Pratite nas

Intervju

INTERVJU – Andrej Plenković: Procjena da ne idemo na nove izbore bila je ispravna!

Objavljeno

na

Sad je jasno – procjena da ne idemo na nove izbore bila je ispravna!

Ići na izbore tri puta u manje od dvije godine pa da jedna stranka osvoji nekoliko mandata više – bilo bi to izgubljeno vrijeme za Hrvatsku. Unatoč razlazu s Mostom, i premda smo Vlada koja je doživjela najviše institucionalnih napada dosad, nastavili smo odlične trendove gospodarskih kretanja. Raste BDP, smanjuju se javni dug i deficit, imamo više od 1,5 milijuna zaposlenih, izašli smo iz procedure prekomjernog proračunskog manjka, izglede kreditnog rejtinga iz negativnih pretvorili u stabilne unatoč Agrokoru… Porezna reforma donijela je veće plaće za gotovo 1,5 milijuna ljudi, isplatili smo božićnice i regres, povećali smo minimalnu plaću, znatno povećali rodiljne i roditeljske potpore, uveli program subvencioniranja stambenih kredita za mlade obitelji, u tržište rada investirali smo dvije milijarde kuna na različitim programima zapošljavanja…

U Agrokoru pak nema velike drame ni za građane, ni za radnike, ni za dobavljače, a bili smo suočeni s opasnošću nekontroliranog stečaja koji bi ugrozio na desetke tisuća radnih mjesta! Imamo cilj da do kraja djelovanja izvanredne uprave raspletemo sva moguća klupka – mislim da je zdravo za naše gospodarstvo da se situacija do kraja raščisti. Logika političke stabilnosti i odgovornosti te čvrstog sidrenja HDZ-a na desnom centru dovela je do toga da smo sada na 33-34 posto, u odnosu na 20 posto prije godinu dana kada sam preuzeo stranku. Građani se više ne daju zavesti populističkom retorikom Mosta iza koje nema rezultata, a SDP-u prijeti opasnost da se zbog ponašanja nekih njihovih zastupnika ne vidi razlika između njih i Živog zida. Ali, to je njihov problem – istaknuo je, među ostalim, predsjednik HDZ-a i Vlade RH mr. sc. Andrej Plenković u velikom razgovoru za subotnji Jutarnji list. Intervju prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom glavnog urednika Gorana Ogurlića i novinara Gorana Penića:

 

Iza Vlade Andreja Plenkovića 10 je mjeseci mandata. U tom kratkom razdoblju Banski dvori suočili su se s nekoliko kriznih situacija, od problema s Agrokorom, graničnih pitanja sa Slovenijom, pa do političkog razlaza s Mostom i nakon toga ulaska HNS-a u Vladu i prvi put koaliciju s HDZ-om. Na Markovu trgu sad je nešto mirnije jer cijela Vlada ide na kolektivni godišnji nakon proslave Oluje, pa je to ujedno bila i dobra prilika da se predsjednikom Vlade, Andrejem Plenkovićem, osvrnemo na proteklo razdoblje. Premijer u velikom intervjuu za Magazin prvi put otvoreno progovara o nekim temama.

Zašto ste odlučili proslavu obljetnice Oluje preseliti na tvrđavu i jeste li možda razgovarali s koalicijskim partnerima iz SDSS-a o tome da vam se pridruže?

Očekujem da se 22. obljetnica Oluje te Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja proslave dostojanstveno u Kninu. Hrvatski narod, cijelo društvo i vlasti trajno će iskazivati poštovanje prema žrtvi hrvatskih branitelja i svima koji su dali svoj život, zdravlje ili svoje najbliže za Hrvatsku. Vlada ove godine šalje poseban signal Kninu i Šibensko-kninskoj županiji gdje smo održali sjednicu na kojoj su bili gradonačelnik Jelić i župan Pauk. Raspravljeni su brojni razvojni projekti te potpisani ugovori vrijedni više od 180 milijuna kuna u različitim područjima. Na taj način zaokružujemo plan, u prvih 10 mjeseci održali smo sjednice Vlade u Vukovaru, Sisku, Kninu, a svaki je od tih gradova na svoj način simbol.

Što se tiče obljetnice, ideja da se ove godine govori održe na tvrđavi došla je iz Ministarstva obrane i Ministarstva hrvatskih branitelja. To je inicijativa dvojice ministara, generala pobjedničke Hrvatske vojske, Krstičevića i Medveda, jer su oni, uz ministra Božinovića, i organizatori sa strane Vlade. Njihova intencija je bila naglasiti mjesto kninske tvrđave kao simbola pobjede na kojoj je podignuta hrvatska zastava prije 22 godine. Kada je riječ o SDSS-u, oni su naš partner u parlamentarnoj većini koji ima praksu da ovom prigodom putem SNV-a objavi izjavu sjećanja.

Mogu li branitelji danas reći da je ovo Hrvatska za koju su se borili?

U odnosu na aspiracije koje su postojale u razdoblju stjecanja neovisnosti, Domovinskog rata i mirne reintegracije, Hrvatska je ostvarila ogroman napredak. Dobro je ponekad biti kritičan, ali moramo i realno sagledati sva naša postignuća; od hrvatske samostalnosti, oslobađanja okupiranih teritorija, uspostave demokracije, pluralističkog društva, izgradnje institucija, članstva u EU i NATO-u, gospodarskog razvoja, saniranja ratnih šteta, pa do međunarodnog pozicioniranja. Načelno, možemo biti zadovoljni koliko smo toga postigli u svega četvrt stoljeća, a sve što nismo, ili što nije dovoljno dobro napravljeno, poticaj je svim građanima i posebno onima koji dobiju njihovo povjerenje na izborima, da to dodatno unaprijede.

Što se tiče hrvatskih branitelja, novi Zakon usvojen je na sjednici Vlade u Kninu nakon dugotrajnog rada s braniteljskim udrugama i uz potporu drugih resora i osigurana su sredstva u proračunu. Na taj ćemo način ispraviti određene nepravde koje su postojale i dugoročno riješiti pitanje prava hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.

Za godinu to je dodatnih 65 milijuna kuna. Koliko bi ukupno koštala sva ta prava?

Povećali smo ove godine proračun Ministarstva hrvatskih branitelja na 1,1 milijardu kuna. Sada idemo s dodatnim povećanjem, a dio sredstava osiguran je i kroz Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava. Većina mjera ići će 2019. i tada ćemo imati jasnu sliku u smislu broja korisnika i troškova. Važno je da se napravila kvalitetna analiza i da su svi izračuni usklađeni i s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava te s Ministarstvom financija.

Kako gledate na dosadašnji mandat, na što ste posebno ponosni, a što mislite da ste mogli bolje napraviti?

Naša osnovna poruka je ona o političkoj stabilnosti, koja je bila i motiv pri mom angažmanu i pri izboru za predsjednika HDZ-a, jer bez stabilnosti nema gospodarskog rasta, a potom ni boljitka za hrvatske ljude. U tom kontekstu, drago mi je i jer je sada sasvim jasno da je procjena da se ne ide na nove izbore nakon prekida suradnje s Mostom bila ispravna.

Iako su neki prognozirali da biste na tim izborima prošli još bolje?

Mislim da je riječ o ljudima koji ili nisu u strankama ili nisu realni u procjenama. Naš izborni sustav, ovakav kakav jest, teško može dovesti do većih iznenađenja u pogledu rezultata. Ako netko smatra da je odgovorno prema hrvatskim poreznim obveznicima ići na parlamentarne izbore tri puta u manje od dvije godine pa da jedna stranka osvoji jedan, dva ili tri mandata više, i da je s time nešto jako dobro učinio za hrvatsku budućnost, ja mislim da nije. Na nacionalnoj razini imali smo samo jedne izvanredne izbore dosad i vidjeli ste koliko je to izazvalo turbulencija. Mislim da institucije i stranke moraju projicirati stabilnost, a ne nestabilnost. Naš izborni sustav primorava stranke na postizbomu koaliciju, a da netko dobije više od 50 posto, događalo se rijetko, primjerice, za vrijeme predsjednika Tuđmana kada je HDZ sam dobio toliko mandata. Zbog toga je moje uvjerenje bilo da je puno bolje naći partnere unutar postojećeg saziva Hrvatskog sabora i nastaviti s ozbiljnim poslom nego da se stranke bave same sobom. Bilo bi to izgubljeno vrijeme za Hrvatsku.

Što se tiče postignuća, nastavili smo odlične trendove gospodarskih i makroekonomskih kretanja u zemlji, što stvara podlogu za povećanje životnog standarda naših sugrađana. Raste BDP, smanjuje se javni dug i deficit, imamo više od 1,5 milijuna zaposlenih, nikad manje nezaposlenih – manje od 170.000 tisuća. Stvaramo preduvjete za sve najvažnije reforme koje se tiču rasterećenja gospodarstva, ulaganja, jačanje pravosuđa, reformu državne uprave, a onda i sukladno Nacionalnom programu reformi, idemo i u ozbiljnije zahvate u zdravstvu, mirovinskom sustavu i obrazovanju, svemu onom što nazivamo strukturnim reformama, a što se izravno odražava na bolju kvalitetu života. Porezna reforma donijela je veće plaće za gotovo 1,5 milijuna ljudi, isplatili smo božićnice i regres, povećali smo minimalnu plaću, dogovorili se s državnim službenicima i bili otvoreni za dijalog koji ćemo nastaviti i s javnim službenicima oko povećanja osnovice. Na planu demografske revitalizacije Hrvatske, značajno smo povećali rodiljne i roditeljske potpore. Porezna reforma ima i važne elemente snažnije potpore roditeljima, a uveli smo i program subvencioniranja stambenih kredita za mlade obitelji.

Prema tome, sve to potvrđuje da smo i na stožernim elementima našeg programa – pitanju političke stabilnosti, gospodarskog rasta, pravne sigurnosti, društvene solidarnosti – u ovih deset mjeseci napravili iskorake koje je trebalo učiniti. Njih smo učinili unatoč razlazu s Mostom, i premda smo Vlada koja je doživjela najviše institucionalnih napada dosad, pritom mislim na dvije inicijative za izglasavanje nepovjerenja ministrima, od kojih je jedna dovela do promjene partnera u vlasti – Marić, a kod druge se pokazalo da je Barišić neutemeljeno optužen.

Dočekale su vas mnoge krizne situacije, što je bilo posebno izazovno?

Najizazovnija je bila kriza u Agrokoru, povezana s političkom krizom. Krenuli smo od toga da je najveća hrvatska kompanija nakon niza godina poslovanja došla u velike probleme. Stvarne dimenzije problema počele su se pokazivati tek u siječnju. Reagirali smo brzo, odvažno i državnički. Potez koji smo povukli sada je doveo do toga da nema velike drame ni za građane, ni za radnike, ni za dobavljače, a bili smo suočeni s opasnošću nekontroliranog stečaja Agrokora koji bi ugrozio na desetke tisuća radnih mjesta. Osigurana je svježa likvidnost, plaće se isplaćuju, ljudi rade, dolazi i do potražnje novih sezonskih zaposlenika u Konzumu, isplaćuju se mali i veliki dobavljači, radit će se na nagodbi s velikim vjerovnicima. Mislim da smo postigli izuzetan uspjeh jer se nije dogodio financijski i gospodarski slom koji je bio gotovo pred vratima.

Upravljanje krizom u Agrokoru posebna je reforma koja operativno znači reviziju hrvatske ekonomske tranzicije. S potpredsjednicom Vlade Martinom Dalić, koja je imala vodeću ulogu u ovom procesu, imamo cilj da do kraja djelovanja izvanredne uprave raspletemo sva moguća klupka koja tu postoje, od tehnologije poslovanja, međuovisnosti, pozajmica, kreditiranja, plaćanja, itd. Mislim da je zdravo za naše gospodarstvo da se situacija do kraja raščisti, da nakon toga odnosi među poslovnim subjektima i njihovo plaćanje budu transparentni i zakoniti.

Jeste li zadovoljni kako se situacija razvija s Agrokorom i mislite li da će koncern uspjeti izbjeći stečaj?

Naš je cilj stabilnost gospodarstva, očuvanje radnih mjesta i stvaranja uvjeta za rast kompanija u koncernu. Hoće li kompanija izgledati potpuno isto nakon što završi proces izvanredne uprave, mislim da to nije realno. Bitno je da sve što je zdravo funkcionira. Kao što ste vidjeli, obveze kompanije su 40,5 milijardi kuna. Sve te obveze moraju se staviti u relaciju s onim koliko kompanija vrijedi i generira. Tek predstoji posao nagodbe s vjerovnicima što će utjecati na buduću vlasničku strukturu.

Očekujete li da pravosudna tijela utvrde moguću kaznenu odgovornost bivše uprave?

Očekujem da svi koji su prekršili zakon odgovaraju, ali to je stvar hrvatskoga pravosuđa.

Ekonomski stručnjaci hvale poreznu reformu i sređene javne financije, no kažu da ste propustili priliku odmah na početku mandata pokrenuti nužne reforme. Možemo li nešto od tih velikih reformi očekivati u ovoj godini, zašto niste energičnije krenuli u rješavanje dugova u zdravstvu, reformu javne i lokalne uprave, mirovinskog sustava, tržišta rada…?

U tržište rada investirali smo dvije milijarde kuna na različitim programima zapošljavanja. Imamo kvalitetnog novog ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića koji se i ranije bavio projektima zapošljavanja mladih. Što se tiče zdravstva, povećali smo u projekcijama limite za 500 milijuna kuna HZZO-u. Dug u zdravstvu je ogroman višegodišnji problem, i kako to riješiti je pitanje kojim se svi bave proteklih nekoliko godina. Radit ćemo na učinkovitijoj kontroli troškova, objedinjavanju javne nabave i funkcionalnom spajanju bolnica. Mi smo se kao društvo navikli na dostupnost zdravstvenih usluga i vrlo je bitno da ta tradicija ostane u najvećoj mjeri takva, a da istodobno zadržimo održivost zdravstvenog sustava, jer i lijekovi i sva oprema koja se nabavlja godinama je samo skuplja i tu dolazi do velikog disbalansa i rupe koja se mora krpati. Stoga je važno pronaći najbolje rješenje.

Što se tiče lokalne i državne uprave, izradili smo Akcijski plan provedbe Strategije razvoja javne uprave za razdoblje od 2017. do 2020. Važno nam je da se maksimalno digitalizira državna, javna i lokalna uprava. Reformu radimo zajedno sa županijama i gradovima, mi smo Vlada koja će partnerski tretirati sve izabrane lokalne čelne ljude bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Namjera kontinuiranog dijaloga pri izradi proračuna je točno znati što je kojem kraju Hrvatske bitno. Imat ćemo periodično svakih šest mjeseci sastanke Vlade i župana.

Druga je, pak, razina Projekt Slavonija. Među zadnjim mjestima prema razvijenosti su četiri slavonske županije, s čime se ne želimo pomiriti. Zato moramo uložiti u infrastrukturu, poduzetništvo i poljoprivredu, kako bi naši ljudi ostajali na svojoj zemlji i ondje mogli od svog rada živjeti. Nije slučajno da su ministri regionalnog razvoja, poljoprivrede i financija Slavonci i oni imaju zadaću brinuti o Slavoniji. Dakle, kroz ova dva okvira, ulažemo sve napore da se na temelju postojećeg županijskog ustroja zemlje usuglase prioriteti na razini većih cjelina. To može biti dobar ključ za ravnomjerniji razvoj zemlje jer je to pitanje solidarnosti s onima među nama koji teže žive.

HDZ-ova politika jest zadržavanje županija, a što je s općinama i gradovima? Imamo li ih previše?

Imamo veliki broj jedinica lokalne samouprave. Smatramo da županijski ustroj treba postojati, da ima povijesnu, prirodnu i društvenu utemeljenost, da se u proteklih više od dvadeset godine etablirao i da možemo na njemu funkcionirati. Što se tiče reforme nižih jedinica, potrebno je razmotriti fiskalne i funkcionalne aspekte, ali uz dijalog i konsenzus lokalnih sredina.

Pojavile su se informacije da je, osim izravnog financiranja preko HBOR-a, država i neizravno financirala Agrokor jer je 40 milijuna kuna kredita odobrenih Zagreb-montaži završilo kao pozajmica Agrokoru. Novac je pozajmila tvrtka Nexus ulaganja u kojoj je jedan od ulagača i RH. Kako to komentirate i ima li prema vašim saznanjima još takvih pozajmica?

Eventualne nepravilnosti u davanju pozajmice Nexusa Agrokoru trebala bi utvrditi HANFA, kao nadzorno tijelo. Fondovi za gospodarsku suradnju daju značajan doprinos poticanju hrvatskog gospodarstva i moguće neregularnosti u nekom od društava za upravljanje ne bi trebalo poistovjećivati s cjelokupnim poslovanjem fondova za gospodarsku suradnju odnosno poslovanjem društava u njihovom vlasništvu. Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak ovaj slučaj može poslužiti za daljnje unaprjeđenje načina donošenja odluka.

Je li ministar Marić prevelik uteg za ovu Vladu zbog slučaja Agrokor?

Zdravko Marić je pokazao da je odličan ministar financija. Rezultate koje smo napravili u smislu fiskalne konsolidacije u zadnje dvije godine možemo zahvaliti i njegovu radu. Ako smanjujemo deficit i javni dug, ako smo izašli iz procedure prekomjernog proračunskog manjka i svi su trendovi dobri, ako su nam tri agencije za kreditni rejting izglede iz negativnih pretvorile u stabilne unatoč Agrokoru, ako su ga dobro prihvatili i partneri u Vijeću, u Europskoj komisiji, MMF-u i Svjetskoj banci, i s iskustvom koje imamo s drugim članovima ekonomskog tima Vlade, koji je, mogu skromno reći, možda jedan od najjačih otkad je hrvatskih vlada, onda smatram da kvalitetno pridonosi radu Vlade za dobrobit hrvatskoga društva i gospodarstva.

Često spominjete političku stabilnost koju je donijela ova Vlada s vama na čelu. Znači li to da HDZ zbog te političke stabilnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini može koalirati sa svim strankama koje bi dovele do toga, odnosno gdje je granica (u Zagrebu s Bandićem, u Splitu s Kerumom, na nacionalnoj razini s HNS-om, Umag sa SDP-om)?

Pravo je pitanje tko je sve spreman na suradnju s nama. Logika mog čvrstog sidrenja HDZ-a na desnom centru, koju su građani prepoznali i podržali, dovela je do toga da smo danas daleko najjača stranka u državi. To je sada sasvim jasno, unatoč kontinuiranim i oštrim napadima s lijeva, ali i s krajnje desnice. Mi smo sada na 33-34 posto, u odnosu na 20 posto prije godinu dana kada sam preuzeo stranku. Uvjerljivo smo pobijedili na parlamentarnim i lokalnim izborima. Imamo snažnu poziciju i drugi akteri trebaju razmišljati kako se postaviti prema HDZ-u. Ako smo mi stožerna stranka, što smo dokazali, ako imamo jasno definirane i konstruktivne politike za budućnost, onda nam nije problem pronaći programske partnere. A to je ključ. Zato sam i bio sto posto siguran da se parlamentarna većina može rekonfigurirati.

Na nacionalnoj razini imamo većinu u kojoj je i osam predstavnika manjina, i moram podcrtati njihovu maksimalnu korektnost u svim ovim zbivanjima, plus nekoliko zastupnika iz drugih stranaka koji su nam se priključili, i sada Klub HNS-a sa šest zastupnika, što je dovoljno da održimo nužnu stabilnost. Suradnja narodnjaka i liberala na nacionalnoj razini u Europi je najnormalnija stvar. Možda je to neobično kod nas zbog našeg dosadašnjeg iskustva, ali otiđite u Mursko Središće pa ćete vidjeti kako surađuju, kao da su u istoj obitelji.

Što se tiče lokalne razine, situacija je slična, opet je teško da netko dobije apsolutnu većinu u skupštinama i vijećima. Ima situacija gdje smo to uspjeli, a negdje morate naći partnere, ako ne želite samo kritizirati iz oporbe, već biti u stanju preuzeti odgovornost za rješavanje nagomilanih problema. U velikim gradovima malo tko dobiva apsolutnu većinu. Zato mi se čini da su ove suradnje koje su ostvarene na razini Zagreba, Splita, pa i Rijeke, plod političkih realnosti na terenu. Mislim da je dovoljno jednom u četiri godine na lokalnoj razini se očitovati na izborima. Proučavali smo slučajeve izvanrednih izbora i nismo vidjeli veće koristi za građane, nego dodatne troškove. A naši sugrađani imaju pravo na učinkovitu vlast i na lokalnim razinama.

Idete li zato s izmjenama zakona u smislu da se ne mogu rušiti gradonačelnici i načelnici ako se ne usvoji proračun, što su mnogi nazvali lex šerif?

Prvo, to nisu šerifi nego individualno, demokratski izabrani predstavnici lokalne vlasti i njihov mandat nije isti kao onih u vijeću. Dobili su povjerenje ljudi, to treba poštovati. Ne vidim neku korist da se nekoga ruši zbog sastava vijeća na proračunu, pa to podrazumijeva Vladinog povjerenika, nove privremene proračune, nove izbore, troškove, pa novi mandat. A sve to vrijeme nitko ne rješava probleme kojih ima mnogo. I ljudi to vide. To je u pravilu više zloporaba tog instituta nego nekakvo suštinsko razmimoilaženje oko proračuna. Međutim, to ne znači da neće postojati drugi mehanizmi kontrole župana, gradonačelnika i načelnika.

Kako ocjenjujete dosadašnju suradnju s HNS-om i je li ona dugoročna u smislu budućih koaliranja i na nacionalnoj i na lokalnoj razini?

Mi sada razvijamo suradnju, gradimo povjerenje, razgovaramo i ako se pokaže da idemo u dobrom smjeru, a mislim da idemo, ta suradnja može biti temelj i za druge buduće suradnje.

Kako gledate iz današnje perspektive na Most? Jesu li oni stranka ili pokret, jesu li populisti, jer znamo da vi baš niste miljenik populista, i vidite li mogućnost za neku suradnju s njima u budućnosti?

Populisti nisu moji miljenici jer smatram da nam populizam donosi samo loše. Na razini Hrvatske, Europe i globalno ne vidim nikakvu korist od toga i šira bitka koju vodim svojim političkim angažmanom je bitka za ozbiljan, odgovoran i konstruktivan mainstream i protiv demagogije, populizma, destruktivnosti, svega onoga što nerijetko nastaje na neprovjerenim informacijama. Imate puno primjera u Hrvatskom saboru gdje pojedini nastupi djeluju neprimjereno, što mislim da nije dobro za demokraciju.

Što se tiče Mosta, u suradnju s njima smo ušli u dobroj vjeri, a osobno sam bio neopterećen relacijama iz prošle Vlade. Da jesam, onda možda ne bismo ni ponudili suradnju. Već ta činjenica, da smo nakon situacije lani išli u suradnju, bila je čista potvrda naše dobre volje i namjere. Mi smo imali 61 mandat, oni 13, plus manjine i ostali zastupnici i lako smo skupili 91 potpis. Što se tiče operativne suradnje, ona je u najvećoj mjeri bila korektna, a ono što je postalo problematično jest njihovo svrstavanje na stranu oporbene inicijative za smjenu ministra Marića. I moj potez trenutnog razrješenja trojice ministara je bio zapravo nužan potez političke odgovornosti. Vi u tom trenutku ili kažete: „OK, dobro, čestitam, vi ste protiv kolege s kojim godinu i pol dana sjedite u Vladi, i što ćemo sad? Ništa. Onda mogu ja odmah kući“, ili radite ono što bi svaki odgovoran i ozbiljan lider napravio. Tu nema dileme. Drugo, oni su znali da je suradnja gotova ako glasuju protiv Marića.

A što se tiče njihovog ponašanja nakon toga, to je bilo ispod razine. Riječ je valjda o traumatskom sindromu gdje je jako puno žuči proliveno, gdje je bilo puno vrijeđanja, bezobraznih pridjeva koje su koristili, ali to je valjda njihova razina i njihovo suočavanje s gubitkom pozicije koju su imali. I čini mi se da se građani više ne daju zavesti tom retorikom iza koje nema rezultata. Ne znam što će biti s njima, imali su pruženu ruku, korektnu suradnju, pogotovo bivši članovi Vlade znaju da nije bilo razlike u tretmanu HDZ-ovih i Mostovih ministara. Oni će tek s vremenom, kako im rejting bude išao dolje i kako lagano budu klizili u irelevantnost, shvatiti kakvu su pogrešku napravili. To je njihova odgovornost. A ako i dalje misle izgovarati ovo što izgovaraju, s HDZ-om će teško ostvariti suradnju.

Kako gledate na današnju oporbu, njenog čelnika i općenito na socijaldemokraciju u Europi – je li ona na izdisaju i što to znači za mainstream političku scenu?

SDP je izgubio prošle izbore, njihov bivši čelnik nije znao čestitati pobjedniku, novi predsjednik je na funkciji osam mjeseci i nisam siguran da se dobro snalazi u tome, dapače, vidim da i on koristi kritiku radi kritike, bez argumenata, gotovo na razini vrijeđanja, što me malo i iznenadilo, i ne mislim da će mu to pridonijeti rastu potpore. Čini mi se da su njemu i čelniku Mosta aktualne dužnosti došle prerano i to se vidi u njihovim potezima, pa i potpori koju gube. Trebat će još jedno dulje vrijeme da se SDP konsolidira, ali ne bih rekao da je socijaldemokracija na izdisaju. U Hrvatskoj možda imamo glasnije lijeve populističke snage, a SDP-u prijeti opasnost da se zbog ponašanja nekih njihovih zastupnika ne vidi razlika između njih i pojedinih zastupnika Živog zida, ali to je njihov problem. Osobno ne vidim da nude ikakva rješenja problemima koje mi rješavamo na dnevnoj bazi.

Često govorite o mainstreamu u politici. Je li taj mainstream u opasnosti pred pojavom populističkih stranaka u Europi, ali i u Hrvatskoj gdje je sada Živi zid treća opcija?

Tu je najveća odgovornost na institucijama i velikim političkim strankama. Što smo mi vjerodostojniji, korektniji, bolji u onom što radimo kada smo na vlasti, to je manja šansa da će rasti opcije protestnog i antisistemskog karaktera. Pod tim mislim na one marginalne stranke čiji neprovedivi i nerealni programi u biti zagovaraju opasnu destabilizaciju društva i države, što bi dovelo do socijalnih nemira i općeg osiromašenja.

Naravno da u vrijeme internetske komunikacije cijela utakmica postaje puno kompleksnija, jer se jedan velik dio birača informira isključivo preko društvenih mreža i to je nešto što stranke moraju ukalkulirati u svoje djelovanje. Mi smo možda sami po sebi prekomotni pa mislimo da svi čitaju novine i gledaju TV, a realnosti su malo drugačije i ta prilagodba na medije i komunikaciju je jako važna za demokraciju, ne samo kod nas, nego i drugdje i to se vidi na izborima u nekim većim zemljama. Mislim da svi trebaju biti aktivni na društvenim mrežama na većoj razini nego što su sada.

Pratite li Twitter?

U načelu čitam što je politički relevantno koliko god mogu. Mislim da je Twitter medij na kojem možemo biti puno prisutniji od samog informiranja korisnika o onom što radimo. I mislim da tu treba napraviti iskorak.

A što je s kulturom? Znamo da je kulturna javnost pozdravila dolazak nove ministrice Nine Obuljen. Što možemo očekivati u njenom resoru?

Kao i u drugim resorima, na području kulture usmjereni smo na provođenje reformi, ali i rješavanje nagomilanih problema. Na jesen će Ministarstvo kulture u proceduru pustiti izmjene i dopune Zakona o audiovizualnim djelatnostima te nove zakone o arhivima, knjižnicama i muzejima. Započelo se s radom na pripremi revizije medijskih zakona i medijskoj strategiji. Intenzivno se radi na puno boljem povlačenju europskih sredstava. Početkom mandata zatekla nas je kriza knjižarskog lanca, a u otklanjanje posljedica uključilo se više resora. Uz niz mjera koje je već provelo ili planira provesti Ministarstvo kulture, prošli tjedan ministrice Dalić i Obuljen objavile su rezultate dodatne potpore nakladništvu i knjižarstvu kroz posebni Poziv za poticanje poduzetništva u kulturi. Reagiramo ad hoc kad treba rješavati probleme, a istovremeno postavljamo temelje za bolje planiranje kulturnog razvoja. U našem mandatu, planiramo reviziju sustava financiranja, statusa umjetnika te Zakona o kazalištima.

Kad spominjem kazališta, moram istaknuti da ćemo na jesen započeti s projektiranjem, a zatim i uređenjem druge scene HNK Zagreb u prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice gdje postoji prostor koji od otvorenja knjižnice nikad nije uređen ni stavljen u upotrebu. Naše nacionalno kazalište jedno je od rijetkih gdje na istoj sceni djeluju opera, balet i drama. Otvaranjem nove scene omogućit ćemo puno bolju iskorištenost kapaciteta triju ansambala, publici omogućiti veći broj predstava, a na tragu nekih dobrih europskih primjera, zgradi NSK dati novi sadržaj koji nudi brojne razvojne mogućnosti.

Je li vas iznenadila ostavka ministra Krstičevića i na koji ste ga način uspjeli uvjeriti da ipak ostane član Vlade?

Potpredsjednik Krstičević ima moje povjerenje, ja sam ga tražio i on je pristao biti moj šef stožera u unutarstranačkoj kampanji. Nakon mene dobio je najveći broj preferencijalnih glasova, nosio je listu u nama važnoj X. izbornoj jedinici, ima veliku potporu u Dalmaciji, ali i šire u Hrvatskoj, kao i potporu braniteljske populacije. Razgovarao sam s Damirom koji je bio malo pogođen izjavom predsjednice. Iščitao je to kao poruku usmjerenu prema njemu, a kasnije se pokazalo i u izjavama predsjednice da to nije bio smisao. On nastavlja svoj posao jer su mnoge zadaće pred nama.

Ministar Krstičević iznio je novu Strategiju nacionalne sigurnosti, Zakon o sustavu domovinske sigurnosti, vraća Oružane snage u pojedine gradove, Ministarstvo obrane ima veći proračun. Mi smo Vlada koja nije ni dvojila trebaju li nam sposobnosti hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva i odluku smo donijeli u suglasju s predsjednicom, pa i s Petrovom dok je bio predsjednik Sabora. U razgovoru s predsjednikom saborskog Odbora za obranu Dragovanom, shvatio sam da je i SDP za to i smatrao sam da je došlo vrijeme da se ta odluka donese. Sada kada smo je donijeli, krenuli smo u operativnu provedbu, transparentno i to je posao koji je dobro da dovrši Vlada u svom mandatu.

Je li to bio uvjet ministra Krstičevića da ostane u Vladi, koliko će nas na kraju koštati ta nabava i kako odgovarate kritičarima koji kažu da imamo za avione, ali nemamo više novca za obrazovanje?

Nije bilo nikakvih uvjeta. A što se tiče obrazovanja, tu možemo jako puno sredstava dobiti iz fondova EU, a za avione baš nema sredstava u europskim fondovima. A ovakvu odluku je bilo ključno donijeti u prvoj godini mandata jer proces traje nekoliko godina. Vidjet ćemo koliko će to koštati, vjerujem da to može biti razumna cijena i manja nego što su neke druge zemlje postigle, a ono što je cilj jest da to bude proračunski održivo. Strateški cilj je da riješimo pitanje zrakoplovstva do 2050. To je odluka za nekoliko generacija, a ne samo za ovu Vladu.

Jesu li se sada smirile tenzije na relaciji Pantovčak-Banski dvori nakon što ste se čuli s predsjednicom?

Nema tu tenzija, surađujemo korektno. Sve što se dosad događalo bilo je dogovorno. Vidite da ide paket veleposlanika za ključne zemlje, ići ćemo s drugim dijelom nakon godišnjih odmora. Generalni dijalog između predsjednice i Vlade postoji, konzultiramo se u vremenskim razmacima oko bitnih tema, svatko u okviru svojih ustavnih nadležnosti.

Hoće li je HDZ podržati bude li htjela nastaviti mandat?

Ako predsjednica sama odluči da želi još jedan mandat, ne vidim razloga zašto je HDZ ne bi podržao.

Zašto idete zajedno na Generalnu skupštinu UN-a?

Ove smo godine dogovorili da kao predsjednik Vlade držim govor na Općoj skupštini jer je prošle godine bila predsjednica. Ove godine je i 25. godina članstva u UN-u povodom čega će biti upriličen jedan poseban događaj na koji su pozvani čelnici, pa će i predsjednica biti tu, a i ona i ja ćemo to iskoristiti za brojne bilateralne kontakte.

Kakva je uloga Davora Ive Stiera sada u HDZ-u i hoće li on ostati na poziciji političkog tajnika?

On je donio procjenu na temelju svojih razloga. Mislim da nije postojao nijedan opravdan razlog za tako nešto i to sam mu i rekao. Bio sam protiv toga, međutim, on je član stranke, bio je i moj kolega u Europskom parlamentu. Bio je u mom stožeru kada smo imali unutarstranačku kampanju i zajedno smo krenuli u ovaj projekt. Očekujem od njega da bude tu i dalje i podržava smjer kojim idemo. On će dati svoj doprinos u Hrvatskom saboru na najbolji mogući način.

Podržavate li njegovu namjeru oko izmjene Statuta?

Već smo imali inicijativu za promjenom Statuta HDZ-a usred postupka mog izbora za predsjednika. Bilo je čak namjera da se održi Izvanredni sabor HDZ-a prije parlamentarnih izbora, što sam odbacio kao mogućnost jer smo tada imali mnogo važnijih stvari. Ono što zagovaram jest usvajanje potpuno novog Statuta stranke, jer ovaj je Statut, koji je doživio toliko novela, nedovoljno koherentan i ima praznina. Kad dođe vrijeme, a to ćemo procijeniti na Predsjedništvu, formirat ćemo radnu skupinu i dati smjernice za izradu novog statuta na moderan način koji je svojstven stranicama naše političke orijentacije.

Je li Stier glavni čovjek za to?

Izmjena Statuta trenutno nije prioritetna tema. Kao europski zastupnik, lani sam uoči Sabora HDZ-a dao desetak prijedloga za izmjene Statuta pa gotovo nijedan nije bio prihvaćen. Svatko može davati ideje, ali oformit ćemo radnu skupinu koja će neopterećena bilo kojim izbornim kontekstom i vremenskom stiskom raditi na tome.

Očekuju li se onda unutarstranački izbori ove godine?

Prvo želim iskoristiti ljeto za detaljnu analizu svih rezultata koje smo postigli na nacionalnoj i lokalnoj razini, gdje ćemo vidjeti koje su organizacije podbacile, koje treba raspustiti, i nakon toga ćemo vidjeti kada je najbolji trenutak za nove unutarstranačke izbore. Izbori su bili prošloga proljeća i stranka je izabrala svoje ljude na svim razinama. Nisu unutarstranački izbori nešto što morate organizirati baš svake godine.

Na koji način Hrvatska misli riješiti granična pitanja ako Slovenija bude inzistirala na tome da više nema bilateralnih dogovora, osim priznavanja arbitražne odluke?

Ovo je prvi put da imamo ključno pitanje u odnosima Hrvatske i Slovenije bez ikakve histerije u javnosti. I kod nas i u Sloveniji. To se još nije dogodilo i to je veliko postignuće. Kolega Cerar i ja pokazali smo zrelost kada smo našli mudar način da u skladu s europskom pravnom stečevinom i revidiranim Schengenskim zakonikom nađemo rješenje za ubrzani protok vozila na graničnim prijelazima i to je ogroman plus. Mogli smo uz krizu s Agrokorom i političku krizu imati i kolone od Bregane do Karavanki, a to se nije dogodilo.

Dijalog koji vodimo kreće s dvije oprečne pozicije. Njihova je da arbitražnu presudu treba implementirati, a naša je da smo izašli iz arbitražnog postupka i ne smatramo se vezanim tom presudom. Želimo kroz politički, bilateralni dijalog sa Slovenijom naći rješenje za otvoreno pitanje granice. Stoga sam i pozvao kolegu Cerara u Zagreb u rujnu. Postoji tu i cijeli drugi niz tema, kao što su NE Krško, Ljubljanska banka, SOPS, pitanje hrvatske manjine u Sloveniji, jer naš Ustav prepoznaje slovensku manjinu u Hrvatskoj, njihov ne, te u konačnici i granični prijelazi. Naš je cilj da o svim tim temama razgovaramo. Činjenica jest da je ovo tema u kojoj europski kontekst pa i europsko pravo ne može biti supstitut međunarodnog prava. To je sasvim jasno i ne može nas nitko uvjeriti da nije tako. Stoga, u dobroj vjeri želimo riješiti to pitanje na način da najmanje dovede do bilo kakvih promjena glede prava ribarenja, bilo naših, bilo slovenskih ribara.

Postoji li mogućnost bilateralnog dogovora koji bi bio na tragu arbitražne presude, odnosno da ona bude podloga?

Mi smo otvoreni za razgovore.

Jesu li odnosi Hrvatske s Njemačkom narušeni nakon što je savezna vlada poslala poruku da Hrvatska treba poštivati arbitražnu odluku o graničnom pitanju sa Slovenijom?

Nisu. Njemačka je naš prijatelj i saveznik. Njen pogled kao i kod nekih drugih država unutar EU vjerojatno ide za tim da se to pitanje između Slovenije i Hrvatske riješi, jer su svi ti akteri dimenziju svog vanjskopolitičkog angažmana utkali u taj proces i onda bi svi koji su iza njega stali htjeli da se to riješi. Međutim, ne možemo zatvarati oči nad nečim što je bilo kompromitirano i što je nažalost bilo korumpirano sa slovenske strane. Odnosi s Njemačkom u gospodarskom i političkom smislu su dobri, razgovaramo oko svih bitnih tema i ne vidim da to pitanje utječe na naš odnos s Njemačkom.

Srbija je također počela tvrditi da su Vukovarska i Šarengradska ada njene. Zalaže li se tu Hrvatska da se i to granično pitanje riješi arbitražom ili preko nekog drugog međunarodno-pravnog mehanizma?

Što se tiče općenito odnosa u vezi s graničnim pitanjima, za Hrvatsku je bitno da polazište bude to da je granica ona koja je postojala 25. lipnja 1991. To je za nas polazište prema svim susjedima u okviru bivše SFRJ. I tu je naš stav jasan. Mi želimo nastaviti razgovor diplomatskih povjerenstava o toj temi, oni traju dugo, spori su, međutim, naša je pozicija jasna. U krajnjoj liniji, i Arbitražni sud u presudi o graničnom sporu sa Slovenijom, koju ne priznajemo, kada je riječ o kopnenoj granici, slijedio je katastarsku granicu. A to je i stav koji je zauzela Hrvatska.

Kakvi su po vama sada odnosi sa Srbijom, koja otvorena pitanja bi mogla biti prva na redu za rješavanje i planirate li možda uskoro sastanak s novom srpskom premijerkom?

Anu Brnabić sam upoznao u Trstu, 12. srpnja, tada smo i prvi put razgovarali. Vidjeli smo se i u srijedu u Podgorici. S Vučićem sam se sreo nekoliko puta. Naša je politika takva da nismo prikupljali nikakve poene na zaoštravanju odnosa sa Srbijom, što je inače bila standardna procedura u izborno vrijeme. Tako stvaramo preduvjete za rješavanje otvorenih pitanja na nekim drugim osnovama.

Za Hrvatsku je izuzetno važno pitanje zaštite prava hrvatske manjine u Srbiji. Ako je srpska manjina u Hrvatskoj putem svojih predstavnika dio parlamentarne većine, onda bi u Srbiji bilo dobro da se riješi pitanje barem jednog fiksnog zastupnika hrvatske manjine, da se riješi pitanje prava na obrazovanje, kulturu, da se konačno riješi pitanje nestalih osoba, što nam je od izuzetne važnosti, kao i svih drugih pitanja iz vremena agresije Miloševićeva režima. Naravno, očekujemo i da se razriješi pitanje Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih tijela Republike Srbije u postupku za ratne zločine, što predstavlja potencijalnu ugrozu za hrvatske državljane i želimo da se to riješi.

Jedan od ključnih projekata koji je naznačen u inicijativi Tri mora jest LNG terminal na Krku. Kada bi se mogao početi graditi i što mislite općenito o toj inicijativi?

Projekt plutajućeg LNG terminala je strateški značajan za diversifikaciju opskrbe plinom, ne samo u Hrvatskoj, nego i u srednjoj Europi. Činjenica da smo dobili 102 milijuna eura od Europske komisije znači da su i oni stali iza tog projekta. Očekujem da se sve procedure ubrzaju i vjerujem da bismo u mandatu ove Vlade mogli imati sve što je bitno da se projekt realizira. Postigli smo i Memorandum o razumijevanju o dvosmjernom plinovodu, ostvarili smo sve preduvjete za projekt koji bi strateški puno bolje pozicionirao Hrvatsku na energetskoj karti Europe i svijeta. U kontekstu inicijative Tri mora to može biti samo plus. Natječaj bi mogao biti raspisan 2019.

Kada je riječ o inicijativi Tri mora, ona je političkog karaktera, povezuje zemlje srednje Europe, Baltik, Crno more, Jadran. To je dio one nove Europe otprije nekoliko godina gdje je uloga ovih država u izgradnji europskog projekta bila izrazito važna, a hrvatska Vlada je možda jedna od najviše proeuropskih u srednjoj Europi. To želim naglasiti u ovoj šumi priča da je netko više vezan uz Njemačku, a netko uz SAD. Pa mi smo članica EU i NATO-a. To je dio svijeta i obitelji kojom smo htjeli pripadati i normalno je da povezujemo tu i sjevernoatlantsku i europsku pripadnost Hrvatske. Vidite da su, primjerice, Poljaci na petom mjestu po broju turista ove godine, dolaze nam Česi, Slovaci, Mađari, naši prijatelji iz baltičkih država, Ukrajinci i Rusi. Mislim da je sve spremno da Hrvatska kroz tu inicijativu možda igra i u težoj kategoriji nego što bi inače. Jer, kada smo ulazili u EU, naša prednost je bila to što smo jadranska zemlja. Mi smo jedina podunavska i istodobno mediteranska zemlja i taj link do Crnog mora je izrazito važan. Dakle, mislim da tu nema ništa loše i tu nema nikakve dihotomije između Vlade i predsjednice. Naprotiv.

Ovog tjedna bili ste u Podgorici na sastanku Američko-jadranske povelje na kojem je sudjelovao i potpredsjednik SAD -a Mike Pence. O čemu ste razgovarali?

Američko-jadranska povelja u svojih 14 godina postojanja ostvarila je još jedan cilj članstvom Crne Gore u NATO-u početkom lipnja. Hrvatska kao članica NATO-a afirmira svoju ulogu pouzdane saveznice koja je usvojila novu Strategiju nacionalne sigurnosti, u prve dvije godine mandata naše Vlade povećala izdvajanje za obrambeni proračun, sudjeluje u misijama NATO-a u Afganistanu, Kosovu, bit će prisutna u Litvi i Poljskoj, te sudjeluje u međunarodnim koalicijama u borbi protiv terorizma i ISIS-a. Pozitivno ocjenjujem činjenicu da su praktički sve jadranske države sada saveznice u NATO-u, a Hrvatska će pomoći aktivaciju Akcijskoga plana za članstvo BiH. Očekujem napredak i otklanjanje nepravedne blokade Makedonije na putu prema NATO-u i otvaranju pregovora s EU.

U razgovoru s američkim potpredsjednikom istaknuli smo kvalitetne odnose SAD-a i Hrvatske te izrazili želju za unapređenjem gospodarske, energetske i obrambene suradnje. U svom govoru Pence je poslao jasnu poruku o privrženosti SAD-a sigurnosti i stabilnosti država jugoistoka Europe. Indikativan je njegov posjet Tallinnu, Tbilisiju i Podgorici čime je naznačio usmjerenost SAD-a prema državama Baltičkog, Crnog i Jadranskog mora.

Kakav je vaš odnos s medijima? Zašto mislite da su bili zlonamjerni s prenošenjem vaše izjave o požarima?

Odnosi su odlični.

Franjo Lucić dao je ostavku na funkcije u stranci jer je objavljeno da je pokušao podmititi novinara Dragu Hedla. Ima li za njega mjesta u stranci nakon toga?

O slučaju sam čitao u medijima još dok je trajao otvoreni dio sjednice Vlade prošloga tjedna. Nakon toga smo se čuli i za sat vremena on je dao ostavku na funkcije u stranci. Dok se to ne raščisti, mislim da smo kao stranka napravili najbolje što smo mogli.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari