Pratite nas

Intervju

Intervju Danko Bevanda

Objavljeno

na

Danko Bevanda je 100%-tni HRVI I. skupine koji živi u Zagrebu, a inače je iz Jara (Široki Brijeg). Za Vrijeme Domovinskog rata bio je pripadnik 2. gbr Gromovi, jedne od najelitnijih postrojbi HV – a, a trenutačno je dopredsjednik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine, udruge koja od svog osnivanja okuplja najteže stradalnike HV – a i HVO – a. Član je i Udruge Hrvatska zvona, pa je to, pored svega navedenog, bio povod ovom našem razgovoru.

Kako jedan branitelj poput Vas, 100%-tni invalid danas promišlja o državi i o narodu za koje se borio? Kako gledate na današnju Hrvatsku? Kako gledate na položaj hrvatskog naroda u BiH?

Još od svojih prvih razmišljanja u okruženju u kojem sam se rodio i odrastao često sam razmišljao o tadašnjoj državi u kojoj je moj hrvatski narod bio u podčinjenom položaju u odnosu na druge narode, a posebno na srpski narod što se posebno osjećalo u mome kraju u kojem je nekolicina njih bila na svim vodećim funkcijama. Kako ih nije bilo dovoljno za sve te funkcije, na žalost pojedinci iz mog hrvatskog naroda koji su gledali samo svoje sitne interese, pristupali su tadašnjoj komunističkoj partiji i na razne načine činili zlo svom narodu. Kada je došao trenutak ponovnog stvaranja Hrvatske države nisam nimalo dvojio gdje je moje mjesto. To je bilo vrijeme u kojemu sam osjetio da je to povijesni i privilegirani trenutak moje generacije za doprinijeti uspostavi samostalne i slobodne Hrvatske države, jer mi smo bili ti koji su imali prigodu ostvariti višestoljetne snove hrvatskog naroda. Nakon gotovo tri desetljeća postojanja Hrvatske države i krvavog rata u kojem smo je stvorili, zadovoljan sam činjenicom što imamo tu Hrvatsku državu, ali nikako ne mogu biti zadovoljan stanjem u kojem se danas nalazi ova zemlja. S obzirom na činjenicu da u vrijeme kada smo išli stvarati  Hrvatsku državu za tu ideju nisam žalio dati svoj život, nikako ne mogu biti zadovoljan s trenutnim stanjem u kojem se nalazi hrvatski narod.

Što se tiče položaja hrvatskog naroda u BiH iz kojega i sam dolazim, tu mogu biti još manje zadovoljan i jako sam zabrinut zbog svega što se dogodilo i događa u proteklih dvadeset i više godina, a posebno mi smeta nejednakost i neravnopravnost u odnosu na druga dva konstitutivna naroda u BiH. Tu bih posebno istaknuo odnos hrvatskih „političkih elita“ u BiH prema mom narodu. Njihovo vlastohleplje ili samodostatnost je jedan od glavnih razloga za trenutno stanje u kojemu se nalazi hrvatski narod u BiH. Nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da, dok je hrvatski narod zbog ekonomskih razloga prisiljen na iseljavanje iz BiH, u isto to vrijeme političari koji taj narod trebaju voditi, stječu enormna bogatstva na račun tog istog naroda.

Teško ste ranjeni 1995. godine. Tri tjedna ste bili u besvjesnom stanju, mozak vam je pretrpio velika oštećenja, a liječnici vam nisu davali puno izgleda za život. Danas se pak borite s posljedicama svega toga, no duh ne jenjava. Kako tako tjelesno ranjen čovjek može imati tako jaki duh?

Da, točno ste naveli da sam nakon teškog ranjavanja 5. kolovoza 1995. godine u VRO Oluja bio u teškom zdravstvenom stanju kada mi se davalo vrlo malo izgleda za preživljavanje. Mislim da su volja za životom i Božji planovi bili presudni da nastavim živjeti i dočekam rođenje tada još svog nerođenog djeteta, jer u trenutku moga ranjavanja moja supruga Kata je bila trudna i sami dragi Bog je htio da ja dočekam rođenje svoje druge kćeri. Iz ljubavi prema svojoj obitelji ja crpim energiju i snagu za svoj život. Moram još samo napomenuti da smo prije mog ranjavanja imali kćer Luciju koja je bila stara tri i pol mjeseca, supruga Kata je bila trudna s kćeri Marijom, a nakon toga smo dobili još dva sina Domagoja i Luku.

Na Vaše pitanje kako ovako ranjen čovjek može imati jak duh, odgovor je istinska i snažna vjera u svemogućega Boga.

Unatoč svemu tome što ste prošli smatrate velikom privilegijom što ste imali priliku boriti se za svoju Domovinu i svoj narod ?

Kao što sam već ranije naglasio, višestoljetna težnja hrvatskog naroda za vlastitom državom davala mi je volju i snagu da dam svoj osobni doprinos u ostvarenju tog cilja. Doista sam smatrao privilegijom što sam živio u vremenu stvaranja slobodne i neovisne Domovine, jer to je bilo nešto najsvetije što sam mogao učiniti za svoj narod zajedno s najhrabrijim sinovima i kćerima mog hrvatskog naroda.

Zašto ste osjetili potrebu priključiti se Hrvatskim zvonima ?

Držim da je zbog svega gore navedenoga bilo primjereno na neki način dati svoj osobni doprinos u realizaciji svog viđenja rješavanja problema u kojem je hrvatski narod u BiH. Nakon što sam u razgovoru s prijateljima doznao za program Udruge Hrvatska zvona nisam nimalo dvojio da se trebam uključiti i, zajedno s drugim članovima koje izuzetno cijenim, pokušati u okviru svojih mogućnosti doprinijeti u širenju ideje i realizaciji programa Udruge Hrvatska zvona.

Borac ste za prava branitelja. Baš poput g. Marka Radoša bili ste sudionik velikih braniteljskih prosvjeda u Savskoj ulici u Zagrebu prije nekoliko godina. Kakav je po Vama danas položaj hrvatskih branitelja?

Mišljenja sam da hrvatski branitelji nisu dovoljno prepoznati i priznati u hrvatskom društvu, naime glasna manjina građana RH kontrolom medija i vješto manipulirajući osjećajima hrvatskog naroda pokušava stvoriti dojam da su hrvatski branitelji teret ovoga društva. Onaj tko se borio za Hrvatsku državu i bio spreman dati život za njenu slobodu ne traži ništa manje ili više nego li da se provode zakoni države za koju su se borili i koju su stvorili, pa i Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

Što očekujete od Udruge Hrvatska zvona koja će uz još neke udruge na predstojećim općim izborima poduprijeti HRS?

Od Udruge Hrvatska zvona očekujem da preko svojih članova i kandidata koji će biti uključeni na izborne liste na predstojećim Općim izborima u BiH provede svoj program i u tom pogledu pružam potpunu potporu suradnji s drugim udrugama koje imaju slične programe kao i s HRS – om.

Iskreno se nadam da ćemo s mladim, obrazovanim, nekompromitiranim i čvrstim ljudima vratiti nadu hrvatskom narodu u BiH.

Jedino na takav način možemo zaustaviti iseljavanje i osigurati opstojnost hrvatskog naroda na njegovim stoljetnim ognjištima.

I poruka za kraj: Neka se zvuk Hrvatskih zvona još dugo čuje diljem naše BiH, pa i šire!

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Igor Vukić: ‘Čini se kao da se vraćamo u doba Rankovića, Bakarića, Šuvara…’

Objavljeno

na

Objavio

Zanimanje za novu knjigu Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ u izdanju Naklade Pavičić toliko je da u Zagrebu ovih dana nije bila dostatno jedno predstavljanje. Nakon prve promocije u prostorijama Hrvatskoga društva novinara, prošloga tjedna nova promocija održana je u dvorani Vijenac na Kaptolu. Sve raspoložive dvorane toga centra bile su prepune, posjetitelji su stajali ili sjedili na stubištima. Gotovo je uvijek tako: odjek rušenja nekoga mita proporcionalan je snazi kojom se održavao 70 godina. Nietzsche je zapisao da kada ideali padaju, onda se to događa strmoglavo, a ne polagano.

Saborski zastupnik Milorad Pupovac prošloga se tjedna čak zauzeo i za Vaš kazneni progon zbog navodnoga poricanja zločina nad Srbima u Jasenovcu, nečega za što je rekao da je međunarodno dokazano, a nisu izmislili Srbi? Kako to komentirate?

Nastojanje da se sloboda govora, jedno od osnovnih ljudskih prava, guši kaznenim progonom spada među najveće grijehe u koje može upasti fakultetski obrazovan čovjek. Pokazatelj je to totalitarnoga uma, protiv kojega su se mnogi u Hrvatskoj borili zagovarajući demokraciju. Na žalost, čini se kao da se vraćamo u doba Rankovića, Bakarića, Šuvara… S druge strane, Šuvarova „Bijela knjiga“, gdje su skupljene izjave disidenata iz osamdesetih godina, danas je vrlo zanimljiv dokument. U njemu se mogu pronaći sjajni aforizmi, a neki vrijede i danas. Tako će i „bilteni“ koje danas sastavljaju neki novi šuvarovci, biti jednog dana šarmantne zbirke. Sastavljači „biltena“ tako nam čine uslugu. Ne vjerujem da će naši državni tužitelji biti impresionirani pozivanjem na kazneni progon makar ga pokušao inicirati jedan saborski zastupnik i vođa stranke iz vladajuće koalicije. Iako on ima kakvu-takvu poziciju moći, ipak u tužilaštvu rade ljudi koji bolje poznaju zakon i znaju da se istraživanje povijesnih činjenica – ma koliko bile osjetljive – u demokraciji ne smije kriminalizirati.

Pupovcu se suprotstavio samo HDZ-ov saborski zastupnik Stevo Culej, u neku ruku HDZ-ov disident, poručivši Pupovcu neka ga jer sram zato što laže. Ostali su šutjeli. Je li to nesuprotstavljanje Pupovcu posljedica straha koji u hrvatskih političara sprječava da kritički progovore o Jasenovcu?

Jasenovac je osjetljiva i složena tema. Političari, saborski zastupnici, skloni su izbjegavati kontroverzne teme. One koji se toga ne boje, poput Culeja, treba nagraditi na izborima.

Na sjednici Programskoga vijeća HRT-a, žurno sazvanoj zbog vašega nastupa u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“, članovi toga tijela gotovo su Vas unisono napadali. Od političara komunističke ili udbaške prošlosti to ne začuđuje, ali od nekih povjesničara i znanstvenika zvučalo je čudno. Dr. Ivo Lučić nazvao vas je lunatikom, a Jasenovac hrvatskom sramotom, Zorislav Lukić rekao je da ste diletant i amater, a Vlaho Bogišić da je sve što radite suprotno društveno prihvatljivim standardima..? Je li vas takav nastup iznenadio?

Članovima Programskoga vijeća HRT-a koji se zanimaju za povijest, predlažem da kupe moju knjigu. Pa zatim da ju i pročitaju. I onda neka slobodno govore što god žele.

Jeste li u moru napada koje ste doživjeli prošlih dana u povodu izlaska knjige „Radni logor Jasenovac“ pročitali ijedan osvrt s argumentacijom, dakle da se ne svodi na ad hominem pristup? Je li itko ikada argumentirano osporio bilo koje Vaše otkriće u svezi s Jasenovcem do mjere da ste odustali od njega kao od zablude?

Bilo je nekoliko primjedaba koje sam uzeo u obzir. Nemoguće je biti savršeno točan u svemu u ovako složenoj temi. Jasenovac nadilazi mogućnosti jednoga istraživača, ili male skupine, pa bi trebalo krenuti i sa širim timskim radom. Ako smijem reći, te se primjedbe odnose na poneki detalj u knjizi, dok njezinu cjelinu nitko nije ozbiljno osporio.

Vaš kolega novinar Zvonimir Despot u Večernjem listu nazvao je vaš rad ptičjim izmetom. Jeste li se osjetili uvrijeđenima i govori li to više o njemu s obzirom na to da on pojma nema o Jasenovcu?

Kao što rekoh, sloboda govora je među osnovnim ljudskim pravima.

Na temelju svega, napose reakcija na Vašu knjigu i TV nastupa, što možete zaključiti o ozračju u Hrvatskoj, koliko je moguće raspravljati o Jasenovcu sine ira et studio na javnim mjestima? Zašto političari, desni i lijevi, nisu spremni „očistiti um“ od svih predrasuda prije no što se upuštaju u ocjene o Jasenovcu?

Kad smo prije četiri godine osnovali Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, postavili smo pred sebe dva zadatka. Prvi je bio temeljito prikupljanje svih informacija iz kojih bi se moglo vidjeti i razumjeti kakav je to bio logor u Jasenovcu. Drugi zadatak: skrenuti pozornost javnosti na naš rad. Do danas smo dosta napredovali na svakome od tih zadataka. Ima političara koji su to već primijetili, nadam se da će ih ubuduće biti i više.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dvaput je, tada kao komunistički „heretik“ osuđen zbog pisanja i procjene žrtava u Jasenovcu, procjene koja se nije poklapala s procjenom jugokomunističke historiografije. Danas pokušavaju Vas proganjati zbog iste stvari. Smatrate li otužnom činjenicu da današnji navodni tuđmanisti (dr. Lučić i drugi) , koji nemaju osobnih spoznaja ni istraga o Jasenovcu, demoniziraju Vas. Bi li današnji protivnici vašega rada i Tuđmana opet, kad bi mogli, strpali u tamnicu zbog pisanja o Jasenovcu?

Bi, sigurno. Zar ona nespretna citiranja Kaznenoga zakona ne govore u prilog tome? U glavama onih koji ne mogu uvjerljivo argumentirati svoja saznanja o Jasenovcu, nije se mnogo toga promijenilo.

Kada se, ako se sjećate, dogodio taj trenutak u Vama kada vam je „sinulo“ da nešto ne štima s uvriježenom komunističkom istinom o Jasenovcu?

Kad sam intervjuirao Hrvata koji je postavio minu pod prugu 1941. godine i zbog toga bio interniran u Jasenovac. Do tada sam, kao dobar đak, mislio da su tu smještali ljude zbog druge rase, vjere ili one „koji se nisu slagali s režimom NDH“. Intervju je bio napravljen 2007., u razdoblju kad se u cijelome slobodnom svijetu, nakon newyorških Blizanaca 2002., izoštrila svijest o terorizmu. Zapitao sam se, kakav je to bio državni sustav koji je klasičnoga terorista stavio u zatvor, a nije ga strože kaznio. I ranije sam pitao svoje srpsko-pravoslavne rođake kako to da su oni prošli živi kroz Jasenovac, dok je 700.000 ljudi ondje pogubljeno (tko je onamo došao, živ nije izašao). Onda sam, 2007. počeo čitati sve što je dotad objavljeno o Jasenovcu od 1945. I ostao iznenađen…

Koliko dugo proučavate Jasenovac i koliko ste dosad pročitali literature, s koliko izravnih svjedoka razgovarali i koliko dokaza vidjeli?

I do te 2007. pročitao sam bar triput više knjiga i članaka o Jasenovcu i Drugome svjetskom ratu od prosječnoga diplomanta studija povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Onda je krenulo redom: „Ogoljela laž logora u Jasenovcu“ Horvata i Mrkocija, pa „Jasenovac – radni logor i logor smrti“ Nataše Mataušić. To je bilo pravo otkriće – pročitao sam sve knjige koje su tu navedene kao izvori. Među njima pravi biser bio je Milko Riffer, knjiga bivšeg logoraša objavljena odmah nakon rata, 1945. (objavljena kao pretisak 2011, u Nakladi Pavičić). Čitao sam radove Josipa Pečarića (Srpski mit o Jasenovcu i druge), Josipa Jurčevića (Kako je nastao jasenovački mit), Marija Keve (Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne države Hrvatske). Šlag na tortu bile su tri knjige Antuna Miletića „Koncentracioni logor Jasenovac“ iz 1986. Riječ je o trosveščanoj zbirci dokumenata o logoru, „ukrašenoj“ fotografijama i popratnim tekstovima koji nemaju izravne veze s logorom. No dokumenti govore svojim jezikom. Iz toga sam temeljnoga čitalačkog iskustva krenuo prema razgovorima s dvanaest ljudi koji su u vrijeme rata bili u Jasenovcu. Slijedilo je postupno otkrivanje velike arhivske građe u Hrvatskome državnom arhivu.

Često se kaže da punu istinu o NDH, a time i o Jasenovcu, nije moguće spoznati bez proučavanja i uvida u dokumentaciju NDH koja je u Beogradu. Neki povjesničari, pak, kažu da se ta istina može dobrim dijelom spoznati i proučavanjem građe koja je u arhivima u Zagrebu, Sisku, Karlovcu i drugdje. Može li se steći istina na temelju izučavanja dokumentacije u RH, a bez one koja je u Srbiji?

Posve dobar uvid u ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu u ND Hrvatskoj pa tako i u logoru u Jasenovcu može se steći iz arhivske građe i ostalih izvora koji se nalaze u Hrvatskoj. Dokumenti iz srpskih arhiva mogu pridonijeti rasvjetljavanju pojedinih događaja te upotpunjavanju i nijansiranju onoga što se može saznati i iz dostupne građe.

Nedavno su iz Srbije poručili da ne će predati Hrvatskoj dokumentaciju o NDH i Jasenovcu koju Hrvatska traži. Zašto Srbija odbija predati tu dokumentaciju koju je otuđila?

Riječ je o glupostima za koje oni misle da je neka ozbiljna politika. Kad dođe vrijeme da uđu u Europsku uniju, dat će i ono što nije traženo. A svijet zbog toga ne će stati.

Možete li nakon što se rasprše te naslage jugokomunističke mitologije s NDH i Jasenovca, u par rečenica definirati što je uistinu bio koncentracijski logor Jasenovac, a da ta definicija, jedino ona, počiva na znanstveno provjerljivim činjenicama i nepobitnim dokazima?

Jasenovac je bio kažnjenički, radni logor za aktivne protivnike NDH: Hrvate, Muslimane, Srbe, kojima je u upravnome postupku dokazano da su napravili neko protudržavno kazneno djelo – sabotažu, sudjelovanje u oružanoj pobuni, prikupljanje pomoći za partizane, špijuniranje… Zatim, bio je to internacijski logor za skupinu Židova, koji su bili izuzeti od deportacija u njemačke-nacističke logore. Deportacijama je izložena većina pripadnika židovske zajednice na području NDH pod njemačkim utjecajem. U logor su internirani i hrvatski Romi također s područja pod njemačkim utjecajem (Romi iz BiH nisu bili internirani). Bio je to jednim dijelom i sabirni centar za radnu snagu za njemačke ratne tvornice. U manjem broju u logor su zatvarani i prekršitelji gospodarskih propisa te manjih kaznenih djela (džeparenja, skitnje, prostitucije).

Slovenski istraživač Roman Leljak nedavno je u Hrvatskome tjedniku objavio kako je na temelju dokumentacije Vojnoga arhiva u Beogradu sada jasno da je u Jasenovac tijekom četverogodišnjega postojanja ušlo 18.600 osoba. Je li to istina i smatrate li tu brojku realnom na temelju svega što ste pročitali, čuli i vidjeli o Jasenovcu?

Ne znamo tko se sve nalazi na tim popisima, a broj onih koji su prošli kroz logor mogao bi biti i manji. Treba vidjeti odnose li se ti dokumenti i na one koji su prošli kroz logor u Staroj Gradiški, te kroz nekoliko prihvatnih centara nakon bitke na Kozari. Iz tih prihvatnih centara (Dubica, Mlaka, Bosanska Gradiška…) izbjeglice su upućivane na rad u Njemačku, na zbrinjavanje u Slavoniju, dok su djeca upućivana u prihvatilišta u Sisak, Zagreb, Jastrebarsko. Često su na jasenovačkim popisima i ljudi koji su pored logora ili iz njega otišli na neka druga mjesta.

U jasenovačkome popisu žrtava navodi se da je od 83 800 žrtava samo u prvoj godini ubijeno 10.700. Vi ste dokazali da u prvoj godini po svim izvorima nije u logoru bilo više 1.200 logoraša. Ako, dakle, i komunistički autor A. Miletić tvrdi da u toj godini nije bilo više od 1200 ljudi, kako je moguće i na temelju čega SP JU Jasenovac smatra da je ubijeno 10.700 građana? Je li to pomračenje uma nekih u Hrvatskoj ili slijepo robovanje velikosrpskoj propagandi?

Svakako robovanje nekoj propagandi. Zdravorazumsko razmatranje izvora nikako ne može potvrditi broj od 10.700 navodno ubijenih te godine. U to je vrijeme logor bio samo na lijevoj obali Save, ondje gdje je sada spomen-područje. Na tom je području do 1990. pronađeno 196 posmrtnih ljudskih ostataka.

Jeste li pitali za taj paradoks upravu, kustose, u JU SP Jasenovac?

Kažu da su se možda oni, koji su davali podatke, zabunili pa su ti ljudi stradali kasnije. To znači da tih 10.700 treba pripisati kasnijem razdoblju, ali onda razmjerno rastu i te brojke. No pustimo igru brojki. Jednostavno, prema dokumentima i izjavama bivših logoraša te materijalnim dokazima, nije moguće da bi u Jasenovcu (kad mu se doda i Stara Gradiška) život izgubilo 83.000 ljudi. Jedan kustos ponudio mi je objašnjenje da su leševi 1941. bacani u Savu. Za to doista nema nikakva drugoga uvjerljivog dokaza. Kad dodamo da se u prosincu Sava zamrznula pa su stanovnici okolnih sela svojim kolima prelazili preko debelog sloja leda na rijeci, obrazloženje službenog jasenovačkog kustosa našlo se na vrlo tankom ledu.

Jest li ikada pitali pokojnoga Slavka Goldsteina, njegova sina Ivu, neke aktualne ljevičarske povjesničare Jakovinu, Klasića, kolegu Z. Despota, koji se klanjanju beogradskim lažima da Vam objasne taj paradoks? Što vam u nevezanim razgovorima kažu kolege novinari, povjesničari…?

Osim pokojnoga Slavka Goldsteina, nitko se drugi od njih nije odvažio na razgovor o ovoj temi. A i S. Goldstein htio je razgovarati samo neslužbeno, onako, u prolazu…

Jeste li pitali upravu gdje su kosturi navodnih 83 800 žrtava i što su Vam odgovorili. Može li se nazrijeti u njihovu glasu, pogledu, tonu, da kad moraju odgovoriti na ta pitanja zapravo – lažu? Kolika bi površina morala postojati na kojoj bi bilo pokopano toliko ljudi?

Najčešći odgovor od ljudi koji se bave tom temom je da se nikad ne će moći saznati što se događalo u Jasenovcu. A ja sam siguran da hoće.

Antropološka istraživanja u tri navrata u Jugoslaviji nisu dovela do željenih rezultata. Što je otkriveno? Koliko je dokazano, kad je riječ o istraživanjima te vrste, žrtava u Jasenovcu slovom i brojkom?

Bušenja posebnom Dachnowsky sondom i spiralnom bušilicom na stotinjak mjesta u Donjoj Gradini te području logora s lijeve strane Save otkrila su 497 posmrtnih ostatka.

Ivo Goldstein sada, pak, tvrdi, a zapravo ponavlja srbijanskoga istoričara S. Živanovića, da nema kostura zato što su ustaše pred kraj u logor dovele drobilice, strojeve za mljevenje kostiju, kojima se onda gubi trag. Koja je bila Vaša reakcija kad ste to čuli ili pročitati – jeste li se nasmijali, začudili, je li Vam se, možda, otvorilo nešto što niste znali…?

Drobilicu kostiju nitko ne spominje u svojim sjećanjima – ni bivši logoraši, ni ustaše, ni partizani koji su ušli u logor, a ranije su imali solidne obavještajne podatke o zbivanjima u logoru i oko njega, a ni stanovnici okolnih sela… Očekujem da će autor te tvrdnje uskoro za nju ponuditi neki dokaz. Ako to ne učini, trebao bi se ubuduće sam potpuno isključiti iz sudjelovanja u raspravi o jasenovačkim logorima.

Prijašnji odgovori na pitanja o leševima bili su otprilike: odnijela ih Sava, spaljeni su u pećima… Padaju li na tom pitanju svi apologeti jugokomunističke dogme o Jasenovcu?

Dokumenti, izjave više stotina bivših zatočenika danih pred komunističkim institucijama, zatim izjave ustaša, partizanskih obavještajaca, većine posjetitelja logora (predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa, dopisnika Associated Pressa, njemačkih novina, bugarskih i mađarskih atašea za štampu…) te materijalni ostatci, Jasenovac oslikavaju kao radni logor.

Kritičari ismijavaju Vaša otkrića da su u logoru održavane kazališne i umjetničke predstave, nogometne utakmice, da su se slali i primali paketi, da su logoraši imali radno vrijeme, podvrgnuti liječenju… Za Srbiju znamo, ali zašto je dijelu Hrvatske danas teško prihvatiti novootkrivene činjenice o Jasenovcu?

Vjerujem u razum stanovnika Srbije te da će jednom i oni u većini prihvatiti realnu sliku Jasenovca. Događa se da u nekome narodu javno mnijenje ode izvan normalnih okvira, ali ipak je riječ o državi s europskim kulturnim naslijeđem. Slično vrijedi i za one u Hrvatskoj koji još nisu ozbiljnije počeli promišljati o Jasenovcu.

Dakle kakva je stvarno istina o Jasenovcu: ružna, lijepa, sramotna za Hrvatsku, sramotna za Jugoslaviju…

Logor u Jasenovcu postojao je 1300 dana. U njemu je bilo šest baraka za stanovanje, s maksimalno 200 zatvorenika u svakoj. Ostali su spavali u radnim pogonima pa se može procijeniti da je u logoru prosječno stalno bilo 2000 ljudi. S time se slažu i izjave aktera i dokumenti. U logor se ulazilo i izlazilo po izdržanoj kazni. Brojni zatvorenici izašli su i ranije zbog proglašene amnestije. Pred kraj rata, zatočenici su preseljavani u Njemačku. Dobar dio ih se vratio poslije rata. Zatvaranje, lišavanje slobode, nikad nije ugodno, ni za zatočenika pa ni za onoga koji ga čuva.

Zlorabe li se Stepinčeve riječi Paveliću da je logor bio ljaga za hrvatski narod?

Nadbiskup Alojzije Stepinac osuđivao je bilo čije narušavanje ljudskih prava zbog vjerskih ili drugih razloga, a koje nije bilo povezano s ponašanjem osobe čija se prava ograničavaju. Za protudržavno djelovanje, tražio je primjereni kazneni postupak. Intervenirajući za nekoliko slovenskih katoličkih svećenika koji su odvedeni u logor pod sumnjom da su sudjelovali u protudržavnome radu te načelno prosvjedujući protiv internacije Židova, nadbiskup je u privatnome pismu poglavniku Anti Paveliću logor u Jasenovcu nazvao „sramotnom ljagom za Nezavisnu Državu Hrvatsku“. No prema značenju koje je Jasenovac dobio u komunističkoj-propagandnoj mitologiji i posljedicama tog mita (Jasenovac je bio pogonsko gorivo za mržnju i rat protiv Hrvatske), teško se oteti ocjeni da je Jasenovac zapravo daleko veća ljaga na Titovoj Jugoslaviji. Mislim da bi se Stepinac, da je sada živ, složio s takvom konstatacijom.

Imate li dojam da je političko i intelektualno ozračje nakon 2000. godine u Hrvatskoj derogirano? Naime, Tuđman je 1989. ustvrdio da NDH nije bila samo fašistički zločin nego i izraz volje hrvatskoga naroda za slobodnom državom. Danas, pak, njegov nasljednici u vrhu HDZ-a, ali i u vrhu države, ne priznaju nikakve, pa ni tu jednu olakšavajuću okolnost za NDH. Plenkovićevo Vijeće za prošlost osudilo je NDH kao apsolutno zlo, a komunizam i Jugoslaviju samo kao relativno zlo. Vaš komentar?

Rad našega društva koje istražuje Jasenovac znak je da ipak nije sve tako loše. U društvu djeluje akademik Josip Pečarić, član Hrvatske akademije znanosti, nekolicina je doktora povijesnih i drugih znanosti, većina članova su diplomirali na fakultetima. Ozbiljnih oponenata našim zaključcima zapravo i nema. Samo treba vremena da ti zaključci dobiju službenu većinsku javnu podršku, a neslužbenu već imaju. Vijeće za prošlost nije donijelo apsolutne osude – kad se temeljito pročitaju njegovi zaključci, otvorena su vrata i za slobodno istraživanje i novo vrjednovanje suvremene hrvatske povijesti.

Postoje li ikakvi dokazi da je u logoru smaknuto 20.000 djece? Vi ste do nazvali najgnusnijom laži. Jeste li dobili ikada ikakvo obrazloženje uprave Jasenovac oko toga? Takva zastrašujuća teza a priori izaziva jezu i zahtjeva šire obrazloženje ako je istinita, ali i ako nije istinita. Dakle, molim Vas, još jednom objasnite je li bilo ubojstava djece u logoru Jasenovac, jesu li onamo dospjela djeca s Kozare, i zašto Hrvatska danas nema snage smireno i znanstveno odgovoriti na te strašne optužbe?

U logoru u Jasenovcu postojala je škola za dječake koji su ondje od zatočenika majstora usvajali razna obrtnička znanja: električarska, automehaničarska, limarska, drvodjeljska… Neki od učenika došli su i iz kozaračkoga zbjega. Ukupno je obrtničkih pitomaca bilo stotinjak. U logoru u Jasenovcu nije bilo djece ni izdaleka u tako velikome broju kako to sugerira popis navodnih žrtava Jasenovca koji uz potporu iz hrvatskoga proračuna, vodi Javna ustanova Jasenovac. Inzistiranje na tom popisu i priči o „20.000 ubijene djece“ vrlo često zvuči kao govor mržnje.

Vratimo se na početak ovoga intervjua: tko bi trebao pred represivna istražna tijela: Vi koji pišete o otkrićima ili, pak, Pupovac, koji pothranjuje jasenovački mit i iznosi nedokazive klevete na račun Hrvatske i permanentno uznemiruje javnost?

Ne bi trebao nitko. O Jasenovcu treba razgovarati trijezno, na okruglim stolovima, arhivskim radionicama tribinama, televizijskim emisijama. Očekujem da će u skladu sa zaključcima Programskoga vijeća i HRT krenuti sa serijom emisija o ovoj temi. To je u skladu s boljim standardima javnoga servisa, za koji se zalažu i vijećnici. Za temu bi se mogli zainteresirati i novinari konkurentskih televizija s nacionalnom koncesijom, barem zbog konkurentskih razloga. Tema izaziva visoku gledanost i čitanost i bilo bi glupo kad bi ju propustili.

Na kraju, što simbolizira Bogdanovićev spomenik u Jasenovcu? Ako se osnuje međunarodno Povjerenstvo, što zagovara Predsjednica RH, do kakvih će spoznaja, prema Vašem očekivanju, doći i hoće li taj spomenik imati ikakve svrhe?

Ozbiljno povjerenstvo, domaće ili međunarodno, doći će isto do spoznaja o kojima sam govorio u ovome intervjuu. A onda treba početi razgovor i o promjeni simbolike kojom će se obilježavati jasenovački logor.

Koliko danas ima preživjelih logoraša Jasenovca i dokazuje li itko od njih komunističke teorije o tome logoru. Koliko ima živućih svjedoka iz sustava vlasti NDH koji znaju istinu, a jeste li s nekima i razgovarali za vrijeme nedavnoga boravka u Argentini među Hrvatima?

U Zagrebu je 1999. godine u vrijeme suđenja Dinku Šakiću, jednome od zapovjednika logora, živjelo oko 300 bivših jasenovačkih zatočenika. Zašto ih naši povjesničari tada nisu potanko ispitali o vremenu koje su proveli na služenju logorske kazne? Na žalost, uglavnom zbog straha od Udbina progona, ni u emigraciji se nije mnogo pisalo o Jasenovcu. Ostali su poneki memoarski zapisi, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, te sjećanja potomaka i logoraša i dužnosnika NDH, koja donekle mogu pomoći u istraživanju.

Prof. Hrvoje Klasić odbio je doći u studio HTV-a zbog toga što Vi pripadate „društvu koje negira zločine u Jasenovcu“. Pripadate li takvu društvu?

Nastojimo utvrditi što više jasnih činjenica o jasenovačkome logoru. Mnogo je takvih činjenica dosad zanemareno jer su se jugoslavenski povjesničari selektivno koristili dostupnom građom. Time opovrgavamo uvriježenu sliku logora, ali ne negiramo ni jedan zločin koji je moguće nedvojbeno utvrditi.

Saborski zastupnik Milorad Pupovac smatra da Vi u svojim radovima negirate zločine genocida i holokausta i da bi Vas zbog toga trebalo sudski goniti. Bojite li se progona?

Ne.

Je li Jasenovac bio logor smrti?

U logoru je određen broj zatvorenika izgubio život. Uglavnom zbog odmazdi za bjegove, zbog bolesti, zbog planiranja pobune, prema zapovijedima i presudama koje su upućene u logor izvana, zbog zračnoga bombardiranja… Ako „logor smrti“ definiramo kao mjesto u koji su zatočenici u većini dovođeni s namjerom da bi ondje bili ubijeni, onda Jasenovac doista nije bio takav logor.

Prema svjedočenjima bivših logoraša, u Jasenovcu su masovno ubijani Romi. Potvrđuju li to Vaša istraživanja?

Jedan od velikih jasenovačkih misterija ostaje sudbina skupine Roma dovedenih u svibnju i lipnju 1942. u Jasenovac. Postoje svjedočenja o likvidacijama, ali i svjedočenja koja to opovrgavaju. Uz mnogo kontradiktornih izjava o njihovoj sudbini, nema materijalnih dokaza za masovna ubojstva. Dokumenti pokazuju da su dopremani u logor, a ima i potvrda da su neki od njih također upućivani u Njemačku. Sudbina hrvatskih Roma sigurno je važna tema daljnjega istraživanja.

Utječe li Vaša nacionalnost na Vaša istraživanja? Pomaže li Vam ili odmaže u tomu činjenica što ste Srbin?

Uglavnom pomaže. Ali ne treba zaboraviti da je to tek jedan od elemenata mojega identiteta. Jednako sam i Hrvat. Ponosim se i dozom češkoga nasljeđa ili Kutinom, kao gradom srednjoškolskog odrastanja. No prije svega razgovarajmo o sadržaju moje knjige i ukupnoga rada.

Je li baš sve do čega je o Jasenovcu došla jugoslavenska historiografija nužno odbaciti?

Ne, ali svaki izvor treba podvrgnuti temeljnom preispitivanju kako bi se utvrdila njegova vjerodostojnost.

Što mislite, hoće li Srbija promijeniti ime državnoga Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Černi“ u Beogradu kad iz Vaše knjige vidi da je inženjer Černi bio ustaša?

Nadam se da ne će. Černi je bio partizanski špijun, osuđen na zatočenje u Jasenovac gdje postaje suradnik ustaške uprave i od običnoga zatočenika razlikuje se po ustaškoj kapi koju je nosio. Nakon izlaska iz logora postaje direktor beogradskoga vodoprivrednog instituta. Na internetskoj instituta stranici stoji da su „ponosni na svojega osnivača“. Zašto ne bi tako ostalo i dalje?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

INTERVJU: Stevo Culej: Borba tek predstoji, a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Nalazimo se u jednom periodu godine u kojem se sjećamo mnogobrojnih događaja koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. To nam vrijeme puno znači, jer se radi o vremenu ponosa i slave. No, pored nas, gospodine Culej, žive i mnogobrojni ljudi koji svojim ponašanjem zapravo ponižavaju te stvari koje su se događale u Domovinskom ratu. Čujemo i vidimo ljude iz određenih političkih krugova koji “pucaju” na sve ono što je nama koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu sveto.

– Evidentno je da stvari koje se događaju danas u hrvatskom društvu zaokupljaju pozornost. Postoje dvije strane u Republici Hrvatskoj, u hrvatskom društvu, ali znamo da su uvijek postojale dvije strane. Sada vidimo da je jedna strana prešla iz defanzive, iz jednog mirovanja, u ofanzivu i to verbalno medijski protiv svega onoga što hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku, u hrvatskom društvu nešto znači. Ja se sijećam i vremena jednog premijera, gospodina Milanovića, koji je javno otvoreno rekao: “Ili oni ili mi!” Upravo svjedoci toga, dakle oni koji su sebe zvali “mi”, određena je grupacija sljedbenika titoističke Jugoslavije. To su ljudi koji su se u vrijeme i nakon Domovinskog rata pritajili, utihnuli i čekali su ishod Domovinskog rata, kako bi se prilagodili novim uvjetima, novom obliku borbe s željom ne bi li i danas u suvremenoj Hrvatskoj zadržali sinekure, a jesu, bivše Jugoslavije i zadržali određene vlasti, određene raspodjele dužnosti, koje u hrvatskome društvu i dalje neometano obnašaju, ali nisu i ne rade za hrvatskoga čovjeka i hrvatsko društvo. Svjedoci smo današnjega napadanja svega onoga što predstavlja Hrvatsku kao državu, od zastave, od znakovlja, od predsjednice od institucija Hrvatskoga Sabora, od hrvatskih branitelja a naposljetku i hrvatske katoličke Crkve. Sve ono, dakle, što njima ne predstavlja ništa trebalo bi po njima biti sklonjeno i uništeno. Sve to, prema njima, trebalo bi nestati iz Hrvatske, jer izgleda kako svatko ima veća prava od hrvatskoga čovjeka.

Ovih dana u Republici Hrvatskoj, pa i tijekom današnjeg dana u Saboru ste imali jednu žučnu raspravu s gospodinom Pupovcem. Godinama gospodin Pupovac u saboru pa i izvan njega raspravlja s hrvatskim braniteljima na jedan, rekli bismo, nonšalantan način.

-Dešava se jednostavno to da u posljednje vrijeme manjina ima više moći i zastupničkih mjesta a na uštrb naše dijaspore, čime smo se stavili u položaj u kojem smo ovisni o onome što će reći ljudi iz manjina. To je nepravedno prema većinskom narodu, jer nigdje u svijetu manjine nemaju ovakva prava kakva imaju u Hrvatskoj. Svi ti predstavnici manjina, koji sebe tako nazivaju, u biti nisu predstavnici manjina, jer vidimo po primjeru srpske manjine, gdje je jedan vječiti predstavnik Milorad Pupovac, a koji zloupotrebljava svoj položaj na način da vodi neke svoje ratove iz samo sebi poznatih razloga, da ne kažem, otvorene mržnje prema svemu onome za što on smatra i po svome viđenju, kako bi trebalo biti. Taj isti Milorad Pupovac kroz srpske “Novosti”, u svom biltenu, otvorenom mrzitelju Hrvatske, navodi mene i druge predstavnike hrvatskih branitelja i neke druge obične ljude. On tako pravi spiskove neprijatelja srpstva po određenim svojim kriterijima i kao takav po cijelom svijetu prikazuje ugroženost svoje manjine koja ničim nije ugrožena a ona je ugrožena jedino time što ih upravo on zastupa. On im nanosi veliku štetu. Taj isti Milorad Pupovac je u raspravi sa mnom o njegovoj ulozi u nestanku doktora Šretera na području Pakraca, gdje je ugledni liječnik mučen i ubijen, a bio je mirotvorac koji je cijelo vrijeme svih tih devedesetih godina srpsku manjinu nazivao: “Braćom Srbima”,koji je molio za mir, radio na miru i koji je u jednoj akciji zarobljen, mučen i ubijen, cijelo vrijeme iznosio laži na sebi svojstven način. Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac mi je rekao da ja govorim i razmišljam na isti način kao i on, kao doktor Šreter, koji je ubijen. Po tome se može zaključiti da Miloradu fali samo da još i mene ubije kako bi moja priča mogla biti zaključena kao i tema “ Šreter”, jer tako bi on i njemu slični bili zadovoljni. Tada bi im u ovoj Hrvatskoj nestala smetnja za ono što su naumili i za ono što namjeravaju i za koga i zašto sve to rade. Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Stječe se dojam, a prema mišljenju mnogobrojnih branitelja, kako gospodin Pupovac konstantno u Saboru upotrebljava riječi i pojmove pa i komentira događaje, koji kod hrvatskog čovjeka nerijetko ostavljaju osjećaj kako su “napadnuti” ni zbog čega. Dobro osmišljenom i naučenom retorikom pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje hrvatskim braniteljima.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

– Hrvatska je zemlja koja ima najviše sudaca po jednom stanovniku a najmanje rezultata. Hrvatska ima najmanje provedenih i procesuiranih slučajeva, pa percepcija naše javnosti govori da smo u vrhu korupcije dužnosnika i u vrhu klijentelizma pa da imamo, a ja sam član Vijeća borbe protiv korupcije a predsjednik toga vijeća je zapravo Željko Jovanović koji u svom trećem mandatu, zapravo nema rezultata. U Hrvatskoj ne postoji nijedan državni dužnosnik koji je pravosudno presuđen za korupciju, za pljačku, za bilo što… A to znači da nema adekvatnog antikorupcijskog vijeća. Ono nam nije ni potrebno jer nismo dostigli vrhunac i moramo reći kako se nema što se ne radi u našoj državi a nema nikakvih rezultata. Nema osuđenih, ima osumnjičenih, optuženih, ali nitko do kraja nije procesuiran. Ja sam nedavno uputio pitanje zamjeniku ministra pravosuđa koliko je sudaca iz bivšeg sustava, iz jugoslovenskog sustava koji su prešli u pravosuđe Republike Hrvatske 1992. godine a koji su se devedesetih godina nalazili na neprijateljskoj strani a neki i u jugoslovenskoj narodnoj armiji, gdje su radili za neprijatelja Hrvatske i nisu radili svoj sudački posao časno i pošteno, nego pristrasno u jednoj državi. Sada su se nezasluženo našli i u hrvatskom pravosuđu. Nedavno je o tome u Saboru govorio general Željko Glasnović, a i ja osobno imam spoznaje za neke suce koji su u Vukovaru isto tako djelovali za vrijeme rata otvoreno za SAO Krajinu, a neki su, moguće je, naše ljude upućivali u zatočeništvo. Tako da možemo zaključiti da kakvo nam je pravosuđe, kakvi su nam predstavnici tih nekih institucija, tako nam je i pravda i takvi su rezultati prava i pravde to jest nepravde u našoj Domovini.

Bezbroj ste se puta do sada, gospodine Culej, u Saboru Republike Hrvatske borili za očuvanje svjetonazorskih pitanja hrvatskoga čovjeka. Prigodom promoviranja konačnog broja potpisa za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije general Željko Sačić Vas je javno prikazao kao provjerenog prijatelja i čovjeka od kojega očekuje potporu u nastavku aktivnosti oko građanskog zahtjeva vrijednog potpisa 10 % od ukupnog broja birača RH za raspisivanje referenduma, a što je Ustavna odredba, a što su građani ispoštovali potpisima njih 377 635.

– Gledajte, vlast proizlazi iz naroda. Narod bi trebao izabrati svoje predstavnike. Narod bi trebao kreirati Domovinu, svoju zemlju i zakone i poglede, na njemu prikladan način. Često se Hrvatska nalazila pred sudbonosnim pitanjima za svoju budućnost i u tim se trenucima mogla osloniti, svi znamo samo na svoje istinske sinove, na svoje istinske domoljube, na hrvatskog, usudim se reći, malog čovjeka. Ja sam se svojevremeno isto tako našao pred sudbonosnim pitanjem davnih, sada već 90-ih, kada sam se zapitao da li ostati u lažnoj sigurnosti egzistencije u bivšoj JNA na određenim vojnim poslovima gdje sam radio i gdje je bila sigurna moja budućnost i egzistencija i sve ono što ona čini ili otići. Ja sam kao i mnogi, kao i moj pokojni brat, koji je ostavio svoju sigurnu egzistenciju, radio je na željeznici i priključio se u ono vrijeme kad su nas nazivali ustašama u prve redarstvenike, a meni kao Hrvatu, kao katoliku i kao svima takvima bilo je mjesto na svojoj strani, na hrvatskoj strani, tako da ne treba dvojiti kada je u pitanju strana svojega naroda. Nisam nikada i neću dvojiti niti u budućnosti.

Svjesni smo kako bez Domovinskoga rata i žrtava koje su u njemu dane ne bi bilo niti moderne hrvatske države. Domovinski rat se sada pokušava staviti na marginu svih dešavanja. Uskoro će i proslava još jedne obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, kojom je oslobođena Hrvatska. Kao što se to događalo i predhodnih godina za očekivati je ponovno brojne verbalne napade onih, koji će se tada iz saborskih klupa preseliti na sigurna odstojanja i “pucati” svim raspoloživim verbalnim sredstvima po svemu onomu što je bilo sveto, pokušavajući svu tu slavu nečim ocrniti ili umanjiti.

– Svi mi koji smo svjedoci zbivanja od 90-ih godina do današnjih dana možemo vidjeti kada je započela otvorena kriminalizacija Domovinskog rata pa koja je zapravo započela iz kriminalizacije prvoga našega predsjednika doktora Franje Tuđmana a krenula je s njegovim nasljednikom i suradnikom devedesetih godina. Ne znam kako da nazovem tu osobu, krenula je s jednom spodobom, Stjepanom Mesićem, čovjekom sumnjive prošlosti, sumnjivih otvorenih antihrvatskih nadzora, čovjeka koji je nepatvoreni lažov, koji se prilagođava svakoj situaciji i koji nikada nije ostao dosljedan svojoj izgovorenoj riječi ili zakletvi ili svemu onome što jednoga čovjeka čini čovjekom. To je čovjek koji je išao u dijasporu i skupljao novce, koji je na razne načine i oblike znao ne prikazati ili ih prikazati kao slučajno izgubljene. To je čovjek čija imovina prelazi milijunske iznose u eurima na stranim računima. Čovjek je to koji je neprijatelj svega onoga što hrvatski diše. Čovjek koji je zapravo svoj rad podredio protiv hrvatskih branitelja koje je i onih 90-ih godina sa svojim huškačkim govorima uvlačio u rat, mada njegovi huškački govori nisu bili potrebni, jer su se hrvatski branitelji samo branili. Bio je to čovjek, koji je za svoju bližu okolinu i za suradnike stavio ljude koji su njemu bliski. Mi imamo kriminalizaciju Domovinskoga rata svakodnevno u hrvatskim medijima, nazovi u raspravama hrvatskih zastupnika u hrvatskome saboru. To su ljudi koji sjede u sabornici a vrijeđaju simbole hrvatske države: zastavu, himnu i sve ono što čini državu državom. Svakodnevno smo svjedoci da u Hrvatskoj i u Hrvatskom Saboru svakodnevno se napada hrvatska katolička Crkva. Nedavno je bila jedna tiskovna konferencija koju sam dugo pripremao i koju sam upriličio i na kojoj sam kazao kako ću se razboljeti od saborskog zastupnika Gorana Rihebembergera Beusa. Znam da je u svojoj mladosti bio suradnik UDBA-e i koji je imao zadatak praćenja don Živka Kustića, tada ga je progonio, pratio i nastavio svoj rad i u hrvatskom Saboru. Ostao je na zadatku kojega je preuzeo u bivšoj Jugoslaviji i moramo priznati i zapitati se koliko je takvih Beusa Rihembergrera u Hrvatskom Saboru i u hrvatskom društvu, uopće koji nastavljaju obnašati svoje funkcije u hrvatskom društvu .

Gospodine Culej, prema onomu što govorite ispada kako se ono, za što su se zalagali hrvatski branitelji, nije dogodilo. Naši mladi, sinovi i kćeri, napuštaju ovu zemlju, jer ne mogu ostvariti osnovne uvjete za život. Za ovakvo stanje u zemlji zasigurno se nismo borili. Ovakvo stanje nismo željeli.

– Činjenica je kako danas ljudi koji su medijski eksponirani kažu da je hrvatska država napravljena na temeljima antifašizma i time pobijaju Domovinski rat na način da kriminaliziraju branitelje i upiru prstom u branitelje kao uzrok svih nevolja koje su ih zadesile. Često pitanje u emisijama u kojima gostuju ljudi koji su zapravo komunisti, ali i voditelja tih emisija jeste: kada je bilo bolje, u Jugoslaviji ili danas u slobodnoj Hrvatskoj? U odgovorima se prikazuje kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo bolje živjeti nego danas. Hrvatska se prikazuje kao jedna patvorevina koja nema smisla i kako je bolje da je i nema, jer oni bi tako željeli a nalaze se u svim hrvatskim institucijama, na brojnim radnim mjestima u državnim upravama. U mnogobrojnim institucijama ne rade ništa za narod ali kada treba zaraditi milijunske iznose kroz razne poticaje posebice iz Europske Unije onda su tu u prvom redu. I moj sin je napustio Hrvatsku kao i deseci i stotine mladih drugih ljudi iz ove naše zemlje i izgleda da to neće stati samo na tome, jer se i dalje trude prikazati nas hrvatske branitelje kao nevolju i što kaže Nenad Stazić, hrvatski branitelji imaju prvenstvo otići iz naše zemlje dakle izaći iz nje. Nedopustivo.

Nije teško primijetiti, gospodine Culej, kako se branitelje, pa i u Hrvatskom saboru pokušava marginalizirati, svesti na margine društva.

– U ovoj mojoj životnoj priči, u školi, koju sada učim i koju nikada ne bih mogao u životu naučiti, umro bi u neznanju, da nisam došao u Sabor Republike Hrvatske i da nisam prepoznao sve ono protiv čega sam se borio, a to su Stazić, Pupovac Richenberger i njima slični. Dakle, oni su ti koji će vječno ostati na suprotnoj strani protiv moje Hrvatske i protiv svakoga, protiv svakog Hrvata, protiv svakog katolika, ma u kojem vremenu živjeli. Isto tako moram reći da me je svojevremeno Nenad Stazić upitao: odakle meni svi ti podaci kojima ja raspolažem i koje često navodim u svojim raspravama: poimence, po godinama, po vremenu, i po činjenicama i da li je sve to istina? Ja sam mu odgovorio da mi je to rekao njegov dida Biga, jer da bi se suprotstavio Staziću i njemu sličnima moraš razobličiti cijelu njegovu otvorenu a koja je stvorena davnih dana na temeljima njegovoga dida Bige i tate Mate, koji je 1945. došao u Zagreb i na poznati komunistički partizanski način uprihodio četverosobni stan na način: “U ime naroda”, što je poznato iz tih vremena. Dakle, to je taj Stazić i njemu slični i što i kako su njima njihovi očevi stekli na poznati način.

Gospodine Culej, Vi kao saborski zastupnik, u ovom intervjuu govorite jako mnogo pesimističnih stvari. One ne mogu dati nadu malom čovjeku. No, moramo Vas zapitati, ima li hrvatski čovjek nade za živjeti u svojoj Domovini za koju se toliko znojio, borio i umirao? Ima li nade za hrvatskog čovjeka koji vjeruje u Boga i domoljublje?

Ovo što ću sada reći nisam izmislio. To sam pročitao u knjizi ministra Ivana Vekića, koji mi je životni uzor, nada i svjetlo u životu. “Niti su posustali krvnici a niti su posustali Hrvati a posebice hrvatski branitelji”. Borba tek predstoji a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori