Pratite nas

Kolumne

Imat ćete pakao: Neviđena mobilizacija ljevice u jurišu protiv izabrane većine

Objavljeno

na

Rijetko viđenim jurišom protiv nove Vlade Zoran Milanović je u suradnji s dijelom medija i političkih analitičira krenuo u ostvarivanja obećanja kojeg je izrekao kad je Karamarku i Petrovu poručio: „Imat ćete pakao“.

[ad id=”93788″]

Njegova izjava koju se nakon objave imena novih ministara moglo čuti na Hrvatskom radiju, a u kojoj on to proglašava lakredijom i nečim što više ima veze s Bliskim istokom nego s demokracijom, nije ništa žalosnija od priče analitičara Berta Šalaja o nepostojanju programa ove Vlade. Šalaj, koji je četiri godine šutio na Milanovićevu izjavu da je Plan 21 bio samo okvirni, ovu izjavu je dao dan prije nego što mandatar Orešković treba pred Saborom predstaviti svoj program.

Veliku energiju dio medija uložio je i u pokušaj traženja nezadovoljnika u redovima HDZ-a, međutim sve njih je brzo utišao Tomislav Karamarko svojim postom na Facebooku, a u kojem je između ostalog napisao: „Drago mi je što i oni koji su sebe vidjeli u Vladi shvaćaju da mjesta ima za sve koji žele raditi i dati doprinos preporodu Hrvatske. Nevažno je dajemo li svoj doprinos sa premijerske, ministarske, druge ili neke treće pozicije, što sam i vlastitim primjerom pokazao.“ Oni koji su na vrijeme shvatili da traženje pukotina u HDZ-u i Mostu neće dati velikih rezultata, krenuli su u difamiranje novih ministara, piše Politika Plus.

Rijetko viđenim jurišom protiv nove Vlade Zoran Milanović je u suradnji s dijelom medija i političkih analitičira krenuo u ostvarivanja obećanja kojeg je izrekao kad je Karamarku i Petrovu poručio: „Imat ćete pakao“. Njegova izjava koju se nakon objave imena novih ministara moglo čuti na Hrvatskom radiju, a u kojoj on to proglašava lakredijom i nečim što više ima veze s Bliskim istokom nego s demokracijom, nije ništa žalosnija od priče analitičara Berta Šalaja o nepostojanju programa ove Vlade. Šalaj, koji je četiri godine šutio na Milanovićevu izjavu da je Plan 21 bio samo okvirni, ovu izjavu je dao dan prije nego što mandatar Orešković treba pred Saborom predstaviti svoj program.

Očekivano, na najžešćem udaru našao se dr. Zlatan Hasanbegović, znanstvenik s Instituta „Ivo Pilar“ kojemu su Bleiburška tragedija i komunistički zločini poslije II. svjetskog rata uže područje rada. Njegov profesionalni interes bio je tek razlog da ga se počne nazivati neoustaškom, ljubiteljem Ante Pavelića i svakakvim drugim pogrdnim imenima. Stvarni razlog za napade na njega leži u mogućem i očekivanom uvođenju reda u financiranje raznih portala i nevladinih udruga, a što se do sad najviše događalo upravo kroz sredstva Ministarstva kulture. Većina onih koji su do sad vrlo lagodno živjeli od tog ničim zarađenog novca krenuli su u boj, u boj za uhljebnički status svoj. Naravno, nije svejedno ni raznim Frljićima koji nedostatak vlastitog talenta nadoknađuju stalnim provokacijama na račun nacionalnih i državnih simbola.

Na nešto slabijem udaru našao se novi ministar obrane Josip Buljević, kojeg povezuju s aferom prisluškivanja novinarke Helene Puljiz. Ako znamo koliko su u Mostu inzistirali na bori protiv korupcije i nepostojanju bilo kakvih političkih mrlja u prošlosti, onda možemo zaključiti samo da je jako čudno što Petrov nije stavio veto na Buljevića ako je on stvarno nešto bio kriv u toj aferi.

Za većinu ostalih ministara nitko ne sumnja u njihovu stručnost. Oleg Butković se dokazao kao vrlo uspješan gradonačelnik Novog Vinodolskog. Prolazni gradić na putu od Rijeke prema Senju postao je jedna od najzanimljivijih turističkih destinacija u većem dijelu godine. Promjena je to koja se dogodila za njegovog upravljanja gradom.

Miro Kovač je bez puno buke postao novi ministar vanjskih poslova, što samo svjedoči o neprikosnovenosti njegove kandidature koju nije uspjelo ugroziti ni snažno lobiranje bivšeg ministra znanosti Dragana Primorca. Kovač je magistrirao i doktorirao na Sorboni, a jako dobro kotira u njemačkim demokršćanskim političkim krugovima. Konačno, Kovač je bio vrlo uspješan veleposlanik u Berlinu.

Nije u novoj Vladi sve tako kristalno jasno kao u ova dva primjera, ali novi premijer svakako zaslužuje svojih prvih 100 dana. To što je riječ o uglavnom nepoznatim ljudima na političkoj sceni, može biti samo njihova prednost. Može se Milanović iz petnih žila upinjati da bi nas uvjerio kako te ljude nitko ne poznaje i kako je to njihova mana, ali svako normalan u ovoj državi na to će odgovoriti samo jedno – kamo sreće da nikad nismo upoznali njega i njegove ministre.

Ova Vlada će se u startu susresti s vrlo nepopularnim potezima koje će morati povući. Naime, Milanović i njegovi su napravili pravu čistku nakon preuzimanja vlasti. To je rezultiralo dovođenjem podobnih i nesposobnih. Koliko god to zvučalo kao obična fraza, činjenice su neumoljive. Ovih dana je u Zagreb iz Bruxellesa stigla obavijest kako Hrvatskoj neće biti odobrena sredstva za poticanje poduzetništva jer nisu dobro izrađeni kriteriji za valorizaciju dodijeljenih sredstava. Sjetimo se samo koliko smo sredstava s područja ruralnog razvoja propustili jer u Ministarstvu poljoprivrede više od dvije godine nisu znali napraviti valjani program kojeg bi u Europskoj komisiji prihvatili.

Imajući u vidu ove, ali i puno drugih sličnih slučajeva, ova Vlada će morati radi vlastitog uspjeha i opstanka provesti vrlo temeljitu kadrovsku čistku i po mogućnosti, povratak kadrova koje su Milanović i drugovi potjerali iz ministarstava samo zato što nisu bili članovi partije ili HNS-a. Ne treba sumnjati da će nova oporba na čelu s SDP-om čak i u europska zvona udarati o nedemokratskom ponašanju i revanšizmu. Bude li Orešković sa svojim timom imao frustracije od takvog mogućeg razvoja događaja, male su mu šanse da će uspjeti.

Mediji su u Hrvatskoj vrlo značajni za raspoloženje javnosti. Orešković ne može ploviti nemirnim morem hrvatske gospodarske i socijalne krize, a za svoj brod imati privezanu minu. Razina neprofesionalnosti koju su izborom analitičara i komentatora na Hrvatskom radiju pokazali u Vijestima u 15 sati, par sati nakon objave imena novih ministara, govori u prilog tome da nova vladajuća koalicija mora vratiti profesionalizam na HRT. Sjetimo se samo kako su dan za danom u Dnevniku HTV-a gostovali ministri na odlasku. Svakodnevno su nas, uz svesrdnu podršku voditelja, pokušavali uvjeriti da se bez njih ne može. Zar ne bi bilo logičnije da su gostovali stručnjaci koji su mogli neovisno prosuđivati učinjeno u zadnje četiri godine?!

Sve u svemu, Orešković je krenuo na vrlo tešku zadaću. Bilo bi mu puno lakše kad bi nasuprot sebi imao oporbu kojoj je stalo do budućnosti države i nacije. Međutim, kad je šef oporbe čovjek koji katastrofalnu demografsku situaciju opisuje kao pokušaj države da se petlja u to koliko puta ćemo voditi ljubav, onda će stvarno imati pakao. S druge strane gledano, Oreškoviću će možda baš zbog toga biti lakše. Naime, kad je takav šef oporbe, onda ni vlast ne treba imati previše obzira pri donošenju pojedinih odluka. Nadam se samo da će Orešković na vrijeme shvatiti da nije u nekoj uljuđenoj zapadnoeuropskoj državi, nego u državi u kojoj je proteklih tjedana državni udar visio o niti, što tehnički premijer čak nije previše ni skrivao.

Ante Gugo/Politika Plus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari