Pratite nas

Ime i prezime ti nitko ne može uzeti. Kao ni dojam koji ostaviš na ljude

Objavljeno

na

On je bio pokopan kao velikan. Zadnji put kad sam bio u Gani bio sam u posjet novoj crkvi koja je građena i posvećena njemu. To je ono što ne umire niti potamni kod svakog čovjeka 

U prošloj kolumni sam pisao o svome ocu, njegovoj preranoj smrti i očekivanjima da ja nastavim njegov put i postanem svećenik. Neposredno prije smrti moj otac, kao jedan od glavnih savjetnika predsjednika Metodističke crkve u Gani, išao je u obilazak svoje parohije. Dobivao je dosta darova, zlatnog prstenja, satova itd. Sada kako leži mirno u smrti jasno da njemu baš ništa nije potrebno niti mu je vrijedio i novac što je imao.

Sve to sam mogao i ja ili netko drugi uzeti, ali imao je nešto drugo što nitko nije mogao uzeti. To je njegovo ime i prezime, kao i dojam koji je ostavio na ljude iza sebe. Zbog tog snažnog, pozitivnog dojma koji je ostavio na sve s kojima je došao u dodir, na njegov pogreb su bili prisutni svi vjernici, i kršćani, katolici i protestanti, muslimani i fetišisti.

On je bio pokopan kao velikan. Zadnji put kad sam bio u Gani bio sam u posjet novoj crkvi koja je građena i posvećena njemu. To je ono što ne umire niti potamni kod svakog čovjeka. To je zadnja lekcija i savjet koji mi je dao moj otac čak u smrti. Zadnja mi je očeva lekcija ostavila snažan dojam na moj daljnji život. Svi su očekivali da ću nastaviti očevim putem. Neki su čak izravno savjetovali, ali ja sam definitivno bio protiv toga jer sam sebe ispitao i došao do zaključka da ne bih mogao biti ni blizu razini koju mi je otac postavio. Kako nisam imao unutarnji poziv prema svećenstvu, odlučio sam se za drugo. Nastavak školovanja pa onda dalje. Prvo sam se zaposlio kao profesor biologije u srednjoj školi u Gani, National Secondary School. Pomagao sam majku i dva mlađa brata svojom plaćom kako bi živjeli i školovali se. U međuvremenu sam tražio mogućnost daljeg školovanja. Pojavio se u novinama javni natječaj za školovanje u inozemstvu.

Kako se nisam uspio upisati kod kuće na medicinski fakultet jer prima veoma mali broj ljudi, a i poznanstvo pored akademskog dostignuća igralo je ulogu za prijem, odlučio sam prijaviti se za mjesto na tom natječaju. Nakon prijave, dugo sam uzaludno čekao poziv iz ministarstva za visoko školstvo koje se nalazi u glavnom gradu Akre (Accra). Jednog sudbonosnog dana odlučio sam ići osobno pitati u čemu je stvar.

Kada sam stigao, negdje oko dva sata poslijepodne, našao sam se u tom uredu i pitao za razlog što čekam tako dugo. Tada je službenik pogledao u knjigu i odgovorio mi da su me pozvali još ranije, ali nisam došao na intervju. Prava istina je da su me možda na papiru pozvali, ali zasigurno netko je “zaboravio” poslati moju pozivnicu na intervju. To je bilo za one koji hoće studirati u zapadnim europskim zemljama, a tamo hoće ići svi potencijalni studenti. Istočna Europa je tada još bila nepoznanica. No, taj službenik me obavijestio da je upravo tada u tijeku intervju za one kandidate koji hoće ići na studij u istočne Europske zemlje. Pitao sam ima li tu medicine. Odgovorio je da ima pa sam pristao da me upiše u listu kandidata. Kada sam došao na red, ušao sam u sobu gdje sjedi dvanaest članova. Svaki te pita bilo kakvo pitanje, što hoće. Odmah sam uvidio da tu ne igra akademsko dostignuće, već na prijavi se zna da imaš akademske uvjete. Tu su jedino tražili da vide na licu mjesta kakav si čovjek, i ako budeš biran, kako ćeš predstaviti svoju zemlju u tako dalekoj zemlji. Drugim riječima, kakav ćeš biti predstavnik svoje zemlje u tuđini, možeš li opravdati očekivanja.

Odgovorio sam na sva pitanja koliko sam mogao. Na kraju su me pitali, gdje bih volio otići studirati ako budem biran. Ja sam izabrao Istočnu Njemačku, ili Jugoslaviju. Izabrao sam Jugoslaviju jer sam i ranije vidio Tita kad je bio u posjetu u Gani. Nakon tri mjeseca otkako sam bio na intervjuu za studij medicine, nije bilo nikakve riječi iz ministarstva, pa sam se pomirio sa sudbinom da sam opet odbijen. Onda jednog dana u predvečerju stigao je poštar kod mene kući.

Rekao mi je da ima za mene telegram. Ja sam mu rekao da je pogriješio i da je telegram za moju majku. Tada kod nas telegram obično znači da je netko umro, a ja nisam imao baš nikoga tko bi umro, a moja majka ih je imala dosta koji su mogli umrijeti. Poštar je inzistirao da je to za mene pa sam primio i potpisao. Na moje veliko iznenađenje tamo je bilo napisano “Pripremi se za tri dana ideš u Jugoslaviju studirati medicinu. Tako je sve krenulo.  Benjamin Markin/VL

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dr. Josip Stjepandić prijavio NK Crvenu Zvezdu i Nogometni savez Srbije UEFA-i zbog poticanja na mržnju

Objavljeno

na

Objavio

“Do novog oslobođenja! Slava svim žrtvama za srpski Vukovar!”, pisalo je na transparentu navijača Crvene zvezde – Delija u danima kad se Hrvatska s tugom ali i s ponosom sjeća žrtava Vukovara i Škabrnje.

Uz ovaj natpis uslijedilo je skandiranje srpskom heroju Ratku Mladiću kome se presuda za najteže ratne zločine očekuje 22. studenog.

Na ovo je reagirao dr. Josip Stjepandić prijavom UEFI, koju možete pročitati u nastavku:

Štovani dame i gospodo,
tijekom nogometne utakmice 1. Srpske lige između klubova „Crvena Zvezda“ i „Rad“ dne 18.11.2017 „Delije“, navijači „Crvene Zvezde“, razvili su transparent „18.11.1991. ДO HOBOГ OCЛOБOЂEЊA – СЛAВA СВИM ЖPTBAMA ЗA CPПCKИ BУKOBAP (18.11.1991 Do novog oslobođenja – Slava svim žrtvama za srpski Vukovar)“ na stadionu.

Time se obljetnica 18.11.1991 obilježavala kao oslobođenje, kad su srpske vojne snage okupirale hrvatski grad Vukovar te pritom pobile više tisuća ljudi, među njima civili i zarobljenici, mnoge od njih zvjerski mučeći.

O zločinima srpskih snaga u međuvremenu su sudili međunarodni sudovi u Den Haag-u. Tako su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin u postupku „Mrkšić et al. (IT-95-13/1) Vukovar Hospital” (http://www.icty.org/case/mrksic/4) osuđeni na visoke zatvorske kazne zbog zločina protiv čovječnosti. Stalni međunarodni sud utvrdio je u postupku protiv Srbije (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3), da je Srbija počinila genocidne radnje (v. stavak 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).

Mišljenja sam da su NK Crvena Zvezda i Nogometni savez Srbije prekršili pravila UEFA-e, jer su u najmanju ruku dopustili poticanje na mržnju, te Vas stoga pozivam da pokrenete stegovni postupak protiv NK Crvena Zvezda i Nogometnog saveza Srbije.

Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari