Pratite nas

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari