Pratite nas

Kultura

Imala sam i ja brata, veterana prošlog rata!

Objavljeno

na

Imala sam i ja brata
veterana prošlog rata,
sad mi oko suze lije,
srce tešku tugu krije!

A sjećam se kad je rođen
imala sam dvanaest ljeta,
bio je on za mene
najljepša beba svijeta.

Gledala sam kako raste,
nije više dijete bio,
kad ga zovnu Domovina
sve je svoje ostavio!

Ostavio našu majku,
ispratile su ga kiše,
kako pati Domovina
nije mogao gledat više!

Branio je Slavoniju
i vidio tu strahotu
samo vjera držala ga
i vodila u životu.

Kada došao je kući,
dočeka ga stara majka,
ali ne bi kao nekad,
nesta’ onog veseljaka!

Nema više onog smijeha,
nit je više pun života,
sve to negdje ukrao mu
rat i njegova strahota.

Svakog dana tonuo je,
sjećanje ga ratno stiže,
lomili ga noćni krici
pa na sebe ruku diže!

Kad ugleda stara majka
beživotno mlado tijelo,
da pođe za njim gore
i njeno je srce htjelo!

Da je uzme molila je
bez prestanka dragog Boga
dvi godine čekala je
na zagrljaj sina svoga!

Tamo gdje su oni sada,
nema suza niti boli,
tamo vlada samo ljubav
i tamo se samo voli!

Često dođu mi u misli
pa ne mogu tugu skriti,
kad nestane ovih suza,
sretni ćemo skupa biti!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Raspudić pjesmu je posvetio sestri jednog hrvatskog branitelja, koji je prošao slavonsko ratište i na žalost nije mogao izdržati svu tu strahotu kroz koju je prošao! Podigao je ruku na sebe! A koliko je samo ovakvih slučajeva? Koliko je Hrvatskih branitelja pokleklo, razočarani i ostavljeni na milost i nemilost?
Je li se ikada itko osim njihovih najbližih upitao : ZAŠTO ???

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Zagrebu održan Okrugli stol ‘Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine’

Objavljeno

na

Objavio

U napretkovom kulturnom centru u Zagrebu je 21. ožujka upriličen Okrugli stol pod nazivom “ Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine” a koji je organiziran u suradnji Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Udruge Hrvatsko zajedništvo. U najavi ovog događaja organizatori su napomenuli da se radi o znanstvenom skupu te da se isti ne organizira kao politički skup, nego je temeljna intencija bila pokušati mladima predočiti europske vrijednosti i upozoriti ih na neodrživost sadašnje opće situacije življenja na prostoru Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Napretkovog kulturnog centra prof. dr. Dražen Vikić-Topić uputio je pozdravnu riječ i preuzeo moderatorsku palicu, a svoja izlaganja iznijeli su:  dr. sc. Nediljko Matić, prof. dr. Pavo Barišić, mr.sc. Marija Šerić te akademik Mislav Ježić.

Predsjednik Napretkovog kiulturnog centra u Tagrebu pozdravljajući izlagače i okupljene goste nije zaboravio spomenuti kako je Napredak društvo koje je utemeljeno i na očuvanju hrvatskoga identiteta i kako je puno napravilo po tom pitanju. Također je kazao kako je  tema interesantna te da je Napredak otvoren i za druge teme te napomenuo  kako je dan prije u Naperetkovom kulturnom centru bio jedan događaj hrvatsko-iranskog društva.

Govoreći na temu “ Ustavno pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ideja Hrvatskoga zajedništva” dr. sc. Nediljko Matić je, između ostaloga, istakao kako su Hrvati i međusobno izloženi stalnom “ogađivanju” da BiH nije i njihova država.

– Mislim da je u ovaj “Zeman” potrebno čitati upravo Ivu Pilara da se s time prestane. Ne može se htjeti BIH, a ne htjeti da ona bude i tvoja država. Moramo ovdje biti potpuno jasni i principijelni. Hrvati kao politički narod imaju dvije države gdje su oni konstitutivan narod. To su RH i BiH. Mi smo tu jasni u tome kada tvrdimo da smo u BIH konstitivni narod uz Bošnjake i Srbe također kao konstitutivne narode. Naravno da kod toga priznajemo konstitivnost svakog građanina koji su pripadnici drugih naroda, kazao je, između ostaloga, dr. sc. Nediljko Matić.

Prof. dr. Pavo Barišić je nazočnima kroz svoju temu “ Prinosi Hrvata filozofiji i znanosti u Europi – s posebniom osvrtom na Juraja Dragišića (oko 1445. – 1520.), Josipa Stadlera( 1843. – 1918.) i Ivu Pilara (1874. – 1933.)”, pokušao približiti ulogu koju su Hrvati iz Bosne i oni koji su vezani uz Bopsnu, imali u znanstvenom smislu svojevremeno u Europi. Prof. dr. Barišić je u tom smislu posebno naglasio ulogu Juraja Dragišića, između ostaloga , kazavši:

– Juraj Dragišić je porijeklom iz Srebrenice. Srebrenicu danas znamo po jednom sasvim drugom kontekstu, kojim je ona ušla u jednu europsku priču, ali podsjetimo se , kad je Dragišić rođen, (smatra se negdje 1443. godine ili 1445. – ne zna se točno), u vrijeme, Srebrenica je već jedno stoljeće bila središte otkrića srebra, koje kontroliraju trgovci, koji su se naselili iz Dubrovnika. Oni kontroliraju svu prekomorsku trgovinu Srebrenice. Srebrenica je bila jedno malo europsko sjedište. Dragišić se obrazuje u Franjevačkom samostanu. U to vrijeme, sredinom 15. stoljeća u BiH je bilo oko 30 franjevačkih samostana. I tamo negdje oko 1463., kada Srebrenica pada pod Turke, onda je i on izbjegao prvo u Jajce, a onda i  nakon toga u Zadar, neki kažu u Dubrovnik, a onda u Italiju , gdje stječe najveće počasti, kako u svojoj crkvenoj tako i znanstvenoj razini. Stječe doktorat na bolonjskom sveučilištu, najstarijem europskom sveučilištu. Odlazi u Firencu i postaje odgojitelj sinova poznate obitelji Lorenca medici. Jedan sin je kasnije postao papa. Čovjek koji je doista stekao velike časti. O njemu su najveličastvenije govorili najveći filozofi toga doba. Kada su Medici pali on se nastanio u Dubrovniku, a bio je i sudjelovatelj Petog Lateranskog sabora. Ono što je ključno jeste činjenica da je on za svojega života sudjelovao u najznačajnijim raspravama, intelektualne i kulturne Europe, između ostaloga, kazao je prof. dr. Pavo Barišić ovom prigodom.

Mr. sc. Marija Šerić dobila je zadatak govoriti na temu “Multikulturalnost i multikonfesionalnost u Bosni i Hercegovini”. Prema reakcijama nazočnih vidjelo se odobravanje njezina znanstvenoga pristupa, ali i poznavanja materije o kojoj govori, što potvrđuje razmišljanja mnogih da mr.sc. Šerić izrasta u znanstvenika svjetskoga glasa na svom znanstvenom području.

Akademik Mislav Ježić je u svom nadahnutom i vrlo koncizno pripremeljenom te izrečenom izlaganju govorio o Europskim perspektivama Hrvata u Hrvatskoj i BiH, nimalo se ne libeći govoriti i o onim pitanjima koja su “škakljivija” i u koja se upuštaju samo najbolji poznavatelji situacije. Koncizno je izrekao svoja stajališta ali i nadu za kvalitetnijem i jačem pristupu problemu Hrvata u BIH kako hrvatske političke elite tako i svih drugih segmenata europskoga društva.

U kulturnom dijelu programa nastupila je mlada glazbenica Lucija Štivičić na klasičnoj gitari. Prema procjenama uglednih svjetskih profesora glazbe, ali i po izvedenih skladbama riječ je o velikom talentu i početku jedne velike glazbene karijere.

Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari