Connect with us

Komentar

Imaju li Turci neki svoj “memorandum SANU-a”?

Published

on

Izjavom o genocidu nad Armencima, papa Franjo izazvao bijes Turske i buru na svjetskoj političkoj sceni

Turska je, očekivano, odmah povukla svog veleposlanika pri Sv. Stolici, što je svojevrsni presedan za vatikansku državu i diplomaciju kojoj je temeljni zadatak spajati, a ne razdvajati.

Slaveći misu uz 100. obljetnicu Velikog zla (Metz Yeghern) – ubojstva milijun i pol Armenaca – papa Franjo je izazvao pravu buru na svjetskoj političkoj i medijskoj sceni, piše Nikica Gović (Dnevno.hr)

Pokolj nevinih ljudi koji se dogodio 1915. i 1916., u smiraj Otomanskog carstva, Papa je nazvao ”prvim genocidom dvadesetog stoljeća kojim je pogođen armenski narod, prvi kršćanski narod, u kojem su ubijani svećenici, žene, djeca, muškarci, starci, čak i bolesnici”. Tijekom mise armenskog sveca Grgura iz Nareka Papa je proglasio naučiteljem Crkve, a misu je slavio u zajedništvu s Nersesom Bedrosom XIX. – patrijarhom Armenske katoličke crkve. Na misi je bio i armenski predsjednik Serzh Sargasyan. Bez obzira što je pokolj i progon Armenaca u vremenu Prvog svjetskog rata već činjenično poznata tragedija, upravo zbog suzdržanosti oko riječi ”genocid”, te reakcije glavnog tajnika UN-a, koji je Papine riječi demantirao kazavši da je ”ubijanje Armenaca strašan zločin, ali ne i genocid, jer ”činjenice još nisu utvrđene” valja podsjetiti ukratko što se tada dogodilo.

Rusija i Turska su ušle u Prvi svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. Početkom 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronte (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema pustinjama Sirije i Mezopotamije, uz zabranu uzimanja hrane i vode, kako bi u pustinji što prije umrli, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci. Taj dan se ujedno bilježi i kao službeni početak masovnih pogroma u kojima su po naređenju ondašnjih turskih vlasti, tj revolucionarne organizacije “Mlada Turska”, Armenci masovno umirali od iscrpljenosti, tortura i bolesti.

Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili u zapadne zemlje.

Imaju li Turci neki svoj “memorandum SANU-a”?

Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom. Stoga izjava glavnog tajnika u odnosu na ”spornu rečenicu” u Papinoj propovijedi pomalo čudi, jer stav o genocidu u svojim su izvješćima 1985. i 1986. zauzeli i Ujedinjeni narodi, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i danas tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici “otišli malo predaleko” i da je bila riječ o ”jačoj represiji u okviru građanskog rata”. To tumače činjenicom prema kojoj su se Armenci prikolnili ruskim postrojbama koje su počinile invaziju na Tursku početkom Prvog svjetskog rata. Turska se također poziva na arhivsku građu Generalštaba iz tog vremena u kojoj se tvrdi da su ”armenske bande” od 1910. do 1922. ubile 524.000 Turaka. Odnosno, Turci se žele prikazati, ne kao počinitelji zločina, već kao ”žrtve armenskog genocida”. Uvijek kad se sjetim tih rasprava, prva mi je pomisao imaju li Turci neki svoj “memorandum SANU-a” za Armeniju i međunarodnu zajednicu i njihove teze odmah bude asocijaciju na činjenicu da je Srbija bila pod njihovom vlašću četiri stoljeća, i da nosi neizbrisiv otomanski i genetski i mentalitetni trag koji je prepoznatljiv u svemu, pa i u izvrtanju povijesnih činjenica.

[ad id=”68099″]

Bilo kako bilo, neke su armenske organizacije poput ASALA-e u drugoj polovici 20 stoljeća terorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav. Što, dakako, nije bio dobar put. Tursko priznanje genocida, prema studiji poznatog armenskog povjesničara Arama Simonijana, ne predstavlja samo pitanje povijesne istine, već – kako dobro zaključuje Simonijan – ima i izrazitu važnost za nacionalnu sigurnost.

Armenija i danas trpi posljedice genocida

Iako su Turska i Armenija 2009. godine uspostavile diplomatske odnose oni su krhki, opterećeni ključnim pitanjem – pitanjem nacionalne sigurnosti koje bez dvojbe glasi: može li Armenija imati povjerenje u svog susjeda koji nakon SAD-a raspolaže s najsnažnijom vojnom silom u okviru NATO saveza? Usto, Turska aktivno podržava Azarbajdžan u konfliktu u Nagorno-Karabahu, armenskoj enklavi kojoj vlada u Bakuu ne dopušta odcjepljenje i brani bilo kakvo političko povezivanje s Armenijom. Nedvojbeno je da armenski narod i dan danas trpi posljedice tog strašnog zločina koji ima sva svojstva genocida. U prvom je redu riječ o drastičnom demografskom padu, pa Armenaca danas u cijelome svijetu ima tek nešto više od četiri milijuna. Međunarodna zajednica znala je za te strašne događaje, ali – osim američkog veleposlanika – nije zapravo reagirao nitko. Ti stavovi se “raščišćavaju” u novom vremenu na različite načine. Njemački konzervativci CDU/CSU se od početka otvoreno protive ulasku Turske u Europsku uniju (pregovore počela istoga dana kad i Hrvatska, op.a). Turska je za lobiranje upotrijebila svoju veliku zajednicu u Njemačkoj i najviše što je postignuto na političkoj razini jesu rasprave u Odboru za vanjsku politiku i europska pitanja Bundestaga.

armenski-holokaust-100-godina-od-genocida

Njemačka – samo svjedok ili i sudionik u pokolju

Istodobno njemački povjesničari preispituju ulogu same Njemačke u pokolju Armenaca u Prvom svjetskom ratu kojeg Turska naziva ”građanskim sukobom”.

Dne 29. rujna 1916. njemački diplomat Gottlieb von Jagow izvijestio je Reichstag o strašnim događajima. Pisao je o masovnim likvidacijama i protjerivanju na području Anatolije odnosno Osmanskog carstva. Njemačko carstvo je tamo bilo kolonijalna sila i saveznik osmanske vlade, koja je godinu dana ranije otpočela masovne progone kršćana Armenaca. “Učinili smo sve što smo mogli”, tvrdio je Jagow pravdajući činjenicu da Njemačka ništa nije poduzela da to spriječi.

Da je njemačka carevina bila umiješana u deportacije Armenaca odavno je među povjesničarima bilo utvrđeno kao činjenica. Sporno im je bilo pitanje, kakvu je točno ulogu u tome Njemačka imala. Jesu li Nijemci bili samo svjedoci ili i sudionici? Prije nekoliko godina povjesničari okupljeni u Berlinu pokušali su dati odgovor na to pitanje. Za armenskog povjesničara Ashota Hayrunija sa Sveučilišta Erevan suodgovornost Njemačke nije upitna. Šutnja i hladno okretanje glave Nijemce čine suodgovornima. Njemačka vlada je nijemo promatrala kada je tadašnja osmanska vlada počela provedbu plana i progon Armenaca u Mezopotamiju. Čak se pozivala na nemiješanje, iako je o svemu bila dobro informirana.

Za povjesničarku Christin Pschichholz sa Sveučilišta u Potsdamu nema sumnje da je “njemačka vlada bila sveobuhvatno informirana o politici uništenja armenske populacije u Osmanskom carstvu”. To je njezin zaključak nakon proučavanja dokumenata Ministarstva vanjskih poslova. Marševi smrti, likvidacije i prinudni rad: njemački diplomati su do u detalje bilježili sve što se tamo događalo, što potvrđuje jedna depeša njemačkog veleposlanika u Istanbulu 7. srpnja 1915., koju je poslao tadašnjem kancelaru. U njoj je stajalo: “To je proklamirani cilj osmanlijske vlade da uništi armensku rasu na području Turskog carstva”. Rolf Holsfeld, iz Centra za istraživanje Lepsiushaus u Potsdamu, zaključuje: “Tvrdnja da se na teritoriju Osmanskog carstva 1915. i 1916. događao genocid je već više od 100 godina informacija za koju je njemačka vlada znala!”

SAD 1915. prosvjedovao protiv pokolja, ali danas izbjegava riječ genocid

SAD, svjetska velesila čiji je veleposlanik – u to vrijeme drukčijih interesa, kada ta velesila nije bila dio Otomanske alijanse koju je Carstvo formiralo s centralnim silama Njemačkom i Austro-Ugarskom protiv Rusije, Britanije i Francuske – jedini je prosvjedovao zbog tragedije armenskog naroda – danas, kao i Italija, izbjegava riječ genocid. Iako je Odbor za vanjsku politiku američkog Kongresa usvojilo rezoluciju kojom turski pokolj nad Armencima početkom 20. proglašava genocidom. Rezolucija je usvojena tijesnom većinom, 23 glasa za i 22 protiv, ali i to je bilo dovoljno za ogorčenu reakciju Turske. Turski veleposlanik u Washingtonu odmah je povučen u Ankaru na konzultacije. Turski ministar vanjskih poslova, a danas premijer, Ahmet Davutoglu je pred parlamentom u Ankari osudio odluku američkog Kongresa i izjavio da se suradnja “stavlja na kocku zbog sitničarenja”, a zastupnik u turskom parlamentu Kiniklioglu smatra da to nije posao Kongresa: “U osnovi, i Amerikanci bi se isto osjećali da mi usvojimo rezoluciju o pokolju Indijanaca. Mislim da nije na parlamentima da sude o prošlosti, osobito kada je riječ o bliskim saveznicima Amerike i kada već traje proces pomirenja Turske i Armenaca.” Bijeloj kući je ta rezolucija također pala teško i bilo bi joj milije da Kongres nije zabadao nos u delikatna pitanja saveznice, i zbog vojnih baza u Turskoj i zbog činjenice da im je preko Turske stizalo 70 posto opskrbe američkim jedinicama u Iraku. Tadašnja državna tajnica Hillary Clinton ukazala je na opasnost takve, iako neobvezujuće, rezolucije, upotrijebivši ofucanu floskulu o lošem utjecaju na proces pomirenja (kojeg nema, op.a). Predsjednik Obama je za kraj svoje europske turneje u prvom mandatu izabrao Tursku, i nije dopustio da mu hvaljenje turskih vlasti, posebice domaćina Erdogana, i dobro raspoloženje pokvare protuamerički prosvjedi u Ankari.

Pariz svoje odnose s Ankarom doveo na niske grane

Francuske je zemlja koja se najkonkretnije odredila prema genocidu protiv Armenaca. Donji dom francuskog parlamenta izglasao je 2006. ne rezoluciju, već zakon o kažnjavanju negiranja povijesnih genocida, među koje je uvrstio i turski genocid nad Armencima. Dogodilo se to u istome danu u kojem je Orhan Pamuk, turski književnik koji je u svojoj zemlji privođen i suđen zbog pisanja o turskom genocidu nad Armencima – dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pet godina poslije francuski Senat potvrdio je zakon koji je stupio na snagu. Vlada u Ankari odmah je zaprijetila ekonomskim sankcijama, istjerivanjem francuskog veleposlanika iz Turske, prekidom diplomatskih odnosa, i zatvaranjem luka za francuske ratne brodove. Odnosi partnera Turske i Francuske unutar NATO saveza su pali u duboku krizu i u krizi su i danas.

„Ovaj zakon je izraz diskriminacije i rasizma kao i neprijateljstva prema Turskoj! On je izraz jednog srednjovjekovnog mentaliteta!“, grmio je turski premijer, a danas predsjednik – Recep Tayyip Erdogan, iako nakon tjedana najava toga dana nije spominjao uvođenje konkretnih sankcija, već je izražavao nadu da će novi zakon na kraju ipak blokirati francuski Ustavni sud, što se nije dogodilo. ”Francuska od sada može zaboraviti na Tursku”, izjavio je ondašnji turski veleposlanik u Parizu Engin Solakoglu, kojeg je Turska odmah povukla u Ankaru na konzultacije.

Bilateralne odnose koji su stavljeni na led i koji se nisu do kraja ”odmrzli” ni danas pokušao je u okvirima normale zadržati ondašnji francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe i smiriti situaciju. „Želio bih apelirati na naše turske prijatelje da zadrže mir. Turska je jedna velika zemlja s velikom gospodarskom i političkom snagom i potreban nam je dobar međusobni odnos. Moramo vidjeti što će se sad dogoditi, no ja u svakom slučaju Turskoj pružam svoju ruku“, rekao je Juppe. Bivši, a nadam se i budući predsjednik Nicolas Sarkozy bio je konkretan i manje oprezan: „Genocid nad Armencima je povijesna činjenica. Turska je jedna velika zemlja koja bi u svakom slučaju trebala preispitati svoju povijest.“ Sarkozy, inače potomak Židova izbjeglih iz Mađarske, je naime i bio taj koji je pokrenuo lavinu i predložio uvođenje spomenutog zakona o genocidu. To i nije tako čudno, ne samo zbog njegova podrijetla i osjetljivosti na takve tragedije, već i zbog toga što u Francuskoj živi oko 500.000 osoba armenskog podrijetla, (najpoznatiji je bio glasoviti šansonjer Charles Aznavour).

Nakon Sarkozyja, papa Franjo prvi u govornom obliku upotrijebio riječ genocid

Papa Franjo je de facto prvi nakon Sarkozyja koji je u govornom obliku upotrijebio riječ genocid kad je turski pokolj Armenaca u pitanju. S tim da između poglavara Katoličke crkve i predsjednika jedne države postoje razlike kao između neba i zemlje, koje nije potrebno naglašavati ni posebno opisivati. Vatikan je jedna od 22 države koje u formi dokumenta (Francuska jedina u formi zakona) na temelju povijesnih činjenica priznaju genocid nad Armencima, ali jako paze poštujući diplomatske nijanse kad o tome govore. Bit će zanimljivo čuti hoće li Papa početkom lipnja u Sarajevu spomenuti genocid u Srebrenici (u propovijedi prošle nedjelje je spomenuo pojam Bosna) koji je sudski ozakonjen na Međunarodnom sudu pravde, a Srbija, do koje mu je slijedom uvriježene politike Sv. Stolice – stalo – je proglašena odgovornom da taj genocid nije spriječila. I dok zbog sudske odluke za srebrenički genocid nema nikakve prepreke da ga se naziva pravim imenom, armenski u međunarodnim odnosima ima drukčiju poziciju. Papa Franjo spominjući taj genocid nije rekao ništa jako novo. Sv. papa Ivan Pavao II. pojam genocid uveo je u dokumente Sv. Stolice 2000. godine, ali riječ nije upotrijebio u govornom obliku. Intelektualac, teolog koji je došao iz mučeničke Crkve, okružen jednako visokoobrazovanim suradnicima, u svakom trenutku je imao na umu da je kao biskup, kralj i prorok dužan u stavove Sv. Stolice uvesti istinu, ali jednako tako da kao poglavar države čija se vanjska politika i diplomatska služba temelji na evanđelju i postkoncilskim dokumentima koji promiču mir u zemljama, oproštenje i pomirenje, mora naći balans između nebeskog i zemaljskog. Turska je, što je očekivano, odmah povukla svog veleposlanika pri Sv. Stolici, što je svojevrsni presedan za vatikansku državu i diplomaciju kojoj je temeljni zadatak spajati, a ne razdvajati. Zamalo je to nedavno napravio i Meksiko slijedom također ishitrene Papine “eskapade” o ”meksikanizaciji Argentine”, ali je Papin ured za odnose s javnošću to nekako izgladio na način da je Franjo dao intervju meksičkoj televiziji.

Davutoglu izvrnuo smisao Papinih riječi

Turski premijer Davutoglu očekivano je izjavio: ”Očekujemo da vjerski vođe pozivaju na mir i izbjegavaju islamofobiju. Ova izjava utire put rastućem rasizmu u Europi i optužuje muslimane i Turke za kolektivni zločin. Trenutak u kojem je dana je pogrešan i neprikladan”. Naravno, prije svega je pogrešna ova Davutogluova izjava. Kao da slušam izjavu Tomislava Nikolića o Srebrenici ili Vukovaru. Izjava turskog premijera je puko izvrtanje teza i Papinih riječi koje u nijednom trenutku nisu bile usmjerene protiv islama niti su asocirale na rasizam, niti bi tako nešto bilo i u zadnjim Papinim primislima. Verbalna kvalifikacija pokolja Armenaca – na misi u spomen žrtvama na 100. godišnjicu tih krvavih događanja – kao genocida, samo je još jedna u nizu ishitrenih izjava pape Franje. Njegovi prethodnici – Benedikt XVI., sv. Ivan Pavao II. i ostali – bi na misi za žrtve nemilosrdnog istrjebljenja prvog kršćanskog naroda, koje bez dvojbe jest genocid – ali sudskim odlukama i nadležnim međunarodnim ekspertizama nije nazvano tim imenom – ”grmili” s dojmljivom propovijedi punoj dubokih misli koje bi se citirale i razmatrale. Ali bi, u skladu sa svojom službom i poslanjem Crkve, molili ponajprije za pravdu kao nužnost, pa za pokajanje počinitelja, pa za oproštenje, pa za pomirbu, pa za mir. Time bi ujedno upozoravali modernu Tursku da mora biti u stanju nositi se s vlastitom prošlosti. Moleći da i ta zemlja u odnosu na armenski holokaust smogne snage izgovoriti svoje povijesno ”mea culpa”.

Nikica Gović (Dnevno.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari