Pratite nas

Povijesnice

Indonežanin Gajo nije želio „puniti vreće“ već rušiti srpske avione!

Objavljeno

na

Jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata posve je sigurno  i čovjek za kojeg vjerojatno nikada niste čuli – Indonežanin Zainul Abidin Gajo!

[ad id=”93788″]

Već godinama živi u Lepavini, a kao inženjer bio je zaposlen u koprivničkoj Podravki. Tada nije imao hrvatsko državljanstvo, ali bio je vezan uz obitelj: suprugu i dvoje male djece (kćerku Leilu i sina Jasmina). Kaže da je svakodnevno gledao na televiziji patnje hrvatskog naroda te da je jednog dana 1991. odlučio da i on krene u obranu hrvatske države, tim više što je i njegov rođak prof. Josip Nakić-Alfirević, već bio u postrojbama Hrvatske vojske. Ženi je jedne večeri samo rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“ Prvo su ga u Koprivnici poslali u Civilnu zaštitu, a on im je rekao da „ne želi puniti vreće s pijeskom“, nego aktivno sudjelovati u borbi protiv srpskih i inih četnika. Od šogorice Ružice iz Zagreba je čuo da se u Sisku vodi pravi rat, pa ju je zamolio da ga svojim osobnim automobilom odveze tamo, gdje su se čudom čudili – odakle on ovdje? „Došao sam rušiti srpske avione!“ – rekao je. A do tada nikada nije imao ni pištolj u ruci! Što niste ostali u Koprivnici?- pitali su. A on im je odgovorio da bi ga u njegovu kraju možda spriječili da se bori, jer je stranac, a prešutio im je i to da se bojao tzv. pete kolone, koja je bila aktivna u Koprivnici, ali i drugdje. Obećao je da će brzo naučiti, pa su ga uputili u tamošnji 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koji je djelovao u sastavu  brigade „Marijan Celjak“. Kako je imao vrsne branitelje oko sebe, iznimno brzo je savladao tehniku „rušenja zrakoplova“.

  • „Prvo su me poslali u Komarevo, na prvu crtu obrane, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo nas je oko četrdesetak. Galinić se pokazao kao neustrašiv borac, u njega smo imali veliko povjerenje. No, pored Galinića u sjećanju su mi ostali i neki drugi suborci poput Dražena Jakopljića, Stjepana Muža, Drage Rakovića, braće Kesler, Nedjeljka i brojni drugi kojima sam već i imena zaboravio. Osobito sam ponosan što sam prijatelju Solaji spasio život, ali to ne volim isticati. Kad se tijekom listopada i studenoga 1991. dobrano „zakuhalo“ u Vukovaru želja nam je bila da nas prebace tamo. Svi smo kao dragovoljci iz Komareva potpisali da hoćemo u Vukovar! Međutim, rekli su da smo potrebniji ovdje, pa smo ostali“ – prisjeća se Gajo, čije je rodno mjesto najmanje dvije tisuće kilometara od Džakarte.

Kad je bio na ratištu, nije se javljao ni svojima kod kuće. Najvažnije mu je bilo da se pobjedi neprijatelj, kako bi njegova djeca sutra slobodno mogla živjeti u hrvatskoj državi. A u Koprivnicu je došao iz Indonezije na studij u Zagreb i – ostao.

  • „Nikada ne ću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali, njihov zvuk još mi je u ušima. No, moja postrojba može se pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“ – rekao je.

Kad je završio rat, nastavio je raditi u Podravki, ali i posvetiti se  humanitarnom radu. Sretan je kad se na obljetnice nađe u Sisku ili Komarevu sa svojim suborcima, ili kad neki od njih dođe k njemu. Od priznanja dobio je tek Spomenicu Domovinskoga rata, koju, kao i ratnu odoru, čuva poput svetinje.

  • „Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti određene privilegije. Ali… ti ljudi koji su, poglavito 1991. bili na prvim crtama obrane, sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni, iako smo svi mi tada bili spremni i život dati za Hrvatsku. Sada sam zajedno sa svojom suprugom u mirovini. No, ponovno sam ostao razočaran kad sam čuo da je ratni zločinac Vojislav Šešelj oslobođen, a da se i dalje sudi hrvatskim braniteljima. Osim toga, boli me i to kad vidim branitelje u onom šatoru na trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Ne, za to se nismo borili. “

O ratnim danima Zainula Abidina Gaje moja je malenkost snimila i dokumentarni film, koji je prikazan zasad jedino u Koprivnici. Djeca u školi malo znaju o Hrvatima koji su branili i obranili Hrvatsku, a kamoli da su im poznati takvi junaci kakav je bio i ostao ovaj Indonežanin koji bio spreman i umrijeti za – Hrvatsku.

[ad id=”93788″]

S obzirom da ove godine obilježavamo 25. godina od početka srpske agresije, netko bi se morao sjetiti i istinskih branitelja poput ovog junaka, a takvih kao on vjerujte nije bilo puno.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori