Pratite nas

U potrazi za Istinom

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy

Objavljeno

na

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy, Luka Misetic and Ivan Grbesic presented some facts relating to this chapter in our Croatian history (in the attached video) so that others can learn them and preserve the memory.

U spomen na hrvatske žrtve Puta križa povodom 75 obljetnice tragedije Bleiburga, Luka Misetic i Ivan Grbešić smo predstavili neke činjenice vezane uz ovo poglavlje u našoj hrvatskoj povijesti (u priloženom videu) tako da drugi može ih naučiti i sačuvati pamćenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto trebamo punu istinu o Jasenovcu i njegovom mjestu u antihrvatskoj politici i propagandi

Objavljeno

na

Objavio

Prije nego se kaže i napiše jedna riječ o Jasenovcu mora se odati dužno poštovanje uspomeni na nevine žrtve tog notornog ustaškog logora.

Koliko god kontroverzan, Jasenovac je nedvojbeno bio ‘koncentracijski logor smrti u kojem su bile zatočene i ubijene tisuće nevinih ljudi’ kako je nedavno, na ovogodišnjoj komemoraciji, izjavio izraelski veleposlanik u Zagrebu Ilan Mor. O tome svjedoči i pismo koje je 1943. godine blaženi Alojzije Stepinac poslao poglavniku NDH Paveliću u kojem je snažno osudio postojanja tog logora, nazvavši ga ‘najvećom mrljom na NDH’.

Nije, dakle, problem u priznanju zločina ustaškog režima iz II. svjetskog rata i odavanju dužne počasti žrtvama. Problem je u iracionalnom prenapuhavanju njihovog broja i svjesnoj zloporabi Jasenovca kao oruđa za nastavak sotonskog ocrnjivanja hrvatskog naroda fašizmom. Pri čemu se žrtve lišavaju svakog ljudskog digniteta i ostaju tek puko sredstvo i opravdanje za postignuće tog cilja. Problem je što ‘bivši’ velikosrbi i Jugoslaveni i njihovi opskurni vanjski sponzori, preko stvarnih i izmišljenih žrtava Jasenovca žele uništiti moralni kredibilitet hrvatskog naroda i njegovo legitimno pravo na slobodu i vlastitu državu. Problem je u tome što se jasenovačkim mitom današnju modernu i demokratsku Hrvatsku nastoji zadržati trajnim taocem ustaškog režima iz 2. svj. rata, ponovo je podjarmiti Beogradom i Balkanom i time joj spriječiti iskorak u bolju budućnost.

Takva velikosrpska politika kada su u pitanju ne samo Hrvati nego i drugi nesrpski narodi nije nikakva novost jer je gotovo čitavo prošlo stoljeće njihovo podjarmljivanje Srbijom bio ključni problem koji je bio glavni uzrok svađa, sukoba i ratova između (veliko)Srba i drugih ‘bratskih naroda’ u bivšim Jugoslavijama. Ta ‘bivša’ politika Beograda na puno načina još uvijek opterećuje međusobne odnose i utječe na stanje i međunarodni položaj sada suverenih i samostalnih država ‘Naše Regije’. Posebice Hrvatske, na koju se još uvijek gleda kroz iskrivljenu prizmu jasenovačkog mita i neprekidnu poplavu zlonamjernih velikosrpskih laži.

Dakle, svi dosadašnji i današnji prijepori oko logora Jasenovac potvrđuju da se on nikada ne bi trebao promatrati izolirano, izvan povijesnog konteksta odnosa (veliko) Srba i Hrvata i njegove zloporabe u političke svrhe. O čemu postoje mnogobrojni i očiti dokazi.

Nešto sumnjivo?

Zašto se inače i danas, 75 godina nakon završetka II. svj. rata i 30 godina od raspada Jugoslavije još uvijek zabranjuje pristup logorskoj dokumentaciji u Beogradu i ne dopušta raspravljati otvoreno i argumentirano o onome što se tamo događalo? Zašto se ne dopuštaju znanstveno objektivna istraživanja gdje bi se prednost dala struci, a ne ideologiji i politici? Kako bi se na temelju svih relevantnih dokaza i podataka pouzdano utvrdila dimenzija zločina u Jasenovcu i time prekinulo golemo nesuglasje i svađe po tom pitanju. Ne upućuje li nas to na zaključak da se iza toga nešto sumnjivo i konspirativno krije?

Dakle, iako su o jasenovačkom logoru napisane tone različitih knjiga i bezbrojni novinski članci, potpunu istinu o karakteru tog logora i broju žrtava nije moguće doznati jer je kompletna logorska dokumentacija, odmah po ulasku 4. Srpske brigade u Jasenovac pred kraj 2. svj. rata, odnesena u Beograd, gdje se još uvijek skriva od očiju javnosti. Zahvaljujući tome velikosrpski ‘istoričari’, pisci i političari mogli su, koliko su htjeli, pustiti mašti na volju i uzimati neograničenu dozu literarne slobode pri oblikovanju jasenovačkog mita po vlastitom ukusu. Što su desetljećima, s osobitim žarom radili. Zlonamjerno se fokusirajući na iskrivljavanje istine o broju stradalih.

Lansirajući u javnost monstruoznu tvrdnju o ‘više od milijun pobijenih Srba, velikosrbi su, zbog svojih budućih planova, željeli drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, krivicu i sliku Hrvata u metežu 2. svjetskog rata prikazati puno crnjom nego je ona u stvari bila. Što su jugokomunistički mediji, dirigirani iz Beograda, dočekali raširenih ruku, a utjecajni židovski krugovi u svijetu, osjetljivi na pitanja koncentracijskih logora i holokausta, prihvatili s uvažavanjem. Najvažniji cilj u sotonskom ocrnjivanju Hrvata fašizmom velikosrbima je bio na sve moguće načine u svoja kola upregnuti ‘srpsku braću Jevreje’ i ugurati se pod njihov kišobran.

Zadržavajući sustavno vođenom antihrvatskom kampanjom fokus javnosti na suludom mitu o milijun pobijenih Srba, Židova i Roma, velikosrpska promidžbena zloporaba Jasenovca učinila je da puno ljudi u svijetu povjeruje kako je kompletna povijest hrvatskog naroda bila zla. Kako ona zapravo počinje i završava s drugim svjetskim ratom, s Pavelićem, ustašama i Jasenovcem. I kako se njegova današnja država po ničemu ne razlikuje od one profašističke, instalirane od njemačkih i talijanskih fašista u II. svjetskom ratu.

Riječ je naravno o kontinuiranom nametanju slike o Hrvatima, kao narodu ‘okuženom fašizmom’ kojeg ništa, osim tuđinske vlasti i kontrole Beograda, ne može popraviti. Nitko ne može velikosrpskim umjetnicima laži (kako ih je briljantno opisao ‘otac otadžbine’ Dobrica Ćosić) osporiti da se savršeno vješto trude uvjeriti druge u svoje ‘istine’, ali činjenice i stvarnost ih demantiraju, bez obzira koliko se trude. Povijest to uvijek iznova potvrđuje.

Prisjetimo se sada kako se u Beogradu počeo stvarati mit o Jasenovcu, kako se raspirivao i kakve je tragične posljedice ostavio na psihu ljudi i kasnije događaje. Posebice one u vrijeme raspada Jugoslavije.

Velikosrpska strategija

Prije toga odmah treba naglasiti kako zbog nedostatka ozbiljnijih istraživanja na samoj lokaciji Jasenovca i nedostupnosti logorske dokumentacije svi do sada objavljeni podaci o broju žrtava mogu se uzimati samo kao pretpostavke ili zlonamjerna podmetanja.

Dakle, odmah nakon svršetka 2. svjetskog rata i Titovog govora u Ljubljani, u svibnju 1945. kada je taj, bez ikakvog prethodnog istraživanja blebnuo, kako je u Jugoslaviji bilo milijun i sedam stotina tisuća žrtava ‘nacifašističkog terora’ velikosrpska strategija usredotočila se na potvrđivanje te brojke. Iako ona sama po sebi nije ništa govorila o Jasenovcu, jer je bila izmišljena i lansirana zbog traženja što veće ratne odštete od Njemačke, velikosrpski propagandisti u Beogradu, željni ocrnjivanja Hrvata, žurno su zaključili kako je Tito mislio upravo na Jasenovac. Počevši javno optuživati Hrvate da su tamo pobili ‘više od milijun Srba’.

Neki od njih, vjerovali ili ne, tu svoju tvrdnju potkrjepljivali su – ‘ustaškom potrebom za proizvodnjom sapuna’. Kako je u svojoj knjizi, sasvim ozbiljno, tvrdio ‘ugledni istoričar’ Radomir Bulatović.

Kako je nedugo nakon Titovog govora u Ljubljani popis pučanstva pokazao da se ‘broj poginulih i nestalih kreće oko jednog milijuna’ i to na području cijele Jugoslavije, u beogradskoj ‘naučnoj literaturi’ za jasenovački logor ostavljen je ‘prostor’ za onih 700

No vrijeme je išlo dalje, pravljeni su novi popisi i istraživanja, dolazilo se do novih i preciznijih saznanja. Tako je Zemaljska komisija NR Hrvatske ‘za utvrđivanje zločina okupatora i narodnih izdajnika’ na teritoriju Hrvatske, po popisu pučanstva iz 1946. za logor Jasenovac popisala 15 tisuća i 792 žrtve, a za logor Stara Gradiška 2 tisuće i 927 žrtava.

Dakako da su ove brojke duboko razočarale konstruktore jasenovačkog mita pa su odmah postale strogo čuvana državna tajna, a u javnost se, ‘po naređenju odozgor’ izišlo s brojkom od -‘pet stotina do šest stotina tisuća ubijenih logoraša’.

Šok

Istu je sudbinu doživio i ‘Popis žrtava rata 1941-45’ što ga je jugoslavenska savezna vlada organizirala 1964. god. na zahtjev Njemačke, kojoj su jugokomunistički vlastodršci u Beogradu nastojali nametnuti goleme ratne reparacije na račun enormno uvećanog broja stradalih. Znajući s kime imaju posla, odnosno s kakvom se lakoćom u Beogradu laže i napuhuju brojke, njemački su pregovarači inzistirali na poimeničnom popisu žrtava. Rezultati ovog popisa predstavljali su pravu političku bombu jer je identificirano svega 597 tisuća žrtava na području cijele SFRJ a od toga 49 tisuća i 874 za logor Jasenovac.

Naravno, rezultati i ovog popisa istog su trenutka postali državnom tajnom. Sve dok ih nije 1988. godine javnosti otkrio Petar Stambolić, koji je u vrijeme kada se vršio taj popis bio predsjednik jugoslavenske vlade (SIV-a).

Broj žrtava iz tog popisa kod konstruktora i širitelja mita o ‘milijun pobijenih Srba u Jasenovcu’, izazvao je pravi šok. Beograd je odmah nakon toga angažirao sve tadašnje znanstvene institucije, ogranke SUBNOR-a, lokalne vlasti i partijske organizacije u cijeloj zemlji kako bi se broj jasenovačkih žrtava ‘nadopunio’.

No uz sav taj silni napor uspjeli su brojku uvećati za svega nekoliko problematičnih desetaka tisuća. Uključujući u popis stradalih i imena onih koji su premješteni u neke druge logore na teritoriju Srbije i Njemačke, ali i onih koji su iz jasenovačkog logora otpušteni i nerijetko preživjeli rat.

U međuvremenu, istina o realnom broju žrtava jasenovačkog logora polako se probijala u svjetsku javnost pa se među znanstvenicima vani više nije moglo bezobzirno lagati, onako kako se to ‘bivši’ velikosrbi i jugokomunisti navikli raditi u bivšoj Jugoslaviji. Tako da dr. Milanu Bulajiću na međunarodnom skupu o Jasenovcu, održanom krajem listopada 1997. u New Yorku, nije preostalo ništa drugo nego rezignirano priznati da je u logoru Jasenovac, za pet godina trajanja rata život izgubilo 77 tisuća i 200 ljudi. Dakle, znatno manje od broja pobijenih razoružanih hrvatskih vojnika i civila u svega nekoliko tjedana na Križnim putevima nakon predaje na Bleiburgu.
I nakon što je rat već završen bio.

Možda dijelom i zbog tog razloga, velikosrpski mitomani nikada nisu i neće se pomiriti s realnim brojem jasenovačkih žrtava, pa se popisu ubijenih stalno odnekud dodaju nova imena. Tako da se ta brojka već popela na preko 80 tisuća. Kako stare navike teško umiru, zanimljivo je uočiti da bez obzira na rezultate svih dosadašnjih istraživanja, velikosrpski propagandisti u svakom svom tekstu, javnom nastupu ili korespondenciji s međunarodnim ustanovama, brojci od oko 70 tisuća stradalih, obvezno dodaju bar još jednu nulu. A neki još i nekoliko stotina tisuća više. Onako da se nađe za svaki slučaj.

Goebelovska taktika

Za ilustraciju koliko velikosrpske laži mogu biti iracionalne, a antihrvatska promidžba zastrašujuća spomenimo primjer iz knjige američkog profesora Michaela McAdamsa ‘Croatia: Myth and reality’ koji navodi kako je u travnju 1942., dakle niti godinu dana od početka rata i osam mjeseci od dolaska prvih zatočenika u Jasenovac, srpska pravoslavna crkva u Americi zvonila na sva zvona da je u Hrvatskoj ‘već pobijeno preko milion Srba’. Kako se rat nastavljao dalje, broj ‘pobijenih Srba’ u srbijanskim promidžbenim pamfletima i medijima nastavljao je rasti sve dok nije zapravo prerastao broj Srba koji su tada živjeli u Hrvatskoj.

Tako su, zahvaljujući goebelsevskoj promidžbenoj taktici, dobrim vanjskim vezama i dobro podmazanim lobistima, neke od tih suludih brojki žrtava Jasenovca, ipak nekako našle svoje mjesto i učvrstile se kao ‘istine’ u relevantnoj svjetskoj literaturi, uglednim institucijama i medijima. Unatoč činjenici da u Hrvatskoj postoji Memorijalni centar Jasenovac, u kojem je na vidnom mjestu izložena knjiga, na hrvatskom i engleskom jeziku, s brojem i poimeničnim popisom žrtava.

Treba posebice istaknuti kako je svako ozbiljno i sustavno preispitivanje dokumenata, broja i identiteta žrtava Jasenovca, za vrijeme bivše Jugoslavije, izazivalo pravu paniku. Pokušaji ozbiljnih povjesničara i demografa, kao što je bio dr. Franjo Tuđman, Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić, da na jasenovački logor gledaju u svijetlu dokumenata i činjenica, dočekivani su uvijek od strane velikosrpskih mitomana i jugokomunističkih vlastodržaca krajnje histerično i na nož. Tako je ugledni srpski povjesničar i demograf, Kočović, prisjećajući se svog istraživanja istine o Jasenovcu, 1985 god. zapisao:

”Uskoro mi je postalo jasno da će glavna prepreka u mome radu biti mitovi stvoreni u posljednjih 40 godina o broju žrtava, mitovi koji su do sada duboko usađeni u duše ljudi svih religija, političkih uvjerenja i nacionalnosti, mitovi koji su, ponavljanjem postali ‘stvarnost’. Bit će puno onih koji će odbaciti rezultate mojih istraživanja zato jer ne potvrđuju njihovo mišljenje….Mnogi od njih traže duhovnu hranu da zapale svoju mržnju prema Hrvatima”.

Što je razvjesnilo velikosrbe

Velikosrbe je najviše razbjesnilo to što je dr. Tuđman, kojem je jedno vrijeme bila dostupna arhivska građa u Beogradu, provjeravajući njihove tvrdnje, preko izvora koje su sami navodili, pronašao kako su mnogi izmišljeni ili fabricirani s očitom namjerom preuveličavanja jasenovačke tragedije.

I mnogi drugi strani i domaći povjesničari i istraživači istine o jasenovačkom logoru poput profesora Michaela McAdamsa, Phillipa J. Cohena, Robina Harrisa, Brune Bušića, Josipa Jurčevića, Blanke Matković, Romana Leljaka Stjepana Loze, Igora Vukića,… došli su do saznanja kako puno tvrdnji i ‘dokaza’ iz srpskih izvora o logoru u Jasenovcu za čas padne u vodu kada se podvrgnu stručnom ispitivanju i službenoj provjeri. Čak je i jednom od vodećih jugo ‘istoričara’, famoznom Vladimiru Dedijeru, kome je dan golemi državni novac za širenje mita o Jasenovcu, pred kraj života proradila savjest pa je u svojim kasnijim radovima i intervjuima priznao da su tamo odvođeni ‘uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob’.

Tek bi se dakle slobodnim uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o tome tko je i zašto odvođen u Jasenovac i približnom broju stradalih. No ostaje zagonetno čudno zašto je Beograd ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, ne želi otvoriti javnosti niti vratiti u Hrvatsku. Ne upućuje li nas to na zaključak da se iza toga nešto sumnjivo i konspirativno krije? Iako je ta dokumentacija do sada vjerojatno već stotine puta pomno pročišćena, ‘nadopunjena’ i frizirina.

Zbog toga i zbog 75 godina zlonamjernog manipuliranja jugoslavenskih i srbijanskih vlasti, srpske pravoslavne crkve, četničkih udruga u emigraciji, njihovih lobija i drugih interesnih skupina, i što je najvažnije, zabrane znanstvenih istraživanja, stvarni broj žrtava logora u Jasenovcu, možda se nikada neće saznati. Nego će i dalje ostati pitanje oko kojeg će se žestoko sukobljavati Srbi i Hrvati i svatko će u tim prijeporima uzimati broj koji mu odgovara. bez opipljivih i čvrstih dokaza za svoju tvrdnju.

Zar ne bi bilo bolje za budućnost hrvatskog i srpskog naroda kada bi se, u ozračju današnje demokracije, njihova povijest očistila od nametnutih mitova i ekstremnih tumačenja koji hrane jedni druge? Otkrivanje zatamnjenih i ispravljanje iskrivljenih istina o prošlosti ne znači reviziju povijesti. Nego gradnju bolje budućnosti, jer istina oslobađa ljude.

Komisija?

Poštovanje za relevantne činjenice, koje sve više izlaze na vidjelo, ne bi smjelo biti zamračeno ideološkim mrakom i slijepim prihvaćanjem nametnutih i jednostranih ‘istina’ bivšeg totalitarnog režima.

Zašto se, kao što je predlagala nedavno smijenjena hrvatska predsjednica, konačno ne osnuje jedna stručna međunarodna komisija koja će uz pomoć neograničenog pristupa dokumentaciji i najmodernije tehnologije sondiranja terena izvršiti vjerodostojnu verifikaciju prikupljenih podataka i na osnovu toga, s najvećom mogućom točnošću utvrditi broj žrtava? Čime bi se izbjegla daljnja srpsko-hrvatska prepucavanja, smirile tenzije i izbjegla niska, i po žrtve krajnje ponižavajuća razina manipulacija i licitiranje brojkama.

Otkrivanje pune istine o Jasenovcu, odnosno zlonamjernog manipuliranja njime, trebao bi biti poučan primjer koji bi nam pomogao u boljem razumijevanju pogrješaka iz prošlosti i suočavanju s današnjim i budućim izazovima. Kada bi se to jednom raščistilo možda prošlost koju smo ostavili za sobom ne bi bila nešto s čime bi se naši budući naraštaji morali opterećivati i baviti. No, očito zbog ‘viših interesa’, pritisaka naslijeđenog tereta prošlosti iz Srbije i Hrvatske kao i nesklonih centara moći u svijetu, to raščišćavanje se sprječava i proglašava, ni više ni manje, nego ‘ponovnim buđenjem fašizma u Hrvatskoj’ .

Unatoč svemu, prošlošću neopterećeni hrvatski povjesničari trebaju mudro i vješto koristiti razinu novopostignute slobode kako bi istraživali i otkrivali sve relevantne činjenice i dokaze o jasenovačkom logoru. Ako dopustimo jednostranu i tendencioznu interpretaciju hrvatske povijesti bez da argumentirano raspravljamo o njenim crnim i crvenim mrljama, time ozbiljno ignoriramo današnju demokraciju. Nažalost zbog utjecaja ‘viših interesa’ nedostatka financijske i političke potpore, neki iznimno vrijedni i sposobni istraživači se pri tom slome (nedavni slučaj Blanke Matković). Ili se time vrlo malo i sporadično bave.

Situacija u Srbiji

Sa srpske strane, situacija je dijametralno suprotna. Ne štedi se ni novaca ni političke ni medijske potpore da se jasenovački mit i ‘bivša’ antihrvatska promidžba u Srbiji i diljem svijeta održi i ojača. Po dobro uhodanoj matrici stalne sotonizacije Hrvata fašizmom koja se lopovski vješto podmeće i prilagođava vremenu. Nadograđujući se stalno nekim novim knjigama, izložbama, filmovima, kongresima, ‘neispričanim pričama’. Svi su upregnuti u to kolo, od državnog vrha i diplomacije, srpske pravoslavne crkve i četničke emigracije, intelektualne elite i mainstream medija, filmske i kazališne industrije itd. Nema viđenijeg Srbina koji nešto drži do svog srpstva, bez obzira bio on iz Čačka, Kragujevca ili Čikaga, da vam neće reći kako su mu svi bliži i daljnji rođaci pobijeni u Jasenovcu. Odnosno da nije napisao bar nekoliko knjiga, dao intervju ili snimio nekakav uradak o tom ‘najzverskijem fašističkom logoru na Balkanu’. Ali isto tako teško je naći čak i polupismenu babu u Šumadiji, koja sve to nije pročitala i pogledala. …

I tako se priča o ‘genetskom hrvatskom fašizmu’ stalno vrti u krug. Sve dotle dok se hrvatski narod opire porobljavanju ili brani svoju slobodu.

Ako dopustimo sebi da postanemo samo nijemi promatrači i taoci takvog stanja postat ćemo narod samouništenja. Ne smijemo dopustiti, bez dostojnog odgovora s naše strane, da hrvatsku povijest pišu i tumače za svoje potrebe, oni koji nas iz svojih osvajačkih razloga mrze, ocrnjuju i blate.

Poglavito ne zbog toga što je povijest hrvatskog naroda daleko časnija i uljudnija od povijesti onih koji su nam nametnuli kolosalni mit o Jasenovcu i koji nam sotoniziraju prošlost kako bi nam mogli ukrasti budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari