Pratite nas

Kolumne

Imaju li sve žrtve pravo na sjećanje na Svi svete i Dušni dan? Imaju li pravo na dostojno obilježje i pijetet?

Objavljeno

na

foto: Rama-Prozor.info

NARAVNO DA IMAJU, ALI MNOGIMA JE USKRAĆENO

Svi sveti je dan spomena na kršćanske mučenike, a slavi se još od 4. stoljeća,

Dušni dan je je nastao inicijativom benediktinskog opata Sv. Odilona 998.godine, a Vatikan ga je potvrdio 1311. godine.Na taj dan služe se mise za spas i pokoj duša umrlih.

Običaj je na dan Svi Sveti uređivanje i posjećivanje groblja, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na grobovima pokojnih članova obitelji. prijatelja, poznanika i velikana.

Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama, jer svijetlost svijeća umrlim dušama osvjetljava put i daje toplinu u mraku.

Nažalost mnoge obitelji ni na taj dan nemaju gdje upaliti svijeću za svoje pokojnike, jer ni  ne znaju gdje su izgubili život i gdje im kosti počivaju.

Hrvatski narod je kroz svoju tisućljetnu povijest stalno suočen sa agresijom na njegovu zemlju i njegove domove. Dok su pojedini krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlasti hrvatski su mladići bivali novačeni u tuđinsku vojsku i ginuli za kraljeve i careve.

PRVI SVJETSKI RAT

U 1.svjetskom ratu boreći se na strani Austro-Ugarske,  Hrvati su se uglavnom ratovali u Galiciji  (protiv Rusije) i na Soči  (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. Veliki dio poginulih ostavio je svoje kosti u tuđini, neobilježenih grobova, bez imena i oznaka u Galiciji, na Soči i drugim bojištima! Njihovi bližnji nemaju gdje zapaliti svijeće, ni donijeti cvjetak.

“Cijelo stoljeće nije se znalo gdje su  razasute kosti, desetaka tisuća poginulih domobrana, tog topovskog mesa koje će diljem fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije. Utoliko je važnije, a gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glybivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika na istočnom bojištu. U spomen na njih, pripadnike 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, sve ove godine uzdizali su se križevi sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, no njihova imena sve do danas – upravo kad svijet obilježava 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata – nisu bila poznata.”

Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo postavili su  ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i hrvati, 1916.-1917.”

VIRIBUS UNITIS

A u noći sa 31.listopada 2018, na 1.studeni 2018. godine u pulskoj luci otišlo je na morsko dno oko 400 mornara, uglavnom Hrvata, koji su potopljeni sa brodom Viribus Unitis, nakon što su ga talijanski diverzanti minirali. Sa admiralskim brodom, na kojem se vijorila  hrvatska trobojnica, otišao je na dno mora i admiral Janko Vuković Potkapelski. Svega mjesec dana austro-ugarska flota bila je pod hrvatskim stijegom. U Istru, dio  Primorja i Dalmacije  ušli su  Talijani, a ostali dio “kao guske u magli ” ušao je u državu SHS. Ni ovim mornarima ne znaju se imena, nisu se vratili svojim obiteljima. Jedino se pojedine udruge sjete baciti vijenac cvijeća u more, u znak sjećanje na njihovu žrtvu.

DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE

Drugi svjetski rat donijeo je nove žrtve hrvatskom narodu. Podijeljene  između partizanskih, ustaških, fašističkih i nacističkih. Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neljudskost  i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne, kao što je primjerice bio slučaj sa najmanje nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata. No žrtve savezničkih bombardiranja često su u jugoslavenskim iskazima žrtava rata označene kao žrtve nacističkog odnosno fašističkog terora.

Jugoslavenski režim manipulirao je brojem žrtava, radi ratne odštete, propagande, sve sa ciljem učvršćivanja  vlasti i homogeniziranja naroda. Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu poslani su podatci da je u logoru Jasenovac do potkraj 1943. ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, zatim Židova, Roma i Hrvata. Tako je neutemeljena procjena ušla i u međunarodni optjecaj i postala odrednicom za sva kasnija preuveličavanja žrtava logora Jasenovac. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., Sastavljeno  bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika koje kakvih komisija , nevjerojatnih pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, osnova  je na kojoj  se zasniva mit o logoru Jasenovac. Prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. u logorima NDH život je izgubilo 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927. Prema, podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 89.851 osoba. No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja.

Manipuliranje žrtvama nastavlja se do današnjeg dana. Po popisima u logoru Jasenovac žrtve su viktimizirane više puta, jer su poginule i umrle daleko od Jasenovca i opet stavljene na popis stradalih u Jasenovcu. To je nedopuštena ponovna viktimizacija žrtava.

Jugoslavenski je režim krajnje neljudski, licemjerno, lažljivo , pokvareno i nepravedno, manipulirao sa brojem žrtava u 2.svjetskom ratu na području Jugoslavije do brojke od 1,7 milijuna žrtava. Međutim uspoređujući popise stanovništva prije i nakon rata, srpski se nacionalni korpus uopće nije smanjio, dok je hrvatski znatno izgubio na brojnosti.  Prikrivanje stvarnoga broja žrtava pogodovalo je politici njihova stalnog uvećavanja kao podlozi za tezu o stalnoj životnoj ugroženosti Srba zbog »urođene genocidnosti« Hrvata.

Konačni popis žrtava je bio dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milijun poginulih (zajedno s poginulim pripadnicima kvislinških postrojbi). Zbog iznenađenja “malenim” brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu. Popis iz 1964  odmah je po dovršetku bio proglašen državnom tajnom tako da je postao gotovo potpuna nepoznanica za stanovnike Jugoslavije. Prvi put će izaći u javnost 1989. godine u časopisu Danas.[16]hr.wikipedia.org/…/Demografski_gubici_Jugoslavije_u_Drugom_svjetskom_ratu

Englezi su  predajom na Bleiburga u svibnju 1945.godine, Titovoj vojsci mnoštvo civila i vojnika različitih postrojbi, a ne samo ustaša, prekršili Treću Ženevsku konvenciju o statusu ratnih zarobljenika i odgovorni su za masovne likvidacije. Znaju oni to veoma dobro, jer su produžili tajnost dokumenata sa Bleiburga, za još 20 godina, dok svi sudionici ne umru.

Trećom Ženevskom konvencijom status ratnih zarobljenika priznat je i civilima (u slučaju zarobljavanja), koji prate oružane snage,  iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao i članovima posada trgovačke mornarice i civilnog zrakoplovstva. Pored ovih osoba status ratnih zarobljenika imaju i pripadnici oružanih snaga okupiranih zemalja ukoliko okupator odluči da pristupi njihovom interniranju.

Cijelim putem po Sloveniji , prema Hrvatskoj otkrivaju se nakon 70- godišnje šutnje, stravični zločini počinjeni u osvetničkoj misiji po izravnom naređenju Josipa Broza Tita. Napunjeni su rudnici, rovovi sa likvidiranim  ljudima, koje se mjeri u desecima tisuća.

Citiram dio članka ;hhttp://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-deluttp://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-delu

“Kad se Veliki zločin primakao kraju, Tito je odlučio da napusti Beograd i da razvoj događaja prati iz Zagreba. Pet dana je svakodnevno primao izveštaje o masovnim likvidacijama u Sloveniji, petog je, povodom svog iskontruisanog rođendana, 25. maja, primio prvu štafetu mladosti, a šestog se uputio u Kumrovec. Da radost zbog onoga što se desilo prvo podeli sa svojim zemljacima:

Mi smo zemlju očistili ne samo od njemačkih osvajača, nego i od domaćih izroda – kaže on 26. maja 1945.

Nekoliko sati kasnije na Kongresnom trgu u Ljubljani bio je još konkretniji:

Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći – govorio je on hiljadama ljudi s terase Ljubljanskog univerziteta.

Posle mitinga, Titu je u Ljubljani priređen svečani ručak.

Sve ono što se tih dana događalo širom Slovenije, “stvari je izbliza pratio” Josip Broz.

– Novine iz tog perioda, kao što su “Slovenski poročevalec”, “Ljudska pravica”, potvrđuju da je Tito neprestano boravio u Ljubljani od 24. maja do 1. juna, što je dakako veoma indikativno – veli dr Ferenc. “Tito i Ranković u Mariboru i Celju”, “Tito i Ranković u Gorenjskoj”… samo su neki od naslova iz tog vremena. Obilazili su dakle teren, s njima je bio i slovenački šef Ozne Ivan Maček Matija. I nema sumnje da su razgovarali o tome. Šta su se, pak, dogovorili, za sada se ne zna. Nema pisanih tragova. No, ako se, pak, uzme u obzir Titov govor od 26. maja u Ljubljani, stvari su mnogo jasnije. Govor je objavljen na prvoj strani lista “Slovenski poročevalec” (novine Oslobodilne fronte Slovenije) od 27. maja 1945. pod naslovom preko cijele strane “Dostojno ćemo braniti i odbraniti svoje tekovine”.

“Što se tiče onih izdajnika”, rekao je Tito, “koji su bili u svojoj državi, u svakom narodu posebno, to je stvar prošlosti… Samo manjem dijelu izdajica je uspjelo pobjeći pod okriljem pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina više nikada neće ugledati naše divne planine, cvjetna polja. Ako bi se ipak to dogodilo, biće veoma kratkog vijeka”…”

kardelj

Ljudi su ubijani i bacani  u rudnike -Huda i mnoge druge jame  po  Sloveniji , fojbe u Istri , samo da se zamete svaki trag. Znači da su znali da čine teško kazneno djelo protiv čovječnosti, kada su za sobom pomno zatirali tragove. Tim žrtvama nema tko upaliti svijeću.ni donijeti cvijeće.

DOMOVINSKI RAT

Ne bi bilo Srebrenice, ni Vukovara, ni Škabrnje, ni mnogih drugih mjesta, da su zločinci iz 1945. kažnjeni!

Stravični zločini počinjeni u Domovinskom ratu 1991-1995 izravna su posljedica nekažnjenih zločina počinjenih poslije završetka  2. svjetskog rata  od strane yugokomunista, pod izravnom Titovom kontrolom. Čak su bili i ubrzavani!!!

Yugokomunistički duh nekažnjenih zločina protegnuo se i na zločine počinjene u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj, gdje hrvatsko Pravosuđe ni nakon 27 godina nije ” uspjelo ” kazniti počinitelje. Nečovječno. stramotno, nemoralno i nepojmljivo u 21.stoljeću!

Hrvatske žrtve srbočetničke agresije, potpomognute sa JNA,  nemaju jednak tretman sa partizanskim žrtvama počinjenim od strane Ustaškog režima. 

Izraziti primjer je Ploča poginulih pripadnika HOS-a koja je morala biti izmještena. Nesrazmjer velikog kamenog cvijeta Jasenovca i male ploče na zidu zgrade vrtića u Jasenovcu simbolično pokazuje nesrazmjer borbe Davida i Golijata. Gdje je Hrvatska David, koja je uspjela pobjediti Golijata Srbiju i JNA koja je bila 3. armija po snazi u Europi!

Iza Domovinskog rata ostala je još  uvijek nepoznata sudbina 1.508 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 414 smrtno stradalih osoba, po podacima Ministarstva branitelja! Ni tim žrtvama nema se gdje zapaliti svijeća i donijeti cvijetak!

Hrvatske” političke elite” nažalost, još  uvijek su  yugokomunističkog mentaliteta, sakrivanja komunističkih i  srbočetničkih  zločina ili njihovog umanjivanja,  umjesto da stoje čvrsto na poziciji njihova otkrivanja i javne osude!

ZLOČIN JE ZLOČIN MA TKO DA GA JE POČINIO, I SVAKA ŽRTVA ZASLUŽUJE PIETET I POKOJ VJEČNI U MIRU GOSPODNJEM.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari