Pratite nas

Događaji

biskup Vlado Košić: Indikativno je da se zauzimanje Zagreba najviše slavilo u Beogradu

Objavljeno

na

KVK/facebook

Danas obilježavamo 75. godišnjicu pobijenih žrtava prigodom ulaska partizana u Zagreb koje su oni pobili na sam ovaj dan i u danima koji su slijedili, a radi se o tisućama pobijenih u velikom broju masovnih grobnica na Sljemenu, u Gračanima, u samom Zagrebu i okolici.

Čuli smo Riječ Božju. Sveti Pavao govori kršćanima u Antiohiji (Dj 13, 26-33) kako su židovski glavari osudili Isusa te su tražili da ga Pilat smakne. On je to i učinio, premda nije našao nikakva razloga za njegovu smrt. „Ali Bog ga uskrisi od mrtvih!“ Nakon patnji i same smrti nevinog pravednika uslijedila je proslava: Bog ga je uskrisio od mrtvih! Nije Isus dobio zadovoljštinu od svojih neprijatelja i ubojica, nego od Boga. Bog je svoje obećanje dano ocima ispunio na njihovoj djeci.

Mogli bismo usporediti tisuće smaknutih civila i razoružanih vojnika poslije završetka Drugog svjetskog rata s Isusom koji je bio raspet, ali ga je Bog uskrisio. Možda će netko reći da je ta usporedba pretendenciozna i da se nitko na zemlji ne može uspoređivati sa Sinom Božjim. Istina je, u mnogočemu je to nemoguće, ali sam je Gospodin rekao da njegov učenik treba ići za njim, da ga treba slijediti, i to tako da uzme svoj križ i ide za njim. Nisu li i ta ubijena djeca, na pragu mladosti u Gračanima koji su izvađeni prije osam godina iz masovnih jama (samo iz tri od 20-tak) bili slični Isusu? Nije li i on stradao zbog svoje upornosti i vjernosti svojim idealima? No, neprijatelji su bili nemilosrdni, smaknuli su ga tako što su ga raspeli na križ. I prema zarobljenicima i hrvatskim građanima bili su nemilosrdni tzv. osloboditelji koji su na današnji dan umarširali u nebranjeni Zagreb.

Zanimljivo je osobito to da su pripadnici 20. srpskog korpusa svoje „oslobađanje“ našeg glavnog grada doživljavali kao osvajanje središta fašizma i izvor zla za njihov narod. Prema D. Hudolistu koji donosi svjedočanstva samih tih srpskih partizana, koji su još godinu dana prije toga nosili četničku kokardu na kapama, a sad su s crvenom zvijezdom na trorogoj partizanskoj kapi pobjedonosno ušli u Zagreb željni uništiti ga, okupirati ga, podčiniti ga i pretvoriti u još jedan centar velikosrpstva. Indikativno je da se zauzimanje Zagreba najviše slavilo u Beogradu.

Koliko je samo ubijeno naših ljudi bez ikakva razloga, onih koji su čak simpatizirali partizanski pokret – jer su velika mnoštva Zagrepčana par dana prije već napustili svoj grad i pošli u zbjeg prema Austriji i Bleiburgu, bojeći se te partizanske slobode i nadajući se da će zapadni saveznici biti bolji i da će s njima postupiti kao s ljudima. Prevarili su se, znamo već. Ali i oni koji su ostali.

Jesu li uskrsnuli naši pobijeni hrvatski ljudi, Zagrepčani koje su pobili „osloboditelji“? Mogli bismo s pravom reći: još čekaju dan uskrsnuća, sudnji dan kad će sa svima onima koji su vjerovali Isusu i po njegovoj smrti i uskrsnuću bili očišćeni od grijeha te postati vrijedni Božjeg života. Tada će se uskrsnuće mrtvih dogoditi za sve poginule, za sve pravednike koji su kroz svu ljudsku povijest to zaslužili.

A naši hrvatski mučenici? Jesu li oni već na zemlji zadobili bar neku zadovoljštinu, neko priznanje, poštovanje, sućut, molitvu za svoju dušu nas, njihove djece, unučadi? Pavao kaže da je Bog ispunio svoje obećanje dano ocima na njihovoj djeci. No, mi još uvijek uzdišemo pod teškim bremenom laži i ucjena. Naši mrtvi još su uvijek prezirani i ponižavani, još uvijek se u našem društvu ne smije njih spominjati, za njih se moliti… Ovim tempom otkopavanja grobnica u kojima leže kosti pobijenih partizanskih žrtava trebat će ne samo još 75 nego još 750 godina! Gdje su tu ljudska prava, gdje je tu pravda za pobijene bez suda?

Koja prijetvornost, koja nepravda!

I nas koji se ipak okupljamo i odajemo poštovanje, koje se dostoji dati svakom poginulom i pogaženom čovjeku, nas će ti današnji suci, krojitelji i nadziratelji istine, nazivati revizionistima, osuđujući nas. Mi pak kao kršćani nećemo i ne smijemo ni njih niti ikoga osuditi, nego se za sve – i osobito za njih – moliti. Oni su pravi revizionisti jer su revidirali istinitu povijest i već 75 godina nam pričaju neku svoju nedogođenu istinu, punu mržnje prema svemu što je hrvatsko i katoličko. Željni zatrti hrvatski narod oni su prekrojili povijesnu istinu i svakoga tko se drzne u nju posumnjati i dovesti ju u pitanje, bez obzira na svjedoke i dokaze, oni preziru i osuđuju.

Ipak, Gospodin je jedini i pravi sudac, sve će ljudsko propasti i sve se jednog dana svim ljudima objaviti. Istina naime ne umire, nju je nemoguće uništiti i ukinuti, pa kako god gust zastor tame ju obavijao, jednog će je dana vjetar Duha Svetoga rastjerati. Za to se molimo i za to živimo, braćo i sestre!

U evanđelju (Iv 14, 1-6) naš Gospodin Isus Krist nam jednostavno kaže: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“

Gospodin ne pravi razlike među ljudima, ne gleda na uniformu, ne gleda na nacionalnost… on gleda u dušu, traži vjeru i onima koji u njega vjeruju obećava da će naći kod njegova Oca stan, koji im je on pripravio.

Ovo nam zvuči nevjerojatno! Pa desetljećima su se tzv. antifašisti trudili da naše hrvatske žrtve proglase „ušima, stjenicama, bandom, neljudima“ želeći ih lišiti ljudskosti. Oni su dehumanizirali žrtve da bi se opravdali zašto su ih ubili, zašto su napunili jame njihovim kostima, kad su čak preorali njihove grobove… oni ih nisu smatrali ljudima. Ali naš Gospodin Isus smatra sve ljude, koji u njega vjeruju, svojim prijateljima, svojom djecom, onima kojima on želi pripraviti stan da budu s njim u svu vječnost kod Oca nebeskoga. Jedini je Gospodin Isus zaštitnik ljudskosti svakog, baš svakog čovjeka!

Isusov odgovor apostolu Tomi je predivan: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.« Ima li ljepše i sadržajnije tvrdnje od ove kojom Isus sam sebe proglašava Putem, Istinom i Životom?

Što je Isus time htio reći? Htio je poručiti da je on jedini Put k Ocu jer njega slijediti znači doći u nebo. Ako je jednom razbojniku na križu obećao raj, to je moguće svakom čovjeku koji ga – pa makar i u zadnji čas – zazove s pouzdanjem. Po njemu se jedinom čovjek može spasiti za vječnost. Nadalje, samo je on Istina, jedina istina jer nema više istina: silno boli naše branitelje i ljude koji su doživjeli rat, nepravde i poniženja, kada se ta istina izokreće i ono što su oni vidjeli i doživjeli pretvara u nešto sasvim drugo, dapače suprotno! A oni živi znaju da to nije istina. Pa kako bi znali što je istina oni koji ništa nisu doživjeli, koji nisu prošli ni rat, ni progonstvo ni vidjeli koliko je razorna moć mržnje koja sve ruši, pali i ubija, a koliko je s druge strane ogromna moć ljubavi koja pridiže, ima sućut i pomaže kad je najteže, koja spašava i daje snagu da se čini i nemoguće. Kako bi to znali oni koji to nisu doživjeli? Zato je potrebno progledati. Gospodin je rekao da je došao otvoriti vid slijepima, i svojim je učenicima dao tu zadaću da i oni, pomazani Duhom Svetim, naviještaju radosnu vijest siromasima i otvaraju oči slijepima (Lk 4). Samo će nas Istina osloboditi. No, vidimo koliko smo još daleko od te slobode!

I na kraju Krist Gospodin rekao je za sebe da je on Život. On koji je izgubio zemaljski život na drvetu križa, ali koji je uskrsnuo na život vječni. On i nas ljude zove da se ne bojimo umrijeti za ono što je dobro, za ljubav, za Boga, jer on nam daje vječni život na nebesima: „Tko život svoj sačuva na ovom svijetu, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj na ovome svijetu, zadobit će ga na nebesima!“ Ako to vjerujemo, ne bojimo se nikakvih podmetanja, nikakvih mržnji, nikakvih laži. Kad povjerujemo Isusu Kristu kao svojemu Gospodinu ne trebamo ni pred kakvom opasnošću bježati niti biti zabrinuti. Ta on je pobijedio svijet, on je pobijedio đavla, on je pobjednik nad smrću!

Prije više godina, no posebno 2012., postale su poznate masovne grobnice pobijenih u Gračanima gdje postoji 20-ak lokacija u kojima leže posmrtni ostaci civila i vojnika domobranske i njemačke vojske ubijenih u svibnju 1945. nakon ulaska partizana u Zagreb, od čega su tek njih tri ekshumirane. Osim u Gračanima, lokacije masovnih grobnica iz tog razdoblja postoje po cijelom Zagrebu, od Sesveta pa sve do Vrapča.
Gračani su poznati zahvaljujući pokojnom Miroslavu Haramiji, gračanskom zdravstvenom inspektoru koji je sačuvao službeni dopis upućen partizanskim vlastima koje su ga ovlastile da popiše i dezinficira sva mjesta masovnog ukopa po Gračanima.

Lokacije masovnih ukopa raštrkane su po cijelim Gračanima, ali i po obroncima Medvednice. Naime, na mjestu gdje će uskoro biti međustanica nove žičare je ruševina nekadašnje bolnice za plućne bolesnike Brestovac. Tog proljeća partizani su ubili sve pacijente, uglavnom vojnike, a njihovi posmrtni ostaci pobacani su u jame u okolnoj šumi. A i iskapanje tog grobišta u Gračanima, kažu, ne bi se dogodilo da nije započela gradnja nove žičare.

Citiram gospodina Andriju Hebranga: „Skrivena grobišta Gračana najveća su sramota nove hrvatske države jer je to jedini lokalitet za koji točno znamo gdje i koliko je pokopano likvidiranih osoba. Još 1990. taj je popis objavio Miroslav Haramija kojeg su poslali da dezinficira sve jame u kojima su pobijeni. On je pritom napravio popis i čuvao ga“.

Od objave Haramijinih zapisa pa do zabijanja prve lopate u Gračanima prošle su 22 godine. „Prvi radovi krenuli su 2012. Nakon što smo otkopali tri lokaliteta i izvadili posmrtne ostatke, Ured je naprasno zatvorila tadašnja vlada“, kaže Hebrang.

Haramija je na popisu naveo i da je broj ubijenih samo na tom području Gračana 783.

MUP je svojedobno napravio popis od ukupno 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj na kojima su mjesta masovnog ukopa ubijenih po završetku Drugog svjetskog rata. U samom Zagrebu još je 40-ak lokacija koje uopće nisu istražene. Većina ih je u sjevernoj zoni grada, no ima ih i na istočnom potezu, u Sesvetama i Čučerju te zapadnom, u Gornjem Vrapču. No jedna je gotovo u središtu grada, u Savskoj 77, u dvorištu današnjeg Učiteljskog fakulteta. Ondje leže posmrtni ostaci 300-tinjak osoba. Prije dvije godine tek su se počele iskapati tri masovne grobnice s nađenih 25 ubijenih.

Sukladno tome, ne postoji ni točan broj ubijenih. Postoje pojedini dokumenti i izjave svjedoka. Tako je na Jelenovcu ubijeno i pokopano 12 osoba, u Ljubijskoj ulici njih stotinu, na Gospočaku 30, Miroševcu 40, u Remetama više od stotinu, U Šestinama kod Lagvića između 200 i 300, na Dubravkinu putu na Tuškancu… Anto Beljo, aktualni predsjednik HŽD, govori o 180 masovnih grobnica u Zagrebu i okolici s tisućama pobijenih.
„U svim hrvatskim vladama bio je žestok otpor u istraživanju istine o komunističkim zločinima pa je tako ukinuta i saborska komisija iz 1992. i spomenuti Ured“, kaže Hebrang.

Ivica Relković, tada član građanske udruge Hrvatsko odgovorno društvo, je napisao: „Iskapanje u Savskoj čini nas boljim društvom: to je test civilizacijskog dostojanstva.“

Veoma je signifikantno pismo čelnika OZNE (A.R.), koji je 17. svibnja iz Beograda poslao depešu: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za deset dana u oslobođenom u Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost u čišćenju Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično te da sve svršite u prvim danima.“
Ova intervencija u Zagrebu je išla za tim da pokaže da se to mora dovršiti čim prije jer poslije neće biti vremena. Poslije će se morati ići na formalnosti, procese… U tom trenutku to se moglo obaviti lako, odmah i bez formalnosti – rekao je Zvonimir Šeparović, pokretač i prvi dugogodišnji predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Na lokaciji Obernjak u Gračanima dva dana nakon te depeše likvidirano je 210 bolesnika i ranjenika iz vojne bolnice Brestovac na Sljemenu.
Jedan dio tih ranjenika koji su bili pokretni i bolesnika uputili su prema Zagrebu rekavši im: idite dolje, tamo će vas dočekati prijevoz, dok su nepokretni ostali gore. One koji su se zaputili dolje pobili su oko Adolfovca, a one koji su ostali su izveli te ih ubili nedaleko od bolnice. Poznato je gdje su te masovne grobnice – kaže povjesničar Anđelko Mijatović.

Pobila ih je 6. lička divizija. Zapovjednik (Đ. J.) 1960-ih je postao komandant zagrebačke vojne oblasti. Tako je sustav nagrađivao zločince.
Što reći na sve te strahote?

Grozno je to, gotovo da čovjek ne može vjerovati kako čovjek čovjeku može biti takav neprijatelj, ubojica, mučitelj…
A još je gore to što se ta istina zataškavala i nije smjela doći na vidjelo tolika desetljeća, što je postala razlog novih progona i trpljenja ljudi koji ipak nisu šutjeli, ili su samo i ne imenovavši krivce ukazivali na zločine i dosljedno tome na zločinački karakter čitavog tog sustava. To je razdoblje trajalo 45 godina, do propasti bivše države koja je stvorena na teroru i održavala se silom i lažima.
Najgore je ipak to što se i u ovih 30 godina moderne Hrvatske kao samostalne države još uvijek niti istražuje, niti govori niti poučava mlade istini o tim silnim žrtvama našega naroda, koji su pobijeni uglavnom samo zato što su bili Hrvati. I ni jednoj vlasti u ovo vrijeme tzv. demokratske Hrvatske nije stalo do istine i do zadovoljštine za tolike nevino pobijene, kako kaže Hebrang.

Molimo se, braćo i sestre, danas za sve pobijene. Neka ih Gospodin primi u svoj vječni Uskrs i mir.
Molimo se za članove njihovih obitelji koje ih još uvijek traže i ne znaju gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci. Neka ih Gospodin utješi i oslobodi svake mržnje i svake zle volje te ispuni utjehom i nadom.

Molimo se za partijske egzekutore, ubojice i njihove potomke, koji još uvijek niječu te zločine i skrivaju ih od javnosti. Neka im Gospodin dade mir obraćene duše i pokajanje za zlodjela.

Molimo se i za našu današnju Hrvatsku koja ne može graditi svoju sretnu budućnost bez poznavanja istine o svojoj prošlosti. Neka sve odgovorne nadahne Duh Sveti Branitelj Istine, da se ne boje otkrivati Istinu i slijediti ju, da se razriješe sve neistine i ucjene, sve dvosmislene igre i vrtnja u krug skrivanja očiju da se ne vidi, zatiskivanje ušiju da se ne čuje, zatvaranja pameti da se ne razmišlja. Neka već jednom u Istini i pravednosti naša Domovina krene putem svoje pune slobode.

Neka nas sve Gospodin po svojem slavnom uskrsnuću ispuni nadom u Život koji samo on daje onima koji slijede njegov Put i ispovijedaju njegovu Istinu. Amen.

Otac biskup Vlado Košić
MISA ZA ŽRTVE MASOVNIH GROBNICA U ZAGREBU I OKOLICI, 8. SVIBNJA 1945.
ZAGREB, SV. MATI SLOBODE – 8.V.2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Normaliziranje stanja u Hercegovini, posljednji pacijent napustio Covid bolnicu

Objavljeno

na

Objavio

Covid bolnicu u Mostaru u ponedjeljak je napustio posljednji pacijent, a u trima županijama u Hercegovini počeo je nakon višemjesečnih restrikcija uvedenih zbog koronavirusa, funkcionirati javni prijevoz, otvaraju se vrtići i počinju treninzi u sportskim klubovima.

Kako su izvijestili iz Kriznog stožera Hercegovačko-neretvanske županije, u Covid bolnici koja je uspostavljena pri Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru više nema pacijenata zaraženih koronavirusom. U toj je bolnici s područja triju županija u Hercegovini preminulo ukupno 19 pacijenata.

Posljednjih desetak dana nije zabilježen nijedan slučaj zaraze koronavirusom, zbog čega su vlasti naložile ublažavanje mjera.
Od ponedjeljka s radom je počeo javni prijevoz, ali uz primjenu mjera fizičkog razmaka i dezinfekcije prigodom ulaska u autobuse. Prometuje manji broj autobusa nego inače. Zbog sigurnosti vozači i putnici moraju nositi zaštitne maske i rukavice.

S radom su od ponedjeljka počeli i vrtići pa je laknulo zaposlenim roditeljima koji su se duže vremena morali sami snalaziti oko čuvanja djece.

Sportski klubovi, uključujući i sportske škole za mlade krenule su s redovnim treninzima, a djeci je naloženo poštivanje mjera zabrane grljenja, rukovanja, zajedničkog tuširanja.
Područje Hercegovine je nakon banjolučke regije bilo najpogođenije zarazom koronavirusa. (Hina)

VIZE ZA BIH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Međunarodni dan sestrinstva

Objavljeno

na

Objavio

Medicinske sestre diljem svijeta slave Međunarodni dan sestrinstva, koji se obilježava na dan rođenja Florence Nightingale, začetnice modernog sestrinstva kao priznate profesije, koja je tijekom Krimskog rata organizirala njegu za ranjene vojnike i vodila obuku medicinskih sestara.

– Senzibilitet za osjećaje pacijenata, emotivnost i zrelost, briga i nježnost, odgovornost i pažnja, samostalnost ali i timski rad, značajke su jedinstvenog poziva medicinskih sestara.

Ne polažu Hipokratovu zakletvu ali su desna i lijeva ruka liječnicima, uvijek posvećeni bolesniku.

Svim medicinskim sestrama i medicinskim tehničarima želimo sretan Međunarodni dan sestrinstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari