Pratite nas

Povijesnice

Indonežanin Gajo nije želio „puniti vreće“ već rušiti srpske avione!

Objavljeno

na

Jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata posve je sigurno  i čovjek za kojeg vjerojatno nikada niste čuli – Indonežanin Zainul Abidin Gajo!

[ad id=”93788″]

Već godinama živi u Lepavini, a kao inženjer bio je zaposlen u koprivničkoj Podravki. Tada nije imao hrvatsko državljanstvo, ali bio je vezan uz obitelj: suprugu i dvoje male djece (kćerku Leilu i sina Jasmina). Kaže da je svakodnevno gledao na televiziji patnje hrvatskog naroda te da je jednog dana 1991. odlučio da i on krene u obranu hrvatske države, tim više što je i njegov rođak prof. Josip Nakić-Alfirević, već bio u postrojbama Hrvatske vojske. Ženi je jedne večeri samo rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“ Prvo su ga u Koprivnici poslali u Civilnu zaštitu, a on im je rekao da „ne želi puniti vreće s pijeskom“, nego aktivno sudjelovati u borbi protiv srpskih i inih četnika. Od šogorice Ružice iz Zagreba je čuo da se u Sisku vodi pravi rat, pa ju je zamolio da ga svojim osobnim automobilom odveze tamo, gdje su se čudom čudili – odakle on ovdje? „Došao sam rušiti srpske avione!“ – rekao je. A do tada nikada nije imao ni pištolj u ruci! Što niste ostali u Koprivnici?- pitali su. A on im je odgovorio da bi ga u njegovu kraju možda spriječili da se bori, jer je stranac, a prešutio im je i to da se bojao tzv. pete kolone, koja je bila aktivna u Koprivnici, ali i drugdje. Obećao je da će brzo naučiti, pa su ga uputili u tamošnji 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koji je djelovao u sastavu  brigade „Marijan Celjak“. Kako je imao vrsne branitelje oko sebe, iznimno brzo je savladao tehniku „rušenja zrakoplova“.

  • „Prvo su me poslali u Komarevo, na prvu crtu obrane, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo nas je oko četrdesetak. Galinić se pokazao kao neustrašiv borac, u njega smo imali veliko povjerenje. No, pored Galinića u sjećanju su mi ostali i neki drugi suborci poput Dražena Jakopljića, Stjepana Muža, Drage Rakovića, braće Kesler, Nedjeljka i brojni drugi kojima sam već i imena zaboravio. Osobito sam ponosan što sam prijatelju Solaji spasio život, ali to ne volim isticati. Kad se tijekom listopada i studenoga 1991. dobrano „zakuhalo“ u Vukovaru želja nam je bila da nas prebace tamo. Svi smo kao dragovoljci iz Komareva potpisali da hoćemo u Vukovar! Međutim, rekli su da smo potrebniji ovdje, pa smo ostali“ – prisjeća se Gajo, čije je rodno mjesto najmanje dvije tisuće kilometara od Džakarte.

Kad je bio na ratištu, nije se javljao ni svojima kod kuće. Najvažnije mu je bilo da se pobjedi neprijatelj, kako bi njegova djeca sutra slobodno mogla živjeti u hrvatskoj državi. A u Koprivnicu je došao iz Indonezije na studij u Zagreb i – ostao.

  • „Nikada ne ću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali, njihov zvuk još mi je u ušima. No, moja postrojba može se pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“ – rekao je.

Kad je završio rat, nastavio je raditi u Podravki, ali i posvetiti se  humanitarnom radu. Sretan je kad se na obljetnice nađe u Sisku ili Komarevu sa svojim suborcima, ili kad neki od njih dođe k njemu. Od priznanja dobio je tek Spomenicu Domovinskoga rata, koju, kao i ratnu odoru, čuva poput svetinje.

  • „Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti određene privilegije. Ali… ti ljudi koji su, poglavito 1991. bili na prvim crtama obrane, sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni, iako smo svi mi tada bili spremni i život dati za Hrvatsku. Sada sam zajedno sa svojom suprugom u mirovini. No, ponovno sam ostao razočaran kad sam čuo da je ratni zločinac Vojislav Šešelj oslobođen, a da se i dalje sudi hrvatskim braniteljima. Osim toga, boli me i to kad vidim branitelje u onom šatoru na trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Ne, za to se nismo borili. “

O ratnim danima Zainula Abidina Gaje moja je malenkost snimila i dokumentarni film, koji je prikazan zasad jedino u Koprivnici. Djeca u školi malo znaju o Hrvatima koji su branili i obranili Hrvatsku, a kamoli da su im poznati takvi junaci kakav je bio i ostao ovaj Indonežanin koji bio spreman i umrijeti za – Hrvatsku.

[ad id=”93788″]

S obzirom da ove godine obilježavamo 25. godina od početka srpske agresije, netko bi se morao sjetiti i istinskih branitelja poput ovog junaka, a takvih kao on vjerujte nije bilo puno.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. studenog 1991. – Vukovar Zlatnih dukata

Objavljeno

na

Objavio

Šture informacije koje su mjesecima stizale iz okupiranog Vukovara nisu dale ni naslutiti kakva sudbina čeka mučenike grada heroja.

Nije izostala potpora njegovim braniteljima koja je stizala iz svakog kutka Hrvatske, pa bar i pjesmom.

Tako je bilo i 17. studenog 1991. na kraju Dnevnika Hrvatske televizije kada je predstavljena pjesma Zlatnih dukata „Vukovar“ koje se i danas rado sjećamo.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. studenog 1991. Hrvatska ratna mornarica porazila jugomornaricu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije dva dana silovitih borbi 16. studenog 1991. Hrvatska ratna mornarica izborila je svoju najveću pobjedu u Domovinskom ratu.

Njome je prekinuta blokada hrvatskih luka, a poražena jugo-mornarica morala se povući na otoke Vis i Lastovo, te u Boku Kotorsku.

Osim toga, bilo je to prvi put u povijesti ratovanja da je neki ratni brod napadao grad po kojem je dobio ime.

U borbi za hrvatski Jadran diverzanti su dva dana prije u uvali Bobovišća na Braču improviziranim vođenim torpedom potopili neprijateljski patrolni čamac “Mukos”.

Ubrzo su posade ostalih brodova i jugo-vojnici iz ratne luke Lore i drugih svojih uporišta otvorili žestoku vatru koja je potrajala cijelu noć. Sutradan ujutro zapucali su i ratni brodovi taktičke grupe “Kaštela” iz Splitskog kanala, ne mareći za cilj. Osim Splita, bombardirani su otoci Brač i Šolta, a u napadu je uz potporu taktičke grupe “Vis” sudjelovalo i šest bojnih zrakoplova.

U Splitu su pogođeni mnogi civilni objekti. Poginula su dva hrvatska pomorca, a šestero je građana ranjeno. Razaranja su pretrpjela i mjesta na zapadnoj obali otoka Brača, te Grohote na Šolti.

Kada od prosvjeda nije bilo ništa, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica izdao je jednostavnu zapovijed: “Raspali!” Hrvatske postrojbe, naoružane poluispravnim topovima na najnižoj granici uporabne vrijednosti, snažno su uzvratile.

Pogodile su i oštetile razarač “Split” i jednu topovnjaču, a iznad otoka Brača i Šolte srušile su dva zrakoplova. Agonija jugo-mornarice nastavila se i sljedeći dan. Oštećeni razarač dvije su topovnjače oteglile Bračkim i u Hvarskom kanalu spojile se s borbenom grupom “Ploče” dok ih je na izlazu čekala taktička skupina “Vis”. Uskoro je počeo novi sukob s hrvatskim obalnim bitnicama Lovište na Pelješcu i Blace na Korčuli.

U Hvarskom kanalu tada se našlo ukupno devet brodova, koji su i po broju i vatrenoj moći bili višestruko jači od hrvatskih snaga. U velikoj bitki neprijatelju su potopljena dva plovila, a više ih je oštećeno. U povlačenju prema otočiću Šćedru preostali brodovi naišli su na vatru topničkih bitnica iz Črne Luke i rta Privale, ali je magla spriječila njihove nove gubitke.

Naposljetku su se jugo-brodovi povukli u svoje baze da iz njih više nikada ne isplove, osim prema svom posljednjem uporištu – zaljevu Boki Kotorskoj. U siječnju 1992. jugomornarica je morala napustiti ratnu luku Loru, a u svibnju i otoke Vis i Lastovo.

 

Hrvatska ratna mornarica slavi 26. obljetnicu osnutka

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari