Connect with us

Kolumne

Inflacija Sabora na djelu – oš’o jedan Pernar, došlo ih 15!

Objavljeno

on

U ne tako davno prohujalo doba za nestašno bi se i nevaljalo dijete od milja kazalo – vidi ga, kao da je vragu ispao iz torbe!

U „demokratskom“ pohodu na državne institucije Zoran Milanović izvrnuo je i tu izreku, stvorivši posve novu paradigmu. Odanoj mu saborskoj frakciji dao je znak kako rusvaj može početi, pustivši da mu ne iz torbe, nego iz nogavice izmigolji glavom i bradom sâm „Nečastivi s filozofskog fakulteta“.

Taj je, pak, okružen tucetom vragova svih boja iz znamenitog Tuđmanovog govora i ponekim pride, kao svojevrsnom parodijom pretorijanske garde, na silu, mimo reda i zakona, okupirao saborsku govornicu, te na stranom jeziku, sve samo ne službenom u Saboru (‘oće tako zlodusi u opsjednutih), vragolasto se smiješeći stao recitirati „Pakao“. To je valjda onaj pakao, što ga je Milanović najavljivao sada vladajućima tek što su ga izuli iz cipela, a sad ga, evo, po saborskom tekliću, potanje razrađuje.

Čari direktne demokracije

Ili ipak nije? Da nije posrijedi glasovita direktna demokracija na djelu, koja kao fraza i teoretski lajtmotiv povezuje uzurpatore sabornice, a čiji je krajnji smisao da manjina ne dopusti odlučivati većini, ako ne i onemogućiti bilo kakvo odlučivanje? Protagonisti saborske pernarijade, listom mentalno zastali u životnoj dobi kad se dečki i cure, suočeni s bremenom društvenog zahtjeva za sazrijevanjem, buntovnički prave važni, striktno provode smjernice mentalno jedva nešto manje mladog im učitelja Milanovića, opravdano tijelom odsutnog, ali zato duhom itekako prisutnog.

Ekipi koja Sabor doživljava kao maturalac, kojega im roditelji ne trebaju platiti, ali im je zato jako dobro plaćen, izbor većine nije po volji pa cendraju o nezakonitoj proceduri, povredi poslovnika, statuta, brdu kojekakvih formalnih propusta, uključujući u takvim prilikama neizbježni sukob interesa, te možebitni postupak na upravnom sudu kao već presuđenu stvar, zaboravljajući kako oni, kao dio zakonodavne vlasti, nisu ovlašteni o tomu odlučivati. Još bi ih se donekle i moglo ozbiljnije shvatiti da su se oglasili kad im je mecena, učitelj i uzor flagrantno i eklatantno kršio zakonsku proceduru pri izboru predsjednika Vrhovnog suda, što je nepobitno utvrdio Ustavni sud kao mjerodavno tijelo, primoravši ga na, kako prethodno reče, travestiju, da obuje potpetice i navuče periku, grudnjak, haltere, mrežaste čarape, što sve ne… Ali ne, kad im odluka nadležnog tijela nije bila po volji, pozivali su na ukidanje besmislenog Ustavnog suda.

Sad, kad im izbor većine nije po volji, jer u tome je meritum stvari, dok su igrice o kršenju procedure samo izlika i običan taktički manevar, na silu prekidaju sjednicu Sabora. Napokon, na zajedništvo u rušenju ljudi po volji većine, bili oni već na položaju ili mu tek pristupali, im se svodi sve političko djelovanje, popraćeno sprdnjom sa svima koji časno i odgovorno žive svoj poziv – od političara do liječnika. Samo, mogu li takvi, u maniri razularenih maturanata sposobni tek po drugima povratiti, štogod zajedno i izgraditi?

Zvijezde „radmanovizije“ i N1 televizije protiv „YUTEL-a“

Sudeći prema dosljednoj im nedosljednosti, nema druge nego zaključiti kako saborskim cvilidretama – napose, akvizicijama zlatnog doba „radmanovizije“, kad je kao alfa i omega informativnim programom javne televizije žario i palio prekaljeni trećejanuarac Stipe Alfier – najviše smeta što na javnom TV servisu, tom, štono im gazda kaže – YUTEL-u (uz iznimku časnih Maje Sever i Hrvoja Zovka) – svoju sliku i priliku ne vide tako često kao negda. Pritom olako odbacuju primjedbe kako to što nude prije spada u zabavni nego u informativni i politički program, makar se i ne zbivalo na estradnoj, nego na političkoj pozornici. No, zato ih, eto, svako malo na N1 televiziji, medijskoj utvrdi pod ravnanjem udarnika iz doba trećesiječanjskog prevrata i pilića koji su potom u istom inkubatoru pekli zanat, tako da se stječe dojam kako im je tamo već dodijeljen i inventarski broj. Tko zna zašto uživaju povjerenje tih krugova? Sigurno to dobro zna onaj koji uočava kako su poziv na ukidanje hrvatskih državnih institucija, te nasilni prekid njihova rada zaštitni znaci hrvatskih neprijatelja kroz povijest. Pa zašto bi ovi moderni raznobojni vragovi bili drukčiji? Samo zato što su izabrani u Sabor? Kaj god!

Kako radikalima najviše godi radikalizacija, saborska zamjena novopečenog zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića, Urša Raukar, nekad istaknuta sudionica ulične lončarijade, a danas saborske pernarijade, izjavljuje kako su sve opcije na stolu, najavljujući daljnje fizičke opstrukcije te družine s posebnim potrebama da budu viđeni i da im se divi. Pa je čak i Igor Peternel, ispred pokreta koji grčevito nastoji isplivati iz gliba politikantskog šarlatanstva, zaključio kako oni ne mogu biti zajedno s takvima, između redaka se ogradivši od kolege Hasanbegovića, koji nije odolio posegnuti za zabranjenim voćem, podlegavši čarima Krm…, ovaj Grmoje.

Tko je više uzeo Hrvatskoj – Ivo Sanader ili Božo Petrov?

Još vidljiviji znak prepoznavanja rušitelja hrvatskih institucija, time i države, je preuzimanje obrasca etiketiranja političkih suparnika svojstvenog jugo-komunističkom totalitarizmu. To se ponajviše odrazilo u odjecima nakon odluke Vrhovnog suda o djelomičnoj potvrdi presude izrijekom navedenim pojedincima iz HDZ-a, utvrdivši i odgovornost te stranke u aferi Fimi media.

Prema ustaljenom jugo-komunističkom djelovodniku, individualno utvrđena krivnja je poopćena i pripisana svim članovima stranke. Štoviše, krivnja je protegnuta kroz vrijeme i na one koji stranci u doba počinjenja djela nisu pripadali. Svaka sličnost s onom „svi su oni ustaše, bez obzira što se za ustaša još ni rodili nisu“ uopće nije slučajna, nego jasan izraz okoštale totalitarne svijesti. Jedino što sad zločinci više nisu ustaše, nego lopovi. Samo oni koji iz svega glasa viču „drž’te lopova!“ to nisu. No, je li baš tako?

Bez obzira što medijski orkestar na to ne podsjeća ni približno tako učestalo i revno kao na HDZ-ov grijeh iz doba Ive Sanadera, ima ih kojima nije izblijedjelo iz sjećanja kako je Hrvatska zbog otvorene opstrukcije pogrešno brifirane Mostove vedete Bože Petrova morala platiti troškove izgubljene arbitraže protiv MOL-a. Koju je, znajući da nema realnih izgleda za uspjeh, samo kao kontru neusporedivo ozbijnijoj MOL-ovoj arbitraži protiv Hrvatske, iz obijesti pokrenula vlada Mostove prve i posljednje političke ljubavi, Zorana Milanovića. A što ima čudno u tome da se ovdašnji mentalni Srbi vode logikom srpske vlade, koja je svojedobno na tužbu za genocid Hrvatske protiv Srbije odgovorila daleko slabije utemeljenom protutužbom?

Kad se politička povijest Hrvatske odmota 10 godina unazad, doimlje se kako zapravo i nije toliki problem što je HDZ uvjerljivim porazom na izborima 2011. godine već platio političku štetu zbog afere Fimi media. Za Hrvatsku se neusporedivo razornijom pokazala neizravna posljedica tog događaja – 4 godine Milanovićeve vladavine.

Ipak, između Sanaderovog i Petrovljevog grijeha ima nekoliko bitnih razlika. Sanaderov se zbio prije 15 godina, ali se zbog stalnog podgrijavanja, uvjetovanog otegnutim pravosudnim procesom, doimlje stalno svježim, zimzelenim, dok se neprocesuirani Petrovljev čin odigrao prije svega 5 godina, o čemu ga nitko više ništa ne pita.

U Sanaderovu slučaju se radilo o 14 milijuna kuna, a u Petrovljevu je Vlada već isplatila preko 14 milijuna eura Mađarima, i, kako stvari stoje, to nije sve. Dodatno, ključna je razlika u tome što je pri Sanaderovu nezakonitom financiranju stranke, kakav nije nepoznanica čak i u uljuđenim europskim zemljama (svjedoči tomu primjer njemačkog kancelara Kohla) sav otuđeni novac ipak ostao u Hrvatskoj.

U slučaju Bože Petrova novac svih nas je nepovratno napustio Hrvatsku, što dotičnog ne sprječava da farizejski sad docira drugima, podsjećajući na jednog ponosnog katolika u Saboru pod bojom susjedne domovinske franšize, koji je još nedavno ostao zatečen mutnim financijskim radnjama u vlastitim redovima, da bi sad izražavao nevjericu u naivnost kolega iz HDZ-a suflirajući kako su morali više znati o Sanaderovim marifetlucima. Čuju li ti ljudi sebe dok govore? I ne, nije politika kurva sama po sebi.

Dijametralno suprotno uvriježenom gledištu, kurva se prepoznaje po onomu što joj na usta izlazi van. Imajući to u vidu, baš je šteta što Božo Petrov nije menadžer MOL-a. Zaslužio bi mastan bonus. Ovako im je uslugu, čini se, napravio pro bono. Iz ideala!

Tko je Pero Vragec, a tko Crni Džek?

Mostova braća po poštenju i striktnoj primjeni direktne demokracije iz sestrinske sekte Možemo ne pokazuju se manje poštenima u vlastitim očima, ali ni manje štetnima po zajednicu. Tek što su zasjeli u fotelje, u Zagrebu su stvorili puritansko ozračje ušteda na svakom koraku, zakočivši svaku inicijativu u gradskim službama. Nitko se više ništa ne usuđuje poduzeti. Zato će sad zagrebačke tvrtke, a što će posredno osjetiti i potrošači njihovih usluga i proizvoda, plaćati daleko skuplji plin i prije nego što bi to doista trebalo da se djelovalo na vrijeme. No, tko bi to učinio u ozračju kad pridošlice s ulice svaki potez željno iščekuju kao prigodu da ljude najure na ulicu?

Uglavnom, bit će zanimljivo usporediti cijene komunalija nakon što se okonča vladavina „poštenjačina“ iz Možemo s onima za mandata „lopova“ Bandića. Premda se polako već nazire kako bi omjer šteta po Zagrepčane i tu lako mogao doseći onaj veličine štete u izvedbi Bože Petrova spram Ive Sanadera. A što reći nego – kad pljuješ u tanjur iz kojeg jedeš, nemoj se iznenaditi ako dobiješ što zaslužuješ.

Vozeći bicikl zagrebačkim ulicama Tomašević otužno podsjeća na legendarnog Peru Vrageca iz Smogovaca, pri čemu se ne zaustavlja na šteti u rangu otimanja ženskih torbica. Ostaje tek pitanje tko je Crni Džek u sjeni za čiji račun vozi bicikl. Da je vrag odnio šalu, pokazuje nervoza jednog od glavnih kadrovika sekte zelenih žutokljunaca, Darija Juričana, koji ušančen u Schanzovu ovratniku požuruje promjenu svog imena u Milan Bandić, kako bi zametnuo vlastite tragove. E, kad bi se tek pukom promjenom imena automatizmom u paketu dobilo i kliker i srce! U nedostatku navedenog, maksimalni domet vucibatina, raspikuća i sjecikesa, sposobnih samo rušiti, ne i graditi, je okaljati časno ime.

Sve u svemu, MožeMostarina se u praksi pokazuje prilično skupom dadžbinom, da baš ne kažemo – haračem. No, kad Hrvati već tako silno žele plaćati taj porez na bedake, nek’ im je bujrum!

I kakva onda u očima tih visokopernariziranih MožeMostovaca može biti stranka koja je stvorila i obranila Hrvatsku zaokruživši joj međunarodno joj priznato ozemlje, stranka koja je uvela Hrvatsku u NATO savez i zgotovila pregovore s Europskom unijom, stranka koja danas za međunarodnim stolom igra za Hrvatsku iznad njezine objektivne kategorije, stranka koja je izvadila Hrvatsku iz investicijskog smeća, stranka koja čisti kosture iz ormara (pa evo i svog vlastitog), ali ne tako da ih odloži na deponij, nego učini da profunkcioniraju, stranka koja je unatoč opstrukciji sa svih strana u više nego pristojnoj mjeri očuvala i javno zdravlje i radna mjesta tijekom korona krize, stranka koja unatoč svim pojedinačnim grijesima stvara višak, a ne manjak u državnoj blagajni…? Kakva, nego zločinačka?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari