Pratite nas

Kolumne

Intedant novog kova u ‘kulturnom ratu’ protiv oporbe

Objavljeno

na

Za SDP- ova riječkog intendanta već sam se bio zabrinuo, da mu se nije što dogodilo. Frljić se tjednima nije oglašavao, jedini je zaključak da su ga u izbornoj kampanji drugovi skrivali, zajedno s Jovanovićem, kao ludu babu dok ne prođu svatovi, piše Nino Raspudić/Večernji List

[ad id=”68099″]

Usred kampanje konačno smo dobili i malo “kulturnog rata”. Gospodin intendant Frljić opet je počeo davati znakove života, a stranka U ime obitelji pokrenula je hvale vrijednu inicijativu da se prestane javnim sredstvima (unutar mandata ove vlade riječ je o milijardu kuna) financirati “nevladine”, a u stvari većinom provladine udruge, osim humanitarnih i obrazovnih.

Za SDP- ova riječkog intendanta već sam se bio zabrinuo, da mu se nije što dogodilo. Frljić se tjednima nije oglašavao, jedini je zaključak da su ga u izbornoj kampanji drugovi skrivali, zajedno s Jovanovićem, kao ludu babu dok ne prođu svatovi. Vjerojatno je američki PR guru Alex Braun uz savjet – pojačaj domoljublje – rekao i: sakrij bruku. Već zametnuti Frljić odjednom je izmilio, točnije izvukao ga je Karamarko izjavom kako riječko kazalište izvrgava ruglu hrvatsku kulturu i narod i da će se to promijeniti nakon 8. studenoga. Doduše, potrebno je napomenuti da ozbiljnost ovih prijetnji nije teško dovesti u pitanje jer nedavno iskustvo poučava da se, kad dođe na vlast, HDZ boji i svoje sjene, a kamoli američke ambasade i lijevih medija.

Karamarko je izjavio da će promijeniti nešto na što, ako osvoji vlast, može legalno i legitimno utjecati. Ne može izravno i preko noći na SDP- ovsko riječko kazališno vijeće, ali može na ministra kulture koji supostavlja intendanta nacionalnog kazališta. Frljića je postavila politika, samo politikantstvom se i bavio, na razini provincijalne “šokantnosti”, taman po mjeri Obersnela, koji mu je ushićeno pljeskao zajedno s tadašnjom ministricom kulture. A kako i ne bi kad nijednom nije zagrebao po bilo čemu što bi njih svrbjelo? Kao pravi suvremeni umjetnik Frljić se držao uz vlast i provocirao oporbu. Zašto, dakle, intendanta kojeg je nametnula politika i koji je sveo nacionalno kazalište na politički igrokaz novi ministar kulture ne bi smijenio? Je li on neko opće dobro, iznad partikularne kulturne politike? Je li on klasik, nacionalna institucija, koja ne smije ovisiti o gurnuti iza zavjese, bivši promjenama vlasti? Ne bi ministar znanosti Jovanočovjek očekivao da će panvić. Svojevremeno je bio ker u službi vlasti ovako nasađen na tu funkciju kao kmečati i željeti biti kazadobar bukadžija, jednako lišni Dragutin Tadijanović. kao i Frljić za intendanta.

Kao intendant Frljić je doPola problema u državi kao slovno reklamirao vlast na da je preko noći nestalo kad pročelju nacionalnog kazaga je zamijenio decentniji lišta kačeći svojevremeno Mornar. Jovanović sugerira divovsku sliku doministra da je nakon najave HDZ-a Glavaševića, a sada usred o smjeni Frljića, ako dođu kampanje koristi instituciju na vlast, sljedeće paljenje financiranu javnim novcem knjiga. Zašto bi bilo? Ako za obračune s oporbom. Pa režimskog, partijskog into ne radi ni Lukašenkov tendanta koji je nacionalintendant u Minsku. Frljić no kazalište pretvorio u je intendant novog kova, lječilište svojih političkih besramno u službi vlasti, a i inih frustracija smijeniš, istovremeno i veliki moralionda bi palio knjige? To je zator i buntovnik. kao Matanićevo geslo: ako U pomoć gospodinu intenmoj film ne smatraš remekdantu priskočio je i drugi djelom suvremene kinematografije, onda si šovinist. Što je sljedeće?

Ako malo zavrneš pipu šačici NVO biznismena pa im umjesto sto milijuna daš deset, ili Šerbedžiji uskratiš Brijune, znači li to automatski da je sljedeći korak reaktiviranje Jasenovca? Zbivanje u Rijeci postaje zanimljivo kao nehotični performans. Frljić više ne proizvodi ništa šokantno, ništa provokativno, ništa poticajno, osim samog sebe i vlastitog sunovrata. Trivijalno vrti iste obrasce. Zadnji je potez dvosmisleni poziv s pročelja zgrade HNK Ivana pl. Zajca “Karamarko, dođite na Seks!”. Vau, kako je to provokativno, spomenuo je seks!

Pa makar i kao naziv baletne predstave. Provokativnije bi bilo pitati Karamarka o Bajiću, Cvitanu i američkoj ambasadi u kontekstu Wikileaksa ili, npr., bi li podržao treći entitet u BiH ili je bliži probošnjačkoj mesićevskoj politici? No lakše je, u konačnici i bezopasnije pozvati na seks. Frljić je, intendant koji provocira oporbu i štiti vlast, poput čovjeka koji je smiješan, ali nije duhovit. Dakle, ne stvara svjesno više ništa zanimljivo, već postaje zanimljiv lik u igri koja ga nadilazi. Riječka frljićijada sve više nalikuje Big Brotheru.

Ne znam je li itko g. Alexu Brownu dojavio da su Frljić i Jovanović izletjeli iz ormara i da rade štetu jer je, nakon nekoliko tjedana Milanovićeve dominacije, frljićizam, jak adut oporbe, opet u fokusu. Kao što bi HDZ-u bilo dobro da nakon svega službeno prime prof. Milu Vasića iz Prnjavora i porazgovaraju s njim, čime bi ispali frajeri, tako bi SDPu bilo puno bolje da javno zamole Frljića da ih više ne brani, nego da cmizdre o budućem “paljenju knjiga”. Frljiću bi pak kao provladinu agitatoru paradoksalno najbolje bilo da im nastavi činiti medvjeđu ulogu. Jer iz bezizlaznosti u kojoj se umjetnički i moralno našao, jedni spas mu je njihov poraz. Tada bi on dočekao svoj veliki trenutak: smijenio bi ga novi ministar kulture, čime bi konačno dosegao toliko žuđeno umjetničko mučeništvo, a i simbolički kapital za daljnje kazališno djelovanje.

Poraz intendanta Frljića dobitak je za redatelja Frljića. A što se gospodin intendant više pokazuje u medijima, to više pridonosi ishodu koji će rezultirati njegovom smjenom.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari