Pratite nas

Kronika

In memoriam Roger Scruton (1944-2020) obnovitelj konzervativizma

Objavljeno

na

Za razliku od britanskih i anglo-saksonskih konzervativaca koji podržavaju gospodarski liberalizam i free trade ideologiju, Scruton smatra da tradicija konzervativizma počiva na duhovnim i političkim postulatima koji nadilazu samu ekonomsku sferu, te da suverenitet pojedinca ( individualizam) ne može sam “činiti društvo”.

U nedjelju 12. siječnja 2020, je preminuo Roger Scruton engleski filozof i pisac i jedan od najutjecajniji konzervativnih mislilaca. Scrutom se bavio estetikom i političkom filozofijom, bio je urednik konzervativnih političkih novina The Salisbury Review. Autor je pedesetak knjiga među kojima Značenje seksualnosti, Estetika glazbe i Kako biti konzervativac. Tijekom 1980-ih bio je začetnik uspostava mreža tajnih sveučilišta u Istočnoj Europi, pomažući disidentima, posebno Česima, u borbi protiv sovjetske cenzure.

Istodobno je marginaliziran od strane britanske inteligencije, nakon što je satirično kritizirao antirasizam u Timesu, i zbog toga nije promaknut kao što je trebao na sveučilištu. Njegova kritika multikulturalizma i njegova obrana nacije naišli su na oštre kritike progresivnih liberala u Londonu. Scruton je također zaslužan za obnovu konzervativne ekologije, i smatrao je da pitanje zaštite prirode pripada političkoj desnoj konzervativnoj obitelji. Vlada Teresa Maye u studenom 2018. godine povjerila mu je predsjedanje komisijom zaduženom za ljepotu u arhitekturi, (Building Better).

Nažalost, nakon polemike koju je pokrenuo novinar iz New Statemana, istaknuvši iz intervju Scrutonovu kritiku koncepta islamofobije i miješanje Georgea Sorosa u unutarnje poslove Mađarske, filozof je nepravedno optužen za antisemitizam i kukavički otpušten. Njegovo djelo „Značenje konzervativizma, ( the meaning of conservatisme) iz 1980., predstavlja “nepristojni pokušaj suzbijanja ideologije slobodne trgovine Thatcherijskih istraživačkih centara”. Naime, za razliku od britanskih i anglo-saksonskih konzervativaca koji podržavaju gospodarski liberalizam i free trade ideologiju, Scruton smatra da tradicija konzervativizma počiva na duhovnim i političkim postulatima koji nadilaze samu ekonomsku sferu, te da suverenitet pojedinca ( individualizam) ne može sam “činiti društvo”. Kao nasljednik Michaela Oakeshotta, Scruton je čuvar duge engleske konzervativne tradicije, koja je od Benjamina Disraelija i Roberta Peela, nastojala prilagođivati i korigirati učinke dvostruke revolucije, industrijske i tehničke s jedne strane, demokratske i individualističke-liberalne s druge strane. Kao takav, Scrutonov konzervativizam također u sebi nosi stalnu napetost između konzervativizma i liberalizma. Konzervativizam tako priznaje postojanje općeg dobra i potiče zajednice i posrednička tijela da ga ostvare, pridodaje veće mjesto ukorijenim autoritetima, hijerarhiji; osjetljiv je na ekscese modernog političkog projekta koji je u osnovi liberalni projekt.

Scruton je podržavao pluralne singularnosti lokalnog i regionalnog života i vjerovao u postojanje naroda i korisnost granica, podsjećao je s Disraelijem da “nacije imaju svoj karakter kao i pojedinci”, dok liberalna antropologija vodi k uspostavi tržišnog unificiranog svijeta kojem se upravlja univerzalnim zakonom. U članku poljskog povjesničara ideje Leszek Kolakowski ističe “konzervativnu-liberalnu-socijalističku” vjeru, tri senzibiliteta i političke ideje koje se ne moraju nužno isključivati, a filozofija i djelo Rogera Scrutona upravo su nastojali sintetizirati i pomiriti ova idejna stremljenja.

Kao autor knjige, « How to be a Conservative ?» (2014) Scruton naglašava kako konzervativizam ne pripada ni jednoj teoriji , ili bilo kojem obliku konstruktivizma već proizlazi iz svakodnevnog iskustva “ zajedničkih značenja” , zajedničkog osjećaja i intuicije da “dobre stvari mogu bili lako uništene , ali ne i lako izgrađene”: Načelo kooperativnosti i suradnje kao i solidarnosti je u središtu konzervativne misli, a zajednička kolektivna dobra kao « mir, sloboda, pravo, civilnost, zaštita vlasništva » trebaju biti zaštićeni i očuvani.

Individualizam se temelji na egoizmu i narcizmu i generira jedna oblik društvenog takmičenja i Darwinizma. Kooperativnost je razvidna i prisutna unutar « oikosa » ljuba prema domu, koji nadmašuje ideal nomadizma globalista poput Jacquesa Attalia. Scruton koji smatra da je nacionalni suverenitet ključni uvjet istinske demokracije, kritizira multikulturalizam koji proizlazi iz nastanka jedne « građanske kulture » koja se odvojila od tradicionalnih uporišta i favorizirala masovnu imigraciju iz siromašnih prema bogatim državama. Na drugu stranu, liberalizam je omogućio nastanak ideologije « Političke korektnosti » u kojoj je normizirani « zdrav razum » postao glavna poluga represije i obrnute represije u ime antirasizma.

Nakon Russel Jacobya koji je prezirao « tu desnicu koja štuje tržište i ujedno proklinje kulturu koja je izravni proizvod tog istog tržišta », Scruton se postavljao kritički u odnosu na liberalni konzervativizam. Naime malo je suvremenih konzervativnih intelektualaca koji su uvidjeli da kapitalizam koji se temelji na neograničenoj požudi za bogatstvom, nije kompatibilan s konzervativnim moralom.

Kao kritičar modela homo economicusa, Scruton smatra da je konzervativizam jedna vrsta duhovnosti koja brani primat kulturnog i teološkog nad politikom, reducirana na dobro funkcioniranje tržišta. U tom pogledu Roger Scruton naglašava da je „točka polazišta konzervativizma taj osjećaj da dobre stvari mogu bili olako uništene ali da ih je teže vratiti “: Dakle najbolje u sadašnjosti proizlazi iz spoznaje i kumulativnog odnosa prošlih iskustava.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari