Pratite nas

Intervju

Intervju Dario Kordić: Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Objavljeno

na

Nastavak ekskluzivnog razgovora s hrvatskim uznikom Dariom Kordićem

Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Vaši roditelji su bili živi kad ste otišli u zatvor. Djeca su Vam bila mala? Odrastala su bez oca. Kako ste sve to proživljavali s ljudskog stajališta, kao sin, kao otac? U nekom trenutku Vam je vjerojatno bilo teško. Nitko nije savršen. Kada Vam je bilo najteže?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]M[/dropcap]ožda treba krenuti od toga da nitko nije savršen. Lijepo sveti Pavao kliče, nadahnut Božjim duhom – dosta ti je moja milost, u slabosti se snaga usavrši. Mislim da će ta rečenica najbolje objasniti ovo što ću govoriti. Bilo je tu u ljudskom smislu i poteškoća. Majka je bila devetnaest godina oduzeta, njezino tijelo i njezin govor. Ona je ležala nepokretna i očekivala povratak svoga sina. Mogla je samo ponekad čuti moj glas kad bi joj netko stavio slušalicu na uho i da nerazgovjetno kaže – da ili mama. Ja bih joj govorio kako svaki put sve bolje i bolje govori, a ona se tome radovala kad će me čuti. Nadala se da će doći i trenutak kad ću se vratiti. A kako su godine prolazile majka je zadnju dvije godine, a posebno u zadnjim mjesecima, živjela kao biljka. Teško je u takvoj situaciji sinu, zbog svog nekog ega, željeti život majke da u takvom satnju dočeka, po ljudskim mjerilima, nekakvu slobodu sina.  Kada ju je Gospodin pozvao sebi u kraljevstvo nebesko godinu i nešto prije mojeg dolaska u domovinu, ja sam Bogu bio neizmjerno zahvalan.

Kao sin nisam mogao poželjeti smrt svoje majke, nisam imao toliko snage, niti bilo tko od nas ima tu snagu da može poželjeti smrt svojega roditelja, ali ja sam Boga slavio. Bile su to suze radosnice što se majka nije više patila u ljudskome smislu. Što se djece tiče, kad sam krenuo u uzništvo naša najmlađa kćerkica Elizabeta imala je dvije godine. Marija je imala pet godina, a sin Vladimir imao je deset godina. Po povratku sam zatekao djevojke i mladiće. Kćerku koja poslije mojeg dolaska upravo tih dana imala maturalni bal na kojem sam mogao nazočiti. Drugima naravno nisam mogao biti na tim za njih važnim životnim događajima. Nisam mogao biti nazočan na svetim sakramentima moje djece, osim krštenja i Vladimirovih sakramenata. On je naše najstarije dijete.  Kad sam se vratio zatekao sam kćerke koje su bile odrasle. Elizabeta koja je najmlađa ove godine počinje studij, Marija je pri kraju studija, a Vladimir je profesionalni hrvatski vojnik. Unatoč svemu tome što se dogodilo moje je srce ispunjeno ponosom i radošću što je supruga Venera odradila i sto posto učinila sve što se u našoj obitelji trebalo odraditi, i kao majka i kao odgajateljica, kao supruga i kao žena, koja je nosila plan naše obitelji kroz svih tih 17 godina. Moja supruga je bila ta istinska junjakinja tog razdoblja, ako se uopće može govoriti o nekom junaštvu u nošenju malenoga križa. Ja sam bio taj koji sam bio više pod medijskim svjetlom, a stvarna osoba koja je nosila sav teret i koja se žrtvovala bila supruga Venera s našom dječicom.

Bogu dragom hvala da mi ju je Bog dao kao božji dar i da je Venera mogla sve to tako dostojanstveno izdržati. Ona je svojim primjerom pokazala da hrvatske majke, i hrvatske žene, nisu ništa manje zaslužne, čak su i više zaslužne, od naših branitelja za našu slobodu. One su iskazivale svoju brigu, svoju ljubav i molile se kod ispraćaja za svoje očeve, muževe i sinove. One su bile te koje su plakale nad njihovim grobovima. One su se također Bogu prikazivale molitve za svoju ljubljenu Hrvatsku i za svoj hrvatski narod. Hrvatske majke se često stavlja u drugi plan. Ovim prikazom žrtve koju je podnijela moja supruga Venera, ali i žrtve koje su podnijele sve hrvatske majke, bake i žene, želim skrenuti pozornost na golemi doprinos koji su dale hrvatske majke i žene u našoj borbi za slobodu. Tu bi također posebno spomenuo i hrvatske časne sestre koje su toliko velike moliteljice za ovu hrvatsku domovinu, i koje su uvijek bile uz hrvatske branitelje.  Zahvaljujući njihovim molitvama izmolile su da na naše hrvatske branitelje i na našu najljubljeniju hrvatsku domovinu Bog izlije božansko milosrđe i da hrvatski branitelji uspiju obraniti hrvatsku domovinu, što su i uspjeli.

 dario boka

Nakon smrti predsjednika Tuđmana moja obitelj i ja nismo više postojali

Je li Vam Republika Hrvatska pomagala tijekom suđenja i nakon što ste bili osuđeni na katastrofalno dugu robiju? Odgovor na to pitanje sigurno će zanimati mnoge čitatelje BokaCroPressa.

Pitanje je zanimljivo, a odgovor je ovakav. Dok su bili živi predsjednik dr. Tuđman i ministar obrane Šušak, hrvatska je država brinula o financiranju moje obrane, jer ja nisam branio samoga sebe. Branio sam pravo hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini na opstojnost, obranu, suverenost i na sve ono što pripada svakome narodu. Dakle, do tada je sve funkcioniralo. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana, dolaskom novih vlasti tj. nove vladajuće garniture situacija se stubokom promijenila. Od tog dana nije se više pomagalo mojoj obrani. Gledano ljudskim očima, moja je obrana ostavljena na milost i nemilost sudbine. No, časni ljudi koji su bili u odvjetničkom timu zadnju dionice obrane  odradili su bez plaćanja, usprkos činjenici da su postojali ugovori. To je nešto što me najviše bolilo.

Posebno me pogodila odluka da se od tih dana u cijelosti zaustavi briga i skrb o mojoj obitelji. Moja obitelj i ja nismo više u papirima postojali niti kao brojevi, a da o imenima i ne govorimo. Takav odnos prema meni i mojoj obitelji nastavljen je i nakon svih promjena vlasti u Hrvatskoj. Moram naglasiti kako nije postojala nikakva razlika između ove ili one političke opcije, da ne bi netko pomislio kako se radilo o samo jednoj političkoj opciji.  Kroz to iskustvo dragi Bog, naš najmiliji nebeski otac, pokazao mi je, i velika mu hvala na tome, da se ne treba pouzdavati u ljudske vlasti, ili bilo kakve vlasti. Dragi Bog je svojom providnošću i milošću kroz hrvatski narod mojoj obitelji poslao toliko divnih anđela čuvara. Tu govorim o hrvatskom iseljeništvu. To su bili ljudi od Australije i Novog Zelanda, do Kanade i Amerike, kao i diljem Europe. Dakle, bili su to ljudi iz svih krajeva svijeta, ali i ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, iz naše domovine. Taj prostor smatram našom jednom domovinom usprkos tome što su postavljene granice. Taj prostor u kojem živi hrvatsko nacionalne biće mi imamo pravo nazivati našom domovinom. Moja obitelj i ja imali su jako veliku potporu hrvatskog nacionalnog korpusa. Uz dragoga Boga, posebno snažnu i veliku potporu davala je Katolička crkva u Hrvata, od brojnih biskupa, svećenika, časnih sestara i najljubljenijeg hrvatskog katoličkog puka. Oni su sve te duge godine bili uz moju obitelj i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Taj njihov hod s nama i potpora koju su nam davali, a naročito u ovim zadnjim mjesecima koji su bili posebni u našoj obitelji, o čemu sam govorio na početku razgovora, pokazali su dubinu i veličinu njihove humanosti i ljudskosti.

Mi ljudi smo nesavršena bića. Vi ste brojne godine proveli u zatvoru radi borbe za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Iz pisanih i usmenih svjedočanstava ljudi diljem svijeta koji su imali životni put sličan Vašem znamo da su doživjeli i određena razočaranja jer su im leđa okrenuli ljudi za koje su mislili da su im prijatelji. Jesu li Vam neki prijatelji iz politike ili običnog života okrenuli leđa i potpuno Vas zaboravili nakon što ste bili osuđeni na tako dugu robiju?

Ja to uopće nisam primjećivao. Gledano Božjim očima, svima onima koji su u bilo kojoj dionici hoda moje obitelji bili s nama, mi smo im kao obitelj bili i ostajemo neizmjerno zahvalni. Možda su se neki i umorli, neki možda nisu sudjelovali u svakoj od tih dionica, ali u bilo kojoj dionici da su bili, ili ako nisu nikada bili s nama, ja se niti jednog od mojih prijatelja nisam odrekao. Svakome sam neizmjerno zahvalan, pa i za najmanju sitnicu, koja u određenom trenutku može biti jako velika stvar. Ne bih nikada rekao da nam je bilo tko okrenuo leđa. Samo je Bog u nekim dionicama neke ljude više dovodio u naš život. Često se događalo da to budu ljudi koje uopće nismo poznavali. Bog nam je na taj način pokazivao kako neće u naš dom doći samo oni ljudi koji sam poznavao i koji bi trebali nešto pomoći, nego i ljudi, što se u nebrojenim slučajevima događalo, s kojima nikada nisam popio ni kavu ili od ranije poznavao. Sve je to dokaz da je Bog bio taj koji je te ljude nadahnjivao i vodio da sa srcem budu uz moju obitelj i da godinama prate hod naše obitelji. To je uistinu čudesan Božji zahvat da vam pošalje sve te prijatelje koji su bili nadahnuti duhom svetim i koji su dolazili u jednoj plemenitoj misiji. Moja obitelj i ja smo se tim ljudima zahvaljivali na najveći mogući način, a to je da smo svaku osobu koja je na bilo način pokazala i najmanji čin plemenitosti prema našoj obitelji prikazivali svemogućemu Bogu. Ja sam imao toliko vremena za molitvu, da sam za te ljude kroz molitvu uzvraćao ljubav koju su oni činili nama.

 Najveću žrtvu podnijeli su poginuli hrvatski branitelji i stopostotni invalidi Domovinskog rata

Da-se-ne-zaboravi-Promocija-knjige-Dario-KordicŽelim postaviti i jedno dosta teško pitanje. Cijena koju ste Vi i Vaša obitelj platili za slobodnu Hrvatsku u ljudskom smislu izuzetno je velika. U zadnjih nekoliko godina puno ljudi u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo i sumnju u sve što je ostvareno u Domovinskom ratu. Neki idu čak tako daleko da postavljaju i pitanje je li nam bila potrebna slobodna i samostalna hrvatska država? Imajući u vidu sve što Vam se dogodilo, jeste li Vi osjetili bilo kakvo razočaranje tijekom boravka u zatvoru ili sada kad ste na slobodi? Kako bi se ponijeli da naša domovina bude suočena sa sličnim opasnostima. Kako bi u takvoj možebitnoj situaciji reagirali kao osoba, kao domoljub i kao netko tko je platio ogromnu cijenu u borbi za stvaranje, obranu i priznanje samostalne i slobodne hrvatske države?

Prvo bih rekao da se prije svega radi o žrtvi, a ne o nekakvoj cijeni. No, kad govorimo o žrtvi, rekao bih da moja žrtva i žrtva moje obitelji nije vrijedna spomena u odnosu na istinsku žrtvu hrvatskih branitelja koji su dali živote na oltar hrvatske domovine i oni koju su hrvatski vitezovi, stopostotni invalidi Domovinskog rata. Njima treba dodati i sve one civilne žrtve Domovinskog rata.  Prije nekoliko dana bio sam u Varaždinskim toplicama, na poziv tih divnih ljudi, stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida, prve kategorije. Bilo ih je tamo stotinjak, a s njima su bile i njhove obitelji, tako da je sve skupa bilo oko tristo ljudi. Oni su svake godine pozivali moju suprugu da ih posjeti i ona se uvijek odazivala. Sada imao tu milost Božju biti u Varaždinskim toplicama i s njima provesti jedno popodne i večer. Moram naglasiti da tijekom mojih sadašnjih obilazaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisam vidio toliko radosti, kao što sam vidio u očima ljudi koji su dali dijelove svoga tijela za hrvatsku domovinu Ti su ljudi i danas radosni i punoga srca. Kao što ja sada govorim od njih sam osobno čuo da bi sve ponovili isto, unatoč tome što već desetljećima žive s tom njihovom žrtvom. Kad njih čujete da to kažu kako bi ja mogao reći nešto drugo? S radošću bih ponovno moja obitelj i ja ponijeli taj maleni križ. Ja sam tada rekao – Bože Ti hvala što imamo ovakove ljude.

Zahvaljujući njima ova Hrvatska još živi i ima šansu biti bolja i blagoslovljenija. Želio sam posebno istaknuti radost koju sam vidio kod njih. A ova žrtva u našoj obitelji, koja nije vrijedna spomena, bila je u svakoj minuti blažena i blagoslovljena. Ponavljam, svaka minuta mojeg uzništva svaka minuta svega onoga što smo proživjeli moja obitelj i ja, bila je blažena i blagoslovljena. Kada bih se opet rodio i ponovno imao prigodu živjeti, opet bi ovom životom kročio. Ne bih ga izmijenio. Dapače, bio bih samo neizmjerno Bogu zahvalan što mi je dao priliku da sudjelujem u jednom posebnom vremenu kao što je bilo vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države. Svaki narod je Božji narod i svaki narod ima pravo na slobodu, ima pravo na svoje osamostaljenje i ima pravo na svoju državu. Kada govorimo o razočaranjima, kada govorimo o nećemu što ima poteškoća u našoj hrvatskoj domovini treba reći da ih ima i da od toga ne treba bježati. No, ako smo poslije toliko stoljeća kao Božji narod, koji je, kao i druge narode, Bog stvorio, i dao mu pravo da se može organizirati i željeti svoju slobodu i svoju državu, uz toliko molitve u milosnom tenutku uspjeli stvori našu državu, to je onda naša zemaljska od Boga dana majka. Imamo majku nebesku, kraljicu svih Hrvata, blaženu djevicu Mariju, ali imamo također i našu majku koja se zove Hrvatska. Pa tko to ne bi ljubio svoju majku, našu Hrvatsku. Kad govorimo o nekakvim razočaranjima onda treba reći da je ljubav iznad svih razočaranja i teškoća. Ukoliko tim očima gledamo našu Hrvatsku, ona treba biti bolja, treba biti blagoslovljenija. Kako će biti bolja? Samo molitvom, molitvom, molitvom i ljubavlju.

Ukoliko se mi okrenemo Bogu, a on je uz nas, ne samo da ne dvojim, nego sam uvjeren da doći će to blaženo vrijeme kad će Hrvatska biti bolja  blagaslovljenija. No, do tada treba puno nas kleknuti na koljena i moliti svemogućega Boga da nad Hrvatskom bude Božji blagoslov, bude božansko milosrđe. Trebamo se moliti za čelnike Hrvatske, da nam Bog pošalje čelnike koji će odgovarati povijesnoj zadaći hrvatskog naroda. Netko je izmolio za predsjednika Tuđmana. Sada opet treba izmoliti čelnike koji će voditi hrvatski narod, koji će se klanjti svemogućemu Bogu, a ne idolima, kao što to čine naši čelnici nakon predsjednika Tuđmana. Oni se klanjaju idolima i zaboravljaju svemoguće Boga. Kad to vidimo ne treba nas čuditi što je u zadnjih šest godina BDP stalno negativan. Kad se tako nešto događa, treba se zapitati – pa što se to događa i zašto se događa? Događa se zato što nismo okrenuti Bogu okrenuti, što  dovoljno ne molimo i zato što nismo jedno. Trebamo moliti Duha Svetoga za vraćanje na početak devedesetih godina kada smo disali kao jedno biće, kad smo se, Božjom milošću, umijeli i znali obraniti i kad smo stvarali hrvatsku državu.  Duboko vjerujem da će doći to milosno vrijeme kad ćemo opet biti jedno i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, te da će biti jedinstveni Hrvati u domovini i iseljeništvu. Ako budemo disali kao jedno biće, s pozitivnim hrvatskim duhom, onda nema toga što ova prelijepa zemlja, Bogom dana naša Hrvatska, ne može, u Božju milost i uz ovako divne ljude, ostvariti. Ako nismo do sada sve ostvarili, ne znači da nećemo u budućnosti.

hrvatska dijasporaJa sam sretan da se obraćam milijunima Hrvata u iseljeništvu koji su pokazali koliko vrijede u razno raznim zemljama diljem svijeta, koji izgrađuju te zemlje i sudjeluju i njihovom uspješnom životu. Bez obzira na pojedina loša iskustva koja su hrvatski iseljenici imali u domovini duboko sam uvjeren da je njihova ljubav prema hrvatskoj domovini višestruko jača, nego što su ta negativna iskustva. Uvjeren sam da će se sve to zaboraviti i da će krenuti novi zanos ljubavi prema domovini Hrvatskoj, a da će Hrvatska, pa i kroz novo Ministarstvo povratka i useljeništva, stvoriti uvjete da Hrvati, a posebno mladi čjudi, više ne iseljavaju iz svoje domovine, nego da će se u domovini vraćati ti milijuni Hrvata iz svijeta, koji su morali napustiti tu divnu i svetu hrvatsku grudu. Taj osjećaj snažnog optimizma za budućnost naše Hrvatske duboko sam osjećao kroz stalnu molitvu u uzništvu. Ovim putem pozivam ne samo Hrvate u Australiji i Novom Zelandu, nego i diljem svijeta, da ponovno nađu novu snagu u ovom vremenu, koje traži jednu dodatnu ljubav, i pomognu da se na hrvatskim prostorima, a posebno u Bosni i Hercegovini, otvaraju nove mogućnosti za novi život. Ne smiju nam tamo ostati samo naša groblja, naših očeva i pradjedova, koja će samo pohađati ljudi iz svijeta, nego da se tamo stvore i uvjeti za novi život. Ne moraju to biti veliki projekti, ali neka budu projekti koji pokazuju da Hrvati tamo mogu i žele živjeti i da je to naša hrvatska zemlja i da se mi tamo želimo vratiti. Dragi Bog će dati da se nakon naših vlastitih napora to u budućnosti i ostvari.

Osjećao sam duboku ljubav i novo zajedništvo

Kako ste se osjećali kod dolaska u zračnu luku u Zagrebu nakon 17 godina robije? Kako Vas inače ljudi prihvaćaju nakon što ste se vratili u Domovini?

To su bili posebni milosni trenutci. Od prvog poljupca svete hrvatske zemlje, do zagrljaja s hrvatskim ljudima koji su mogli doći i koji su predstavljali one koji nisu mogli doći, izlila se jedna jedna velika radost i ljubav, koja se širila gdje god smo došli, od sjevera do juga, od Varaždina do Vukovara, od Splita do Dubrovnika. Gdje god sam korčio, od Posavine, do Orašja, preko središnje Bosne, preko Mostara i do našega Ravnog, koje je prvo napadnuto, osjećao sam zajedništvo. Na svim tim mjestima osjetio sam jednodušnost, osjetio sam ljubav hrvatskih ljudi. Osjećao sam jedan pozitivni duh koji se polako budi i koji daje vjeru i nadu da će doista doći jedno milosno vrijeme u koju ćemo opet biti jedno. Tu mislima i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, govorim o cijelom hrvatskom nacionalnom biću, uključujući i iseljeništvo. To je zajedništvo potrebno da bi pomogli najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda, a to je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Prošao sam kroz sve te prostore i vido sam da je, uz svjedočanstvo o čudesnoj Kristovog ljubavi koju samo moja obitelj ja doživjeli, jedno od naših poslanja i misija i to da radimo ujedinjenju tog razjedinjenog hrvatskog nacionalnog korpusa, da dišemo kao jedno. Želimo da se svuda učvršćuje nada i vjera, da se razvija  jedan pozitivan duh unutar hrvatskog puka.

U meni već dugo vremena sazrijeva duhovni poziv

Što ćete raditi sada kad ste na slobodi. Od čega zapravo živite? Razmišljate li o povratku u politiku ili ste našli nekakv drugi životni poziv, izazov i put kojim želite krenuti?

Gledano Božjim očima, politika je i borba za kršćanske vrijednosti, borba za svoju najljubljeniju hrvatsku domovinu, borba za zajedništvo hrvatskog naroda. Ako se to promatra kao politika, onda smo svi sudionici te politike. Međutim, nemam namjeru baviti se dnevnom politikom, niti u tom smislu ulaziti u politički život. No, nitko ne može oduzeti pravo meni, ili bilo kojem mislećem Hrvatu, da promišlja kako doći do bolje i blagoslovljenije Hrvatske. To je odgovor što se tiče bavljenja politikom. Kad govorimo o mojim budućim usmjerenjima, želim reći slijedeće. Negdje prije jedanaest godina, poslije proglašenja svetim blaženog Ivana Merca u Banjaluci od strane svetog Oca Ivana Pavla Drugog, osjetio sam, dan poslije toga, snažan duhovni poziv i imao sam jednu viziju. Od tog vremena taj duhovni poziv sazrijeva u mojem srcu. Ja sam zadnjih godinu dvije dana osluškivao i čuo Božji glas koji je rekao – “ti praviš i crtaš svoje planove, ali ja ih kidam, jer ja imam svoje planove, koje ćeš ti ostvarivati i proslaviti mene kao svemogućega Boga”. Na tom tragu ja sam ovih dana na putu upisivanja teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i krećem tim jednim putem služenja Bogu, služenja Katoličkoj crkvi. Kuda će to sve voditi prepuštam se otvorenog srca u Božje ruke i mislim da je to put koji ću slijediti i koji će u idućim godinama biti taj koji će ispunjavati moje srce i srce moje obitelji.

Osim što smo pobijedili velikosrpskog agresora u Domovinskom ratu činjenica je da Hrvatska nije danas ono što smo svi željeli i za što smo se borili. Veliki broj Hrvata u Domovini i iseljeništvu duboko je razočaran, poljuljana je i sama ideja o hrvatskoj državi. Usprkos svim očiglednim poteškoćama i velikoj društvenoj i gospodarskoj krizi, smijemo li se prepustiti takvim crnim razmišljanjima i otvarati još veći prostor za naše neprijatelje? Većina ljudi u iseljeništvu živi u jednoj vrsti blagostanja i nisu izloženi svim ovim današnjim poteškoćama s kojima se hrvatski čovjek bori u domovini. Kako bi se trebalo danas ponašati kad je u pitanju naša domovina Hrvatska?

Želim krenuti od toga da ljubav nadvladava sve. Ljubav nadvladava i briše i sve te poteškoće i razočaranja o kojima smo govorili. Kad razmišljamo na takav način i pouzdavajući se u svemogućega Boga u našu nebesku majku, zaštitnicu Hrvata i sve naše hrvatske svece i blaženike kojima se molimo i njihovom zagovoru utjećemo i za našu hrvatsku domovinu, onda duboko vjerujem da ćemo pronaći jedan Kristov put i da ćemo stvoriti Božju Hrvatsku. To je odgovor kako gledati na budućnost Hrvatske. Ja razmišljam i živim svehrvatski. Ne želim se smatrati dijelom ovog ili onog odvojenog i partikularnog ili stranačkog dijela društva. Živeći za Božju i Kristovu Hrvatsku duboko sam uvjeren da će doći bolje i milosno vrijeme za našu Hrvatsku.  Kroz povijest je bilo puno teških vremena koje smo znali savladati i prebroditi.

Očenaš s 120 tisuća mladih u Čavoglavama

cavoglave kordic

I na kraju želim istaknuti nešto što je Vama inače jako dobro poznato. Hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta, pa tako i iz Australije, a posebno oni koji potječu iz Bosne i Hercegovine, dali su veliki doprinos u obrani hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata u BiH. Jedan od primjera tog doprinosa je i osnivanje Hercegbosanske novinske agencije HABENA u Međugorju u kolovozu 1993. godine.  Od šest iseljenika koju su roku tjedan dana osnovali tu agenciju trojca su bili iz Australije: Ivan Butković, Marijan Gubić i ja, koji sam vodio taj projekt. Tada sam imao i čast upoznati Vas na Saboru Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji je održan u Grudama 28. kolovoza 1993. godine. Imate li u tom kontekstu kakvu poruku za hrvatske iseljenike ne samo u Australiji nego i diljem svijeta, a posebno za hrvatske iseljenike iz Bosne i Hercegovine koji koji su dali golem doprinos u radu hrvatskog iseljeništva općenito i hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Naime danas kad je Republika Hrvatska slobodna i samostalna država, Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji žive u iseljeništvu osjećaju se na jedan način zapostavljeni. Kod njih sve vise vlada osjećaj kako nije ostvareno ono za što su se oni borili i kako su oni vidjeli budućnost hrvatskih prostora u cjelokupnoj hrvatskoj domovini. Što možete poručiti i reći tom dijelu hrvatskih iseljenika kako bi ih ohrabrili da ne gube nadu jer ovo u čemu danas živimo, nadamo se, samo je jedno prolazno stanje?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]R[/dropcap]ekao bih kako je na djeluju jedan duhovni boj. Boj između dobra i zla. Kroz sve ovo što ste Vi naveli i sve poteškoće koje postoje, zlo pokušava pokazati da je stanje beznadno. Međutim, ukoliko gledamo Božjim očima, ukoliko gledamo kao kršćani i katolici, kao Hrvati koji su četrnaest stoljeća vjerni Kristu, onda znamo da na kraju dobro nadvalada zlo. U tom smislu ljubav koju imaju hrvatski iseljenici, ljubav koju ima napaćeni dio hrvatskog nacionalnog bića koji živi u Bosni i Hercegovini, toliko je jaka da duboko vjerujem da će ta ljubav nadvladati sve ove poteškoće. Bez obzira što danas u Bosni i Hercegovini ima, prema nekim procjenama, između 450 i 500 tisuća, ili nešto više, Hrvata to je sasvim dovoljan broj, ako svi budu budu na Kristovom putu, da nas bude, kao što Bog kazao Abrahamu, kao zvijezda na nebu, kao pijeska u moru, ali samo pod uvjetom da budemo na Kristovom putu. Trebamo biti ljudi koji će ljubiti Boga, koji će ljubiti ljude kao Božju djecu i koji će onda, s Božjim blagoslovom, uspjeti prebroditi sve ove poteškoće.

Ne zaboravimo da u ljudskom smislu to nije bilo tako davno kad je 1699. godine, poslije dolaska Eugena Savojskog, dakle prije tristo i petnaest godina u Bosni Hercegovini ostalo, po povijesnim podacima, trideset tisuća Hrvata. Usprkos kasnijim krvavim turskim i osmanlijskim vremenima, i unatoč tomu što su bila velika stradanja u Prvom svjetskom ratu, a poglavito u Drugom svjetskom ratu, hrvatski je narod početak demokratskih promjena i početak Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dočekao s brojkom od 850 tisuća duša. No, ni to nije bilo jamstvo sigurnosti, jer nas je opet zadesila velika tragedija i stradanje u Domovinskom ratu. Dakle, ništa nije jamstvo. Samo je Božja ljubav jamstvo. Duboko vjerujem da će u zajedništvu Hrvata u iseljeništvu, hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj doći bolje vrijeme za hrvatsko nacionalno biće i da će se ljubav Hrvata u iseljeništvu izliti i na svetu hercegbosansku hrvatsku grudu, koja je željna te ljubavi.

Ona tu ljubav očekuje i uvjeren sam da će hrvatski iseljenici još jedanput pokazati da vole i koliko vole ono što je bilo njihovo i što jeste njihovo. Oni tu hrvatsku grudu i hrvatsku zemlju nose u njihovom srcu u Sydneyu i u Melbourne, u Chicagu i Buenos Airesu, Johanesburgu i gradovima diljem Europe. Mnogi od njih su postali uspješni u svijetu. Toliko su puta do sada već pokazali da vole svoju domovinu i toliko su joj puta na razne načine pomogli. Siguran sam da će još jedanput pokazati njihovu veliku ljubav i da će pomoći tom najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kroz tu pomoć i tu ljubav  hrvatski će se iseljenici osjećati puno bolje znajući da su pomažeći napaćenom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini pomogli i sebi. Njihovi pradjedovi na nebu, kao anđeli čuvari i zaštitnici njihovih obitelji, bit će sretni i radosni. Stoga pozivam sve hrvatske iseljenike diljem svijeta koji to mogu da se još jedanput se uključe i da tim putem idemo graditu tu našu prelijepu hrvatsku domovinu, koju nam je dao dragi Bog. Samo je do nas da opet pokušamo vratiti duh iz početka devedesetih godina, a vjerujem da hoćemo. Onaj duh koji nas je nosio i koji je obranio Hrvatsku. Zamolimo Boga da taj duh koji je malo otišao od nas da se ponovno vrati. Mnogi me pitaju kakvu sam ja Hrvatsku zatekao kad sam se vratio i jesam li ja razočaran. Odgovorio sam. Ne, nisam razočaran, nego sam još zaljubljeniji u tu Hrvatsku i još ju više volim. Još mi je ljepša i uživam svaki trenutak u toj našoj Hrvatskoj, u hrvatskoj zemlji u Bosni i Hercegovini. To je nešto predivno. Ima toliko radosti unutar hrvatskog naroda, samo ju treba osjetiti i vidjeti. Hrvatskim ljudima treba toliko malo da bi tu radost pokazali, Bio sam nedavno u Čavoglavama i tamo sam osjetio neizmjerno veliku radost hrvatske mladeži. U molitvi i pripremama pred odlazak u Čavoglave, a znajući da ću tamo govoriti hrvatskom mnoštvu, molio sam dragoga Boga da me nadahne što ću reći. Poslije nekoliko dana molitve u srcu mi je odjeknilo da, uz govor, zajedno s tim mladima trebam izmoliti Očenaš da nam bude bolja i blagoslovljenija naša Hrvatska. Da ta molitva uđe u praksu. Bilo je to mistično iskustvo kad 120 ili 130 tisuća mladih ljudi u tim brdima moli Očenaš. Ta molitva je odjekivala i s brda se vraćala natrag i širila dalje. Siguran sam da nije daleko dan kada će se plodovi te molitve i ostvariti.

Razgovor vodio Antun Babić

>>Prvi Dio Intervjua: PORUKA DARIA KORDIĆA: Za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari