Pratite nas

Kolumne

‘Incidenti’ s jasnim obavještajnim rukopisom

Objavljeno

na

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

O ne, samo ne Split opet! Zar je moguće da je taj divni i toliko puta od fetivi Splićana opjevani primorski grad (‘cvit Mediterana’) zaista postao mračno predgrađe balkanskog Beograda i ostao najčvršće uporište ‘bivše’ jugoudbaške mafije u današnjoj Hrvatskoj? Bila je to prva pomisao nakon još jednog bizarnog ‘huliganskog incidenta’. Ovaj put na rivi. Koji je počeo provokacijom vaterpolista Crvene Zvezde i nakon ‘spontane’ reakcije ‘splitskih huligana’ završio skakanjem jednog srbijanskog vaterpolista u more.

Nekako se predugo i prenapadno ponavljaju takvi ‘incidenti’ da nas to ne bi konačno osvijestilo i natjeralo pomisliti kako oni i nisu baš slučajni. Naravno da ima i takvih, ali kada se ovaj najnoviji gleda kroz prizmu famozne svastike i niza drugih, koji su režirani po istoj matrici i u sebi sadržavali istu namjeru, prije bi se moglo reći da se radilo o politički motiviranoj predstavi koju je ‘netko’ unaprijed izrežirao.

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

Radilo se o tome da se Hrvate i Hrvatsku još jednom ulovi u klasičnu velikosrpsku promidžbenu zamku. I još jednom ih se prikaže EU i svijetu kao ‘nepopravljive srbomrsce i fašiste’.

Obično se to događa prigodom nekih nadnevaka, važnih sportskih događaja ili uspjeha, u predvečerje međunarodnih sastanaka na kojima se donose važne odluke glede Hrvatske, pred izbore i prije početka turističke sezone… Najvažnije je u tim trenutcima isprovocirati Hrvate, natjerati ih da rade protiv sebe i fokusirati kao medijsku metu za odbojnost i mržnju.

Pravilo udbomafijaškog podzemlja

Osnovno pravilo koje se uči na svim obavještajnim akademijama u svijetu glasi – Ako se želi stigmatizirati jedan narod i stvoriti ozračje odbojnosti prema njemu onda ga moraš stalno potpaljivati da napada i terorizira druge. To su pravilo ‘bivše’ udbomafijaško podzemlje i iz njega izrasle današnje srbijanske obavještajne službe, razvili do savršenstva. Za opširno i potpunije saznanje kako se to radi, gledajte na YouTube-u emisije u kojima je glavna zvijezda negdašnji šef UDBE ‘za specijalne operacije’ Boža Spasić, pa će te onda vrlo brzo shvatiti zašto su ‘ustaški incidenti’ i danas česta slika i već toliko puta viđena matrica kada su u pitanju Hrvati i Hrvatska.

Dakle, upravo zbog već viđenih, sličnih scenarija, ovaj ‘huliganski ispad’ na splitskoj rivi, zaslužuje trezveniju raščlambu i malo provjetravanje memorije kako bi se jasno uočio niz nelogičnosti i što se njime zapravo željelo postići.

Iz stotine izvješća komentara i svjedočenja samih sudionika ovog ‘incidenta’ kojima su bili preplavljeni srpsko-hrvatski mediji, uzmimo (zbog nepristrasnosti) priču iz beogradskog ‘Blica’. Koja otprilike ide ovako: Po dolasku u Split i smještaja u hotel, trojica vaterpolista Crvene Zvezde odvajaju se od ostatka tima i budući je ‘vreme u Splitu bilo ugodno’, odlučuju se malo prošetati po rivi. Nakon provjere pratnje iz osiguranja (ne navodi se čije, srpske ili hrvatske) da ne nose nikakva klupska obilježja kojima bi mogli isprovocirati lokalne šetače, to im se dopušta. Ali gle vraga, sjedeći u kafiću jedan od njih ‘slučajno’ raskopčava i skida trenerku ispod koje se ukazuje crvena majica s crvenom petokrakom i ćiriličnim logom beogradskog tima. To ne prolazi nezapaženo od strane konobara koji ih upozorava da bi zbog toga mogli imati problema nakon čega se zvezdini igrači sele na verandu drugog kafića, na samoj rivi. Gdje ih iznenada napadaju pristigli ‘ustaški huligani’. I onda slijedi već viđena predstava s bežanijom i skakanjem jednog od vaterpolista u ‘mrzlo more’. Koji nakon toga, da bi umirio ‘ustaške progonitelje’ baca im iz mora klupsku majicu, koja je navodno bila uzrok njegove ‘smrtne opasnosti’.

Sva bi ta ‘slučajnost’ i ‘spontanost’ samog događaja donekle i držala vodu da jednom gostu iz susjednog kafića koji je preko rive snimao jedrilicu nije, zaista slučajno u kadar uletio jedan od ‘huligana’ kojeg se vidi kako, po dojavi gdje se nalaze mete, s isukanom teleskopskom palicom sprinta na izvršenje zadatka. Interesantno je spomenuti da beogradski Blic navodi kako se nakon izlaska iz mora, glavni junak ove priče sav mokar mirno vraća do svog stola u kafiću, uzima s njega svoja DVA mobitela i novčanik pa odlazi dati izjavu u policiju.

Naravno treba li uopće naglašavati da splitski ‘huligani’ (znajući tko im čuva leđa) unatoč mnoštvu snimatelja, uopće se nisu trudili skrivati svoj identitet i da su nakon odrađenog zadatka kao i svaki put do sada – uhićeni i pušteni. Ali je interesantno kako je i ovaj put, organizator iz sjene ovog ‘nemilog incidenta’, koji je dojavio gdje se ‘žrtve’ nalaze i uputio ‘huligane’ na zadatak, ostao neotkriven i izvan domašaja policije i pravosuđa.

Time je splitska epizoda, po već uhodanoj matrici, završena.

Antihrvatska promidžba

Nakon nje kao i obično slijedi ona druga. Kada iz Srbije na Hrvatsku i Hrvate kreće golemi val tipične antihrvatske promidžbe koji bučno zapljuskuje javnost u ‘Našoj Regiji’, ali se dijelom prelijeva i na europske i svjetske medije. Posljedice čega su puno veće nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Naime, u očima stranaca, potencijalnih turista i ulagača, nema gore stvari od svastike na Poljudu i ovakvih incidenata.

No, zanemarimo na trenutak Srbiju i srbijanske medije, koji su svijetu poslali još jednu potvrdu o ‘alarmantnom buđenju fašizma u Hrvatskoj’ i vratimo se natrag ‘Našem Hajduku’. Ima li nekog tko bi mogao nabrojiti sve ‘incidente’ u upravi i na tribinama koji ‘slučajno’ prate ovaj nekad slavni i moćni klub, od kada ga je preuzela ulica? I pretvorila ga od ponosa grada Splita u sramotu Splita. U trećerazredni ‘klub slučaj.’ Kojeg bi po trenutnom ugledu i rejtingu mogli komotno preimenovati u NK Žrnovnica.

Prigodom ovog najnovijeg, prisjetimo se još nekih, zaista bizarnih ‘incidenata’ na mutnoj relaciji Split – Beograd. Posebice onog kada je grupica ‘navijača’ iz Splita otputovala po zadatku u Beograd prirediti još jednu spektakularnu predstavu za javnost. Ovaj put, zamislite – osvajajući sjever Partizanovog stadiona!

Bilo je zaista grozno gledati odvratne scene njihovog mučenja, dok ih razjarena rulja trga, lomi, gazi, žive pali i skida do gola. Na očigled policije i ljudi iz osiguranja, koje nisu prstom mrdnuli da ih zaštite. Nego su sve to mirno promatrali i čekali da se ta naručena predstava na tribinama završi. Kako bi ih na kraju, onako iznakažene, ponižene i prebačene preko ograde, na terenu mogli postrojavati i pred brojnim kamerama, ‘celom svetu’ pokazivati te – ‘razularene ustaške huligane koji su došli iz Hrvatske praviti nered u Beogradu i Srbiji’. Naravno, treba li uopće reći kako su i tada slike tih stravično unakaženih ‘živih svedoka povampirenog hrvatskog fašizma’ zahvaljujući urnebesnoj zvonjavi srpskih medija munjevito obišle svijet.

Interesantno, i ovaj put, beogradski organizator njihovog masakra, koji je doveo te jadnike iz Splita u namještenu stupicu na tribine Partizanovog stadiona, čim je njihova makljaža počela, netragom je nestao u masi (beogradski Blic je objavio fotografiju tog trenutka). I nitko ga više nije spominjao. Još je interesantnije da su svi ti, poslije ‘incidenta’ u Beogradu pritvoreni ‘hrvatski navijači’, iz nekog čudnog razloga, rezolutno odbijali nuđenu pomoć i svaki kontakt s hrvatskim veleposlanstvom u Beogradu.

Nažalost, ta priča ima i svoj tragičan nastavak jer je jedan od vođa te nesretne skupine, nedugo nakon povratka u Hrvatsku, jednog dana u ranim jutarnjim satima, pod nerazjašnjenim okolnostima bio izbačen iz auta i dok je izbezumljen i gol pretrčavao autoput negdje kod Slavonskog Broda, izgubio život.

I sve je to prošlo ispod radara zanimanja hrvatskih obavještajnih službi, policije i medija. Koji, opet iz nekog čudnog razloga, uopće nisu pokazali interes istraživati tko su ti ljudi, čime se bave i što je pozadina njihovih čestih putovanja na relaciji Split- Beograd? Tko su im očevi, stričevi, ortaci, sponzori? Sve je to inače redovita procedura kada su u pitanju hrvatski domoljubi, koje se temeljito istražuje do devetog koljena i onda sve to detaljno objavljuje.

Obavještajni rat protiv Hrvatske

Spomenimo još jedan bizaran ‘incident’ splitskih ‘navijača’ koji ima srbijansku poveznicu. Onaj nedavni, kada su u automobilskoj koloni išli preko Srbije na Hajdukovu kvalifikacijsku utakmicu protiv Slavije u Bugarsku. Opet, iz nekog čudnog razloga, nakon ulaska u Srbiju toj koloni srbijanska policija nije dodijelila pratnju, što je inače u takvim slučajevima uobičajena praksa. Pa se nakon nekog vremena kolona zaustavila na jednoj benzinskoj crpki u blizini Beograda koju su neki ‘navijači’ iz te kolone navodno opljačkali i demolirali. A onda se ‘slučajno’ u taj ‘incident’ iznenada umiješao neki nepoznat mladić koji se odnekud pojavio sa sprejom u ruci i u toj gužvi onako ‘usput’ na vanjskom zidu išarao nekoliko ustaških grafita i – netragom nestao. Kako je radnik na crpki iz nekog razloga ‘zaboravio’ obavijestiti policiju o ‘incidentu’, kolona je nastavila mirno voziti još satima idućih 300 kilometara kroz Srbiju, do bugarske granice. Tek nakon utakmice i povratka istom rutom, splitski su ‘navijači’ uz veliku medijsku pompu i slike ‘vandalskog divljanja hrvatskih fašista po Srbiji’ uhićeni i pritvoreni.

Zanimljivo, (prema pisanju beogradskog Blica) opet jedini koji nije identificiran i uhićen bio je – misteriozni crtač ustaških simbola i slogana.

Da bi nam stvar do kraja bila jasna moglo bi se ovdje još satima nabrajati neke od mnoštva bivših, medijski jako eksploatiranih ‘incidenata’ ‘slučajnosti’ i ‘istina’ iz arsenala podmuklog udbaško-velikosrpskog obavještajnog rata protiv Hrvatske i Hrvata.

Zbog dužine teksta i zamora materijalom, dovoljno je, iz bivše Jugoslavije, samo usput spomenuti one idiotski notorne priče o ‘međusobnim obračunima unutar ustaške emigracije’. Kojima su u javnosti objašnjavane zvjerske likvidacije slobodoljubivih Hrvata širom svijeta od strane Udbe. Ili, kao tipični primjer, čuveni i u australskim medijima raskrinkani slučaj podmetanja eksploziva ispod kuća uglednih hrvatskih rodoljuba i nakon toga dojave australskoj policiji kako Hrvati tim eksplozivom planiraju dignuti u zrak Sydnejski vodovod. Zbog čega su nevini ljudi izdržavali dugogodišnju robiju, a udbaškog podmetača, godinama kasnije, istraživački reporter kultne emisije ’60 minutes’ TV Kanala 9, pronašao je na Kosovu. Koji mu je, čuvajući ovce na golemom imanju koje je dobio za nagradu, ismijavajući hrvatsku naivnost, pred kamerom sve priznao.

Od osamostaljenja Hrvatske na ovamo, spomenimo samo letimično farsu o ‘nedoklanom Mlinaru’, miniranje židovske općine i groblja u Zagrebu, Pupovčeve laži o ’10 tisuća pokrštene srpske djece’ i ‘jezivo otkriće’ dvadesetak ‘preklanih srpskih beba’ u zamrzivaču jednog vrtića nakon ‘oslobađanja’ Vukovara. Prijeđimo sad malo na sportske terene.

Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi

Sjećate li se nogometne utakmice izmedu Italije i Hrvatske u Livornu gdje su ‘hrvatski navijači’ svojim tijelima formirali svastiku na tribinama? Koja je nakon toga bila hit u svjetskim medijima. Ili onog vaterpolskog turnira u Kranju gdje su se srpski ‘navijači’ nagurali u diplomatske lože i odatle izazivali hrvatske, kako bi izazvali diplomatski skandal i medijsku senzaciju? Pa rukometne utakmice u Zagrebu, gdje je ‘član srpskog stručnog tima’ (kojeg nitko iz tog stručnog tima nije poznavao) sjedio na klupi uz teren i odatle se često ustajao, okretao prema publici te psovanjem i provociranjem ‘ustaša’ izazvao masovnu tučnjavu. … Preskočimo famoznu svastiku na Poljudu i sjetimo se istih tih ‘navijača’ koji su godinama iza leđa, u stopu pratili hrvatsku nogometnu reprezentaciju i izazivali ‘huliganske incidente’ na svakoj njenoj utakmici. Što je rezultiralo igranjem pred praznim stadionima i kulminiralo raketiranjem pirotehnikom terena te prekidom utakmice Hrvatska-Češka na europskom prvenstvu u Francuskoj. …
Pa podmetnutih tuča srpskih ‘teniskih navijača’ s Hrvatima na Australian Openu u Melbourneu….

Iz svega ovog vidimo kako svaki put, kada neprijateljima hrvatske slobode i uspjeha to zatreba, oni izrežiraju na različitim mjestima u Hrvatskoj ili po svijetu ‘incidente’ praveći od nas ‘balkanske divljake’ i svoje ‘korisne budale’. Je da nakon toga, kada se malo priberemo, ispadne kako smo svi mi to znali- ali to nas neće zaustaviti da ponovimo istu grješku. Kad god to našim neprijateljima bude zatrebalo. Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi.

Gdje god dakle pogledate, vidite cijeli niz podmetnutih stupica i provokacija u kojima se stalno potpaljuju sukobi s Srbima i potpiruju valovi odbojnosti i mržnje prema ‘zločestim’ Hrvatima. Na to smo naivno nasjedali desetljećima, zbog čega nam je nametnuta etiketa opasnih nasilnika, terorista, fašista…

Vidite, ‘bivše’ velikosrbe, jugoudbaške i druge neprijatelje hrvatske slobode ulovila je velika panika da se sada na samostalnu i suverenu hrvatsku državu počne gledati drugačije nego su je oni prikazivali desetljećima. I da ona postane simpatična drugim narodima u svijetu. Zato svako malo nastoje isprovocirati Hrvate da se tuku sa Srbima, reagiraju nasilno, ponašaju se neuljudno, divljaju na stadionima, crtaju svastike, pozdravljaju se nacističkim pozdravima.

Kako bi se o nama učvrstila nametnuta loša slika iz vremena 2. svjetskog rata. Koju su u vrijeme bivše Jugoslavije stvarali velikosrbi i jugoudbaška diplomacija svuda po svijetu. Pa onda kada EU ili međunarodna zajednica raspravljaju o Hrvatskoj, raspravljaju na temelju pristiglih Pupovčevih biltena u kojima su opisani svi ti ‘incidenti’ sa Srbima u ulozi žrtve i strah od ‘ponovnog buđenja fašizma’. A ne o tome kako će investirati u razvitak Hrvatske i pomoći joj da što prije uhvati priključak s ostatkom Europe.

Nesumnjivo je da ugled Hrvata u svijetu plaća veliku cijenu zbog vještih velikosrpskih laži i spletki koje joj se stalno podmeću. Ali i nepromišljenog reagiranja usijanih pojedinaca na podmetnute provokacije.

Konačno nam to mora biti jasno.

Svjesno i zlonamjerno

Svaki Hrvat bi trebao znati i već u samom začetku prozreti što je namjera onih koji režiraju ovakve ‘incidente’ i ‘plemenske ratove’ između Srba i Hrvata. Znati, kako se u takvim situacijama želi izazvati ekstremne reakcije s hrvatske strane, koje će onda samo pojačati o nama nametnutu sliku ‘primitivnog balkanskog plemena’ punog ‘nasilnika’ ‘rasista’ i ‘fašista’. Znati da se sve to radi svjesno i zlonamjerno. Potpuno svjesno i zlonamjerno. Kako bi se Europa i civilizirani svijet što više udaljili i ogradili od ‘divljih balkanskih plemena’. Među koje se, kao ‘nepopravljive nasilnike i fašiste’, za kaznu ponovo nastoji ugurati ‘zločeste’ Hrvate.

Zar ne vidite da se srbijanski političari i mediji ponašaju kao da se Jugoslavija nije raspala i kao da je Hrvatska još uvijek njen sastavni dio i njihov leno? Znači, ako i dalje budemo naivno ulijetali u podmetnute zamke i sukobe s njima, lošoj slici o nama i njihovim ‘regionalnim’ planovima, samo ćemo još više davati opravdanje i potporu. To je opasno. Vrlo opasno. Jer svi ti ‘incidenti’ skreće vodu na mlin velikosrbima i njihovim sponzorima u ‘međunarodnoj zajednici’ koji žele i forsiraju da se sve narode bivše Jugoslavije, osim Slovenaca, izjednači i ponovo nagura u ”novu” regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. Da tu opet zajedno dijele već viđenu sudbinu. Kada se civilizacijski i politički ugled Hrvata u svijetu uspije srozati na razinu ‘primitivnog balkanskog plemena'(kakve nas, skupa s Srbima, nakon ovakvih ‘incidenata’ prikazuju svjetski mediji) onda je put za povratak u ‘našu’ regionalnu zajednicu, širom otvoren.

Unatoč toj opasnosti, ‘incidenti’ i predstave s nama u ulozi glavnih ‘balkanskih’ negativaca stalno se ponavljaju. Zato je potrebno stalno upozoravati i obuzdavati lako potpaljive i ekstremne pojedince, a posebice mladež, da se ne daju isprovocirati i brzopleto, (‘kao som na dundabak’) zalijetati u naručene sukobe za potrebe protuhrvatske medijske promidžbe. Mi znamo da je način na koji reagira hrvatska mladež na provokacije podmetnute s takvom političkom pozadinom, totalno pogrješan. Ali oni su preponosni i premladi da bi u tome vidjeli namještenu zamku koja ih gura u balkansko blato skupa s Srbima.

Istina, tako je lagano upasti u zamku velikosrpskih provokatora i potući se s njima. No, pogledajte posljedice nakon toga i odmah će te shvatiti koliko nas, kao narod, takva naivnost skupo košta.

Postoji samo jedna jedina odluka kao trajno rješenje po tom pitanju. I to vrlo jednostavna odluka – držati distancu i ne nasjedati na njihove provokacije!

To će ih zaboliti više nego sve batine.

Promislimo malo s kolikom patnjom i nestrpljenjem su mnogi naši naraštaji priželjkivali vlastitu slobodu i državu. I s kakvom smo radošću, bez obzira na sve žrtve, dočekali taj dan. Pa ima li onda smisla, sada kada smo konačno došli svome cilju, sve to blatiti i dovoditi u rizik naručenim ‘incidentima’ s onima koji nam zlo žele i zlo rade. Koji se ne mire s našom slobodom i samostalnošću i nastoje nas ponovo vratiti u ‘novu’ regionalnu tamnicu.

Ne dajmo im dakle da nas još uvijek drže svojim taocima i guskama u magli. Ne dopustimo, iza ovih ‘incidenata’ skrivenim ‘bivšim’ velikosrbima i jugoudbašima, da nama i našoj djeci nastavljaju prljati život i uništavati budućnost svojim podmuklim spletkama i manipulacijama. Svima nam treba biti jasno da upravo oni, potpomognuti političko-medijskom logistikom i petom kolonom u Hrvatskoj, nastavljaju ustrajno voditi hibridni rat i prljavu medijsku kampanju protiv novostvorene hrvatske države. Nastojeći je fašizmom kompromitirati i podjelama destabilizirati, kako bi je ponovo mogli ‘antifašistički’ okupirati i ‘regionalno’ izrabljivati.

Za to ostvariti potrebno je da Hrvatsku stalno potresaju i traumatiziraju ovakvi ‘incidenti’, ubojstva, pljačke i afere, što će, nakon sportskog, glazbenog, filmskog i medijskog, eventualno dovesti i do institucionalnog povezivanja i zajedničkih akcija policije i pravosuđa. Sjećate se kako je nakon naručenih likvidacija Ive Pukanića i Ivane Hodak, formirana zajednička operativna grupa ‘Balkan expres’ a tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije, Ivica Dačić slavodobitno izjavio: ‘Bit će još ovakvih akcija u Regionu’ (Vjesnik, 31.10. 2009.) Očito je kako se time želi nametnuti dojam da je današnja hrvatska država nestabilna, s institucijama nesposobnim da funkcioniraju same, zbog čega joj je potrebna pomoć i integracija u širu regionalnu zajednicu. Gdje će pod nadzorom bivšeg regionalnog žandara, opet biti stabilna i sigurna.

Balkanski lonac

Dakle, unatoč gorkim iskustvima iz prošlosti i ovaj najnoviji splitski ‘incident’ pokazuje kako je naše poznavanje mentaliteta i načina na koji operiraju naši neprijatelji izvana i njihova peta kolona iznutra, iznimno tanko, naivno i površno. O katastrofalnoj neučinkovitosti i inficiranosti bivšim kadrom hrvatskih obavještajnih službi, policije i pravosuđa (na čelu kojih se ‘sasvim slučajno’ u zadnjih 20 godina rotiraju baš drugovi iz splitsko- dalmatinske županije) suvišno je govoriti. A kamoli od njih očekivati da bi ovakve ‘incidente’ htjeli i smjeli predviđati i onemogućavati.

Ništa manje zapanjujuća nije ni lakoća kojom vodeći hrvatski političari i mediji svaku, pa i vrlo očitu diverziju na ugled hrvatske države, požure okvalificirati ‘primitivnim huliganskim ispadom’. I kao obično, posiplju se pepelom po glavi izjavama u stilu ‘svi smo mi krivi’. Nakon čega podmeću stvar pod tepih i sve brzo zaboravljaju. Što je siguran znak da vinovnici ovog najnovijeg, isto kao i svakog bivšeg i budućeg, ‘huliganskih incidenata’, neće biti adekvatno kažnjeni niti će proći temeljitu istražiteljsku provjeru u vezi s otkrivanjem pozadine koja stoji iza ovakvih čestih i očito pomno isplaniranih ‘slučajeva’. Ostavivši time stvarne autore iz sjene i izvođače radova legendarne splitske svastike da im se iza leđa smiju i u svojim podzemnim kuhinjama u miru nastave smišljati podmetanje novih – ‘huliganskih incidenta’.

A što se zapravo Hrvatskoj kuha u ‘novom’ zapadnobalkanskom loncu od svih hrvatskih političara izgleda jedino zna Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, koji je još prije 11 godina u intervju za beogradski B92 izjavio: ‘Za dvadeset godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati. Za dvadeset godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od rumunjske granice do Sutle biti bitno, bitno drugačije uređeni’…

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari