Pratite nas

Reagiranja

Imamo deklaraciju o Šešelju. A što je s onom o Domovinskom ratu?

Objavljeno

na

Pozdravljamo inicijativu o donošenju deklaracije kojom će Hrvatski sabor osuditi puštanje na slobodu ratnog zločinca Vojislava Šešelja, iako je nešto takvoga trebalo poduzeti mnogo ranije, još kad je Šešelj bio u Haagu.

Taj ratni zločinac osim vike i galame više na žalost ne može ništa učiniti, ali u Srbiji ima još veliki broj šešeljevaca koji su možda u ovom trenutku i opasniji od njega. No, zanimljivo je da hrvatski mediji mnogo više prenose, odnosno daju važnosti izjavama jednog psihički bolesnog čovjek, nego što to rade oni u Beogradu i drugdje.

Inače, svojedobno je Zastupnički dom hrvatskog državnog Sabora (13. listopada 2000.) donio također jednu deklaraciju. Riječ je o Deklaraciji o Domovinskom ratu. Koliko se današnjih saborskih zastupnika uopće sjeća ovog dokumenta, u kojem je među ostalim naglašeno da su temeljne vrijednosti Domovinskog rata jednoznačno prihvaćena od cijelog hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske (tu se valjda mislilo i na Pupovca i Stanimirovića), da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u RH, da nakon što je RH postala samostalna i suverena država nije spremna stupiti ni u kakve jugoslavenske ili balkanske države saveze. (Što kažete na to gospodine Josipoviću?). Potom se ističe da će (čujte sad ovo!) Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim braniteljima (dakle svima!), obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.

KosorTakođer se navodi da radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno (dakle, dužno je!) procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na RH i u oružanoj pobuni, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje. (To se valjda odnosi i na Šešelja). Zastupnički dom Sabora putem ove deklaracije pozvao je sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije te obvezao (dakle, obvezao!) sve dužnosnike i sva državna tijela RH, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj će se način čuvati moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana RH i tako štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana RH koji su sudjelovali u obrani Domovine-zaključeno je u Deklaraciji o Domovinskom ratu.

Stoga je možebitno za balkanskog krvnika Šešelja čak i suvišno donositi deklaraciju kad je njegove zločine već odavno trebalo procesuirati hrvatsko pravosuđe, kao i brojne druge srpske i ine zločince, poglavito one koji su ubijali, masakrirali, rušili Vukovar, Škabrnju, Voćin, Dubrovnik i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske. Što se čekalo i što se čeka da se ne osude srpski zločinci, od kojih mnogi i danas slobodno šeću hrvatskim gradovima, od kojih su neki čak i zaposleni i u nekim državnim službama? Tko je kriv što se ne provodi Deklaracija o Domovinskom ratu? Da se provodi, hrvatski branitelji i stradalnici danas ne bi bili ispred Ministarstva branitelja, niti bi toliki branitelji gotovo svaki tjedan oduzimali sami sebi svoje živote.

Predlažemo, prije svega bivšoj ministrici i premijerki Jadranki Kosor, da u Saboru predloži inicijativu o “zaštiti Deklaracije o Domovinskom ratu” te da se donese i deklaracija o svima onima koji su se trebali, a nisu pridržavali ovog dokumenta, odnosno da se kazne krivce koji u Hrvatskoj, recimo, nisu, a trebali su procesuirati ratne zločince koji su krivi za brojne zločine u Vukovaru, Škabrnji, Kninu i drugdje. S druge pak strane, ti isti koji su morali provoditi ono što piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu vrlo su dobro uz ostalo progonili hrvatske branitelje, pa čak i Junake Domovinskoga rata. Sjetimo se samo slučaja Gotovine i Markača. Pa, i generala Glavaša, zapovjednika obrane Osijeka. Neki saborski zastupnici ala Pupovac ni danas ne priznaju da je Srbija sa svojim kompanjonima izvršila oružanu agresiju na RH. No, također je važno da se trebaju štititi temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, ali taj se dio neprestano marginalizira, iskrivljuje, pa i prešućuje. A što je s onom točkom da će svi hrvatski branitelji imati punu zaštitu, dostojanstvo i skrb?

Dakle, tražimo zaštitu o zaštiti deklaracije koja je ostala mrtvo slovo na papiru. Šešelj je, ako ništa drugo, dosad barem odležao 12 godina na robiji u Haagu, dok oni u Hrvatskoj koji su se “specijalizirali” za progone hrvatskih branitelja i za bacanje pod tepih gonjenja ratnih zločinaca, ratnih profitera, izdajnika, tajkuna, bivših Udbaša i sličnih, umjesto kritika i osuda primaju – odličja!

I dok se ti i takvi kite tuđim perjem, hrvatski branitelji i stradalnici, kao u vrijeme rata na Velebitu, smrzavaju se u Savskoj 66 u Zagrebu!

Branitelji, za razliku od nekih i saborskih zastupnika, su pokazali i dokazali da su uvijek spremni za obranu Domovine te da im nikakva deklaracija nije potrebna, a ako treba, i da ušutkaju jednog Šešelja, koji je poglavito i za one koji “dežuraju” u Savskoj – mlaka voda.

Došlo je vrijeme da se više moramo bojati naših nego njihovih!

Zar ne, gospođo Kosor?

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana

Objavljeno

na

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922., Zagreb, 10. prosinca 1999.).

U hrvatskoj povijesti pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je stvorio hrvatsku državu te političara kakav se jednom rađa u stotinu godina.

Nu, nakon svake obljetnice  često se zapitamo: jesmo li mu se dovoljno odužili? I svaki puta odgovor je – ne. U Zagrebu primjerice još uvijek nema njegova spomenika, a ni neka ulica ili trg ne zovu se njegovim imenom. Istina, trg po njegovu imenu u glavnom gradu nazvali su neku „šikaru“ daleko od centra grada, koja je više nalik na „olinjali“ park nego na mjesto koje nosi ime ovog časnog i uvaženog hrvatskog domoljuba. Već su podigli i bistu Ivi Loli Ribaru, ali ne i Franji Tuđmanu.

Nestalo je i Trga maršala Tita, ali Tuđman nikako da dođe na red. Obitelj  hrvatskog predsjednika već je u nekoliko navrata isticala da bi bila zadovoljna da mu se spomenik podigne na Rusvetlovu  trgu, ali oni koji o tome odlučuju prave se gluhi. Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić čak dosad ni jednom nije pozvao obitelj Franje Tuđmana na dogovor. Što je po tim pitanjima svih ovih godina radio HDZ-e, stranka koju je Tuđman i osnovao? U vrijeme kampanje svaki puta nose njegovu bistu iz dvorane u dvoranu, „kune“ se u njega, ali nakon toga ništa se ne događa. Tko primjerice sprečava HDZ da sam usred Zagreba ne podigne spomenik svom utemeljitelju i predsjedniku, a naposljetku i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Koliko još vode mora proći ispod Savskog mosta da Tuđman u svojem Zagrebu dobije dostojno mjesto?

Iznimno mnogo štete Tuđmanu nanio je žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je dva mandata potrošio na pljuvanje, bljuvanje i marginaliziranje njegove uloge u stvaranju slobodne, samostalne i  neovisne hrvatske države. Kakav je Mesić čovjek najbolje je pokazao i time što nakon njegove smrti nikada nije posjetio njegov grob. Na taj način, poglavito mladima, poslao je jednu strašnu poruku. Nu, sva je sreća što će i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen kao netko kojeg će se Hrvati sramiti, jer nikada u svojoj povijesti nisu imali tako sramnog predsjednika. Sve što je radio protiv Hrvatske i Tuđmana već mu se sada vraća, a u budućnosti od njega neće ostati baš ništa pozitivno. Baš kao ni od Josipovića ili od Vesne Pusiće, ali i drugih izdajica svega što hrvatski diše.

Ono što je nekada govorio Tuđman i te kako je aktualno još i danas. Tako je primjerice 1992. uz ostalo rekao: „Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje  političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani“.

A kad je riječ o Domovinskome ratu od njega smo mogli čuti i ovo:

  • „Htjeli smo da do svoje samostalnosti dođemo i bez rata. Htjeli smo da ne bude žrtava. Svaki hrvatski život je dragocjen, ali kad u tome nismo uspjeli,znali smo da se za tu borbu moramo pripremati i pripremali smo se ustrajno. Od one protuhrvatske milicije poskrivečki smo stvarali hrvatsko redarstvo, hrvatsku policiju, Zbor narodne garde. Nismo imali pravo ni po međunarodnim propisima na proglašenje svoje vojske, ali smo je postupno stvarali. Kad nam je rat nametnut i otvoreno, mogli smo se naoružavati samo otimanjem od jugokomunističke armije i kupovati na sve moguće načine izvana potajno. Znajte da i one zemlje koje će nas kasnije priznati, čak i jedna Njemačka, a da ne kažem Amerika, zatvarale su, uhićivale i kažnjavale one Hrvate koji su nam pokušavali dobaviti oružje i nabaviti čak i najmanje količine.“ (1992.)

Tuđman je također isticao da je oružje bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskog naroda te dodao:- „Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom domovinskom ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske  bio spreman uložiti sve svoje snage, samo zato što je bio jedinstven sa  svakim vojnikom, zato što su gotovo na svim bojištima bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s  tisuću petsto tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa.“(1992.)

Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o Bosni i Hercegovini (1993.). Rekao je:

  • „U Bosni i hercegovini vodili smo takvu politiku koja je bila realna s gledišta interesa hrvatskog naroda i Hrvatske države. Mi se nismo zanosili time da BiH može do i Drine biti Hrvatska. A, među nama rečeno, – nemojte mi to, ako su novinari sada tu, pripisati, i ne znam što. Da vam netko da takvu hrvatsku državu pitam vas, kakva bi to  Hrvatska država bila do Drine u kojoj bi bilo dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana? Bi li to bila Hrvatska država? Da li bi za takvu Hrvatsku državu trebalo ginuti? I koliko bi nas izginulo, i što bi onda bilo? Ima takvih mudraca, razumijete, koji su zastupali takve ideje od samog početka, i u redovima naših vojnika, borbenih ljudi i mladića“ – govorio je dr. Franjo Tuđman.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor crnogorskim intelektualcima: Samo vratite ono što ste bespravno otuđili

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najljepših jedrenjaka na svijetu, školski brod ‘Jadran’ više od 20 godina nalazi se u Crnoj Gori gdje je došao sredinom listopada 1990. godine. Prije toga bio je u Hrvatskoj, a na njemu su školovane generacije časnika ratne mornarice, piše Večernji list

Hrvatska cijelo vrijeme potražuje jedrenjak ‘Jadran’, a Crna Gora ne riskira uplovljavanje u hrvatske teritorijalne vode.

Crnogorski intelektualci obratili su se javnosti u povodu 26. godine najžešćeg napada na Dubrovnik te su poručili da se prekine šutnja o razaranju Dubrovnika.

Sada im je stigao odgovor Zbora bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ koji pozdravljaju ovu ‘hvalevrijednu gestu’ te istup opisuju kao ‘hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca’ Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“, kao i cijela hrvatska javnost, za zanimanjem su primili hvale vrijednu gestu crnogorskih intelektualaca, koji su se apelom obratili medijima i crnogorskoj javnosti u povodu obljetnice 26. godina od najžešćeg napada na dubrovačke starine, branitelje i civile.

U svom apelu crnogorski intelektualci navode da je podsjećanje na mučno vrijeme patnji i zločina nužno za crnogorsko suočavanje s prošlošću i da taj proces crnogorski intelektualci „doživljavaju ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva“.

Ne samo to, crnogorski intelektualci u svom javnom obraćanju idu i korak dalje pa navode kako suočavanje s vlastitom ratnom prošlošću, citiramo, „uključuju i reparacije“. Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ pozdravlja ovaj hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca.

Radi se o snažnoj gesti ključnoj za istinu i ozdravljenje savjesti crnogorskog društva, koje se nije do kraja i na pravi način suočilo sa sramotnom ulogom dijela vlastitih građana u napadima na Dubrovnik i počinjenim zločinima na hrvatskom jugu. Nema nikakve sumnje da je napad na Dubrovnik i pustošenje Konavala najveća sramota u cjelokupnoj povijesti Crne Gore.

Vrijeme je pokazalo da „žaljenje“ Mile Đukanovića, verbalno iskazano Dubrovčanima 2001. godine, nije donijelo toliko potrebno ozdravljenje vlastitom crnogorskom društvu. Istovremeno, ta gesta nije umanjila gorčinu koju i danas osjećaju građani Dubrovnika i stanovnici Konavala zbog ratnih pohoda i pustošenja od strane najbližih susjeda.

Bezrezervno pozdravljajući apel grupe crnogorskih intelektualaca, ipak moramo konstatirati da i ovog puta njihovu verbalnost ne prati materijalna konkretnost njihovih institucija vlasti. Kad to kažemo smatramo da u rasterećenju održivih međudržavnih odnosa Crna Gora treba Hrvatskoj konačno vratiti ono što je otuđila, a što se prvenstveno odnosi na školski brod „Jadran“ koji se od 1990. godine nalazi u Crnoj Gori.

Četvrt stoljeća bilo je i više nego dovoljno vremena da Crna Gora, ako želi iskrene odnose s Hrvatskom, vrati otuđeni jedrenjak na kojem su se školovale generacije hrvatskih pomoraca. Stalne crnogorske izjave o „dobrosusjedskoj iskrenosti“, koje neprestano ističe službena Podgorica, pretvaraju se u obične fraze jer Crnogorci ne vraćaju ništa od onoga što su s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske bespravno otuđili tijekom rata.

Zar misle da je pjesmuljak spjevan još za vrijeme rata: „S Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče“ dovoljno snažna gesta da izbriše iz hrvatskog kolektivnog sjećanja silnu Flotu JRM-a, lociranu u hrvatskim lukama, a vrijednu oko dvije milijarde USD, koja je, od rujna 1991. do svibnja 1992. godine, nasilno prisvojena od strane crnogorske države.

Zar doista nositelji političkog odlučivanja u Crnoj Gori misle da je hrvatska službena politika odustala od svih svojih opravdanih potraživanja prema Crnoj Gori, onoga trenutka kada je pružila ruku crnogorskom narodu da se izvuče iz „balkanskog gliba“ i sačuva svoju državnost i opstojnost. Ne, gospodo crnogorski političari i intelektualci! Nismo i nećemo odustati! I dalje ćemo podržavati Crnu Goru na putu u zapadnoeuropske integracije. Ali, znajte, „dok u nama živo srce bije“ podsjećat ćemo vas i na vaše neispunjene obveze prema nama.

To je, u više navrata ove godine, učinio i hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, javno poručivši svom crnogorskom kolegi i cijeloj crnogorskoj naciji da je povratak školskog broda „Jadran“ jedan od temeljnih vanjskopolitičkih prioriteta Republike Hrvatske prema Crnoj Gori. Ministar Krstičević poslao je svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću dva pisma u kojima traži povratak školskog broda „Jadran“.

No, zauzvrat, u hrvatskoj javnosti izuzetno su negativno odjeknule riječi crnogorskog ministra obrane iz mjeseca listopada ove godine, izgovorene „dobrosusjedski iskreno“, kada je novinarima izjavio kako je „brod crnogorski“. Ovom prilikom Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ predlaže crnogorskim intelektualcima kojima je, kako kažu, stalo do ozdravljenja crnogorskog društva, da zamole svog ministra obrane, predsjednika Crne Gore i predsjednika Vlade Crne Gore, da samo vrate ono što je, blago budi rečeno – bespravno otuđeno s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske.

Za početak – neka to bude školski brod „Jadran“. Republika Hrvatska znat će cijeniti tu malenu, ali visoko simboličku gestu „dobrosusjedske iskrenosti“. Gospodo, crnogorski intelektualci, što se čeka? Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ s pravom očekuje da čuje: „S Lovćena vila kliče – vraćamo ti „Jadran“ Dubrovniče!!!“

Zanimljivo priopćenje: Prije 26 godina pucali smo po dubrovačkim zidinama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari