Pratite nas

Povijesnice

Indonežanin Gajo nije želio „puniti vreće“ već rušiti srpske avione!

Objavljeno

na

Jedan od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata posve je sigurno  i čovjek za kojeg vjerojatno nikada niste čuli – Indonežanin Zainul Abidin Gajo!

[ad id=”93788″]

Već godinama živi u Lepavini, a kao inženjer bio je zaposlen u koprivničkoj Podravki. Tada nije imao hrvatsko državljanstvo, ali bio je vezan uz obitelj: suprugu i dvoje male djece (kćerku Leilu i sina Jasmina). Kaže da je svakodnevno gledao na televiziji patnje hrvatskog naroda te da je jednog dana 1991. odlučio da i on krene u obranu hrvatske države, tim više što je i njegov rođak prof. Josip Nakić-Alfirević, već bio u postrojbama Hrvatske vojske. Ženi je jedne večeri samo rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“ Prvo su ga u Koprivnici poslali u Civilnu zaštitu, a on im je rekao da „ne želi puniti vreće s pijeskom“, nego aktivno sudjelovati u borbi protiv srpskih i inih četnika. Od šogorice Ružice iz Zagreba je čuo da se u Sisku vodi pravi rat, pa ju je zamolio da ga svojim osobnim automobilom odveze tamo, gdje su se čudom čudili – odakle on ovdje? „Došao sam rušiti srpske avione!“ – rekao je. A do tada nikada nije imao ni pištolj u ruci! Što niste ostali u Koprivnici?- pitali su. A on im je odgovorio da bi ga u njegovu kraju možda spriječili da se bori, jer je stranac, a prešutio im je i to da se bojao tzv. pete kolone, koja je bila aktivna u Koprivnici, ali i drugdje. Obećao je da će brzo naučiti, pa su ga uputili u tamošnji 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koji je djelovao u sastavu  brigade „Marijan Celjak“. Kako je imao vrsne branitelje oko sebe, iznimno brzo je savladao tehniku „rušenja zrakoplova“.

  • „Prvo su me poslali u Komarevo, na prvu crtu obrane, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo nas je oko četrdesetak. Galinić se pokazao kao neustrašiv borac, u njega smo imali veliko povjerenje. No, pored Galinića u sjećanju su mi ostali i neki drugi suborci poput Dražena Jakopljića, Stjepana Muža, Drage Rakovića, braće Kesler, Nedjeljka i brojni drugi kojima sam već i imena zaboravio. Osobito sam ponosan što sam prijatelju Solaji spasio život, ali to ne volim isticati. Kad se tijekom listopada i studenoga 1991. dobrano „zakuhalo“ u Vukovaru želja nam je bila da nas prebace tamo. Svi smo kao dragovoljci iz Komareva potpisali da hoćemo u Vukovar! Međutim, rekli su da smo potrebniji ovdje, pa smo ostali“ – prisjeća se Gajo, čije je rodno mjesto najmanje dvije tisuće kilometara od Džakarte.

Kad je bio na ratištu, nije se javljao ni svojima kod kuće. Najvažnije mu je bilo da se pobjedi neprijatelj, kako bi njegova djeca sutra slobodno mogla živjeti u hrvatskoj državi. A u Koprivnicu je došao iz Indonezije na studij u Zagreb i – ostao.

  • „Nikada ne ću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali, njihov zvuk još mi je u ušima. No, moja postrojba može se pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“ – rekao je.

Kad je završio rat, nastavio je raditi u Podravki, ali i posvetiti se  humanitarnom radu. Sretan je kad se na obljetnice nađe u Sisku ili Komarevu sa svojim suborcima, ili kad neki od njih dođe k njemu. Od priznanja dobio je tek Spomenicu Domovinskoga rata, koju, kao i ratnu odoru, čuva poput svetinje.

  • „Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti određene privilegije. Ali… ti ljudi koji su, poglavito 1991. bili na prvim crtama obrane, sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni, iako smo svi mi tada bili spremni i život dati za Hrvatsku. Sada sam zajedno sa svojom suprugom u mirovini. No, ponovno sam ostao razočaran kad sam čuo da je ratni zločinac Vojislav Šešelj oslobođen, a da se i dalje sudi hrvatskim braniteljima. Osim toga, boli me i to kad vidim branitelje u onom šatoru na trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Ne, za to se nismo borili. “

O ratnim danima Zainula Abidina Gaje moja je malenkost snimila i dokumentarni film, koji je prikazan zasad jedino u Koprivnici. Djeca u školi malo znaju o Hrvatima koji su branili i obranili Hrvatsku, a kamoli da su im poznati takvi junaci kakav je bio i ostao ovaj Indonežanin koji bio spreman i umrijeti za – Hrvatsku.

[ad id=”93788″]

S obzirom da ove godine obilježavamo 25. godina od početka srpske agresije, netko bi se morao sjetiti i istinskih branitelja poput ovog junaka, a takvih kao on vjerujte nije bilo puno.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. svibnja 1667. – Pukovnija Kraljevskih Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat, carska je vojska upala u Francusku, a njezine prethodnice koje su činile konjaničke pukovnije Hrvata, stigle su sve do Saint Dennisa, današnjeg predgrađa Pariza.

Francuski kralj Luj XIII., u nedostatku vlastitog lakog konjaništva, od zarobljenika, prebjega i dezertera ustrojio je 1635. tri vlastite hrvatske konjaničke pukovnije. No one nisu dugo djelovale. Pukovnija d’Espenan raspuštena je nakon dvije godine, de Sirot gotovo uništena u bitci kod Tuttlingena, a la Meilleray uključena u drugu pukovniju istog imena.

U međuvremenu osnovane su nove pukovnije Raab, Schack i Wumberg, koje su se istaknule u bitci kod Rocroya. U kolovozu 1643. ustrojena je pukovnija Hrvata koja je prva nosila naziv kraljevska – Royal-Cravattes, na čelu s pukovnikom Johannom Balthasarom.

Nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata sve hrvatske pukovnije, osim pukovnije Balthazar, raspuštene su. Ona je služila u Kataloniji, u ratovima Fronde, a reformom 1661. smanjena je na jednu satniju, koja je u sklopu pomoćnog francuskog korpusa posalana u pomoć caru Leopoldu u ratu protiv Turaka.

Nakon povratka iz Ugarske, a u sklopu politike prema Habsburgovcima i kontakata s braćom Zrinski, nezadovoljnima nepovoljnim Vašvarskim mirom, te na tradiciji pukovnija Hrvata iz Tridesetogodišnjeg rata, francuski kralj Luj XIV. 20. svibnja 1667. preustrojio ju je u elitnu konjaničku pukovniju Kraljevskih Hrvata – Royal Cravates.

Jezgri, koju je činila satnija Balthasard, pridodani su konjanici unovačeni u Ugarskoj i Hrvatskoj. Mjesec dana poslije Luj XIV. prvi se put u javnosti pojavio s novim modnim detaljem. Bio je to rubac koji su Hrvati čvorom vezivali oko vrata, današnja kravata. S francuskoga dvora i ulica Pariza kravata se uskoro proširila Europom, a poslije i svijetom.

Ukinućem monarhije u Francuskoj pukovnija Kraljevskih Hrvata 1790. preimenovana je u 10. konjaničku pukovniju.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Objavljeno

na

Objavio

Titov prijeteći govor u Varaždinu, u koji je došao iz Beograda, održan je u prisutnosti dvojice zločinaca iz Srbije: Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. U govoru je Tito, zajedno s ova dva zlikovca, obećao obračun s ‘hrvatskim smradom’.

A to je značilo – genocid nad Hrvatima.

O čemu svjedoče stotine jama s desetinama tisuća kostura. Na drugoj strani, još nije pronađena nijedna jama gdje su kosti ubijenih partizana.

Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj.

U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’

Za Tita su zarobljeni vojnici, civili, žena i djeca u bijegu bili – ‘hrvatski smrad’.

Na tom ‘smradu’ taj patološki ubojica i njegovi sljedbenici izgradili su svoju državu. Da, pjevalo se tada: “Slovenija ne treba kiše, Hrvati je svojom krvlju natopiše”.

Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.”

U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u svibnju 1945. godine, nakon posjeta Tita Varaždinu. U tom dijelu Hrvatske počinjeni su brojni pokolji nad civilima, ženama i djecom, te zarobljenim vojnicima.

Jadan je narod koji zaboravlja i ne štuje svoje žrtve, a osobito svoje mučenike koji su završili poput ovih hrvatskih po jamama od Vardara do Klagenfurta. Ne dozvolimo više nikada da nam zabrane govoriti, moliti se ili zaboraviti, ne daj Bože, one koji su svojom krvlju natopili ovu našu rodnu grudu. Titovi mentalni i duhovni sljedbenici baš to imaju kao neugasiv poriv svoje trule i tamne duhovne baštine izgrađene na krvi nevinih i opetovanim lažima koje ponavljaju do današnjeg dana.

Ne zaboravimo one koje je Veliki diktator i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josip Broz, tako jednostavno nepodnošljivom lakoćom nazvao – ‘hrvatskim smradom’. Mi znamo da oni mirišu najljepšim mirisom, poput prvih kršćanskih mučenika, mirisom tamjana koji se prinosi kao žrtva do samoga Boga.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati