Pratite nas

Analiza

Analiza Jutarnjeg Lista: Industrija mržnje u Srbiji

Objavljeno

na

JutarnjiList nasumično izdvojio sto naslovnica srpskih dnevnih novina i analizirao njihovu novinsku scenu

Tabloidi su izlog Vučićeve Srbije, putem njih on komunicira sa svojim sugrađanima, ali i sa susjedima. A to je slika Srbije koja svima prijeti, izraz je velike mržnje koju isijava prema prokazanim neprijateljima, uz groteskno divljenje Vladimiru Putinu, kojim plaše sve oko sebe, ne bi li, zapravo, utješili sebe, obuzdali svoje frustracije, komplekse i strahove od gubitaka u ratovima, krivnje i grijehova prema bliskim susjedima, ali i prema vlastitom narodu.

Amerika i ‘vojska Kosova’ u Albaniji spremaju udar na sever Kosmeta!”, “Ameri hteli da ubiju Vučića”, “Pakleni plan Šiptara: Upašće na sever Kosova 5. juna!?”, “Amerikanci pune Kosovo džihadistima iz Sirije”, “Plaćenici iz Ukrajine pale Beograd”, “Putin zapretio: NATO odbij od Srbije!”, “NATO će nam ubijati decu još 150 godina”, “Putin: NATO pravi virus da bi pobio Slovene”, “Ustaše prete Vučiću”, “Sramni čin Plenkovića: na Božić pohvalio ‘Oluju’ i Tuđmana”, “Putin Srbiji donosi rakete”, “Hrvati Vučića ruše na ulici!” – samo su dio glavnih naslova s naslovnica srbijanskih najtiražnijih novina, koje smo nasumce odabrali, od prosinca 2018. do ovog ljeta. Pogledali smo Informer, Alo, Kurir, Telegraf, Blic i Večernje novosti kako bismo stekli uvid kako funkcionira Vučićeva medijsko-propagandna mašinerija, jer javna je tajna u Beogradu da osobno on, preko svoje medijske “tajnice” Suzane Vasiljević, uređuje i dozira srbijanske tabloide, piše JutarnjiList

Najveću tiražu ima Informer, kao najjača pesnica Vučićeva režima, iznad 120 tisuća, a ostali koje navodimo u rasponu od 50 do 80 tisuća primjeraka (barem se tako službeno tvrdi). Tako da se, u prosjeku, navedene novine prodaju u dnevnoj zajedničkoj tiraži od oko 350 tisuća primjeraka. Cilj ovakvog medijskog pristupa jest apsolutna podrška režimu Aleksandra Vučića i njemu osobno, razračunavanje s njegovim oponentima ma gdje bili. No, sve je to na prilično bizarnoj i opskurnoj razini. Rječnik tabloida je jednostavan, priprost, polupismen i sirov. Učestalo je ponavljanje istih izraza “zlo”, “pakleni plan”, “haos” i “provokacija”, u gotovo dvije trećine naslova. Aleksandar Vučić svakodnevno je na naslovnicama tabloida – zabrinut za Srbiju, ali pun nade. Putin u uniformi, a Trump se ceri ili zamahuje bejzbol-palicom. Srbija je u velikim problemima, kasne u pregovorima s EU, otežu s priznavanjem gubitka Kosova, ekonomski i demografski pletu se na začelju Europe, a rješenje vide u zavaravanju stanovništva stalnim urotama i fantomskim prijetnjama Srbiji te u spasilačkoj ulozi Rusije, čiji je stisak sve jači.

Ratnohuškačka histerija

Te su novine zadužene za stvaranje ratne psihoze (“Rat na Balkanu u 2019. godini!”, “Vojnici KFOR-a uvežbavali otimanje severa Kosova”, “Preko Šiptara hoće da zarate Srbiju i Rusiju”, “NATO sprema akciju Klin u Srbiji”, “Alijansa skovala plan kako bi nas na sve načine odvojila od Rusije”), a Kurir je ekskluzivno doznao da “Krvnik (Ramush Haradinaj) ima pakleni plan – Od januara (2019.) pravim Veliku Albaniju”. Pa iako su ove godine više od deset puta najavili rat na Kosovu i nekoliko puta “točne” datume, znamo da se ništa od toga nije dogodilo, no ratnohuškačka histerija i dalje traje, a tiraže ne padaju. Srpski čitatelji potpuno su sluđeni neprekidnim najavama apokalipse i neočekivanim obratima.

Zamjetno je da se tabloidi prilagođavaju “vanjskopolitičkim” potrebama Aleksandra Vučića. Mete su svi susjedi. Primjerice, kad se stvari zaoštravaju s Crnom Gorom, onda je sve usmjereno na te teme. Nakon toga, kao nožem odrezano, prelazi se na Makedoniju, Hrvatsku ili BiH, pa sve ispočetka. Najizloženiji su Albanci i Kosovo, kao najveća srpska trauma. Mržnja koja iskri prema Albancima i prijetnje da će “doći Rusi” i sve vratiti na staro stalna su opsesija beogradskih medija. Drugi koji su na redu svakako su Hrvati, koje stalno žele proizvesti u novu NDH, pa su aktualne stvari Oluja i Jasenovac te naslovi poput “Hrvati imaju genocidnu prošlost”, da bi kao vrhunac bila zavjera arhineprijatelja Albanaca i Hrvata protiv Srba – “Veterani ‘Oluje’ obučavaju Albance”. Svako ljeto prolazi u frustraciji zbog Oluje, kao “najvećeg genocida i egzodusa” nakon Drugog svjetskog rata, iako, recimo, zanemaruju da je, baš kada je Vučić bio ministar informiranja kod Miloševića, tijekom rata na Kosovu 1998.-99., s Kosova protjerano gotovo milijun Albanaca.

Zanimljivo je da je, kako kaže Aleksandar Vučić, Europska unija strateški cilj i prioritet Srbije, a njegovi su tabloidi izrazito antieuropski orijentirani te stalno zazivaju suradnju s Rusijom – “Srbi, spas nam je u slozi i u Rusiji”, “Zbogom, Evropo – Putin pravi Uniju sa Srbijom”.

Pogledajte galeriju naslovnica:

Beskrupulozni su u obračunavanju s vanjskim i unutarnjim neprijateljima (opozicijom), plašenju Srba ratom i pokoljima te antisrpskom koalicijom njihovih susjeda. Srpskim čitateljima stalno se nameće ta atmosfera mržnje i napetosti, npr. ovakvim naslovom – “Ustaše se obradovale! Hrvati žive za to da Vučić ode sa čela Srbije! I njima je jasno: ‘Ako nema Vučića, nema ni jake Srbije!’” Šalje se poruka – Hrvati su, dokazano, neprijatelji jer žele srušiti Vučića zato što se boje jake Srbije, koju pak samo Vučić garantira. I svi su protiv Srbije i Srba, a pogotovo dokazani neprijatelji – susjedi – “Nova zavera iz Prištine: sa Hrvatskom, Makedonijom i Crnom Gorom – pakt protiv Srbije”, “Šiptari krenuli na Srbiju uz pomoć Zaeva i Mila” (misli se na premijera Makedonije Zorana Zaeva, koji je u tabloidima često prozivan kao “šiptarska sluga”, te crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića). Naime, napadi na njih povećavaju se s potrebama režima. Đukanović je došao na red kad je postavio pitanje obnove Crnogorske pravoslavne crkve, a Zaev kad je bilo jasno da uspješnim sporazumom s Grčkom ide u NATO i otvara pregovore s EU. “Zaev Srbiji otima Bujanovac”. Srbijanski mediji stalno su pisali protiv Sporazuma o promjeni imena.

“Šiptari i Milogorci duvaju u istu tikvu”, “Šiptari napadaju 31. decembra”, “Hrvatska neguje fašizam!”, “’Oluja’ se Srbima neće nikada više ponoviti”, a pritom veličaju Vučića i Rusiju – “Vučić s tajne lokacije poručio – Šiptari neće moći da nas gaze”, “Putin: Niko ne sme da pipne Srbiju”. Albance neizostavno nazivaju “Šiptarima”, Hrvate najčešće “ustašama”, Crnogorce dijele na “prave Crnogorce koji su zapravo Srbi” te “Milogorce”, prema predsjedniku Milu Đukanoviću. (“Milogorci ustaše vam aplaudiraju”, “Tragikomično je koliko se Milogorci plaše Srba i SPC-a”). Stvara se atmosfera straha, prijetnji, ali inzistira na “gordoj usamljenosti i žrtvi” (“Srbija potpuno sama, pritisnuta ucenama”) Srbije koja je na čistini, ali njezin spas je samo u predsjedniku Aleksanadru Vučiću. Kad su pregovori s Kosovom, ovog proljeća, ušli u slijepu ulicu, a pritisak iz EU ojačao kako bi se dijalog nastavio, osvanuli su naslovi “Neće nas saterati u ćošak”, “Lome Vučića teškim lažima o sinu i bratu”, “Vučićev tajni plan za sever Kosova – CIA u panici”,”Vučić se bori za Kosovo, Jeremić samo za vlast”, “Vučić ujedinio Srbe”. Poseban je odnos prema Rusiji kao jedinoj zaštitnici, a ruski predsjednik Putin na naslovnicama je srbijanskih tabloida redovito u vojnoj uniformi. (“Putin: Uz Srbiju i vojno i ekonomski”, “Ima li ko jači – Putinov Beograd najmoćnije oružje ne svetu”, “Hoće li Rusi da ratuju za Kosovo!?”, “Rusija pojačava pritisak – Putinov specijalac u Beogradu zbog Kosova”, “Putin zapretio: Mi sad možemo da zaštitimo i Srbiju i sve prijatelje u svetu”, “Rusija i Putin su veliki spasioci Srbije”, “Upozorenje ruskih službi – Putin sprečio krvavi vaskrs – Albanci spremali napad”, a opravdanje ratnohuškačke histerije nalaze u izjavama ruskog ambasadora: “Srbija ima pravo da zaštiti Srbe na Kosovu.” …

Na prvi pogled, naslovi koje smo naveli mogu izazvati podsmijeh, zabavu i nedoumicu, ali, zapravo, izazivaju tjeskobu, čemer, žal i mučninu, pogotovo kad se prisjetimo bardova srbijanskog novinstva i pisane riječi. No, tabloidi su izlog Vučićeve Srbije, putem njih on komunicira sa svojim sugrađanima, ali i sa susjedima. A to je slika Srbije koja svima prijeti, izraz je velike mržnje koju isijava prema prokazanim neprijateljima, uz groteskno divljenje Vladimiru Putinu, kojim plaše sve oko sebe, ne bi li, zapravo, utješili sebe, obuzdali svoje frustracije, komplekse i strahove od gubitaka u ratovima, krivnje i grijehova prema bliskim susjedima, ali i prema vlastitom narodu.

JutarnjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari