Pratite nas

Intervju

INTERVJU: Božo Petrov o Karamarku, INI, ‘fašizaciji’ i mostu prema Oreškoviću

Objavljeno

na

Potpredsjednik Vlade Božo Petrov, iako svjestan trzavica, uvjeren je da sve u Vladi funkcionira dobro. U intervjuu za tportal otkrio je kako je fokusiran na reforme na kojima će Most inzistirati pa i pod cijenu prekida suradnje, najavio je i neke nove zakonske prijedloge, ali i progovorio o ostalim aktualnim temama

[ad id=”93788″]

Preko vikenda Željko Dilber dao je intervju u kojem je rekao da je Most sam pisao reforme s premijerom Oreškovićem i da HDZ nitko ništa nije pitao. Je li bilo usuglašavanja i koliko je u tome sudjelovao HDZ i njegovi partneri?

Ako HDZ participira u vlasti, odnosno u Vladi je kao svoje predstavnike dao svoje ministre, a ministri u svojim resorima definiraju reforme i koordiniraju na razini Vlade, pa zar nije logično da će onda prethodno usuglašavati stvari između sebe? To je broj jedan. Broj dva – što se tiče određenih reformi, netočno je govoriti da se stvari nisu znale zato što su tada na sastanku sjedili svi članovi Vlade i jasno su rekli i svoje dvojbe, dileme i prijedloge i složili se s određenim stvarima. A sad ovo prebacivanje odgovornosti na Vladu  izgovorima mi nismo znali po meni je malo smiješno. Volio bih da svi zauzmu malo čvršći i jasniji stav i jasno komuniciraju, a ne da se pušta nekim drugim članovima Domoljubne koalicije da oni izražavaju nezadovoljstvo. Mislim da neki trebaju imati malo više odvažnosti u tome svemu pa onda i konstruktivno djelovati.

Kada kažete da nekima treba malo više odvažnosti, mislite na Tomislava Karamarka?

Mislim na sve članove Vlade koji sudjeluju u procesu donošenja odluka. Treba nam općenito više unutarnjeg dijaloga, a manje javnog.

Nećete biti konkretniji?

Neću biti konkretniji. Oni će se prepoznati. (kroz smijeh)

BUZ je protiv mirovinske reforme i povećanja dopunskog osiguranja, HSLS je protiv poreza na nekretnine. Oporba također kritizira reforme. Hoće li Most inzistirati na tim reformama koje na kraju krajeva ipak najviše pogađaju građane?

Što se tiče reforme dopunskog osiguranja koju je predložio HDZ, ona nije prošla, ali je bila komunicirana i o njoj će se vjerojatno još raspravljati. Mi smo jasno rekli da nismo zadovoljni što se dopunsko povećava, ali smo svjesni da su bivše Vlade vrlo slabo vodile određene segmente i da je zbog toga bio ugrožen i državni proračun i da su se zbog toga stvorile milijarde kuna deficita. Međutim, postoje mehanizmi da se ne udari po džepu građana, a da ipak ostanemo solidarno društvo u sektoru zdravstva i na tome ćemo inzistirati. Na primjer, nema razloga da se plaća ovako visoka pretplata HRT-u. Mislim da ako se HRT pravilno restrukturira da oni mogu funkcionirati i s 20 kuna manjom pretplatom i biti puno učinkovitiji nego što su danas, s puno kvalitetnijim programom i proizvodnjom. Može se napraviti primjerice to da se poveća davanje za dopunsko ako je nužno, a smanji davanje za HRT, tako da građani ne osjete tona svom džepu. Ta preraspodjela može se sigurno napraviti. Vladi je plan smanjivati parafiskalne namete i to preko 300 milijuna godišnje, i tu će građani osjetiti da se troškovi života smanjuju. Ali slažem se da se ne smije udarati po džepu građana.

Kažete da ne bi trebalo lupati po džepu građana, no dojam je u javnosti da ovakve reforme koje idu na građane samo prolaze uz blagoslov Mosta, dok je Most fokusiran na privilegije zastupnika.

Sve poruke Mosta ne dospiju do javnosti u onom obimu u kojem bismo mi htjeli, te se možda stječe takav dojam. Vjerujem da su zbog prevelikog otpora unutar Sabora, gdje su se ujedinili i HDZ i SDP, poruke oko smanjivanja beneficija bile jače intonirane u javnosti, a neke su druge stvari jednostavnije prolazile. I kada naizgled jednostavno prođe nešto poput ukidanja Ureda bivšeg predsjednika, odjednom se već tri tjedna ne može napraviti kvorum, koji usput rečeno prave baš HDZ i SDP, i ‘slučajno’ se oni već dva-tri tjedna ne mogu spojiti da bi se glasalo. A koliko sam čuo neće ni ovaj tjedan biti kvoruma jer su baš ‘slučajno’ odabrali petak za nekakav forum ili seminar.
Ali nije točno da smo fokusirani na privilegije a da ostalo prolazi. Dosad je nekoliko prijedloga zakona ili kroz Sabor ili Vladu ili kroz amandmane došlo preko Mosta kao što je racionalizacija troškova u ministarstvima, vraćanje subvencioniranja prijevoza za učenike i ukidanje Mesićevog ureda, nakon toga ukidanje beneficija zastupnicima, sada i nova inicijativa izmjene Zakona o plaćama zastupnika prema kojoj će se voditi evidencija tko dolazi na posao a tko ne I prema tome vrednovati plaća na kraju mjeseca. U suradnji sa zastupnicima iz drugih stranaka pokrenuli smo inicijativu izmjena Zakona o HNB-u, uskoro će ugledati svjetlo dana i famozni natječaj u poljoprivredi koji je odgađan godinu dana, pripremamo i zakone u pravosuđu i radimo na nekoliko frontova.

Ali za držanje kvoruma je najvažnija vladajuća većina.

Nama je svejedno koja će politička stranka u Saboru činiti kvorum, ako predlažemo ono u čemu su se u vrijeme pregovora nakon izbora složile i potpisale obje Koalicije. Jesmo li se nešto dogovorili? Ako su i sami rekli da je to nešto što je poželjno i dobro, neka se jedni ne izvlače na druge aktivnosti, a drugi neka se ne izvlače da su u oporbi. Bio netko u oporbi ili u poziciji, treba biti odgovoran za one glasove koji su mu u povjerenju dali građani. Odgovornost sigurno nije nedolazak na sjednicu ili klepetanje da drugi nisu u vlasti. Je li to znači da oni nisu potrebni i da ne trebaju raditi za dobrobit države? Što onda troše državni novac na sebe kroz plaće i beneficije?

[ad id=”68099″]

Kako ćete riješiti taj problem s beneficijama zastupnika? Mostov prijedlog za ukidanje 6+6 kiseli se na dnevnom redu Sabora od početka zasjedanja, sada imate inicijativu za smanjenje plaća zastupnika koji je već dobio odbijenicu i jedne i druge stranke.

Mi ćemo dodatno staviti još jedan prijedlog vezano za saborske zastupnike, jednostavno ćemo se zalagati za sve ono što ide u korist većine građana. Nadam se da će i mediji prepoznati što se to točno već 20 godina događa u Saboru, da će mediji i javnost napraviti svojevrsni pritisak da ta tema bude nametnuta u javnosti. Plaće zastupnika su jedan od pokazatelja političke volje i mijenjanja dosadašnje prakse u kojoj radili, ne radili, u Saboru vam je plaća super. A ako to ne urodi plodom, onda ćemo uzeti sve te prijedloge zakona i sve to staviti kroz jedan referendum. Vjerujem da će situacija u tom trenutku, kada se provede referendum, biti vrlo pozitivna za nas i vrlo poražavajuća za njih pa ćemo u jednom komadu riješiti i nekoliko zakona. Možda to bude i najbolje rješenje jer će nam to olakšati šest do sedam stvari.

Jeste sigurni da nećete biti kritizirani da trošite novac na referendum?

Koliko košta jedan referendum? Do 50 milijuna kuna. Ako su uštede koje ćemo napraviti duplo veće na godišnjoj razini onda ne vidim problem… sve je stvar neto iznosa na kraju godine. Inicirali smo i prijedlog o smanjivanju financiranja stranaka iz proračuna i tu smo uštedjeli 13 milijuna kuna. Trebali su ove godine dobiti 62 milijuna kuna po izračunu na temelju rashoda države, sad se amandmanom smanjilo na 55 milijuna kuna. Od iduće godine bit će i 48 milijuna kuna. Netko može reći da je ušteda od 20, 30 milijuna kuna sitnica, ali spojite takvih deset do dvadeset i dobit ćete značajnu uštedu. Zastupali smo, i na tome trenutno rade timovi, i reformu unutar javne uprave i poseban tim koji radi na umrežavanju javnih institucija će donijeti milijarde kuna ušteda. I to će biti zanimljivo vidjeti kako će proći.

Jeste li spremni na referendum staviti i pitanje smanjenja broja županija i drugih jedinica lokalne samouprave?

Trenutačno se provodi analiza svih podataka i kada dobijemo podatke za mjesec dana, onda želimo sjesti i sa suradnicima u Vladi i napraviti javnu raspravu i vidjeti koji je model najbolji. Volio bih se prvo s njima dogovoriti, ali da definiranje modela ne bude na osnovi tradicije, emocija, sentimentalnosti, nego da bude po modelu učinkovitosti. Idemo smanjiti birokratizaciju, idemo poboljšati administrativni sustav. To bi trebao biti cilj. Ako će cilj uključivati smanjenje bilo lokalnih samouprava, bilo županija, onda je to nešto što se dokazuje argumentima, a ako se dokaže argumentima onda to treba gurati. Ali meni je nezamislivo da se paušalno daju ocjene mi smo za županije. Na temelju čega ste za županije, interesira me koji vi podatak imate da definirate da su županije najbolje?

Još jedna stvar će ići kao prijedlog i na tragu je ovoga. Zašto bi lokalne samouprave imale pravo trošiti 20 posto svojih prihoda na plaće zaposlenika? Ne troše samo 20 posto, troše i više, neki dolaze do 30-40 posto, a to su zapravo oni pravi politički uhljebi. Svaka lokalna samouprava koja racionalno troši svoj novac vam neće trošiti iznad 15 posto. Znam gradove koji su ispod 10 posto i funkcioniraju odlično. To je nešto što se može napraviti. Imati šefa protokola u gradiću od pet tisuća stanovnika je smiješno, uopće ne znam koju on ulogu obavlja. Šef protokola u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu je OK, ali što on radi u gradiću? Što radi tajnica tajnice u gradu ispod 10 tisuća stanovnika? To su pravi politički uhljebi. E taj će prijedlog ići kroz dva tjedna.

I to će vam i HDZ i SDP bez problema podržati?

I to će po potrebi ići na referendum pa će nama to olakšati život. Oni neka redom odbijaju, a mi ćemo predlagati. Nakon tri mjeseca presiječemo, skupimo sve na jednu hrpu i na referendum. Ljudi će jedva dočekati. Zašto ne?

Je li točno da će premijer Orešković ući u Most i postati predsjednik stranke, kako to navodi Stipe Gabrić Jambo pozivajući se na bliske suradnike Nikole Grmoje?

(smijeh) Nisam nikada o tome s njim razgovarao i ne znam ima li ikakve političke ambicije. Most je u ovo ušao neovisno o Tihomiru Oreškoviću i bilo kome drugome. Mi imamo svoj cilj. Što će biti nečiji osobni ciljevi, u to ne mogu ulaziti. Mi cijenimo rad Tihomira Oreškovića i sve što je postigao u karijeri, zato smo ga i podržali kao nestranačkog mandatara. I danas se vidi da smo u potpunosti pogodili jer je Most onaj koji je inzistirao četiri mjeseca prije formiranja vlade da želimo imati nestranačkog premijera.

Kakva je svakodnevna komunikacija između Vas i premijera i između Vas i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka?

Meni je bitno da poslovni dio na koordinaciji Vlade protječe normalno.

I s jednim i s drugim?

Poslovno da. Posao, što se tiče koordinacije članova Vlade, ide svojim tijekom. Radi toga smo tu, nismo tu da bi se lijepo gledali. Druga je stvar što se događa u Saboru, druga stvar su odnosi između političkih stranka. Vlada funkcionira dobro, dolaze prijedlozi zakona, idemo po Nacionalnom programu reformi i to je partnerska suradnja.

Ali u vladi dolaze ultimatumi.

Osim poslovnog odnosa unutar vlade, drugi odnos koji imamo je odnos političkih stranaka i taj dio za mene nije dobar jer smatram da treba postojati bolja, normalnija komunikacija i ne smiju postojati bilo kakvi ultimatumi. No ono što za mene definitivno ne smije postojati su pokušaji mijenjanja nečega što se vi na početku dogovorite. Vi ste s točno dogovorenim stavkama krenuli u suradnju, stavke koje su prvi dan i prvi sat pregovora jasno definirane. I sada se taj dio pokušava revidirati. Zbog čega, zbog koga? Naš uvjet za suradnju je bilo šest ministarstava. Ne znam zašto netko smatra da ćemo mi nakon četiri mjeseca promijeniti ploču, a pogotovo na ovakav način. Priča oko toga da će netko drugi kadrovirati u ministarstvima – neće. Govorim o MUP-u i policiji.

Govori se i o preslagivanju i skorim izborima. Do kada ovo može trajati ako i sami priznajete da odnosi stranaka ne funkcioniraju?

Ne da ne funkcionira, ali ne funkcionira onoliko dobro koliko bi moglo funkcionirati. Koordinacijska tijela između Mosta i Domoljubne koalicije se sastaju svaki tjedan. Taj dio postoji, ali ne funkcionira na način na koji bi to bilo najpoželjnije. Što se tiče usuglašavanja reformi, i taj dio ide. Ali odnos između dviju stranaka nije onakav kakav bi ja volio da bude. Sa suradnicima bih volio da bude bolji odnos.

Ako će vam stopirati svaki zakon, do kada to može trajati?

Stavit ćemo prijedloge na referendum.

Ako se HDZ ne složi s referendumom i prekine suradnju?

Ako oni smatraju da se treba prekinuti suradnju zbog toga što mi inzistiramo na onome što su potpisali, neka prekinu.

Stvarno sam sit govora i objašnjavanja međuodnosa dviju političkih stranaka. Volim govoriti o pozitivnim stvarima, o promjenama koje radimo. Što znači što ću ja 15 minuta govora potrošiti na političke odnose, kad će oni i dalje možda postojati, a reforme će prolaziti svojim tokom? Sad bih trebao trošiti vrijeme na to je li se volimo ili ne volimo. Briga me je li se volimo ili ne volimo, mene samo interesira da promjene prođu.

Koje je Mostovo rješenje za Inu?

Dok trenutno traju dva arbitražna procesa za koje postoje informacije da imamo razloga biti optimistični, govoriti o prekidanju arbitraže, samo znači dovođenje Hrvatske u lošiji pregovarački položaj. Time štetimo i Ini i državi. Uopće ne vidim razloga zašto bi se žurili. Ja znam da je u ovom trenutku položaj i poslovanje Ine slabije jer se ne ulaže dovoljno i zbog toga bi trebalo određene stvari požuriti. Ali ako ćemo gledati neto na kraju arbitražnog postupka, onda se nama ne treba žuriti. Ali sigurno se u bilo kakve dogovore i pregovore ne smije ulaziti s definicijom da Hrvatska slabo stoji. Ja bih volio znati tko je taj koji je informirao nekoga da slabo stojimo, odakle dolaze te informacije. Po informacijama koje ja dobivam kao potpredsjednik Vlade, mi smo dobri. Zanima me zbog čega bi trebali srljati? Nisam za to da se o Ini raspravlja preko medija, Most je bio prisiljen izaći u medije kada smo vidjeli gdje se kolo pokušava odvrtjeti. To smo uspjeli spriječiti i jednog dana će se to znati. Smatram da je Ina nama toliko strateški bitna da moramo biti pažljivi kada donosimo bilo kakve odluke i izjave.

Je li Podravka strateška kompanija, i tu se spominjala prodaja?

Negdje se pojavila informacija o prodaji Podravke, ali to nije točno. Ne razmišlja se o prodaji Podravke. Ali isto tako, koliko ja imam informacije, Podravka nije najbolje stajala prije nego što su je preuzeli fondovi. A Podravka je svakako bitna kompanija.

Je li oko izmjena Zakona o HNB-u komunicirano s Europskom centralnom bankom?

Što se tiče izmjena zakona, to je plod zajedničkog rada zastupnika Mosta i Domoljubne koalicije. Dvije su najvažnije izmjene, da se omogući Državnoj reviziji uvid u poslovanje a da se pritom ne dira u neovisnost HNB-a i ne dira u suverenitet oko monetarne politike. Nas zanima kako neka institucija troši novac poreznih obveznika. Prilikom izrade prijedloga zakona gledalo se na praksu u svim drugim članicama EU-a, sve članice imaju u zakonu da revizija ima pravo uvida u poslovanje. Mi samo tražimo isto što imaju oni. Druga izmjena je ta  da guverner ima ograničeno ponavljanje mandata i to na dva mandata. Drugo ništa ne tražimo, i na sastanku s predstavnicima MMF smo rekli da će se prijedlog poslati Europskoj centralnoj banci na potvrdu. Naravno da HNB-u ne odgovara kada se vidi da određeni putni nalozi pokazuju 50 ili 60 tisuća kuna, da se sljubljivalo jelo i piće i da su takvi natječaji provedeni za kuhara… Jer morate biti poseban meštar da sljubite jelo i piće. Ako imate nepisanu dozvolu da se ponašate kao faraon desetljećima i kada vam netko poslije želi kontrolirati vašu potrošnju u poslovanju, onda je za očekivati da će vam takav smjer biti problem.

U kakvim ste odnosima s guvernerom Borisom Vujčićem?

Nismo surađivali, premijer i ministar financija više surađuju s g. Vujčićem. Ali nisam u lošim odnosima, nemam zašto biti jer ovaj prijedlog ne ide zbog neke osobe nego radi institucije. Vjerujem da bi gospodin Vujčić na to trebao gledati blagonaklono.

Prošli tjedan predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavila je da je bivši ravnatelj SOA-e bio privatni obavještajac Zorana Milanovića. Imate li ikakva saznanja o tome i smatrate li da je nakon te njene izjave možda trebao reagirati i DORH?

Svi trebamo biti puno pažljiviji s obzirom na položaj koji imamo u javnom prostoru, s onim što govorimo. Na stranu sve to što se događalo, u trenutku kada određene stvari izustite, trebate pružiti dokaze. Inače to nije korektno. Zbog toga smo odmah na početku kada se stvorio slučaj Lozančić naglasili, ako je izgubio povjerenje i navodno prekršio zakon, da želimo znati po kojem članku, koje je djelo u pitanju. Bez toga nije korektno razgovarati ni o smjeni. Ako postoji krimen, neka snosi posljedice, ako ne postoji krimen, oslobodite čovjeka od javne ljage. Ili neka utvrde krivnju ili neka se ispričaju čovjeku.

Postoji li ista odgovornost za izgovorenu riječ i u slučaju svećenika Luke Prcele?

Postoji da, slažem se u potpunosti.

Postoji li fašizacija društva u Hrvatskoj?

U već nekoliko razgovora, i s medijima, pa i s diplomatima, naglašavao sam da imamo jedan drugi, puno veći problem. Nemamo mi problem fašizacije jer taj stav zastupa jedan do dva posto onih koji su to zastupali i ranije. Čak bi rekao da to nije njihova istinska težnja nego to zastupaju zbog svojih birača. Nama je problem to što određeni ljudi koji uživaju javni prostor ne paze što govore i nisu svjesni značaja kada pošalju poruku i halo efekta koji se poslije stvori. Ja se ispričavam, ali meni je to ne samo nedostatak odgovornosti nego i nedostatak obrazovanja. Ja ću čak i prihvatiti da netko ima takva stajališta, ali da netko nema takva stajališta nego to radi da skupi političke bodove – meni to nije normalno. A bojim se da je to ono što se danas događa. Jer netko tko pripada ekstremno desnoj političkoj opciji smatra da mora tako misliti, a ja vjerujem da bi se Ante Starčević okretao u grobu kada bi vidio što se danas događa.

No svećenik Prcela nema potrebu sakupljanja političkih bodova.

Bojim se da ljudi nisu dovoljno educirani za određena povijesna zbivanja i da mi svi nosimo transgeneracijsku traumu koja je, kad je gledate s različitih strana, različito obojena. Kada kratko presiječete i kažete da je NDH zločinačka tvorevina, za nekoga tko je izgubio u tom ratu 1944. – 1947. svoje najmilije, on u tome trenutku ne gleda NDH kao zločinačku tvorevinu nego gleda gubitak koji je imao. Ljudi nisu dovoljno educirani ni o onome što se događalo prije NDH, za vrijeme NDH i poslije, a svi bi trebali biti pošteni i osuditi svaki zločin. Ne znam je li to slučaj kod tog svećenika ili je on to pokupio tijekom razvoja od nekog drugoga. Ali definitivno, ustaški režim je nešto što se treba osuditi jer je pod njegovom kapom to provođeno, isto kao što je bio komunistički režim po čijom je kapom provođena eliminacija od 1944. do 1947.

Zakon o sportu – podržavate li novi prijedlog zakona?

Na koordinaciji su nam rekli da postoji nemogućnost jasnog tumačenja postojećeg zakona u određenom članku i povela se rasprava treba li ministarstvo promijeniti tu odredbu ili treba poslati Saboru na dodatno tumačenje. Ja sam probao doznati povijest donošenja zakona i ta povijest je vrlo čudnovata. Meni je smiješno da ministarstvo iz kojeg je protekao taj zakon ne zna protumačiti članak zakona kojeg je predložilo. Da bi se prekinuo bilo kakav cirkus, za mene je normalno da se napišu izmjene, ali ne da se rade izmjene na nekoliko mjesta nego samo ono što je sporno. I to ne na način da se mijenja suština, nego da se prati namjera onog što se htjelo postići zakonom. Promjene koje su se pokušavali napraviti su dobre i neće se dopustiti izmjenama Zakona o sportu da se stvari vrate unazad.

Nakon što je Ivan Kovačić izrekao psovku rekli ste da mu zavidite. Zavidite li mu zato što je izrekao tu psovku ili zato što je njome poslao takvu poruku HDZ-u zbog izbora Ivana Škaričića za šefa omiškog HDZ-a?

Zavidim na slobodi u potpunom izricanju svog stava, ne način na koji je to izrekao (smijeh). Ovdje je po meni podjednaka odgovornost onog koji se kandidirao, onih koji su podržali njegovu kandidaturu i ljudi koji su birali njega na biralištima i unutarstranačkim izborima. Volio bih da jednog dana dođemo na tu razinu da kada nam se ponudi netko tko ima 10, 50 ili 100 kaznenih prijava sami kažemo da ne želimo da nas takav čovjek predstavlja. Želim i da su političke organizacije svjesne da time ruše svoj kredibilitet.

Prema posljednjim istraživanjima Mostu pada rejting. Kako se uz pad popularnosti pripremate za lokalne izbore. Hoće li Most na lokalne izbore izaći kao stranka ili ćete ići kroz platformu kao na parlamentarnim izborima? Tko će biti kandidat za gradonačelnika u Metkoviću i hoće li i koga Most imati kao kandidata u Zagrebu?

Most se pojavio kao reakcija na 20 godina duopola, političkog uhljebljivanja i propadanja države. Logično da rejting pada jer sada kada smo dio Vlade, očekivanja su razočaranih ljudi ogromna. Očekivanja Mosta su ogromna i mi bismo htjeli isto tako da možemo promijeniti stvari u dva, tri mjeseca međutim ne možemo. Pa idemo korak po korak. Rejting je nebitan, trenutan. Danas manje, sutra više. Najvažnije je ono zbog čega se Most i pojavio – uvođenje treće opcije na političkoj sceni u Hrvatskoj kao branu dosadašnjem načinu funkcioniranja političkih stranaka i dosadašnjem statusu ‘nedodirljivih’. Most je već sada ispunio svoj cilj i siguran sam da će građani to prepoznati. O tome tko će biti kandidat u kojem gradu na lokalnim izborima, znat ćemo uskoro.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari