Pratite nas

Intervju

INTERVJU: DR. VLATKA VUKELIĆ Koncentracijski logor u Sisku je laž

Objavljeno

na

Na prijedlog sisačkoga biskupa Vlade Košića, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište pristali su suorganizirati i sudjelovati na znanstvenom skupu »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942 -1943.« koji će se održati u Sisku 30. studenoga s ciljem stjecanja novih temeljnih znanstvenih spoznaja i razumijevanja o zbrinjavanju siročadi u Sisku ratnih godina 1942. i 1943. Nakana je sa znanstvenoga stajališta govoriti o povijesnim prijeporima, prići s argumentima i povijesnom istinom toj temi koja se politizira. Sisačko poglavarstvo na čelu s gradonačelnicom donijelo je političku odluku da je to bio koncentracijski logor.

Znanstveni skup i odluku sisačkoga poglavarstva u razgovoru s Vladom Čuturom za Glas Koncila komentira doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija koja se bavi poviješću Siska i poviješću arheologije sisačkoga kraja.

Komesarske odluke Gradskoga vijeća

* Sisačko poglavarstvo na čelu s gradonačelnicom donijelo je političku odluku da je u Sisku postojao koncentracijski logoru kojem je ubijeno nekoliko tisuća djece koja su dovezena iz Jasenovca i drugih logora. Digli ste ruku protiv kao znanstvenica, što je istina?

Doc dr. Vukelić: Na žalost tu je došlo do iskorištavanja lika i djela humanitarne djelatnice Diane Budisavljević, kako bi se preko njezine osobe nametnula teza koja ne samo da nije znanstveno dokazana, nego nema svoj temelj Čak ni na razini zdravorazumskih osnova. Naime, na 3. sjednici sisačkoga Gradskoga vijeća, održanoj 6. listopada 2017., vijećnicima je predloženo imenovanje jedne čestice parkom Diane Budisavljević. Imenovanje nekoga parka po toj humanitarki nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž. Kako je bila riječ o službenom aktu Grada Siska, reagirala sam na to na sjednici i upozorila da se ta sintagma briše iz akta. Moje opaske nisu prihvaćene pa sam napustila sjednicu. To je krivotvorenje službenoga dokumenta, koji će kao takav kroz određeni niz godina poslužiti kao arhivsko gradivo i ne daj Bože dokaz za nešto! Ponavljam, u aktu je izrečena neistina, koja može izazvati ozbiljne posljedice u daljnjim tumačenjima lokalne i nacionalne povijesti iz razdoblja NDH. Kao istraživačica bila sam duboko svjesna što znači arhivsko pohranjivanje takvoga akta s netočnim podatcima i bila sam užasnuta jednostavnošću toga čina. Za 5O godina nekomu će taj akt poslužiti kao »dokaz« neke sulude tvrdnje. Zapravo je bolno koliko je lažiranje sadašnjosti, prošlosti, ali i budućnosti banalno.

Ne treba ni spominjati koliko je nemoralno skrivati se iza djela Diane Budisavljević kako bi se provukle takve dodvorničke teze, u želji stjecanja političke moći, odnosno glasova skupina kojima se očito teško manipulira. U nekoj budućnosti takva djela trebala bi biti utkana u kazneni zakon kao kažnjiva.

* Koliko je područje istraženo? Šute li znanstvena i društvena zajednica?

Doc. dr. Vukelić: U osobnom dojmu mogu reći kako nailazim na velik strah svojih kolega. Mnogi su mi rekli da ne žele biti žrtve pojedinih portala, da čekaju produžetak ugovora na poslu i slično, uz napomenu: »Razapet će te!« Pitam se tko je danas taj Poncije Pilat koji će od istine oprati ruke i tko je ta rulja koja će bacati kamenje na istinu i tko su ti vojnici koji će razapinjali? Stalno govorimo o okretu k budućnosti. Pa neka nam onda bude dopušten neometan znanstvenoistraživački rad u atmosferi znanstvene etičnosti, gdje je dopušteno rušenje mitova u svjetlu novih dokaza, jer u znanosti je dopušteno osporavanje teza. Teza koja je neosporiva je dogma. A »pravo« na dogmu ima samo Bog Stvoritelj. Svako izjednačavanje s Bogom u smislu koji sam navela upozorava na postojanje teške shizofrenije ili na ogorčeno čuvanje stečenih pozicija koje se nastoje obraniti već sedam desetljeća. U osnovi dolazimo na isto, a kao talac takvih zavjera u sredini je običan mali čovjek.

Prihvatilište, a ne koncentracijski logor!

Sva ta zaista nakazna događanja pokrenula su niz ljudi u želji za istraživanjem činjenične istine te smo odlučili organizirati znanstveni skup povodom 75. obljetnice prestanka rada dječjega prihvatilišta u Sisku, pod nazivom »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942. -1943.«. Cilj je toga znanstvenoga skupa prikazati sudbinu djece napuštene nakon zarobljavanja njihovih roditelja i skrbnika za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedništvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije tema je niza publikacija i znanstvenih rasprava, objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Događaji na Kozari 1942., pa u vezi s time i zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku, u velikom dijelu javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u pomoći spomenutoj siročadi. Cilj je skupa dokazati napore lokalnoga stanovništva u pružanju pomoći najmlađim stradalnicima ratnoga vihora i sudjelovanje Zagrebačke nadbiskupije i nadbiskupa bl. Aluzija Stepinca te lokalnoga svećenstva u pružanju skrbi i sprječavanju potencijalno velike stope oboljenja i smrtnosti u te djece. U konačnici, cilj je pokušati definirati sudbine osoba koje su proživjele tu humanitarnu kalvariju, sa strane onih koji su se svesrdno borili za umanjenje trauma i sa strane onih koji su kao djeca sve to proživjela.

Djeca s Kozare ostala u Sisku

Prema onome što sam ja do sada prošla, evidentna je određena stopa mortaliteta, i to najviše po primitku djece na skrbi. O tome svjedoče medicinska izvješća jer su djeca došla pothranjena i bolesna u Sisak. No još nigdje nisam naišla na odluku o organiziranom prihvatu s ciljem istrjebljenja. A to bi po definiciji bio koncentracijski logor. Naišla sam na gomilu gradiva koje upućuje na nadljudske napore pojedinaca da spase svako dijete, naišla sam na korespondenciju ogorčenih ljudi koji ne štede ni sebe ni svoju obitelj kako bi pomogli. Kako onda možemo zaključiti da pomoć nije bila pružena? Tko se usudi izreći takvu laž? Usred lošega općega stanja na području cijele NDH, kada je ljetina ionako podbacila, Siščani sudjeluju u najvećoj humanitarnoj akciji tadašnje Europe. Zar je to način da im se iskaže zahvala? Sisak nazivamo gradom hrvatskih pobjeda, ali je on ujedno grad velikoga srca, što je bio očito i tijekom Domovinskoga rata, čemu sam osobno kao djevojčica svjedočila. Kolone izbjeglica, golemi napor da ih se prihvati, smjesti, nahrani i odjene te im u konačnici pruži osjećaj pripadnosti i doma. Svaka sisačka generacija doživjela je neki oblik ratnih stradanja. Tijekom Velikoga rata također je bio iznimno aktivan humanitarni rad, nastavljen je kroz ostala ratna razaranja i ne mogu shvatiti tko nam želi ukrasti taj karitativni ponos i nalijepiti nam etiketu ksenofoba. Osobno poznajem ljude koji su kao djeca s Kozare ostali u Sisku, živjeti, raditi i formirati obitelji. Žalim možda samo da i oni osobnim svjedočanstvom ne pokažu zahvalu na toj šansi koju im je grad dao. Dakle, to su planovi, to su ciljevi, vidjet ćemo koliko ćemo biti uspješni u njihovoj realizaciji.

Političke fikcije protiv znanosti

* Na »komesarske« odluke pozivaju se brojni tzv. povjesničari, a i političari. Koliko je onda povijest znanost, a koliko politička dogma, konkretno na sisačkom primjeni? Što kažu dokumenti?

Doc. dr. Vukelić: Valja navesti i primjer Prvoga partizanskoga odreda, fikcije koja je prepuna zbrkanih datuma, događaja i osoba. Uza sve razumijevanje potrebe stvaranja te fikcije, treba naglasiti i kako su se vremena promijenila. Nema više potrebe za takvim »balansiranjem« u činjenicama i nema više potrebe za dokazivanjem »hrvatske namjere«. Je li sve ono što je hrvatski narod činio bilo u dobroj vjeri? Pa jest! Okolnosti i kontekst bili su u određenim trenutcima presudni. Primjerice, način, okolnosti i neposredne posljedice ulaska hrvatskih zemalja 1918. u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Pa formiran je Kraljevine Jugoslavije te mogućnost njezina ostanka u savezu s Hitlerom. Kako bi historiografija tada gledala na cijelu tu državnu povijest? Činjenica jest da 1. prosinca 1918. započinje ignoriranje i slabljenje dotadašnjih hrvatskih političkih institucija (Hrvatski sabor, ban), jedinice vojske Kraljevine Srbije ulaze na teritorij Države SHS i prije ujedinjenja, a usporedno s time dolazi do ukidanja redovitih austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu. Uz gubitak austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu, Država SHS još je ranije doživjela neuspjeh u očuvanju ratne mornarice koju su joj u listopadu 1918. prepustile austrougarske vlasti. To je podloga za donošenje zaključaka koji vrjednuju odnose hrvatskoga i srpskoga naroda na početku formalne državnopravne zajednice i mislim da je to nulta točka s koje treba pristupiti izučavanju povijesnih prijepora.

Možemo li uopće reći da smo do danas donijeli neki opći zaključak na koji je način politički potez »ujedinjenja« 1918. djelovao na daljnji razvoj hrvatskih zemalja? Prema toj odrednici nije se još odredila ni struka ni politika, a društvo je bombardirano maglovitim i praznim frazama o bratstvu koje se ovdje evidentno ne može dokazati. Nekoliko je prijelomnih godina u našoj nacionalnoj povijesti koje su utjecale na buduća politička kretanja te na kraju i na stvaranje nezavisne Republike Hrvatske, a 1918. u tom je smislu njihov politički, kulturni i društveni početak. Godina 1941. također je prijelomna. A nova generacija mladih znanstvenika njome je prestravljena. No i to je dio naše povijesti, koji ne će nestati, ali ako o tome sami ne znamo ništa, drugi će nam nametnuti nedokazane teze. Da se vratim na početak svoga odgovora, baš poput Prvoga partizanskoga odreda iz šume Brezovice.

Zrinjane progoni i današnja Hrvatska

* Kao znanstvenica istraživali ste Banovinu i žrtve za čije su stradanje odgovorni partizani i Četnici. Riječ je o najranjivijem dijelu Hrvatske, kojemu posebno pripada Zrin. Što se tamo dogodilo?

Doc. dr. Vukelić: Svako povijesno istraživanje treba staviti u kontekst. Taj kontekst određen je mnogim parametrima, a jedan od važnijih je gospodarske naravi. Ni stanovnici naših krajeva u prapovijesti nisu živjeli od zraka te su moja polaznica uvijek prapovijesna nalazišta određenoga terena, struktura stanovništva, etnogeneza te romanizacija, a kroz to i gospodarstvo. I, nesumnjivo, od razdoblja rimske kolonizacije, u gospodarskom smislu, nije se mnogo promijenilo. Sve što su iskoristili ili asimilirali Rimljani stvorilo je tradiciju i način življenja i ta je tradicija opstala i 1500 godina nakon Rimljana, zapravo sve do početka 20. stoljeća. Tada dolazi do planskoga raseljavanja i naseljavanja, koje tradicija »ne priznaje«, pa su ti potezi doživljeni kao nešto nakazno i neprirodno, što u osnovi i jesu, iako su migracijski trendovi danas takvi da će se posljedice tih valova osjetiti dugotrajno i bolno. Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja Nikole Šubića Zrinskoga, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog partizanskoga zločina u jeku Drugoga svjetskoga rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tome svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji jasno navode kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam »neprimjeren« spomen ikojega člana obitelji Karađorđević. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, tri Srbina i jednoga Mađara. Prema vjeri katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje. Početkom Drugoga svjetskoga rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojba. O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova. Početkom rujna 1943. Zrin je opet napadnut jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjega nitko nije odgovarao. Titovi su partizani u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskoga junaka Nikole Šubića Zrinskoga, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Preživjelo samo 16 punoljetnika

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina. U svibnju 1946. godine Okružni narodni sudu Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije dobio odgovor.

Zrinjani nikada nisu odustajali od svoga povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenoga Domovinskoga rata, pa su u rujnu 1991. naručili od Urbanističkoga instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka. Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskoga suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednoga živućega katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarićka Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora. Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskoga, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti.

Instrumentalizirani povjesničari

Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, a ni s najmanje se pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod. Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Ni jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi golema nepravda i osudi taj strašan zločin.

* Banovina je doslovce grobište Hrvata iz vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća, ali i Domovinskoga rata. Zašto povjesničari to ne istražuju?

Doc. dr. Vukelić: Smatram da ne postoji lokalna institucija/ustanova koja bi se posvetila tim temama. Naime, mnogo je jednostavnije izučavati teme koje su terenski »srodne« ili koje su tradicionalno bliske. S obzirom na činjenicu da su stanovnici Siska i Banovine raseljavani unazad nekoliko desetljeća, malo ih je ostalo čuvajući ognjište.

Kako na Banovini nema gospodarskoga oporavka, ali ni vizije za njegov ubrzani rast, ljudi se nisu vratili na rodnu grudu. Samim time nema ni prevelikoga interesa za to geografsko područje. Koliko god govorimo o objektivnosti u znanosti, subjektivitet i osobna želja, emocija i dojam pokretači su istraživanja. Zadarsko područje istraživat će uglavnom Zadrani, i to sva povijesna razdoblja. To je prirodno. Naša županija nije stvorila institucionalni okvir koji bi na području Banovine zadržao lokalne »učenjake«. Ne kažem da je to područje potpuno neistraženo. Arheološki muzej u Zagrebu ulaže velike napore u topografiju arheološke baštine toga područja, Memorijalni dokumentacijski centar u Zagrebu također slaže fragmente mozaika Domovinskoga rata, no to još uvijek nije dovoljno dobro prezentirano, a znanost sama za sebe nema smisla. Njezina je osnovna funkcija rasvjetljavanje nedoumica, ali i prenošenje toga znanja na druge zainteresirane subjekte. Na početcima smo, no ako u Slavonskom Brodu postoji podružnica Hrvatskoga instituta za povijest, ne znam zašto je ne može imati i Sisak: predziđe kršćanstva, grad hrvatskih pobjeda.

Od takve institucije bilo bi realno očekivati ozbiljnost u pristupu, ali i kontrolu državne razine koja bi mogla upozoriti na dobre ili loše rezultate u istraživanja.

Rješenja postoje

* Zakazale su institucije koje bi se trebale baviti ratnim zločinima, procesuiranjem ratnih zločina. Koje je Vaše promišljanje?

Doc. dr. Vukelić: Iskreno, ne znam kako bih to komentirala a da ne zvučim ogorčeno ili pristrana. Tu se zaista pokazalo kako pravo i pravda u našem društvu nisu sinonimi. To je tako bolna stvarnost, koja nikako ne djeluje iscjeljujuće na našu zajednicu. Prirodno je tražiti i znati istinu. Pa tražili smo je i za Bleiburg! I jesmo li prestali? Nismo! Zapravo se tim nečinjenjem nameće golem teret spoznaje generacijama koje dolaze, jer pogrješno je misliti da oni neće tražiti počinitelje zločina nad svojim roditeljima, bakama i djedovima ili nad svojim ognjištima. Dobro se to vidi upravo po Zrinu. Starci dolaze na hodočašće dandanas, plaču, emotivni su i žele se vratiti. Velika je zabluda da ćemo guranjem glave u pijesak izbrisati probleme. Samo ćemo ih odgoditi, preusmjeriti, produbiti, ukinuti šansu za iskrenim oprostom. Glavnu ulogu ima država. Ako politika želi pokrenuti stvari s mrtve točke, to će se dogoditi. U jednom trenu prije desetak godina rečeno je da imamo inflaciju odvjetnika, no i tomu se moglo doskočiti. Zaposliti njih 50 samo na slučajevima ratnih zločina iz Domovinskoga rata s određenom dinamikom, imenovati ih ekspertnim timom s određenim ovlastima. Pojednostavnjujem možda, ali i pokazujem da rješenja postoje.

Zašto se šuti o »Ovčari« na Banovini?

* Banovina je hrvatsko grobište i minsko polje koje su postavili srpski agresori. Zašto nema istine o Baćinu i drugim masovnim grobištima?

Doc dr. Vukelić: Pokolj u Baćinu dogodio se 21. listopada 1991. kada je srpski agresor zatočio velik broj civila iz Baćina i Cerovljana, a potom ih mučki pobio. Ekshumacijom 1997. godine utvrđeno je da je tu život izgubilo 56 civila. Kasnije je ubijeno još njih 57 iz obaju sela i Hrvatske Dubice. Nakon Domovinskoga rata utvrđeno je da je masovna grobnica u Baćinu druga po veličini u Hrvatskoj. Masovnija je jedino grobnica na Ovčari. Danas se traga za još 110 osoba za koje se pretpostavlja da su također strijeljane na tom mjestu te da su im leševi bačeni u rijeku Unu. Tu smo istinu dužni pronositi i prenositi našoj djeci, kako se ne bi zaboravila i kako se nikada više ne bi ponovila, no danas malo tko sa sisačkoga područja uopće zna taj podatak. Nije ni čudno da ga onda ne znaju šibenska ili solinska djeca. Također, tijekom Drugoga svjetskoga rata Baćin je baš poput Zrina bio mjesto pljačkanja i partizanskoga maltretiranja.

Nisam prava osoba da bih davala odgovor na pitanje zašto se istina o Baćinu ili Ovčari još u cijelosti ne zna. I o tome sam već govorila, pogotovo jer stanovnici Baćina navodno prepoznaju svoje krvnike i često ih viđaju s druge strane rijeke Une. Teško je slušati kada ljudi to govore, a nemati moć pokrenuti stvar s mrtve točke. Teško je gledati njih kako doslovce bulje u nabujalu rijeku tražeći istinu i zadovoljenje pravde, nekakvoga prirodnoga poretka koji jasno kaže da svaki zločin treba biti kažnjen. Rijeke su nekada spajale, a danas razdvajaju. No u trenutku dok ne postoji jasan i zakonski okvir za sve počinitelje ratnih zločina, možda je i bolje tako.

Izvor: Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ministrica Gabrijela Žalac: ‘Ne znam kome smetam, ali obrisi mi se kristaliziraju’

Objavljeno

na

Objavio

O svim detaljima slučaja s Mercedesom i političkoj pozadini s ministricom Gabrijelom Žalac u Dnevniku Nove TV razgovarala je reporterka Sabina Tandara Knezović. Ministrica je rekla i da ima indicije da je napad na nju prenuo iz HDZ-a.

Zašto odmah jučer niste rekli da je auto od Vaših roditelja?

Upit koji je došao do našeg Ministarstva je pitao je li auto koji je parkiran u dvorištu u vlasništvu mene ili mog supruga i mi smo odgovorili da niti je u vlasništvu niti je u najmu moje obitelji.

Mislite li da ste rekli čiji je, već jučer otklonili sve sumnje?

Ne mislim. Mislim da smo sve rekli jučer, prekjučer, jutros ili popodne, bilo bi sve isto.

Oporba smatra da su Vam izjave bile kontradiktorne?

Mislim da sam bila apsolutno precizna. Oporba je da svaki dan kritizira, to je njihov zadatak. Kad govorimo o ugovoru o najmu, ja sam ga donijela, da ne bi bilo nešto krivo. Sklopila ga je moja majka s rent-a-carom. Ima i aneks ugovora, ovjeren kod javnog bilježnika. Mislim da se krši Zakon o GDPR-u. Zašto bih izlazila s ugovorom koji je vezan za moje roditelje?

Gospodin Stojanović je rekao da ste vi dozvolili da se pokaže.

Nakon svega, naravno da smo se dogovorili da ćemo ga pokazati, jer ništa ne krijemo, niti imamo što skrivati.

Jeste li spremni sve predočiti i Povjerenstvu ukoliko slučaj dođe do njih?

Apsolutno. Svu svoju imovinu, sve što imam i do sada i ubuduće i prijavila u svoju imovinsku karticu i sigurna sam da kada budem kupovala auto, da ću ga prijaviti u imovinsku karticu, što je i moja obveza.

Planirate kupiti auto?

Planiram dogodine kupiti auto, s obzirom na to da sam imala prometnu nesreću.

Tko plaća mjesečne uplate za auto?

Moja majka ima ugovor o najmu vozila i aneks ugovora. Cijene koje su tamo bile izložene nisu prihvatljive.

Možete nam reći koliki je mjesečni najam?

Mjesečno 599 eura plus 304 eura za kasko, osiguranje vozila, registraciju, ugovor je sklopljen na godinu dana. Hoće li ga roditelji u konačnici kupiti ili neće to je njihov odabir.

Uplatnice ste spremni isto predočiti Povjerenstvu?

Predočit ću sve. U ovoj situaciji u kojoj se ja nalazim, a to je medijski linč, sigurno da ću predočiti.

Je li Vam gospodin Stojanović tu pogodovao? Je li bilo kakvih popusta?

Meni nije pogodovao sigurno. Poznajem ga, poznavala sam ga i poznavat ću ga. Ovo što se danas pokušalo insinuirati, a govorimo o HBOR-ovom kreditu koji je dan.

To je izjava gospodina Marasa.

Sve je u redu, ali taj kredit koji je gospodin dobio za hotel je u mandatu SDP-ove Vlade. Ja sam član nadzornog odbora i pitam se ako si član nadzornog odbora kao što ja jesam, ako poznajem neke ljude koji su bili na razgovoru kod mene za bespovratna sredstva, pa smo ih mi uputili u HBOR-u jesam li ja u sukobu interesa. Kad govorimo o autobusima – da, autobusi su kroz operativni program kohezivnog programa ugovoreni u gradu Splitu, zajedno s ministarstvom prometa i središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje, Promet d.o.o. koji je u vlasništvu grada. Promet d.o.o. objavljuje natječaj kao korisnik europskih sredstava, javni otvoreni postupak na kojem može sudjelovati bilo tko. Do danas nisam znala da je gospodin Stojanović aplicirao na to. Odluku o odabiru vrši Promet d.o.o. i ja ne vidim ništa sporno. Mogla bih dnevno oko tisuću projekata razgovarati se o bilo čemu sa svima.

Možemo li očekivati da se njegovo ime opet pojavi u još nekom natječaju?

Pa ja to ne znam. Svaka tvrtka na tržištu ima se pravo javljati na otvorene postupke.

Koliko dugo poznajete gospodina Stojanovića?

Od kad sam ministrica, par puta smo ručali i vidjeli se u njegovom hoteli prilikom našeg boravka i to je sve.

Jeste li mu pogodovali?

Ne. Ni u kom slučaju.

Stojanovićeva tvrtka dobila je na tom natječaju da splitskom Prometu isporuči 20 autobusa. 80 posto tog novca je išlo iz tih fondova. Vi apsolutno tvrdite da nemate tu nikakve veze?

Nemam. Niti u bilo kojem drugom projektu. Korisnik kad dobije europska sredstva, on objavljuje javni poziv, otvoreni postupak nabave u kojem se može svatko natjecati, tajno se otvaraju se ponude, odluka o odabiru se vrši u toj tvrtci koja je korisnik europskih fondova.

Je li Vama netko smješta ministrice?

Rekla bih nakon ovih deset dana iskustva, rekla bih apsolutno da.

Tko?

Pa imam nekakve insinuacije, ali o tome ćemo…

Unutarstranački sukobi ili?

I tu se nekako obrisi daju naslutiti.

Iz stranke da Vam netko smješta?

Da.

Ne možete nas sada ovako ostaviti.

Mogu. Ostavit ću vas skroz u nedoumici. Do određenog trenutka.

Zašto, koji su razlozi?

Iz svega što ste mogli vidjeti u proteklom vremenu. Posebice blaćenja mene kao ministrice, moje obitelji, uznemiravanja moje djece i svega ostalog, za sada ću ostati suzdržana.

Bi li trebalo doći do nekakvih preslagivanja unutar stranke?

Piše se o tome već neko izvjesno vrijeme.

Što se piše?

U medijima se piše štošta. Puno je neistina izgovoreno o meni i mojoj obitelji i tome slično. Prema tome, ovo što je danas u medijima vezano za mog supruga, moju majku, moje djece…

Imate li ambicije napredovati u stranačkoj hijerarhiji?

Vidjet ćemo kad budu unutarstranački izbori.

Je li tu srž problema?

Ne znam u čemu je srž problema, ali sigurno insinuacije i dokaze imam, pa doći će i vrijeme kada ćemo o tome razgovarati.

Je li to problem u smjeni generacija na području Slavonije?

Vidjet ćemo. Uvijek je problem u smjeni generacija.

Čeka se odluka tužiteljstva, što se tiče nesreće. Dođe li do kaznenog progona, jeste li spremni podnijeti ostavku?

Uvijek sam spremna podnijeti ostavku, ali što se tiče kaznenog progona i onoga što će reći DORH, u konačnici na svima je da rade svoj posao. I vama medijima, u konačnici, kad ste me pitali.

Koliko ste vozili na sat?

Rekla sam da će to utvrditi sudski vještak, odnosno policija. Vjerujem da sam vozila između 30 i 40 na sat maksimalno. Meni je dijete jednostavno izletjelo ispred auta. Ja sam izbjegavala. Ne bi voljela da se to ikome dogodi. Nisam bila pribrana u ponedjeljak, nisam ni u subotu.

Biste li nešto promijenili u toj cijeloj priči?

Ne bih.

Ne bi drugačije nastupili?

Ne bi sigurno davala izjave nikome u subotu. To sam rekla i odmah jer nisam bila u stanju dati izjave niti mislim da je prigodno da se u takvim situacijama daju izjave. U ponedjeljak sam došla pred novinare i pokazala moju vozačku dozvolu koja je istekla, za što mi je žao.

Tri godine.

Znam. Vozačku sam izvadila 1997. Ona je vrijedila do 65 godina. 1999. sam se udala. 2006. sam mijenjala sve dokumente.

Vi morate biti primjer.

Znam da moram biti primjer. To je moj propust i ja sam ga priznala. Nisam znala da mi je istekla vozačka dozvola.

Je li Vam premijer tu prigovorio?

Nije mi premijer tu prigovorio. Rekla sam mu o čemu se radi. Niti sam išta krila, niti išta krijem.

Jeste li danas s njim razgovarali?

Jesam. Razgovarala sam i jučer sa šefom oko toga. Ali ponavljam, da smo jučer dali taj ugovor ista bi situacija bila u medijima.

Vidimo da ste u skupovima uz premijera. Dakle, kome smetate?

Ne znam kome smetam, ali obrisi mi se kristaliziraju.

Kad ćete nešto konkretno reći?

Neću sad još ništa reći. Ima vremena i doći će vrijeme kada ćemo o tome razgovarati.

Jeste li izvadili novu vozačku?

Apsolutno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Rad u hrvatskoj inozemnoj pastvi dobar je za dugovječan život

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu preč. dr. Tomislav Markić govori za portal www.kerigma-pia.hr:

“Jedno od temeljnih načela ove službe je suradnja. Ona se ostvaruje na svim razinama, a posebno kako sa crkvenim tako i sa civilnim ustanovama koje se bave iseljeništvom. Ravnateljstvo je uključeno u rad Saborskoga odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, surađuje sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, s Hrvatskom maticom iseljenika, Hrvatskim svjetskim kongresom, Hrvatskom bratskom zajednicom i drugima koji rade za dobro naših iseljenika. Postoje i susreti s diplomatskim predstavnicima Republike Hrvatske u inozemstvu, a rjeđe i s diplomatskim predstavnicima drugih zemalja u Republici Hrvatskoj, kaže preč. dr. Tomislav Markić.

Dr. Markiću, nedavno ste dobili povjerenje naših biskupa da i u novom petogodišnjem mandatu vodite Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Očito ste u prvom mandatu opravdali očekivanja…

-Zahvaljujem ocima biskupima na ukazanom povjerenju kada su mi povjerili tu službu i po prvi puta prije pet godina kao i da je nastavim u novom petogodišnjem mandatu. Teško je prosuđivati svoj rad, no gledajući neki kontinuitet i odgovornost prema povjerenom, doista treba neko vrijeme upoznavanja bilo kakve nove službe, pa i ove, a zatim da i one kojima si upućen upoznaš te budeš kompetentan i na raspolaganju odgovorno obavljati ciljeve i zadaće koji se očekuju, stoga može biti olakšavajuće za neku službu da mandat potraje i duže razdoblje. S druge strane, radi se o vrlo dinamičnoj službi, koja i meni osobno odgovara i sviđa mi se.

Hrvatska inozemna pastva djeluje kroz 189 misija. Veliki je to broj. Kako uspijevate iskomunicirati i odraditi brojne projekte koji se postavljaju pred Vas?

 -Prije svega, valja reći da su misije, odnosno negdje su to župe, centri ili zajednice, u crkveno-pravnoj nadležnosti Crkve domaćina te kao samostalne pastoralne jedinice djeluju prema već uhodanoj praksi. U tom kontekstu, Ravnateljstvo ima ulogu posrednika između domovinske i iseljene Crkve u personalnim pitanjima i drugim za misiju relevantnim pitanjima. Među važnije zadaće Ravnateljstva spada održavanje veze s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu u pojedinim zemljama i na pojedinim kontinentima te sudjelovanje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja u inozemstvu. U to se ubraja i nastojanje oko dobre suradnje s mjesnim ordinarijima biskupija, u kojima djeluju naši dušobrižnici kao i s nacionalnim ravnateljima za pastoral stranaca, osobito u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, gdje postoji već broj naših misija, zatim koliko je to moguće, s referentima za strance pojedinih biskupija pa sve do dekana, rektora crkvi i župnika župa, u kojima se održavaju misna slavlja na hrvatskom jeziku.

Koji su osnovni problemi s kojima se susreću naši ljudi u inozemstvu. Ovdje ponajprije mislimo na svećenike, jer pored pastoralnoga rada, naši su svećenici i nositelji kulturnih i svih drugih zbivanja u sredinama u kojima djeluju.

-Problemi su zasigurno slični kao i drugdje, no valja istaknuti neke koji su specifični za misije a prouzročeni su suvremenim promjenama. S jedne strane dio dušobrižnika suočen je s opadanjem broja vjernika, napose u zajednicama koje stare i čiji se pomladak integrirao i asimilirao u sredini u kojoj žive, što se odražava i na pastoral i s čime je povezano nestajanje nekih misija. S druge strane, suvremenim priljevom velikog broja novih doseljenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u nekim se područjima broj vjernika znatno povećao te se osjeća pastoralni pritisak uslijed nedovoljnog broja dušobrižnika koji bi za njih skrbili. Tome valja pridodati da se promjene koje doživljava Crkva uopće odražavaju i na misije pa tako Crkva domaćin uslijed krize duhovnih zvanja i uopće, očekuje sve veći angažman upravo naših svećenika u njihovim župama što između ostaloga, predmnijeva služenje naših dušobrižnika stranim jezikom. Nadalje, tu su uslijed spomenute krize i pritisci ekonomske prirode, dakle, smanjenje financija za pojedinu misiju posljedično i pastoralnog osoblja, a ponegdje su izraženi i medijski te društveni pritisci koji stavljaju pod povećalo provođenje nekih društvenih aktivnosti u misijama.

Primjećujemo kako imate dobru suradnju s našim institucijama koje se bave iseljeništvom (Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatska matica iseljenika…).

 – Jedno od temeljnih načela ove službe je suradnja. Ona se ostvaruje na svim razinama, a posebno kako sa crkvenim tako i sa civilnim ustanovama koje se bave iseljeništvom. Ravnateljstvo je uključeno u rad Saborskoga odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, surađuje sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, s Hrvatskom maticom iseljenika, Hrvatskim svjetskim kongresom, Hrvatskom bratskom zajednicom i drugima koji rade za dobro naših iseljenika. Postoje i susreti s diplomatskim predstavnicima Republike Hrvatske u inozemstvu, a rjeđe i s diplomatskim predstavnicima drugih zemalja u Republici Hrvatskoj.

Vrlo ste posvećeni svom poslu. Ne zaboravljate niti čestitati rođendane našim pastoralcima u inozemstvu?

-Vjerujem kako ovim pitanjem ciljate na nedavni 100. rođendan s. Manuele Panjkrc-Čuček koja je veći dio svojega dugog redovničkog života posvetila našim iseljenicima u Francuskoj i Belgiji. Imamo i nekoliko drugih pastoralnih djelatnika koji su doživjeli stotu pa se može reći kako je rad u Hrvatskoj inozemnoj pastvi dobar za dugovječan život.

Koji su planovi koje ravnateljstvo želi postići u 2019. godini?

-Ravnateljstvo u svom godišnjem izvješću objema biskupskim konferencijama, hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, naznačuje i plan za tekuću godinu. Tu su već ustaljeni programi i  aktivnosti, od mnogobrojnih imenovanja/razrješenja svećenika koja treba provesti u opsežnoj administrativnoj proceduri, mnogih putovanja i sudjelovanja na različitim sastancima u zemlji i inozemstvu, suorganizacije raznih događanja, suradnje na sastancima i radnim tijelima crkvenih i civilnih ustanova koje se bave iseljeništvom i dr. Uglavnom tekuća 2019. ne bi trebala biti u znaku nekih drugih projekata i aktivnosti od onih koje su već uobičajene.

Razgovarao: Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari