Pratite nas

Povijesnice

Indonežanin Gajo nije želio „puniti vreće“ već rušiti srpske avione!

Objavljeno

na

Jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata posve je sigurno  i čovjek za kojeg vjerojatno nikada niste čuli – Indonežanin Zainul Abidin Gajo!

[ad id=”93788″]

Već godinama živi u Lepavini, a kao inženjer bio je zaposlen u koprivničkoj Podravki. Tada nije imao hrvatsko državljanstvo, ali bio je vezan uz obitelj: suprugu i dvoje male djece (kćerku Leilu i sina Jasmina). Kaže da je svakodnevno gledao na televiziji patnje hrvatskog naroda te da je jednog dana 1991. odlučio da i on krene u obranu hrvatske države, tim više što je i njegov rođak prof. Josip Nakić-Alfirević, već bio u postrojbama Hrvatske vojske. Ženi je jedne večeri samo rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“ Prvo su ga u Koprivnici poslali u Civilnu zaštitu, a on im je rekao da „ne želi puniti vreće s pijeskom“, nego aktivno sudjelovati u borbi protiv srpskih i inih četnika. Od šogorice Ružice iz Zagreba je čuo da se u Sisku vodi pravi rat, pa ju je zamolio da ga svojim osobnim automobilom odveze tamo, gdje su se čudom čudili – odakle on ovdje? „Došao sam rušiti srpske avione!“ – rekao je. A do tada nikada nije imao ni pištolj u ruci! Što niste ostali u Koprivnici?- pitali su. A on im je odgovorio da bi ga u njegovu kraju možda spriječili da se bori, jer je stranac, a prešutio im je i to da se bojao tzv. pete kolone, koja je bila aktivna u Koprivnici, ali i drugdje. Obećao je da će brzo naučiti, pa su ga uputili u tamošnji 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koji je djelovao u sastavu  brigade „Marijan Celjak“. Kako je imao vrsne branitelje oko sebe, iznimno brzo je savladao tehniku „rušenja zrakoplova“.

  • „Prvo su me poslali u Komarevo, na prvu crtu obrane, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo nas je oko četrdesetak. Galinić se pokazao kao neustrašiv borac, u njega smo imali veliko povjerenje. No, pored Galinića u sjećanju su mi ostali i neki drugi suborci poput Dražena Jakopljića, Stjepana Muža, Drage Rakovića, braće Kesler, Nedjeljka i brojni drugi kojima sam već i imena zaboravio. Osobito sam ponosan što sam prijatelju Solaji spasio život, ali to ne volim isticati. Kad se tijekom listopada i studenoga 1991. dobrano „zakuhalo“ u Vukovaru želja nam je bila da nas prebace tamo. Svi smo kao dragovoljci iz Komareva potpisali da hoćemo u Vukovar! Međutim, rekli su da smo potrebniji ovdje, pa smo ostali“ – prisjeća se Gajo, čije je rodno mjesto najmanje dvije tisuće kilometara od Džakarte.

Kad je bio na ratištu, nije se javljao ni svojima kod kuće. Najvažnije mu je bilo da se pobjedi neprijatelj, kako bi njegova djeca sutra slobodno mogla živjeti u hrvatskoj državi. A u Koprivnicu je došao iz Indonezije na studij u Zagreb i – ostao.

  • „Nikada ne ću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali, njihov zvuk još mi je u ušima. No, moja postrojba može se pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“ – rekao je.

Kad je završio rat, nastavio je raditi u Podravki, ali i posvetiti se  humanitarnom radu. Sretan je kad se na obljetnice nađe u Sisku ili Komarevu sa svojim suborcima, ili kad neki od njih dođe k njemu. Od priznanja dobio je tek Spomenicu Domovinskoga rata, koju, kao i ratnu odoru, čuva poput svetinje.

  • „Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti određene privilegije. Ali… ti ljudi koji su, poglavito 1991. bili na prvim crtama obrane, sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni, iako smo svi mi tada bili spremni i život dati za Hrvatsku. Sada sam zajedno sa svojom suprugom u mirovini. No, ponovno sam ostao razočaran kad sam čuo da je ratni zločinac Vojislav Šešelj oslobođen, a da se i dalje sudi hrvatskim braniteljima. Osim toga, boli me i to kad vidim branitelje u onom šatoru na trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Ne, za to se nismo borili. “

O ratnim danima Zainula Abidina Gaje moja je malenkost snimila i dokumentarni film, koji je prikazan zasad jedino u Koprivnici. Djeca u školi malo znaju o Hrvatima koji su branili i obranili Hrvatsku, a kamoli da su im poznati takvi junaci kakav je bio i ostao ovaj Indonežanin koji bio spreman i umrijeti za – Hrvatsku.

[ad id=”93788″]

S obzirom da ove godine obilježavamo 25. godina od početka srpske agresije, netko bi se morao sjetiti i istinskih branitelja poput ovog junaka, a takvih kao on vjerujte nije bilo puno.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari