Ima nešto u tom moru

Objavljeno

na

Čovjek je kao val što traži svoju obalu. Čežnja ga vodi do uvale gdje će jednom zapljusnuti, zapjeniti se i utihnuti. Al’ svaki val kao da zna gdje ide i zašto, kao da točno zna kad treba prestati.

Zna li čovjek? Je li ista obala mjesto i nastanka i prestanka? Ne znam za val, ali sigurna sam da za čovjeka je. Netko te s obale spustio u plavetnilo da upoznaš svijet. Život tvoj su pučine i kopna. Svaki otok nova je godina, novo razdoblje. Zadržiš se malo. Upoznaš ljude, proživiš trenutke, osunčaš, promrzneš i odeš. Vrijeme je da kreneš. Tko zna koliko te još otoka na tvom putu čeka. Tvoj pogled ne može obuhvatiti tu daljinu. Odlaziš i koliko ti god bilo teško rastati se, ti znaš da cijeli otok ne može poći s tobom.

Poneseš tek pokoji balončić pjene, malo pijeska i koje zrno soli. To su iskustva i uspomene, koje te čine većim i moćnijim. Neki su ljudi zamočili ruke u tvoju dubinu, zaplesali u tvom plićaku i zapjenili tvoju dušu. To su prijatelji. Oni će krenuti s tobom, jer jedan val nikad ne ide sam. Možda ćete se morati negdje razdvojiti, ali dok god plovite znaš da ćete se opet negdje sresti. Hoćete, jer pravi se prijatelji uvijek sretnu. A na jednom otoku sigurno te čeka val s kojim ćeš ploviti sve do one obale. Plovi i voli. Kako je lijepo znati gdje pripadaš. Živjeti kao izletnik, a ne k’o lutalica. Gubiti se u daljinama, bježati od sebe samoga, udarati o klisurine svojih ograničenja, ali opet na kraju znati kojim putem do cilja.

A što s onima koji ne znaju? Koji lutanje nazivaju slobodom i tako pravdaju svoju izgubljenost. Riječ sloboda se u posljednje vrijeme sve češće koristi, ali to me ne brine. Brine me to što dobiva sve čudnije definicije. Sloboda je stanje duha, a ne samo volja tijela. Bar ja tako mislim. I ovo nije definicija već iskustvo. Svi mi često zalutamo, netko više, netko manje. Ali moramo se vraćati svome izvoru. Moramo ga tražiti neiscrpno. Ljudi koji su pronašli svoju obalu stoje ko svjetionici na našim pučinama. Oni su simboli vjere i putokazi života. Možemo i mi to nekome biti. Onima koji lutaju više od nas, trebamo pružiti ruku spasa, a ne ih zagnjuriti još dublje da zamute pogled i još opterećeniji ne znaju dalje. A nekad je dovoljan samo pogled.

Pa kad ti netko kaže:”Da me bar više ljudi gleda kao ti”, shvatiš da ono što je tebi malo nekome puno znači. Možda ga ne može spasiti, ali na trenutak će barem utješiti. Dok je osuda najteži kamen koji vuče na dno. Odbacimo ga. I tako plovimo mi kroz ovaj svijet, kroz oluje i bonace tražeći sebe. A onaj Netko, što te ispustio, tamo na obali te čeka raširenih ruku. Vrati se. Tu pripadaš. Tu ćeš umoran od puta zapljusnuti, još jednom se zapjeniti i utihnuti. Budi izletnik, a ne lutalica. Lutalice trebaju izborne kampanje, izletnici znaju kome daju svoj glas.

Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Ps 62, 2

Ivana Ivanković

www.frama-hercegovina.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari