Pratite nas

Intervju

Intervju Dario Kordić: Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Objavljeno

na

Nastavak ekskluzivnog razgovora s hrvatskim uznikom Dariom Kordićem

Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Vaši roditelji su bili živi kad ste otišli u zatvor. Djeca su Vam bila mala? Odrastala su bez oca. Kako ste sve to proživljavali s ljudskog stajališta, kao sin, kao otac? U nekom trenutku Vam je vjerojatno bilo teško. Nitko nije savršen. Kada Vam je bilo najteže?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]M[/dropcap]ožda treba krenuti od toga da nitko nije savršen. Lijepo sveti Pavao kliče, nadahnut Božjim duhom – dosta ti je moja milost, u slabosti se snaga usavrši. Mislim da će ta rečenica najbolje objasniti ovo što ću govoriti. Bilo je tu u ljudskom smislu i poteškoća. Majka je bila devetnaest godina oduzeta, njezino tijelo i njezin govor. Ona je ležala nepokretna i očekivala povratak svoga sina. Mogla je samo ponekad čuti moj glas kad bi joj netko stavio slušalicu na uho i da nerazgovjetno kaže – da ili mama. Ja bih joj govorio kako svaki put sve bolje i bolje govori, a ona se tome radovala kad će me čuti. Nadala se da će doći i trenutak kad ću se vratiti. A kako su godine prolazile majka je zadnju dvije godine, a posebno u zadnjim mjesecima, živjela kao biljka. Teško je u takvoj situaciji sinu, zbog svog nekog ega, željeti život majke da u takvom satnju dočeka, po ljudskim mjerilima, nekakvu slobodu sina.  Kada ju je Gospodin pozvao sebi u kraljevstvo nebesko godinu i nešto prije mojeg dolaska u domovinu, ja sam Bogu bio neizmjerno zahvalan.

Kao sin nisam mogao poželjeti smrt svoje majke, nisam imao toliko snage, niti bilo tko od nas ima tu snagu da može poželjeti smrt svojega roditelja, ali ja sam Boga slavio. Bile su to suze radosnice što se majka nije više patila u ljudskome smislu. Što se djece tiče, kad sam krenuo u uzništvo naša najmlađa kćerkica Elizabeta imala je dvije godine. Marija je imala pet godina, a sin Vladimir imao je deset godina. Po povratku sam zatekao djevojke i mladiće. Kćerku koja poslije mojeg dolaska upravo tih dana imala maturalni bal na kojem sam mogao nazočiti. Drugima naravno nisam mogao biti na tim za njih važnim životnim događajima. Nisam mogao biti nazočan na svetim sakramentima moje djece, osim krštenja i Vladimirovih sakramenata. On je naše najstarije dijete.  Kad sam se vratio zatekao sam kćerke koje su bile odrasle. Elizabeta koja je najmlađa ove godine počinje studij, Marija je pri kraju studija, a Vladimir je profesionalni hrvatski vojnik. Unatoč svemu tome što se dogodilo moje je srce ispunjeno ponosom i radošću što je supruga Venera odradila i sto posto učinila sve što se u našoj obitelji trebalo odraditi, i kao majka i kao odgajateljica, kao supruga i kao žena, koja je nosila plan naše obitelji kroz svih tih 17 godina. Moja supruga je bila ta istinska junjakinja tog razdoblja, ako se uopće može govoriti o nekom junaštvu u nošenju malenoga križa. Ja sam bio taj koji sam bio više pod medijskim svjetlom, a stvarna osoba koja je nosila sav teret i koja se žrtvovala bila supruga Venera s našom dječicom.

Bogu dragom hvala da mi ju je Bog dao kao božji dar i da je Venera mogla sve to tako dostojanstveno izdržati. Ona je svojim primjerom pokazala da hrvatske majke, i hrvatske žene, nisu ništa manje zaslužne, čak su i više zaslužne, od naših branitelja za našu slobodu. One su iskazivale svoju brigu, svoju ljubav i molile se kod ispraćaja za svoje očeve, muževe i sinove. One su bile te koje su plakale nad njihovim grobovima. One su se također Bogu prikazivale molitve za svoju ljubljenu Hrvatsku i za svoj hrvatski narod. Hrvatske majke se često stavlja u drugi plan. Ovim prikazom žrtve koju je podnijela moja supruga Venera, ali i žrtve koje su podnijele sve hrvatske majke, bake i žene, želim skrenuti pozornost na golemi doprinos koji su dale hrvatske majke i žene u našoj borbi za slobodu. Tu bi također posebno spomenuo i hrvatske časne sestre koje su toliko velike moliteljice za ovu hrvatsku domovinu, i koje su uvijek bile uz hrvatske branitelje.  Zahvaljujući njihovim molitvama izmolile su da na naše hrvatske branitelje i na našu najljubljeniju hrvatsku domovinu Bog izlije božansko milosrđe i da hrvatski branitelji uspiju obraniti hrvatsku domovinu, što su i uspjeli.

 dario boka

Nakon smrti predsjednika Tuđmana moja obitelj i ja nismo više postojali

Je li Vam Republika Hrvatska pomagala tijekom suđenja i nakon što ste bili osuđeni na katastrofalno dugu robiju? Odgovor na to pitanje sigurno će zanimati mnoge čitatelje BokaCroPressa.

Pitanje je zanimljivo, a odgovor je ovakav. Dok su bili živi predsjednik dr. Tuđman i ministar obrane Šušak, hrvatska je država brinula o financiranju moje obrane, jer ja nisam branio samoga sebe. Branio sam pravo hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini na opstojnost, obranu, suverenost i na sve ono što pripada svakome narodu. Dakle, do tada je sve funkcioniralo. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana, dolaskom novih vlasti tj. nove vladajuće garniture situacija se stubokom promijenila. Od tog dana nije se više pomagalo mojoj obrani. Gledano ljudskim očima, moja je obrana ostavljena na milost i nemilost sudbine. No, časni ljudi koji su bili u odvjetničkom timu zadnju dionice obrane  odradili su bez plaćanja, usprkos činjenici da su postojali ugovori. To je nešto što me najviše bolilo.

Posebno me pogodila odluka da se od tih dana u cijelosti zaustavi briga i skrb o mojoj obitelji. Moja obitelj i ja nismo više u papirima postojali niti kao brojevi, a da o imenima i ne govorimo. Takav odnos prema meni i mojoj obitelji nastavljen je i nakon svih promjena vlasti u Hrvatskoj. Moram naglasiti kako nije postojala nikakva razlika između ove ili one političke opcije, da ne bi netko pomislio kako se radilo o samo jednoj političkoj opciji.  Kroz to iskustvo dragi Bog, naš najmiliji nebeski otac, pokazao mi je, i velika mu hvala na tome, da se ne treba pouzdavati u ljudske vlasti, ili bilo kakve vlasti. Dragi Bog je svojom providnošću i milošću kroz hrvatski narod mojoj obitelji poslao toliko divnih anđela čuvara. Tu govorim o hrvatskom iseljeništvu. To su bili ljudi od Australije i Novog Zelanda, do Kanade i Amerike, kao i diljem Europe. Dakle, bili su to ljudi iz svih krajeva svijeta, ali i ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, iz naše domovine. Taj prostor smatram našom jednom domovinom usprkos tome što su postavljene granice. Taj prostor u kojem živi hrvatsko nacionalne biće mi imamo pravo nazivati našom domovinom. Moja obitelj i ja imali su jako veliku potporu hrvatskog nacionalnog korpusa. Uz dragoga Boga, posebno snažnu i veliku potporu davala je Katolička crkva u Hrvata, od brojnih biskupa, svećenika, časnih sestara i najljubljenijeg hrvatskog katoličkog puka. Oni su sve te duge godine bili uz moju obitelj i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Taj njihov hod s nama i potpora koju su nam davali, a naročito u ovim zadnjim mjesecima koji su bili posebni u našoj obitelji, o čemu sam govorio na početku razgovora, pokazali su dubinu i veličinu njihove humanosti i ljudskosti.

Mi ljudi smo nesavršena bića. Vi ste brojne godine proveli u zatvoru radi borbe za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Iz pisanih i usmenih svjedočanstava ljudi diljem svijeta koji su imali životni put sličan Vašem znamo da su doživjeli i određena razočaranja jer su im leđa okrenuli ljudi za koje su mislili da su im prijatelji. Jesu li Vam neki prijatelji iz politike ili običnog života okrenuli leđa i potpuno Vas zaboravili nakon što ste bili osuđeni na tako dugu robiju?

Ja to uopće nisam primjećivao. Gledano Božjim očima, svima onima koji su u bilo kojoj dionici hoda moje obitelji bili s nama, mi smo im kao obitelj bili i ostajemo neizmjerno zahvalni. Možda su se neki i umorli, neki možda nisu sudjelovali u svakoj od tih dionica, ali u bilo kojoj dionici da su bili, ili ako nisu nikada bili s nama, ja se niti jednog od mojih prijatelja nisam odrekao. Svakome sam neizmjerno zahvalan, pa i za najmanju sitnicu, koja u određenom trenutku može biti jako velika stvar. Ne bih nikada rekao da nam je bilo tko okrenuo leđa. Samo je Bog u nekim dionicama neke ljude više dovodio u naš život. Često se događalo da to budu ljudi koje uopće nismo poznavali. Bog nam je na taj način pokazivao kako neće u naš dom doći samo oni ljudi koji sam poznavao i koji bi trebali nešto pomoći, nego i ljudi, što se u nebrojenim slučajevima događalo, s kojima nikada nisam popio ni kavu ili od ranije poznavao. Sve je to dokaz da je Bog bio taj koji je te ljude nadahnjivao i vodio da sa srcem budu uz moju obitelj i da godinama prate hod naše obitelji. To je uistinu čudesan Božji zahvat da vam pošalje sve te prijatelje koji su bili nadahnuti duhom svetim i koji su dolazili u jednoj plemenitoj misiji. Moja obitelj i ja smo se tim ljudima zahvaljivali na najveći mogući način, a to je da smo svaku osobu koja je na bilo način pokazala i najmanji čin plemenitosti prema našoj obitelji prikazivali svemogućemu Bogu. Ja sam imao toliko vremena za molitvu, da sam za te ljude kroz molitvu uzvraćao ljubav koju su oni činili nama.

 Najveću žrtvu podnijeli su poginuli hrvatski branitelji i stopostotni invalidi Domovinskog rata

Da-se-ne-zaboravi-Promocija-knjige-Dario-KordicŽelim postaviti i jedno dosta teško pitanje. Cijena koju ste Vi i Vaša obitelj platili za slobodnu Hrvatsku u ljudskom smislu izuzetno je velika. U zadnjih nekoliko godina puno ljudi u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo i sumnju u sve što je ostvareno u Domovinskom ratu. Neki idu čak tako daleko da postavljaju i pitanje je li nam bila potrebna slobodna i samostalna hrvatska država? Imajući u vidu sve što Vam se dogodilo, jeste li Vi osjetili bilo kakvo razočaranje tijekom boravka u zatvoru ili sada kad ste na slobodi? Kako bi se ponijeli da naša domovina bude suočena sa sličnim opasnostima. Kako bi u takvoj možebitnoj situaciji reagirali kao osoba, kao domoljub i kao netko tko je platio ogromnu cijenu u borbi za stvaranje, obranu i priznanje samostalne i slobodne hrvatske države?

Prvo bih rekao da se prije svega radi o žrtvi, a ne o nekakvoj cijeni. No, kad govorimo o žrtvi, rekao bih da moja žrtva i žrtva moje obitelji nije vrijedna spomena u odnosu na istinsku žrtvu hrvatskih branitelja koji su dali živote na oltar hrvatske domovine i oni koju su hrvatski vitezovi, stopostotni invalidi Domovinskog rata. Njima treba dodati i sve one civilne žrtve Domovinskog rata.  Prije nekoliko dana bio sam u Varaždinskim toplicama, na poziv tih divnih ljudi, stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida, prve kategorije. Bilo ih je tamo stotinjak, a s njima su bile i njhove obitelji, tako da je sve skupa bilo oko tristo ljudi. Oni su svake godine pozivali moju suprugu da ih posjeti i ona se uvijek odazivala. Sada imao tu milost Božju biti u Varaždinskim toplicama i s njima provesti jedno popodne i večer. Moram naglasiti da tijekom mojih sadašnjih obilazaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisam vidio toliko radosti, kao što sam vidio u očima ljudi koji su dali dijelove svoga tijela za hrvatsku domovinu Ti su ljudi i danas radosni i punoga srca. Kao što ja sada govorim od njih sam osobno čuo da bi sve ponovili isto, unatoč tome što već desetljećima žive s tom njihovom žrtvom. Kad njih čujete da to kažu kako bi ja mogao reći nešto drugo? S radošću bih ponovno moja obitelj i ja ponijeli taj maleni križ. Ja sam tada rekao – Bože Ti hvala što imamo ovakove ljude.

Zahvaljujući njima ova Hrvatska još živi i ima šansu biti bolja i blagoslovljenija. Želio sam posebno istaknuti radost koju sam vidio kod njih. A ova žrtva u našoj obitelji, koja nije vrijedna spomena, bila je u svakoj minuti blažena i blagoslovljena. Ponavljam, svaka minuta mojeg uzništva svaka minuta svega onoga što smo proživjeli moja obitelj i ja, bila je blažena i blagoslovljena. Kada bih se opet rodio i ponovno imao prigodu živjeti, opet bi ovom životom kročio. Ne bih ga izmijenio. Dapače, bio bih samo neizmjerno Bogu zahvalan što mi je dao priliku da sudjelujem u jednom posebnom vremenu kao što je bilo vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države. Svaki narod je Božji narod i svaki narod ima pravo na slobodu, ima pravo na svoje osamostaljenje i ima pravo na svoju državu. Kada govorimo o razočaranjima, kada govorimo o nećemu što ima poteškoća u našoj hrvatskoj domovini treba reći da ih ima i da od toga ne treba bježati. No, ako smo poslije toliko stoljeća kao Božji narod, koji je, kao i druge narode, Bog stvorio, i dao mu pravo da se može organizirati i željeti svoju slobodu i svoju državu, uz toliko molitve u milosnom tenutku uspjeli stvori našu državu, to je onda naša zemaljska od Boga dana majka. Imamo majku nebesku, kraljicu svih Hrvata, blaženu djevicu Mariju, ali imamo također i našu majku koja se zove Hrvatska. Pa tko to ne bi ljubio svoju majku, našu Hrvatsku. Kad govorimo o nekakvim razočaranjima onda treba reći da je ljubav iznad svih razočaranja i teškoća. Ukoliko tim očima gledamo našu Hrvatsku, ona treba biti bolja, treba biti blagoslovljenija. Kako će biti bolja? Samo molitvom, molitvom, molitvom i ljubavlju.

Ukoliko se mi okrenemo Bogu, a on je uz nas, ne samo da ne dvojim, nego sam uvjeren da doći će to blaženo vrijeme kad će Hrvatska biti bolja  blagaslovljenija. No, do tada treba puno nas kleknuti na koljena i moliti svemogućega Boga da nad Hrvatskom bude Božji blagoslov, bude božansko milosrđe. Trebamo se moliti za čelnike Hrvatske, da nam Bog pošalje čelnike koji će odgovarati povijesnoj zadaći hrvatskog naroda. Netko je izmolio za predsjednika Tuđmana. Sada opet treba izmoliti čelnike koji će voditi hrvatski narod, koji će se klanjti svemogućemu Bogu, a ne idolima, kao što to čine naši čelnici nakon predsjednika Tuđmana. Oni se klanjaju idolima i zaboravljaju svemoguće Boga. Kad to vidimo ne treba nas čuditi što je u zadnjih šest godina BDP stalno negativan. Kad se tako nešto događa, treba se zapitati – pa što se to događa i zašto se događa? Događa se zato što nismo okrenuti Bogu okrenuti, što  dovoljno ne molimo i zato što nismo jedno. Trebamo moliti Duha Svetoga za vraćanje na početak devedesetih godina kada smo disali kao jedno biće, kad smo se, Božjom milošću, umijeli i znali obraniti i kad smo stvarali hrvatsku državu.  Duboko vjerujem da će doći to milosno vrijeme kad ćemo opet biti jedno i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, te da će biti jedinstveni Hrvati u domovini i iseljeništvu. Ako budemo disali kao jedno biće, s pozitivnim hrvatskim duhom, onda nema toga što ova prelijepa zemlja, Bogom dana naša Hrvatska, ne može, u Božju milost i uz ovako divne ljude, ostvariti. Ako nismo do sada sve ostvarili, ne znači da nećemo u budućnosti.

hrvatska dijasporaJa sam sretan da se obraćam milijunima Hrvata u iseljeništvu koji su pokazali koliko vrijede u razno raznim zemljama diljem svijeta, koji izgrađuju te zemlje i sudjeluju i njihovom uspješnom životu. Bez obzira na pojedina loša iskustva koja su hrvatski iseljenici imali u domovini duboko sam uvjeren da je njihova ljubav prema hrvatskoj domovini višestruko jača, nego što su ta negativna iskustva. Uvjeren sam da će se sve to zaboraviti i da će krenuti novi zanos ljubavi prema domovini Hrvatskoj, a da će Hrvatska, pa i kroz novo Ministarstvo povratka i useljeništva, stvoriti uvjete da Hrvati, a posebno mladi čjudi, više ne iseljavaju iz svoje domovine, nego da će se u domovini vraćati ti milijuni Hrvata iz svijeta, koji su morali napustiti tu divnu i svetu hrvatsku grudu. Taj osjećaj snažnog optimizma za budućnost naše Hrvatske duboko sam osjećao kroz stalnu molitvu u uzništvu. Ovim putem pozivam ne samo Hrvate u Australiji i Novom Zelandu, nego i diljem svijeta, da ponovno nađu novu snagu u ovom vremenu, koje traži jednu dodatnu ljubav, i pomognu da se na hrvatskim prostorima, a posebno u Bosni i Hercegovini, otvaraju nove mogućnosti za novi život. Ne smiju nam tamo ostati samo naša groblja, naših očeva i pradjedova, koja će samo pohađati ljudi iz svijeta, nego da se tamo stvore i uvjeti za novi život. Ne moraju to biti veliki projekti, ali neka budu projekti koji pokazuju da Hrvati tamo mogu i žele živjeti i da je to naša hrvatska zemlja i da se mi tamo želimo vratiti. Dragi Bog će dati da se nakon naših vlastitih napora to u budućnosti i ostvari.

Osjećao sam duboku ljubav i novo zajedništvo

Kako ste se osjećali kod dolaska u zračnu luku u Zagrebu nakon 17 godina robije? Kako Vas inače ljudi prihvaćaju nakon što ste se vratili u Domovini?

To su bili posebni milosni trenutci. Od prvog poljupca svete hrvatske zemlje, do zagrljaja s hrvatskim ljudima koji su mogli doći i koji su predstavljali one koji nisu mogli doći, izlila se jedna jedna velika radost i ljubav, koja se širila gdje god smo došli, od sjevera do juga, od Varaždina do Vukovara, od Splita do Dubrovnika. Gdje god sam korčio, od Posavine, do Orašja, preko središnje Bosne, preko Mostara i do našega Ravnog, koje je prvo napadnuto, osjećao sam zajedništvo. Na svim tim mjestima osjetio sam jednodušnost, osjetio sam ljubav hrvatskih ljudi. Osjećao sam jedan pozitivni duh koji se polako budi i koji daje vjeru i nadu da će doista doći jedno milosno vrijeme u koju ćemo opet biti jedno. Tu mislima i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, govorim o cijelom hrvatskom nacionalnom biću, uključujući i iseljeništvo. To je zajedništvo potrebno da bi pomogli najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda, a to je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Prošao sam kroz sve te prostore i vido sam da je, uz svjedočanstvo o čudesnoj Kristovog ljubavi koju samo moja obitelj ja doživjeli, jedno od naših poslanja i misija i to da radimo ujedinjenju tog razjedinjenog hrvatskog nacionalnog korpusa, da dišemo kao jedno. Želimo da se svuda učvršćuje nada i vjera, da se razvija  jedan pozitivan duh unutar hrvatskog puka.

U meni već dugo vremena sazrijeva duhovni poziv

Što ćete raditi sada kad ste na slobodi. Od čega zapravo živite? Razmišljate li o povratku u politiku ili ste našli nekakv drugi životni poziv, izazov i put kojim želite krenuti?

Gledano Božjim očima, politika je i borba za kršćanske vrijednosti, borba za svoju najljubljeniju hrvatsku domovinu, borba za zajedništvo hrvatskog naroda. Ako se to promatra kao politika, onda smo svi sudionici te politike. Međutim, nemam namjeru baviti se dnevnom politikom, niti u tom smislu ulaziti u politički život. No, nitko ne može oduzeti pravo meni, ili bilo kojem mislećem Hrvatu, da promišlja kako doći do bolje i blagoslovljenije Hrvatske. To je odgovor što se tiče bavljenja politikom. Kad govorimo o mojim budućim usmjerenjima, želim reći slijedeće. Negdje prije jedanaest godina, poslije proglašenja svetim blaženog Ivana Merca u Banjaluci od strane svetog Oca Ivana Pavla Drugog, osjetio sam, dan poslije toga, snažan duhovni poziv i imao sam jednu viziju. Od tog vremena taj duhovni poziv sazrijeva u mojem srcu. Ja sam zadnjih godinu dvije dana osluškivao i čuo Božji glas koji je rekao – “ti praviš i crtaš svoje planove, ali ja ih kidam, jer ja imam svoje planove, koje ćeš ti ostvarivati i proslaviti mene kao svemogućega Boga”. Na tom tragu ja sam ovih dana na putu upisivanja teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i krećem tim jednim putem služenja Bogu, služenja Katoličkoj crkvi. Kuda će to sve voditi prepuštam se otvorenog srca u Božje ruke i mislim da je to put koji ću slijediti i koji će u idućim godinama biti taj koji će ispunjavati moje srce i srce moje obitelji.

Osim što smo pobijedili velikosrpskog agresora u Domovinskom ratu činjenica je da Hrvatska nije danas ono što smo svi željeli i za što smo se borili. Veliki broj Hrvata u Domovini i iseljeništvu duboko je razočaran, poljuljana je i sama ideja o hrvatskoj državi. Usprkos svim očiglednim poteškoćama i velikoj društvenoj i gospodarskoj krizi, smijemo li se prepustiti takvim crnim razmišljanjima i otvarati još veći prostor za naše neprijatelje? Većina ljudi u iseljeništvu živi u jednoj vrsti blagostanja i nisu izloženi svim ovim današnjim poteškoćama s kojima se hrvatski čovjek bori u domovini. Kako bi se trebalo danas ponašati kad je u pitanju naša domovina Hrvatska?

Želim krenuti od toga da ljubav nadvladava sve. Ljubav nadvladava i briše i sve te poteškoće i razočaranja o kojima smo govorili. Kad razmišljamo na takav način i pouzdavajući se u svemogućega Boga u našu nebesku majku, zaštitnicu Hrvata i sve naše hrvatske svece i blaženike kojima se molimo i njihovom zagovoru utjećemo i za našu hrvatsku domovinu, onda duboko vjerujem da ćemo pronaći jedan Kristov put i da ćemo stvoriti Božju Hrvatsku. To je odgovor kako gledati na budućnost Hrvatske. Ja razmišljam i živim svehrvatski. Ne želim se smatrati dijelom ovog ili onog odvojenog i partikularnog ili stranačkog dijela društva. Živeći za Božju i Kristovu Hrvatsku duboko sam uvjeren da će doći bolje i milosno vrijeme za našu Hrvatsku.  Kroz povijest je bilo puno teških vremena koje smo znali savladati i prebroditi.

Očenaš s 120 tisuća mladih u Čavoglavama

cavoglave kordic

I na kraju želim istaknuti nešto što je Vama inače jako dobro poznato. Hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta, pa tako i iz Australije, a posebno oni koji potječu iz Bosne i Hercegovine, dali su veliki doprinos u obrani hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata u BiH. Jedan od primjera tog doprinosa je i osnivanje Hercegbosanske novinske agencije HABENA u Međugorju u kolovozu 1993. godine.  Od šest iseljenika koju su roku tjedan dana osnovali tu agenciju trojca su bili iz Australije: Ivan Butković, Marijan Gubić i ja, koji sam vodio taj projekt. Tada sam imao i čast upoznati Vas na Saboru Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji je održan u Grudama 28. kolovoza 1993. godine. Imate li u tom kontekstu kakvu poruku za hrvatske iseljenike ne samo u Australiji nego i diljem svijeta, a posebno za hrvatske iseljenike iz Bosne i Hercegovine koji koji su dali golem doprinos u radu hrvatskog iseljeništva općenito i hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Naime danas kad je Republika Hrvatska slobodna i samostalna država, Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji žive u iseljeništvu osjećaju se na jedan način zapostavljeni. Kod njih sve vise vlada osjećaj kako nije ostvareno ono za što su se oni borili i kako su oni vidjeli budućnost hrvatskih prostora u cjelokupnoj hrvatskoj domovini. Što možete poručiti i reći tom dijelu hrvatskih iseljenika kako bi ih ohrabrili da ne gube nadu jer ovo u čemu danas živimo, nadamo se, samo je jedno prolazno stanje?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]R[/dropcap]ekao bih kako je na djeluju jedan duhovni boj. Boj između dobra i zla. Kroz sve ovo što ste Vi naveli i sve poteškoće koje postoje, zlo pokušava pokazati da je stanje beznadno. Međutim, ukoliko gledamo Božjim očima, ukoliko gledamo kao kršćani i katolici, kao Hrvati koji su četrnaest stoljeća vjerni Kristu, onda znamo da na kraju dobro nadvalada zlo. U tom smislu ljubav koju imaju hrvatski iseljenici, ljubav koju ima napaćeni dio hrvatskog nacionalnog bića koji živi u Bosni i Hercegovini, toliko je jaka da duboko vjerujem da će ta ljubav nadvladati sve ove poteškoće. Bez obzira što danas u Bosni i Hercegovini ima, prema nekim procjenama, između 450 i 500 tisuća, ili nešto više, Hrvata to je sasvim dovoljan broj, ako svi budu budu na Kristovom putu, da nas bude, kao što Bog kazao Abrahamu, kao zvijezda na nebu, kao pijeska u moru, ali samo pod uvjetom da budemo na Kristovom putu. Trebamo biti ljudi koji će ljubiti Boga, koji će ljubiti ljude kao Božju djecu i koji će onda, s Božjim blagoslovom, uspjeti prebroditi sve ove poteškoće.

Ne zaboravimo da u ljudskom smislu to nije bilo tako davno kad je 1699. godine, poslije dolaska Eugena Savojskog, dakle prije tristo i petnaest godina u Bosni Hercegovini ostalo, po povijesnim podacima, trideset tisuća Hrvata. Usprkos kasnijim krvavim turskim i osmanlijskim vremenima, i unatoč tomu što su bila velika stradanja u Prvom svjetskom ratu, a poglavito u Drugom svjetskom ratu, hrvatski je narod početak demokratskih promjena i početak Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dočekao s brojkom od 850 tisuća duša. No, ni to nije bilo jamstvo sigurnosti, jer nas je opet zadesila velika tragedija i stradanje u Domovinskom ratu. Dakle, ništa nije jamstvo. Samo je Božja ljubav jamstvo. Duboko vjerujem da će u zajedništvu Hrvata u iseljeništvu, hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj doći bolje vrijeme za hrvatsko nacionalno biće i da će se ljubav Hrvata u iseljeništvu izliti i na svetu hercegbosansku hrvatsku grudu, koja je željna te ljubavi.

Ona tu ljubav očekuje i uvjeren sam da će hrvatski iseljenici još jedanput pokazati da vole i koliko vole ono što je bilo njihovo i što jeste njihovo. Oni tu hrvatsku grudu i hrvatsku zemlju nose u njihovom srcu u Sydneyu i u Melbourne, u Chicagu i Buenos Airesu, Johanesburgu i gradovima diljem Europe. Mnogi od njih su postali uspješni u svijetu. Toliko su puta do sada već pokazali da vole svoju domovinu i toliko su joj puta na razne načine pomogli. Siguran sam da će još jedanput pokazati njihovu veliku ljubav i da će pomoći tom najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kroz tu pomoć i tu ljubav  hrvatski će se iseljenici osjećati puno bolje znajući da su pomažeći napaćenom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini pomogli i sebi. Njihovi pradjedovi na nebu, kao anđeli čuvari i zaštitnici njihovih obitelji, bit će sretni i radosni. Stoga pozivam sve hrvatske iseljenike diljem svijeta koji to mogu da se još jedanput se uključe i da tim putem idemo graditu tu našu prelijepu hrvatsku domovinu, koju nam je dao dragi Bog. Samo je do nas da opet pokušamo vratiti duh iz početka devedesetih godina, a vjerujem da hoćemo. Onaj duh koji nas je nosio i koji je obranio Hrvatsku. Zamolimo Boga da taj duh koji je malo otišao od nas da se ponovno vrati. Mnogi me pitaju kakvu sam ja Hrvatsku zatekao kad sam se vratio i jesam li ja razočaran. Odgovorio sam. Ne, nisam razočaran, nego sam još zaljubljeniji u tu Hrvatsku i još ju više volim. Još mi je ljepša i uživam svaki trenutak u toj našoj Hrvatskoj, u hrvatskoj zemlji u Bosni i Hercegovini. To je nešto predivno. Ima toliko radosti unutar hrvatskog naroda, samo ju treba osjetiti i vidjeti. Hrvatskim ljudima treba toliko malo da bi tu radost pokazali, Bio sam nedavno u Čavoglavama i tamo sam osjetio neizmjerno veliku radost hrvatske mladeži. U molitvi i pripremama pred odlazak u Čavoglave, a znajući da ću tamo govoriti hrvatskom mnoštvu, molio sam dragoga Boga da me nadahne što ću reći. Poslije nekoliko dana molitve u srcu mi je odjeknilo da, uz govor, zajedno s tim mladima trebam izmoliti Očenaš da nam bude bolja i blagoslovljenija naša Hrvatska. Da ta molitva uđe u praksu. Bilo je to mistično iskustvo kad 120 ili 130 tisuća mladih ljudi u tim brdima moli Očenaš. Ta molitva je odjekivala i s brda se vraćala natrag i širila dalje. Siguran sam da nije daleko dan kada će se plodovi te molitve i ostvariti.

Razgovor vodio Antun Babić

>>Prvi Dio Intervjua: PORUKA DARIA KORDIĆA: Za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari