Pratite nas

Gospodarstvo

Imam patent koji će Hrvatsku učiniti svjetskom velesilom

Objavljeno

na

Foto: Borna Filić/PIXSELL

Zaista je nevjerojatno, ali istinito: u Hrvatskoj postoji veliko poduzeće, strateška industrija vrijedna 213 milijuna kuna, koja u Zagrebu i Donjim Andrijevcima zapošljava 300 radnika, a koja ni u doba sveopće proliferacije kompjutora već punih 15 godina ne uspijeva s državom sravniti stanje svojih poreznih obveza, piše Večernji list

Riječ je o PAN papirnoj industriji – Tvornici papira Zagreb sa sjedištem u Đakovu. „Molbu za konačno usklađenje stanja“ direktorica tvornice Danica Krenek poslala je ravnatelju Porezne uprave Zdravku Zrinušiću i ministru financija Zdravku Mariću zadnji put početkom listopada ove godine, ali odgovora opet nema. „Računovodstveno stanje Porezna uprava nikada nije uskladila s nama od 31. 12. 2002. Nadzor je bio desetak puta i više puta utvrđeno stanje, ali je izostao potpis sa strane Porezne uprave“, piše direktorica Krenek ministru Mariću.

„A zbog nekorektnog i nemoralnog odnosa prema nama, samo u Slavoniji direktno u PAN-u, 1400 ljudi ostalo je bez posla, a sada je u opasnosti i preostalih 300 djelatnika dijeliti istu sudbinu. U teškim uvjetima smo se bavili i bavimo se proizvodnjom, a kada nam se otmu sredstva, Vi razumijete da mi nemamo nikakvih mogućnosti ni na koji način ta sredstva nadoknaditi…“ „Kada nam se otmu sredstva…“?

Država je, sudeći po kontekstu, PAN-u „otela sredstva“? Nije li to samo još jedna tipična žalopojka poduzetnika neurednih u podmirivanju poreza i doprinosa? Čini se da nije: s direktoricom Krenek složio se i Trgovački sud u Zagrebu i u rujnu 2010. naložio Republici Hrvatskoj da PAN – Tvornici papira vrati 22 milijuna kuna sa zakonskom kamatom i dodatno plati 1,15 milijuna kuna parničnog troška. Ali, Republika se žalila Visokom trgovačkom sudu, a tamo se PAN-ovo potraživanje „kiseli“ već petu godinu.

Činovnike parničenje ništa ne košta, ali naciju u ovom slučaju košta strahovito puno, stotine puta više od 22 milijuna kuna koliko Državno odvjetništvo, premda čini se bezizgledno, nastoji bar još neko vrijeme zadržati u državnoj lisnici. Sa tih 22 milijuna Tvornica papira puno bi brže i lakše pogurala investiciju koja bi slavonskim poljoprivrednicima udvostručila zaradu, koja bi u Hrvatskoj mogla zahuktati i desetak tvornica s više tisuća zaposlenih, i koja bi Hrvatsku učinila svjetskom velesilom u proizvodnji celuloze i svih vrsta papira! Spiritus movens tog plana je Marinko Mikulić, brat Danice Krenek, koji je pokrenuo i godinama vodio obiteljsku industriju papira i ambalaže PAN. „Ja sam cijeli život papiraš“, kaže Mikulić, po obrazovanju pravnik. A kruna tog njegova cjeloživotnog bavljenja papirom je patent s međunarodnom oznakom WO 2015/150841 pod nazivom „Kontinuirani proces proizvodnje celulozne pulpe iz travnatih biljaka“.

Na ovom mjestu valja se zapitati: nije li o proizvodnji celuloze za izradu papira već sve odavno otkriveno? Zar celulozu i papir već stotinama godina ne proizvode tehnološki najrazvijenije zemlje svijeta, pa što se tu onda još može unaprijediti i poboljšati?

Da, sve je to točno, no proizvodnja celuloze iz četinjača i mekolisnog drveća, zbog ogromne količine otpadne vode i kemikalija, jedan je od potencijalno najvećih zagađivača okoliša na planetu. A ono za što je Marinko Mikulić dobio patentnu zaštitu je proces proizvodnje celuloze u kojemu otpadnih voda ili kemikalija uopće nema! Voda se uopće ne ispušta, a kemikalije se međusobno posve neutraliziraju i „poništavaju“. Pritom nije posrijedi nikakva teorija, nikakv hipotetski proces. Da Mikulićev postupak doista funkcionira, i da daje celulozu izvanredno visoke čistoće i bjeline, provjerili su i potvrdili Institut za papir u Ljubljani i Grafički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Celuloza je svuda oko nas, ona je najrašireniji organski spoj na zemlji, kaže Wikipedia.

Polimer je glukoze i glavni je sastojak staničnih stijenki biljaka. U gotovo čistom stanju nalazi se u pamuku, u drvu je ima 40 do 50 posto, a u slami oko 30 posto. Koristi se za proizvodnju papira, no premda je u prirodi ima u izobilju, do nje je zapravo vrlo teško doći budući da je u drvu vezana uz lignin, smolu i druge primjese. Da bi se oslobodila, usitnjeno drvo treba kuhati u lužini uz povišeni tlak, a vodu i kemikalije treba potom razdvajati i pročišćivati složenim i skupim postupcima. U odnosu na njih, Mikulićev je patent senzacionalna inovacija.

Možda i najznačajniji patent koji je Hrvatska ikada dobila, ravan Plivinu Sumamedu. „Po mojem mišljenju, i mišljenju najvećih stručnjaka u Europskoj uniji, bit će to prva velika značajna promjena u tehnologiji proizvodnje celuloze u svijetu u zadnjih sto godina“, kaže Marinko Mikulić. „Prvi put dobivamo zaokruženi postupak u kojem nema otpadnih voda, pa tako ni mogućnosti zagađenja okoliša otpadnom vodom, i nema manipulacija s kemikalijama.

Unutar samog procesa kemija nastaje i nestaje, nema njezina transporta, nema mogućnosti zagađenja okoliša kemikalijama…“ Sada se u PAN Tvornici papira na zagrebačkoj lokaciji, s površinom tvorničkog kruga od gotovo četvrt četvornog kilometra, s frontom prema Radničkoj cesti gotovo jednako dugoj kao što je ona Zagrebačkog velesajma na Dubrovačkoj aveniji, novi papir proizvodi od „staroga“, otpadnog papira, njegovim recikliranjem, kao i 55 posto svega novoga papira u Europskoj uniji.

Smeđi ili ambalažni papir proizvodi se na golemom stroju, dugom oko 180 metara. Na njegovu početku dva golema otvorena „miksera“ stari papir, više od 200 tona na dan, pretvaraju u vlakna u vodenoj suspenziji očišćenoj od plastike, metala i drugih primjesa. Potom ta kaša, u kojoj je samo tri do pet posto suhe tvari, putuje preko bezbrojnih valjaka na kojima se formira i „pegla“ i kroz brojne komore za sušenje, da bi se na suprotnom kraju gotov smeđi papir namotavao na široke valjke teške i do jedanaest tona. Namotani se papir reže i premotava na širine koje traže kupci, i otprema u tvornice u kojima će se pretvoriti u valoviti karton, kutije i ostalu kartonsku ambalažu.

No, zagrebački pogon nije bila prva tvornica Marinka Mikulića. „Počeli smo na djetelini“, kaže Mikulić. „Davne 1983. kupio sam u Donjim Andrijevcima njivu s djetelinom i na njoj sagradio tvornicu kartonske ambalaže. Uz puno volje i uz pomoć braće iz Australije krenuli smo s velikom zanatskom radnjom koju smo 1987. registrirali kao prvo privatno poduzeće u bivšoj Jugoslaviji.“ Polovicu stečajne mase propale Zagrebačke tvornice papira, na lokaciji uz Radničku cestu, PAN i Mikulići su 1994. kupili od Privredne banke Zagreb na javnoj dražbi. Tu je bila ugašena proizvodnja celuloze i drvenjače, i stroj za proizvodnju novinskog papira koji više nije bio upotrebljiv. Stroj na kojem se danas proizvodi smeđi papir Mikulići su zadržali i posve obnovili, gotovo je sve na njemu novo, uključujući i tehnološka rješenja.

„Zagreb mi je bio životna pogreška“, priča danas Marinko Mikulić. Da smo gradili posve novu tvornicu papira uz tvornicu kartona u Andrijevcima, uštedjeli bismo jako puno živaca i novca. Ovako smo se opteretili s dvije udaljene lokacije, što se pokazalo jako lošim.“ PAN je skupo stajalo i preuzimanje plantaže jabuka Borinci u Vinkovcima (s inače logičnom idejom da za nju proizvodi kartonsku ambalažu), a i preuzimanje trgovačkog lanca Trgopromet u Đakovu. Sve su te tvrtke godinama kuburile, borile se s nasrtajima lokalnih moćnika i akumulirale dugove i kamate.

Konačno su 2003. s državom postigle nagodbu za čak 115,3 milijuna kuna i tako podmirile sve dugove, ali država je tražila, a PAN pod prijetnjom stečaja i platio i 19 milijuna kuna više nego što je trebao. Upravo je to predmet spora s početka ove priče. No, skupa i nesigurna opskrba otpadnim papirom, skupe zagrebačke komunalije na prevelikoj parceli, razdvojene proizvodne lokacije i druge nevolje nastavile su PAN papirnoj industriji stvarati gubitke. Konačno je iz njih isplivala tek ovih dana sklapanjem predstečajne nagodbe sa svojim vjerovnicima.

Nakon nove nagodbe PAN može konačno nastaviti normalno poslovati. Ali – ne na zagrebačkoj Radničkoj cesti! Odavde se mora seliti! Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba PAN-ov je tvornički krug iz industrijske pretvoren u „zonu mješovite gradnje“. Je li to za Marinka Mikulića nepremostiv problem? Zapravo i ne, jer on ima fantastičan plan: golemi stroj na kojem sada proizvodi smeđi papir PAN će preseliti u Donje Andrijevce, uz svoju tvornicu ambalaže, i tako će kompletni ambalažni program napokon zaokružiti na jednoj lokaciji. A posve novu tvornicu celuloze, prema vlastitu patentu, i bijelog papira („grafički program“) planira graditi u Slatini, gdje već posjeduje teren i građevinsku dozvolu.

Nedostaje mu samo kapital, ali i za njega već ima rješenje u visokoj fazi dovršenosti. „Za teren uz Radničku cestu u Zagrebu, na kojem se mogu graditi poslovne zgrade i stanovi, već imamo zaiteresirane kupce, a dobiveni će nam novac poslužiti za gradnju tvornice papira u Andrijevcima“, kaže Mikulić. „Tamo ćemo podići hale i preseliti strojeve.“ A zašto će celulozu proizvoditi baš u Slatini, ekonomski najslabije razvijenoj hrvatskoj općini? Tek to je posebna priča. „Slatinu smo izabrali iz više razloga“, priča Marinko Mikulić. „Prvi je što se nalazi blizu Drave. Kad bismo sagradili pristanište mogli bismo naše proizvode jeftino prevoziti po cijeloj Europi.“ Drava je do Slatine plovna i do nje mogu doći brodovi nosivosti dvije tisuće tona, što je za PAN idealno.

Drugi je razlog što je Slatina okružena njivama s kojih nova tvornica celuloze po Mikulićevu patentu može osigurati sirovinu, a to su stabljike konoplje, pšenice, sirka, miskantusa i sličnih biljaka. Idealan je miskantus, višegodišnja biljka s gomoljastim korijenom i stabljikama nalik trski. „Seljaci će nam prodavati svoj sadašnji otpad i dobit će odjednom dvostruki prihod, a mi bez ikakvih dodatnih ulaganja u poljoprivredu možemo proizvesti jako puno celuloze“, kaže Mikulić. No, za odabir Slatine postoji i treći, možda i najvažniji razlog: podzemno nalazište tople vode, odnosno geotermalni izvor.

Da istraži geotermalni potencijal tople vode uz gradilište njegove buduće tvornice celuloze PAN je angažirao konzultantsku kuću EFLA-Engineers s Islanda, možda i najiskusniju na svijetu u tim poslovima. Istraživanje je pokazalo da se u podzemlju kriju neograničene količine vode temperature od 190 stupnjeva, a odredilo je i mjesta na kojima treba izraditi bušotine. Na tim bušotinama Mikulićevi poslovni partneri podigli bi geotermalnu elektranu i proizvodili struju, a preostalu vodu, temperature za nju idealnih oko 70 Celzijevih stupnjeva, koristila bi PAN-ova tvornica papira. „Mi nismo zainteresirani za proizvodnju struje, ali jesmo za to da s onima koji će investirati u energanu napravimo takav ugovor da oni budu čvrsto vezani s tvornicom celuloze i papira“, kaže Marinko Mikulić.

Ulaganje od 320 milijuna

Investitori o kojima Mikulić govori već postoje, dolaze u Zagreb, ugledni su i dovoljno moćni da financiraju i geotermalnu elektranu i Mikulićeve tvornice, za što sve treba čak 320 milijuna eura. Za sada se samo u Registru Trgovačkog suda u Bjelovaru može vidjeti da je Mikulićeva tvrtka Dravacel s 5,3 milijuna kuna osnovala novu tvrtku EES Davacel Energetika za proizvodnju električne i toplinske energije. Naposljetku, što planovi PAN papirne industrije i Marinka Mikulića znače za Hrvatsku?

Papirna industrija u cjelini, od proizvodnje celuloze do konfekcije papira, u Europskoj uniji zapošljava nevjerojatnih 56 milijuna ljudi. „To je glavna, strateška industrija svake razvijene zemlje“, kaže Mikulić. U Uniji se proizvodi više od sto milijuna tona celuloze godišnje, ali i uvozi, većinom iz Brazila i Kanade, još oko osam milijuna tona. S Mikulićevim patentom Hrvatska sasvim sigurno može proizvoditi celulozu po istoj cijeni kao i Kanada ili Brazil, a prodavati je deset posto jeftinije, koliko stoji prekomorski transport.

Drži li Mikulićev plan vodu, svatko zainteresiran moći će vidjeti već u siječnju, kada će na Radničkoj cesti u Zagrebu, nakon eksperimentalne, početi redovita proizvodnja celuloze od slame koja naslagana u balama samo čeka da bude ubačena u goleme miksere na početku papirnog stroja broj šest.

AUTOR: Ratko Bošković / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Ispred dvorca Kerestinec 2020. trebala bi početi gradnja Rimac Campusa

Objavljeno

na

Objavio

Tvrtka Rimac Automobili koja je nedavno objavila kako su Hyundai Motor Company i Kia Motors Corporation odlučili uložiti 600 milijuna kuna u kapital te tvrtke kreće u projekt razvoja investicije koja se mjeri između 80 i 100 milijuna eura – u projekt Rimac Campus, objavio je u nedjelju Jutarnji list.

Taj budući prostor, kako navode, bit će središte tvrtke u kojem će raditi više od dvije tisuće ljudi.

Tamo će se smjestiti razvojno-istraživački centar, proizvodnja, testiranje, prostor za edukacije, kinodvorana, bit će i hotel za goste i zaposlenike koji dolaze izvana, vrtići za djecu zaposlenika, restorani, proizvodnja hrane, frizeri, sportski objekti, startup inkubator, ali i golemi park na kojem će zaposlenici, ali i posjetitelji moći slobodno raditi i uživati.

Vlasnik kompanije Mate Rimac želi integrirani objekt, no ne želi otkriti samu lokaciju kampusa, piše Jutarnji list.

Campus će po njegovim riječima biti u blizini Zagreba, nekoliko lokacija je već pogledano, iako je većina onoga što nude lokalni načelnici vrlo limitirana.

“Nije baš neko natjecanje” – objasnio je za Jutarnji list Rimac, koji je uvjeren da bi gradnja mogla početi početkom 2020. godine, a njegov je cilj do kraja 2021. godine završiti ovaj veliki projekt. Mnogo je realnije da će to ipak biti 2022. ili 2023. godina s obzirom na opseg Rimac Campusa, navodi dnevnik.

Jutarnji navodi da bi novi kampus mogao biti u blizini dvorca u Kerestincu te da je Rimac već dao precizne upute arhitektima, a navodno se vodio izgledima središta drugih sličnih tehnoloških kompanija.

(Hina)

 

Mate Rimac: Sedam posto tvrtke dat ću zaposlenicima, od čistačice do direktora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

U stečaj ide i krovna tvrtka Uljanik grupe – Uljanik d.d.

Objavljeno

na

Objavio

Trgovački sud u Pazinu u petak odlučio je otvoriti stečaj Uljanika d.d.

Uljanik d.d. krovno je društvo Uljanik grupe i stopostotni vlasnik 11 tvrtki u okviru grupe, a većinski je vlasnik i riječkog 3. maj Brodogradilišta, u kojemu drži 87 posto dionica. “Razlozi za stečaj su toliko očiti da, nažalost, nema mogućnosti druge odluke”, kazao je sudac.

U stečaj ide i krovna tvrtka Uljanik grupe – Uljanik d.d., odlučio je Trgovački sud u Pazinu. Uljanik d.d. u neprekidnoj je blokadi 199 dana i račun mu je, po najnovijim podacima, blokiran zbog duga od 98 milijuna kuna, istaknuto je na današnjem ročištu u sklopu prethodnog postupka radi utvrđivanja pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka.

Sudac Damir Rabar rekao je kako nema olakotnih okolnosti, nema prostora da se situacija u tvrtki poboljša.

Predsjednik Uprave Uljanika Emil Bulić istaknuo je kako od kineskih partnera nije pristigla nikakva ponuda osim najave dolaska tehničkog tima njihovim inženjerima radi razmatranja buduće tehničke suradnje. Po riječima suca Rabara, ta suradnja može se ostvariti i nastaviti i u stečaju.

Otvaranjem stečaja Uljanika d.d. sve ovlasti u tvrtki, koja ima 20 zaposlenih, preuzima stečajni upravitelj Damir Majstorović.

“Dogodio se stečaj, neki sada trljaju ruke, misle da nema ni sindikata i da mogu što hoće, lešinari sad trljaju ruke… Neka računaju da sindikat neće tek tako dozvoliti da uđu u Uljanik i pustiti ih da rade sto hoće, sindikat je tu”, rekao je predsjednik Jadranskog sindikata Boris Cerovac nakon ročišta, piše N1.

Na pitanje tko su lešinari, Cerovac je rekao: “O tom, potom.”

“U tom nekom razdoblju Uljanik d.d. trebao bi profunkcionirati po stečajnom zakonu. Postoji okvir prema kojem će tvrtka funkcionirati da se sustav koliko-toliko održi i da se sačuva imovina.  Vjerujem da je značajno za sve vjerovnike i za hrvatsku državu da se brodovi održe. Vodimo pregovore sa svim naručiteljima…”, kazao je Emil Bulić.

Uljanik d.d. krovno je društvo Uljanik grupe i stopostotni vlasnik 11 tvrtki u okviru grupe, a većinski je vlasnik i riječkog Brodogradilišta 3. maj , u kojemu drži 87 posto dionica.

Djelatnost Uljanika d.d. isključivo je upravljačka pa ustvari i ovisi o radu ostalih članica grupe, a stečaj nad tom krovnom tvrtkom otvoren je nakon što je nekoliko članica već završilo u stečaju. Tako je početkom tjedna stečaj otvoren nad jednom od najvažnijih tvrtki iz sastava grupe – Uljanik Brodogradilištem.

Hoće li i nad drugim brodogradilištem iz sastava grupe, riječkim 3. majem biti otvoren stečaj, znat će se na ročištu koje je na Trgovačkom sudu u Rijeci zakazano za 5. lipnja.

Prijedlog za otvaranje stečaja nad Uljanikom d. d. podnijela je 5. ožujka Fina i to zbog evidentiranih neizvršenih osnova za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana, a račun je tada bio blokiran zbog dugovanja u iznosu od 28,2 milijuna kuna.

Privremeni stečajni upravitelj Uljanika d.d. Damir Majstorović u svom je izvješću od 24. travnja utvrdio da ta krovna tvrtka Uljanik grupe ispunjava oba razloga za otvaranje stečajnog postupka – nesposoban je za plaćanje i prezadužen.

O pokretanju stečaja nad Uljanikom d.d. trebalo se odlučivati i na ročištu održanom 3. svibnja, ali je to ročište odgođeno za 17. svibnja kako bi se dobila konačna odluka potencijalnog kineskog partnera za pulsko i riječko brodogradilište.

Naime, krajem travnja i početkom svibnja Uljanik i 3. maj posjetilo je izaslanstvo China Shipbuilding Industry Corporationa (CSIC), a iako se njihova odluka očekivala u roku desetak dana, ona još nije poznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari