Pratite nas

Kolumne

Imaju li sve žrtve pravo na sjećanje na Svi svete i Dušni dan? Imaju li pravo na dostojno obilježje i pijetet?

Objavljeno

na

foto: Rama-Prozor.info

NARAVNO DA IMAJU, ALI MNOGIMA JE USKRAĆENO

Svi sveti je dan spomena na kršćanske mučenike, a slavi se još od 4. stoljeća,

Dušni dan je je nastao inicijativom benediktinskog opata Sv. Odilona 998.godine, a Vatikan ga je potvrdio 1311. godine.Na taj dan služe se mise za spas i pokoj duša umrlih.

Običaj je na dan Svi Sveti uređivanje i posjećivanje groblja, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na grobovima pokojnih članova obitelji. prijatelja, poznanika i velikana.

Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama, jer svijetlost svijeća umrlim dušama osvjetljava put i daje toplinu u mraku.

Nažalost mnoge obitelji ni na taj dan nemaju gdje upaliti svijeću za svoje pokojnike, jer ni  ne znaju gdje su izgubili život i gdje im kosti počivaju.

Hrvatski narod je kroz svoju tisućljetnu povijest stalno suočen sa agresijom na njegovu zemlju i njegove domove. Dok su pojedini krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlasti hrvatski su mladići bivali novačeni u tuđinsku vojsku i ginuli za kraljeve i careve.

PRVI SVJETSKI RAT

U 1.svjetskom ratu boreći se na strani Austro-Ugarske,  Hrvati su se uglavnom ratovali u Galiciji  (protiv Rusije) i na Soči  (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. Veliki dio poginulih ostavio je svoje kosti u tuđini, neobilježenih grobova, bez imena i oznaka u Galiciji, na Soči i drugim bojištima! Njihovi bližnji nemaju gdje zapaliti svijeće, ni donijeti cvjetak.

“Cijelo stoljeće nije se znalo gdje su  razasute kosti, desetaka tisuća poginulih domobrana, tog topovskog mesa koje će diljem fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije. Utoliko je važnije, a gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glybivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika na istočnom bojištu. U spomen na njih, pripadnike 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, sve ove godine uzdizali su se križevi sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, no njihova imena sve do danas – upravo kad svijet obilježava 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata – nisu bila poznata.”

Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo postavili su  ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i hrvati, 1916.-1917.”

VIRIBUS UNITIS

A u noći sa 31.listopada 2018, na 1.studeni 2018. godine u pulskoj luci otišlo je na morsko dno oko 400 mornara, uglavnom Hrvata, koji su potopljeni sa brodom Viribus Unitis, nakon što su ga talijanski diverzanti minirali. Sa admiralskim brodom, na kojem se vijorila  hrvatska trobojnica, otišao je na dno mora i admiral Janko Vuković Potkapelski. Svega mjesec dana austro-ugarska flota bila je pod hrvatskim stijegom. U Istru, dio  Primorja i Dalmacije  ušli su  Talijani, a ostali dio “kao guske u magli ” ušao je u državu SHS. Ni ovim mornarima ne znaju se imena, nisu se vratili svojim obiteljima. Jedino se pojedine udruge sjete baciti vijenac cvijeća u more, u znak sjećanje na njihovu žrtvu.

DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE

Drugi svjetski rat donijeo je nove žrtve hrvatskom narodu. Podijeljene  između partizanskih, ustaških, fašističkih i nacističkih. Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neljudskost  i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne, kao što je primjerice bio slučaj sa najmanje nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata. No žrtve savezničkih bombardiranja često su u jugoslavenskim iskazima žrtava rata označene kao žrtve nacističkog odnosno fašističkog terora.

Jugoslavenski režim manipulirao je brojem žrtava, radi ratne odštete, propagande, sve sa ciljem učvršćivanja  vlasti i homogeniziranja naroda. Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu poslani su podatci da je u logoru Jasenovac do potkraj 1943. ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, zatim Židova, Roma i Hrvata. Tako je neutemeljena procjena ušla i u međunarodni optjecaj i postala odrednicom za sva kasnija preuveličavanja žrtava logora Jasenovac. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., Sastavljeno  bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika koje kakvih komisija , nevjerojatnih pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, osnova  je na kojoj  se zasniva mit o logoru Jasenovac. Prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. u logorima NDH život je izgubilo 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927. Prema, podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 89.851 osoba. No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja.

Manipuliranje žrtvama nastavlja se do današnjeg dana. Po popisima u logoru Jasenovac žrtve su viktimizirane više puta, jer su poginule i umrle daleko od Jasenovca i opet stavljene na popis stradalih u Jasenovcu. To je nedopuštena ponovna viktimizacija žrtava.

Jugoslavenski je režim krajnje neljudski, licemjerno, lažljivo , pokvareno i nepravedno, manipulirao sa brojem žrtava u 2.svjetskom ratu na području Jugoslavije do brojke od 1,7 milijuna žrtava. Međutim uspoređujući popise stanovništva prije i nakon rata, srpski se nacionalni korpus uopće nije smanjio, dok je hrvatski znatno izgubio na brojnosti.  Prikrivanje stvarnoga broja žrtava pogodovalo je politici njihova stalnog uvećavanja kao podlozi za tezu o stalnoj životnoj ugroženosti Srba zbog »urođene genocidnosti« Hrvata.

Konačni popis žrtava je bio dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milijun poginulih (zajedno s poginulim pripadnicima kvislinških postrojbi). Zbog iznenađenja “malenim” brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu. Popis iz 1964  odmah je po dovršetku bio proglašen državnom tajnom tako da je postao gotovo potpuna nepoznanica za stanovnike Jugoslavije. Prvi put će izaći u javnost 1989. godine u časopisu Danas.[16]hr.wikipedia.org/…/Demografski_gubici_Jugoslavije_u_Drugom_svjetskom_ratu

Englezi su  predajom na Bleiburga u svibnju 1945.godine, Titovoj vojsci mnoštvo civila i vojnika različitih postrojbi, a ne samo ustaša, prekršili Treću Ženevsku konvenciju o statusu ratnih zarobljenika i odgovorni su za masovne likvidacije. Znaju oni to veoma dobro, jer su produžili tajnost dokumenata sa Bleiburga, za još 20 godina, dok svi sudionici ne umru.

Trećom Ženevskom konvencijom status ratnih zarobljenika priznat je i civilima (u slučaju zarobljavanja), koji prate oružane snage,  iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao i članovima posada trgovačke mornarice i civilnog zrakoplovstva. Pored ovih osoba status ratnih zarobljenika imaju i pripadnici oružanih snaga okupiranih zemalja ukoliko okupator odluči da pristupi njihovom interniranju.

Cijelim putem po Sloveniji , prema Hrvatskoj otkrivaju se nakon 70- godišnje šutnje, stravični zločini počinjeni u osvetničkoj misiji po izravnom naređenju Josipa Broza Tita. Napunjeni su rudnici, rovovi sa likvidiranim  ljudima, koje se mjeri u desecima tisuća.

Citiram dio članka ;hhttp://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-deluttp://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-delu

“Kad se Veliki zločin primakao kraju, Tito je odlučio da napusti Beograd i da razvoj događaja prati iz Zagreba. Pet dana je svakodnevno primao izveštaje o masovnim likvidacijama u Sloveniji, petog je, povodom svog iskontruisanog rođendana, 25. maja, primio prvu štafetu mladosti, a šestog se uputio u Kumrovec. Da radost zbog onoga što se desilo prvo podeli sa svojim zemljacima:

Mi smo zemlju očistili ne samo od njemačkih osvajača, nego i od domaćih izroda – kaže on 26. maja 1945.

Nekoliko sati kasnije na Kongresnom trgu u Ljubljani bio je još konkretniji:

Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći – govorio je on hiljadama ljudi s terase Ljubljanskog univerziteta.

Posle mitinga, Titu je u Ljubljani priređen svečani ručak.

Sve ono što se tih dana događalo širom Slovenije, “stvari je izbliza pratio” Josip Broz.

– Novine iz tog perioda, kao što su “Slovenski poročevalec”, “Ljudska pravica”, potvrđuju da je Tito neprestano boravio u Ljubljani od 24. maja do 1. juna, što je dakako veoma indikativno – veli dr Ferenc. “Tito i Ranković u Mariboru i Celju”, “Tito i Ranković u Gorenjskoj”… samo su neki od naslova iz tog vremena. Obilazili su dakle teren, s njima je bio i slovenački šef Ozne Ivan Maček Matija. I nema sumnje da su razgovarali o tome. Šta su se, pak, dogovorili, za sada se ne zna. Nema pisanih tragova. No, ako se, pak, uzme u obzir Titov govor od 26. maja u Ljubljani, stvari su mnogo jasnije. Govor je objavljen na prvoj strani lista “Slovenski poročevalec” (novine Oslobodilne fronte Slovenije) od 27. maja 1945. pod naslovom preko cijele strane “Dostojno ćemo braniti i odbraniti svoje tekovine”.

“Što se tiče onih izdajnika”, rekao je Tito, “koji su bili u svojoj državi, u svakom narodu posebno, to je stvar prošlosti… Samo manjem dijelu izdajica je uspjelo pobjeći pod okriljem pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina više nikada neće ugledati naše divne planine, cvjetna polja. Ako bi se ipak to dogodilo, biće veoma kratkog vijeka”…”

kardelj

Ljudi su ubijani i bacani  u rudnike -Huda i mnoge druge jame  po  Sloveniji , fojbe u Istri , samo da se zamete svaki trag. Znači da su znali da čine teško kazneno djelo protiv čovječnosti, kada su za sobom pomno zatirali tragove. Tim žrtvama nema tko upaliti svijeću.ni donijeti cvijeće.

DOMOVINSKI RAT

Ne bi bilo Srebrenice, ni Vukovara, ni Škabrnje, ni mnogih drugih mjesta, da su zločinci iz 1945. kažnjeni!

Stravični zločini počinjeni u Domovinskom ratu 1991-1995 izravna su posljedica nekažnjenih zločina počinjenih poslije završetka  2. svjetskog rata  od strane yugokomunista, pod izravnom Titovom kontrolom. Čak su bili i ubrzavani!!!

Yugokomunistički duh nekažnjenih zločina protegnuo se i na zločine počinjene u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj, gdje hrvatsko Pravosuđe ni nakon 27 godina nije ” uspjelo ” kazniti počinitelje. Nečovječno. stramotno, nemoralno i nepojmljivo u 21.stoljeću!

Hrvatske žrtve srbočetničke agresije, potpomognute sa JNA,  nemaju jednak tretman sa partizanskim žrtvama počinjenim od strane Ustaškog režima. 

Izraziti primjer je Ploča poginulih pripadnika HOS-a koja je morala biti izmještena. Nesrazmjer velikog kamenog cvijeta Jasenovca i male ploče na zidu zgrade vrtića u Jasenovcu simbolično pokazuje nesrazmjer borbe Davida i Golijata. Gdje je Hrvatska David, koja je uspjela pobjediti Golijata Srbiju i JNA koja je bila 3. armija po snazi u Europi!

Iza Domovinskog rata ostala je još  uvijek nepoznata sudbina 1.508 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 414 smrtno stradalih osoba, po podacima Ministarstva branitelja! Ni tim žrtvama nema se gdje zapaliti svijeća i donijeti cvijetak!

Hrvatske” političke elite” nažalost, još  uvijek su  yugokomunističkog mentaliteta, sakrivanja komunističkih i  srbočetničkih  zločina ili njihovog umanjivanja,  umjesto da stoje čvrsto na poziciji njihova otkrivanja i javne osude!

ZLOČIN JE ZLOČIN MA TKO DA GA JE POČINIO, I SVAKA ŽRTVA ZASLUŽUJE PIETET I POKOJ VJEČNI U MIRU GOSPODNJEM.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari