Pratite nas

Intervju

INTERVJU: DR. VLATKA VUKELIĆ Koncentracijski logor u Sisku je laž

Objavljeno

na

Na prijedlog sisačkoga biskupa Vlade Košića, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište pristali su suorganizirati i sudjelovati na znanstvenom skupu »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942 -1943.« koji će se održati u Sisku 30. studenoga s ciljem stjecanja novih temeljnih znanstvenih spoznaja i razumijevanja o zbrinjavanju siročadi u Sisku ratnih godina 1942. i 1943. Nakana je sa znanstvenoga stajališta govoriti o povijesnim prijeporima, prići s argumentima i povijesnom istinom toj temi koja se politizira. Sisačko poglavarstvo na čelu s gradonačelnicom donijelo je političku odluku da je to bio koncentracijski logor.

Znanstveni skup i odluku sisačkoga poglavarstva u razgovoru s Vladom Čuturom za Glas Koncila komentira doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija koja se bavi poviješću Siska i poviješću arheologije sisačkoga kraja.

Komesarske odluke Gradskoga vijeća

* Sisačko poglavarstvo na čelu s gradonačelnicom donijelo je političku odluku da je u Sisku postojao koncentracijski logoru kojem je ubijeno nekoliko tisuća djece koja su dovezena iz Jasenovca i drugih logora. Digli ste ruku protiv kao znanstvenica, što je istina?

Doc dr. Vukelić: Na žalost tu je došlo do iskorištavanja lika i djela humanitarne djelatnice Diane Budisavljević, kako bi se preko njezine osobe nametnula teza koja ne samo da nije znanstveno dokazana, nego nema svoj temelj Čak ni na razini zdravorazumskih osnova. Naime, na 3. sjednici sisačkoga Gradskoga vijeća, održanoj 6. listopada 2017., vijećnicima je predloženo imenovanje jedne čestice parkom Diane Budisavljević. Imenovanje nekoga parka po toj humanitarki nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž. Kako je bila riječ o službenom aktu Grada Siska, reagirala sam na to na sjednici i upozorila da se ta sintagma briše iz akta. Moje opaske nisu prihvaćene pa sam napustila sjednicu. To je krivotvorenje službenoga dokumenta, koji će kao takav kroz određeni niz godina poslužiti kao arhivsko gradivo i ne daj Bože dokaz za nešto! Ponavljam, u aktu je izrečena neistina, koja može izazvati ozbiljne posljedice u daljnjim tumačenjima lokalne i nacionalne povijesti iz razdoblja NDH. Kao istraživačica bila sam duboko svjesna što znači arhivsko pohranjivanje takvoga akta s netočnim podatcima i bila sam užasnuta jednostavnošću toga čina. Za 5O godina nekomu će taj akt poslužiti kao »dokaz« neke sulude tvrdnje. Zapravo je bolno koliko je lažiranje sadašnjosti, prošlosti, ali i budućnosti banalno.

Ne treba ni spominjati koliko je nemoralno skrivati se iza djela Diane Budisavljević kako bi se provukle takve dodvorničke teze, u želji stjecanja političke moći, odnosno glasova skupina kojima se očito teško manipulira. U nekoj budućnosti takva djela trebala bi biti utkana u kazneni zakon kao kažnjiva.

* Koliko je područje istraženo? Šute li znanstvena i društvena zajednica?

Doc. dr. Vukelić: U osobnom dojmu mogu reći kako nailazim na velik strah svojih kolega. Mnogi su mi rekli da ne žele biti žrtve pojedinih portala, da čekaju produžetak ugovora na poslu i slično, uz napomenu: »Razapet će te!« Pitam se tko je danas taj Poncije Pilat koji će od istine oprati ruke i tko je ta rulja koja će bacati kamenje na istinu i tko su ti vojnici koji će razapinjali? Stalno govorimo o okretu k budućnosti. Pa neka nam onda bude dopušten neometan znanstvenoistraživački rad u atmosferi znanstvene etičnosti, gdje je dopušteno rušenje mitova u svjetlu novih dokaza, jer u znanosti je dopušteno osporavanje teza. Teza koja je neosporiva je dogma. A »pravo« na dogmu ima samo Bog Stvoritelj. Svako izjednačavanje s Bogom u smislu koji sam navela upozorava na postojanje teške shizofrenije ili na ogorčeno čuvanje stečenih pozicija koje se nastoje obraniti već sedam desetljeća. U osnovi dolazimo na isto, a kao talac takvih zavjera u sredini je običan mali čovjek.

Prihvatilište, a ne koncentracijski logor!

Sva ta zaista nakazna događanja pokrenula su niz ljudi u želji za istraživanjem činjenične istine te smo odlučili organizirati znanstveni skup povodom 75. obljetnice prestanka rada dječjega prihvatilišta u Sisku, pod nazivom »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942. -1943.«. Cilj je toga znanstvenoga skupa prikazati sudbinu djece napuštene nakon zarobljavanja njihovih roditelja i skrbnika za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedništvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije tema je niza publikacija i znanstvenih rasprava, objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Događaji na Kozari 1942., pa u vezi s time i zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku, u velikom dijelu javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u pomoći spomenutoj siročadi. Cilj je skupa dokazati napore lokalnoga stanovništva u pružanju pomoći najmlađim stradalnicima ratnoga vihora i sudjelovanje Zagrebačke nadbiskupije i nadbiskupa bl. Aluzija Stepinca te lokalnoga svećenstva u pružanju skrbi i sprječavanju potencijalno velike stope oboljenja i smrtnosti u te djece. U konačnici, cilj je pokušati definirati sudbine osoba koje su proživjele tu humanitarnu kalvariju, sa strane onih koji su se svesrdno borili za umanjenje trauma i sa strane onih koji su kao djeca sve to proživjela.

Djeca s Kozare ostala u Sisku

Prema onome što sam ja do sada prošla, evidentna je određena stopa mortaliteta, i to najviše po primitku djece na skrbi. O tome svjedoče medicinska izvješća jer su djeca došla pothranjena i bolesna u Sisak. No još nigdje nisam naišla na odluku o organiziranom prihvatu s ciljem istrjebljenja. A to bi po definiciji bio koncentracijski logor. Naišla sam na gomilu gradiva koje upućuje na nadljudske napore pojedinaca da spase svako dijete, naišla sam na korespondenciju ogorčenih ljudi koji ne štede ni sebe ni svoju obitelj kako bi pomogli. Kako onda možemo zaključiti da pomoć nije bila pružena? Tko se usudi izreći takvu laž? Usred lošega općega stanja na području cijele NDH, kada je ljetina ionako podbacila, Siščani sudjeluju u najvećoj humanitarnoj akciji tadašnje Europe. Zar je to način da im se iskaže zahvala? Sisak nazivamo gradom hrvatskih pobjeda, ali je on ujedno grad velikoga srca, što je bio očito i tijekom Domovinskoga rata, čemu sam osobno kao djevojčica svjedočila. Kolone izbjeglica, golemi napor da ih se prihvati, smjesti, nahrani i odjene te im u konačnici pruži osjećaj pripadnosti i doma. Svaka sisačka generacija doživjela je neki oblik ratnih stradanja. Tijekom Velikoga rata također je bio iznimno aktivan humanitarni rad, nastavljen je kroz ostala ratna razaranja i ne mogu shvatiti tko nam želi ukrasti taj karitativni ponos i nalijepiti nam etiketu ksenofoba. Osobno poznajem ljude koji su kao djeca s Kozare ostali u Sisku, živjeti, raditi i formirati obitelji. Žalim možda samo da i oni osobnim svjedočanstvom ne pokažu zahvalu na toj šansi koju im je grad dao. Dakle, to su planovi, to su ciljevi, vidjet ćemo koliko ćemo biti uspješni u njihovoj realizaciji.

Političke fikcije protiv znanosti

* Na »komesarske« odluke pozivaju se brojni tzv. povjesničari, a i političari. Koliko je onda povijest znanost, a koliko politička dogma, konkretno na sisačkom primjeni? Što kažu dokumenti?

Doc. dr. Vukelić: Valja navesti i primjer Prvoga partizanskoga odreda, fikcije koja je prepuna zbrkanih datuma, događaja i osoba. Uza sve razumijevanje potrebe stvaranja te fikcije, treba naglasiti i kako su se vremena promijenila. Nema više potrebe za takvim »balansiranjem« u činjenicama i nema više potrebe za dokazivanjem »hrvatske namjere«. Je li sve ono što je hrvatski narod činio bilo u dobroj vjeri? Pa jest! Okolnosti i kontekst bili su u određenim trenutcima presudni. Primjerice, način, okolnosti i neposredne posljedice ulaska hrvatskih zemalja 1918. u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Pa formiran je Kraljevine Jugoslavije te mogućnost njezina ostanka u savezu s Hitlerom. Kako bi historiografija tada gledala na cijelu tu državnu povijest? Činjenica jest da 1. prosinca 1918. započinje ignoriranje i slabljenje dotadašnjih hrvatskih političkih institucija (Hrvatski sabor, ban), jedinice vojske Kraljevine Srbije ulaze na teritorij Države SHS i prije ujedinjenja, a usporedno s time dolazi do ukidanja redovitih austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu. Uz gubitak austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu, Država SHS još je ranije doživjela neuspjeh u očuvanju ratne mornarice koju su joj u listopadu 1918. prepustile austrougarske vlasti. To je podloga za donošenje zaključaka koji vrjednuju odnose hrvatskoga i srpskoga naroda na početku formalne državnopravne zajednice i mislim da je to nulta točka s koje treba pristupiti izučavanju povijesnih prijepora.

Možemo li uopće reći da smo do danas donijeli neki opći zaključak na koji je način politički potez »ujedinjenja« 1918. djelovao na daljnji razvoj hrvatskih zemalja? Prema toj odrednici nije se još odredila ni struka ni politika, a društvo je bombardirano maglovitim i praznim frazama o bratstvu koje se ovdje evidentno ne može dokazati. Nekoliko je prijelomnih godina u našoj nacionalnoj povijesti koje su utjecale na buduća politička kretanja te na kraju i na stvaranje nezavisne Republike Hrvatske, a 1918. u tom je smislu njihov politički, kulturni i društveni početak. Godina 1941. također je prijelomna. A nova generacija mladih znanstvenika njome je prestravljena. No i to je dio naše povijesti, koji ne će nestati, ali ako o tome sami ne znamo ništa, drugi će nam nametnuti nedokazane teze. Da se vratim na početak svoga odgovora, baš poput Prvoga partizanskoga odreda iz šume Brezovice.

Zrinjane progoni i današnja Hrvatska

* Kao znanstvenica istraživali ste Banovinu i žrtve za čije su stradanje odgovorni partizani i Četnici. Riječ je o najranjivijem dijelu Hrvatske, kojemu posebno pripada Zrin. Što se tamo dogodilo?

Doc. dr. Vukelić: Svako povijesno istraživanje treba staviti u kontekst. Taj kontekst određen je mnogim parametrima, a jedan od važnijih je gospodarske naravi. Ni stanovnici naših krajeva u prapovijesti nisu živjeli od zraka te su moja polaznica uvijek prapovijesna nalazišta određenoga terena, struktura stanovništva, etnogeneza te romanizacija, a kroz to i gospodarstvo. I, nesumnjivo, od razdoblja rimske kolonizacije, u gospodarskom smislu, nije se mnogo promijenilo. Sve što su iskoristili ili asimilirali Rimljani stvorilo je tradiciju i način življenja i ta je tradicija opstala i 1500 godina nakon Rimljana, zapravo sve do početka 20. stoljeća. Tada dolazi do planskoga raseljavanja i naseljavanja, koje tradicija »ne priznaje«, pa su ti potezi doživljeni kao nešto nakazno i neprirodno, što u osnovi i jesu, iako su migracijski trendovi danas takvi da će se posljedice tih valova osjetiti dugotrajno i bolno. Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja Nikole Šubića Zrinskoga, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog partizanskoga zločina u jeku Drugoga svjetskoga rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tome svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji jasno navode kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam »neprimjeren« spomen ikojega člana obitelji Karađorđević. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, tri Srbina i jednoga Mađara. Prema vjeri katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje. Početkom Drugoga svjetskoga rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojba. O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova. Početkom rujna 1943. Zrin je opet napadnut jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjega nitko nije odgovarao. Titovi su partizani u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskoga junaka Nikole Šubića Zrinskoga, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Preživjelo samo 16 punoljetnika

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina. U svibnju 1946. godine Okružni narodni sudu Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije dobio odgovor.

Zrinjani nikada nisu odustajali od svoga povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenoga Domovinskoga rata, pa su u rujnu 1991. naručili od Urbanističkoga instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka. Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskoga suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednoga živućega katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarićka Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora. Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskoga, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti.

Instrumentalizirani povjesničari

Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, a ni s najmanje se pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod. Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Ni jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi golema nepravda i osudi taj strašan zločin.

* Banovina je doslovce grobište Hrvata iz vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća, ali i Domovinskoga rata. Zašto povjesničari to ne istražuju?

Doc. dr. Vukelić: Smatram da ne postoji lokalna institucija/ustanova koja bi se posvetila tim temama. Naime, mnogo je jednostavnije izučavati teme koje su terenski »srodne« ili koje su tradicionalno bliske. S obzirom na činjenicu da su stanovnici Siska i Banovine raseljavani unazad nekoliko desetljeća, malo ih je ostalo čuvajući ognjište.

Kako na Banovini nema gospodarskoga oporavka, ali ni vizije za njegov ubrzani rast, ljudi se nisu vratili na rodnu grudu. Samim time nema ni prevelikoga interesa za to geografsko područje. Koliko god govorimo o objektivnosti u znanosti, subjektivitet i osobna želja, emocija i dojam pokretači su istraživanja. Zadarsko područje istraživat će uglavnom Zadrani, i to sva povijesna razdoblja. To je prirodno. Naša županija nije stvorila institucionalni okvir koji bi na području Banovine zadržao lokalne »učenjake«. Ne kažem da je to područje potpuno neistraženo. Arheološki muzej u Zagrebu ulaže velike napore u topografiju arheološke baštine toga područja, Memorijalni dokumentacijski centar u Zagrebu također slaže fragmente mozaika Domovinskoga rata, no to još uvijek nije dovoljno dobro prezentirano, a znanost sama za sebe nema smisla. Njezina je osnovna funkcija rasvjetljavanje nedoumica, ali i prenošenje toga znanja na druge zainteresirane subjekte. Na početcima smo, no ako u Slavonskom Brodu postoji podružnica Hrvatskoga instituta za povijest, ne znam zašto je ne može imati i Sisak: predziđe kršćanstva, grad hrvatskih pobjeda.

Od takve institucije bilo bi realno očekivati ozbiljnost u pristupu, ali i kontrolu državne razine koja bi mogla upozoriti na dobre ili loše rezultate u istraživanja.

Rješenja postoje

* Zakazale su institucije koje bi se trebale baviti ratnim zločinima, procesuiranjem ratnih zločina. Koje je Vaše promišljanje?

Doc. dr. Vukelić: Iskreno, ne znam kako bih to komentirala a da ne zvučim ogorčeno ili pristrana. Tu se zaista pokazalo kako pravo i pravda u našem društvu nisu sinonimi. To je tako bolna stvarnost, koja nikako ne djeluje iscjeljujuće na našu zajednicu. Prirodno je tražiti i znati istinu. Pa tražili smo je i za Bleiburg! I jesmo li prestali? Nismo! Zapravo se tim nečinjenjem nameće golem teret spoznaje generacijama koje dolaze, jer pogrješno je misliti da oni neće tražiti počinitelje zločina nad svojim roditeljima, bakama i djedovima ili nad svojim ognjištima. Dobro se to vidi upravo po Zrinu. Starci dolaze na hodočašće dandanas, plaču, emotivni su i žele se vratiti. Velika je zabluda da ćemo guranjem glave u pijesak izbrisati probleme. Samo ćemo ih odgoditi, preusmjeriti, produbiti, ukinuti šansu za iskrenim oprostom. Glavnu ulogu ima država. Ako politika želi pokrenuti stvari s mrtve točke, to će se dogoditi. U jednom trenu prije desetak godina rečeno je da imamo inflaciju odvjetnika, no i tomu se moglo doskočiti. Zaposliti njih 50 samo na slučajevima ratnih zločina iz Domovinskoga rata s određenom dinamikom, imenovati ih ekspertnim timom s određenim ovlastima. Pojednostavnjujem možda, ali i pokazujem da rješenja postoje.

Zašto se šuti o »Ovčari« na Banovini?

* Banovina je hrvatsko grobište i minsko polje koje su postavili srpski agresori. Zašto nema istine o Baćinu i drugim masovnim grobištima?

Doc dr. Vukelić: Pokolj u Baćinu dogodio se 21. listopada 1991. kada je srpski agresor zatočio velik broj civila iz Baćina i Cerovljana, a potom ih mučki pobio. Ekshumacijom 1997. godine utvrđeno je da je tu život izgubilo 56 civila. Kasnije je ubijeno još njih 57 iz obaju sela i Hrvatske Dubice. Nakon Domovinskoga rata utvrđeno je da je masovna grobnica u Baćinu druga po veličini u Hrvatskoj. Masovnija je jedino grobnica na Ovčari. Danas se traga za još 110 osoba za koje se pretpostavlja da su također strijeljane na tom mjestu te da su im leševi bačeni u rijeku Unu. Tu smo istinu dužni pronositi i prenositi našoj djeci, kako se ne bi zaboravila i kako se nikada više ne bi ponovila, no danas malo tko sa sisačkoga područja uopće zna taj podatak. Nije ni čudno da ga onda ne znaju šibenska ili solinska djeca. Također, tijekom Drugoga svjetskoga rata Baćin je baš poput Zrina bio mjesto pljačkanja i partizanskoga maltretiranja.

Nisam prava osoba da bih davala odgovor na pitanje zašto se istina o Baćinu ili Ovčari još u cijelosti ne zna. I o tome sam već govorila, pogotovo jer stanovnici Baćina navodno prepoznaju svoje krvnike i često ih viđaju s druge strane rijeke Une. Teško je slušati kada ljudi to govore, a nemati moć pokrenuti stvar s mrtve točke. Teško je gledati njih kako doslovce bulje u nabujalu rijeku tražeći istinu i zadovoljenje pravde, nekakvoga prirodnoga poretka koji jasno kaže da svaki zločin treba biti kažnjen. Rijeke su nekada spajale, a danas razdvajaju. No u trenutku dok ne postoji jasan i zakonski okvir za sve počinitelje ratnih zločina, možda je i bolje tako.

Izvor: Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Davor Ivo Stier: Europski izbori su pokazali da je naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola

Objavljeno

na

Objavio

Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kakvom političkom platformom ćemo ići na parlamentarne izbore. Do tada, naša odgovornost je, a posebno vodstva, da damo potporu Kolindi Grabar-Kitarović za pobjedu na predsjedničkim izborima i da kvalitetno odradimo predsjedanje Europskom unijom rekao je Davor Ivo Stier u intervjuu za jutarnji list

Saborski zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier rekao je kako je rekonstrukcija Vlade nešto što joj je potrebno kako bi se održala, jer bi bilo vrlo neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore.

Na pitanje o rekonstrukciji Vlade koja slijedi, Stier je rekao kako su problemi s kadrovima odraz jednog dubljeg političkog problema.

“To je problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. To, naravno, ne znači da u nekim segmentima nije bilo dobrih rezultata u borbi protiv korupcije. Vidimo da je policija tu postigla neke značajne rezultate. Ali u političkom smislu, klijentelizam kao društveni fenomen i kao politički problem nije stavljen u prvi plan. Od lipnja 2017. u prvi plan stavljena stabilnost vlasti i u tom kontekstu je napravljena koalicija s HNS-om i SDSS-om, suradnja s Milanom Bandićem i nekolicinom zastupnika koji su izvorno izabrani na listi SDP-a”, rekao je Stier u intervjuu za Jutarnji list.

Ta politika, kaže, prvi put testirana kod građana na europskim izborima u svibnju i doživjela je neuspjeh.

“Građani su nam poslali poruku da žele da borba protiv klijentelizma bude u prvom planu. Rekonstrukcija Vlade, pogotovo ako će ići ka smanjenju resora i povećanju učinkovitosti, može sigurno biti korak u tom smjeru. Kuščevićev odlazak iz Vlade je bio očekivan i potreban. Iz svake situacije se, naravno, može nešto naučiti, a jedna od pouka jest da moramo brže donositi odluke”, rekao je Stier.

On smatra da je zbog ulaska u koaliciju s HNS-om došlo do podjele unutar HDZ-ovog biračkog tijela.

“Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga je da se naše biračko tijelo podijelilo. Europski izbori su pokazali da je to naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola.

Kad pogledamo koliko su ukupno imale sve ove druge opcije koje su bile desno od centra, a koje su na izbore išle fragmentirano, to je otprilike nešto manje od HDZ-a. Dakle, mi moramo ići k tome da ponovno ujedinimo naše biračko tijelo.

A za to je, po meni, potrebno dovesti u balans HDZ i to tako da u središtu bude jedna demokršćanska politika koja će s jedne strane inzistirati na borbi protiv klijentelizma, pravnoj državi, na vladavini prava, dakle, ako hoćete, na tekovinama zapadne, neki bi rekli, liberalne demokracije, a s druge strane svjetonazorski biti inspirirana kršćanskim vrijednostima i kršćanskim socijalnim naukom”, poručio je Stier.

“Mi smo sada ostvarili određeni gospodarski rast, poboljšali kreditni rejting, imali odgovornu fiskalnu politiku. No, da to bude održivo i da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju.

Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 posto hrvatskih građana, izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti”, poručio je Stier.

Na pitanje o tome hoće li on biti kandidat za novog šefa HDZ-a, odgovorio je – Zašto ne?

“Ali o tome ću preciznije kada bude vrijeme unutarstranačkih izbora, a oni još nisu raspisani”, dodao je.

Trenutnu situaciju u HDZ-u Stier je komentirao u pogledu planova za budućnost.

“Otvarao sam konkretna pitanja kada je trebalo, uvijek s namjerom da HDZ bude što jači. I sada to činim, ne gledajući toliko unatrag već s rješenjima za budućnost. Mogu reći da se puno ljudi doista slaže s takvim pogledom, da tu ima niz gradonačelnika, načelnika, nekih župana koji su stekli već važno iskustvo i vrlo su uspješni u svojim sredinama, a za koje smatram da će na unutarstranačkim izborima imati priliku preuzeti odgovornost u prvoj postavi na nacionalnoj razini. Dakle, HDZ ima tu snagu, može ići s jednom suvremenom i uvjerljivom demokršćanskom platformom koja može dobiti većinsku potporu građana”, rekao je Stier.

Na predstojećim predsjedničkim izborima Stier smatra da Kolinda Grabar-Kitarović ima dobre šanse za pobjedu.

“Njen suparnik je u ovom slučaju Zoran Milanović, a izbor koji je pred hrvatskim građanima je – žele li Kolindu Grabar-Kitarović ili ponovno ljevicu na Pantovčaku. Mislim da će se na tome bazirati ova kampanja, a ja vjerujem da će većina građana podržati Kolindu. A mi iz HDZ-a, bez obzira na pluralnost koja postoji unutar stranke, svi trebamo dati potporu aktualnoj predsjednici”, rekao je Stier, te dodao da “treba poštivati svakog kandidata, ali je jasno da će na kraju izbor pred građanima biti – Kolinda ili Milanović i njegova politika društvenih podjela i tenzija”.

Rekao je kako neće biti član Kolindinog izbornog stožera, niti će u kampanji sudjelovati operativno.

“Smatram da joj ljudi koji imaju određene stranačke ulogu trebaju dati potporu. Ako me iz stožera pozovu na njen skup da održim neki govor, to ću svakako učiniti. Dakle, u stožer ne, ali sudjelovanje u kampanji u smislu javne potpore njenoj kandidaturi, apsolutno da”, rekao je Stier.

HDZ je odlaskom Lovre Kuščevića ostao i bez političkog tajnika, no Stier je rekao da se on, u slučaju da ga pozovu na tu poziciju, svakako ne bi vratio.

“Ne vraćam se na stare pozicije. Moja je intencija raditi na tome da se ujedini stranku, a onda i naše biračko tijelo prije parlamentarnih izbora”, rekao je Stier.

“Mislim da će ova Vlada završiti svoj mandat, bilo bi neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore u ovom kontekstu. Ako je u nekom trenutku to bilo na stolu kao legitimna opcija, to je bilo onda kad smo se razišli s Mostom.

Ali s obzirom na to da se tada odlučilo da se ne ide na izbore, onda vjerujem da će ova Vlada završiti mandat u skladu s ustavnim rokovima. Što se tiče same stranke, i unutarstranački izbori bi se trebali održati u statutarnim rokovima, bez izvanrednih situacija”, poručio je Stier.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Generalni direktor Aluminija Dražen Pandža – ‘Aluminij nema više vremena’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme u Aluminiju ne mjeri se na uobičajen način. U mostarskoj kompaniji već odavno kazaljka stoji na 12:05 i svatko normalan zna što to znači. Pogotovo jer se vrijeme ne može vratiti unazad.

Generalni direktor Dražen Pandža je već nekoliko puta ponovio ‘Aluminij nema više vremena’, uz to što nema ni novca za struju, ni sirovina, ni rezervnih dijelova… Aluminij proživljava kliničku smrt. Dugovi su preopteretili nekadašnji ponos, ne samo Hercegovine, već i BiH, i pitanje je postoji li uopće rješenje. Tračak nade nude potencijalni kupci, Glencore i tvrtka iz Dubaija WAQT Trade LLC, s kojim pregovara Vlada FBiH.

Upravo danas je na rasporedu nova runda razgovora s Glencoreom… Može se reći da je danas ‘Dan D’ za Aluminij, jer u slučaju da se barem ne približe stavovi dvije pregovaračke strane o Aluminiju će se pričati kao o ‘nekadašnjoj tvornici’. Nešto više od 900 radnika će na ‘ulicu’. Ne treba napominjati kakav je to gospodarski ali i demografski udar prije svega na Mostar, a potom i šire, preko kooperanata.

Generalni direktor Dražen Pandža u intervjuu za Dnevni list nije izrazio previše optimizma po pitanju današnjeg sastanka u Vladi FBiH. Pandža ne želi davati lažnu nadu, ali napominje da će se kompanija boriti dok postoji i minimum šanse za preživljavanje…

Za početak, hoće li Aluminij preživjeti idućih 48 sati? Već nekoliko puta u posljednjih godinu dana tvornica je bila pred gašenjem, ali se uvijek nekako izvlačila i preživljavala. Hoće li tako biti i ovaj put?

-Procijeniti hoće li će tvornica i dalje radit nakon utorka teško je. Ona je, po svemu što se do sada događalo, trebala biti zatvorena još u subotu. Radi održavanja još jednog kruga razgovora s investitorima, taj termin je pomaknut za utorak. Što će dalje biti ovisi o razgovoru u ponedjeljak (danas, nap.a). S obzirom na stajališta Vlade i pozicija investitora okupljenih oko Glencorea, nažalost nisam optimist. Stavovi su i više nego udaljeni te je nemoguće očekivati njihovo približavanje za sat do dva razgovora. Ipak, sve dok se priča, postoji i neka nada za dogovor i kompromis, premda u ovom slučaju ne vidim prostora za postizanje toga. Realno, bojim se da su šanse male ili minimalne i ne bih podržavao bilo kakav lažni optimizam.

U eteru se trenutačno vrti puno različitih informacija vezano za situaciju u Aluminiju. Možete li vi malo razjasniti što se točno događa? Je li situacija doista tako dramatična?

-Situacija je više nego dramatična i stanje se komplicira iz sata u sat. Sva zbivanja utječu na naše kupce i dobavljače o kojima nitko i ne piše. Kako očekivati produženje bilo kakvih ugovora s kupcima kada ne znaju hoćemo li uopće nastaviti s radom? Kakav stav očekivati od dobavljača nego da se mora plaćati avansno radi nesigurnosti u kojoj se nalaze. Nikom od njih ne zamjeramo, naprotiv zahvaljujemo im na povjerenju i strpljenju te činjenici da su nas godinama nosili i trpjeli naše dugove prema njima. Naš upit je što ako propadnu pregovori sa investitorima?! Stav i nalaz revizora jasan je – privatizacija ili stečaj! Mi sredstava za daljnji rad više nemamo, javno smo obznanili da nam je ova četiri dana života, do utorka u ponoć, kupio nas partner osiguravši nam i struju i sirovine. Ako u ponedjeljak opet bude fijasko, nama nema dalje! Sada je sve do Vlade Federacije BiH koja treba pokazati odlučnost ako želi sačuvati ovu kompaniju od čijeg opstanka ovisi u dobrome dijelu i sudbina cijele regije.

Kako radnici podnose trenutačnu krizu?

– Našim radnicima mogu samo zahvaliti na predanom radu i trudu koji pokazuju u ovim trenucima. Moram spomenuti da se stalno potenciraju plaće uposlenika. Ima li nekih preplaćenih mjesta i viška rukovodećih mjesta, ima. Stav Uprave je bio da se uštede rade na tim stvarima. Ljudima koji rade u proizvodnji plaće se ne smije dirati. To su djelatnici koji rade i danju i noću, i petkom i svecem, što kažu naši stari. I Božić i Novu godinu. Zimi, kada je hladno, i po ljetnim vrućinama. Svima koji tvrde da je plaća velika, preporučio bih da obuku ćelijaško odijelo i na mostarskih +45 odu u halu gdje su temperature veće još za 30 stupnjeva i rade u vatrostalnim odijelima osam sati. Ili da idu na visoke peći, ili da lijevaju tekući metal. Nakon toga, neka ocjene njihove plaće, jesu li previsoke ili ne. Administracija i smanjivanje plaća, racionalizacija radnih mjesta – da, umanjenje proizvodnim radnicima – ne. Uostalom, proizvodi li netko drugi nešto i donosi li novac u ovu državu? I stavite se njihovo mjesto, raditi tako predano u tolikoj nesigurnosti, a izvršavati sve svoje radne zadaće s manjkom opreme i rezervnih dijelova. To su heroji! Radi naših radnika, inženjera i održavatelja, ovo Društvo i radi dalje. Jamčim Vam da bi se u ovakvim uvjetima, s ovakvom oskudicom rezervnih materijala, svaki drugi aluminijski proizvođač davno ugasio. Jedinu snagu za daljnji rad mi kao Uprava crpimo iz njihova rada i strpljive šutnje. Hvala im jer na kraju, kakav god bio, svojoj djeci mogu pričati da sam radio s herojima i da ne trebaju gledati nigdje drugo. Naši radnici su moji uzori.

Što se događa u pregovorima s potencijalnim kupcima? Objavljuju se različite informacije… Nejasno je šta tko nudi i planira činiti s Aluminijem?

-Kao što sam već spomenuo, kakva je alternativa ako investitori odustanu, stečaj ili zatvaranje. Ovdje moram naglasiti da je svaki investitor koji će zadržati proizvodnju i radna mjesta dobrodošao i da mi ne biramo ni njegovo podrijetlo ni kako se zove. Kapital je kapital i on kao takav ima univerzalnu i prihvatljivu vrijednost. Uostalom, engleski klubovi su to davno prepoznali. Uprava je do sada jedini službeni kontakt imala s predstavnicima Glencoreova konzorcija te o tom dijelu možemo nešto i pričati. Službeno smo, i usmeno i dopisom, tražili da budemo sudionici sastanka Vlade i potencijalnih investitora iz arapskoga svijeta, ili ako se još bilo tko pojavio, jednako kao što smo sudjelovali i na sastancima s Glencoreom.

Danas je novi krug razgovora s Glencoreom. Kakva su vaša očekivanja? U javnost je procurilo da je najveći spor cijena električne energije. Kako to riješiti?

– Stavovi konzorcija poprilično su poznati i javnosti, te nema potrebe dalje ih obrazlagati. Tiču se cijene električne energije, za što Vlada tvrdi da nema mehanizama da regulira bilo kakvom odlukom te da mora biti tržišna. Kratkoročno ni dugoročno, cijene koje su na Hudex-u, Aluminiju ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. To znači i kada bi se pronašla bilo kakva kratkoročna premosnica, bez daljnjega angažmana na pitanju cijene struje, rad Aluminija nema nikakvog smisla niti ekonomske opravdanosti, kako za sam Aluminij tako i za rad potencijalnih investitora. Ukoliko i govorimo o razvijanju potencijala za daljnju obradu i preradu metala, i tu pričamo o projektima za čiju realizaciju bi se tražilo možda i par godina. Može li netko nositi Aluminij par godina dok se to ne bi realiziralo, ne znam. To je ipak pitanje za ulagače.

Kako uopće riješiti problem električne energije? Imate li vi neki kratkoročni ili dugoročni plan ili model?

– Društvo je dalo par prijedloga za rješavanje pitanja opskrbe električnom energijom. Prvo je pitanje otvaranja energetske bilance i pozicioniranje Aluminija unutar nje. Drugo je diferencijacija cijena, jer se moramo složiti svi –  ne može biti da i najmanji i najveći potrošači imaju ista pravila nabave. Pogotovu kada imamo takav nerazmjer u potrošnji. Pa mi smo najveći potrošač struje u jugoistočnoj Europi a struju nabavljamo kao i obična piljara, molim da se nitko ne ljuti na usporedbu. Ako Vlada kaže da se mora dobavljač (mi teritorijalno pripadamo EP HZ HB i moramo biti u njihovoj bilanci, premda oni nemaju proizvodni kapacitet da nas opskrbljuju) vezivati na burzu radi pravila EU-a, mi predlažemo definiranje struje po europskoj burzi. Ako idemo u Europu, zašto onda za nas nije referentna europska burza? Zašto mađarska burza koja je najskuplja u Europi? Zašto se prvo ne zadovolji domaća potreba, a onda struja prodaje vani? Znate koja je najporaznija činjenica kojom se mi uvijek hvalimo? Da je Aluminij najveći izvoznik. Umjesto da se mi, kao Federacija i država, izgrađujemo na način da višak struje ostane u FBiH, da mi naš metal ne izvozimo nego prodajemo desetinama prerađivačkih kompanija koje bi radile od Save do Neretve, mi izvozimo struju i izvozimo aluminij?! I pitamo se zašto propadamo! Konkretno što predlažemo je ukidanje naknada koje su najveće u Europi i iznose skoro 8 Eura, diferencijacija potrošača na način da oni koji troše preko 1 TWh imaju mogućnost da se struja nabavlja po europskoj burzi. Na ovaj način bi riješili kratkoročne a nadamo se i dugoročne probleme oko opskrbe.

Navodno, Vlada FBiH želi mijenjati Upravu Aluminija. Kako to komentirate? Bježi li 44-postotni vlasnik od odgovornosti? Vlada je neki dan objavila priopćenje u kojem je navela sve sto je učinila za Aluminij… Komentar?

– Već izvjesno vrijeme iz određenih se lobija plasira priča oko smjene Uprave i nama nije nepoznanica tko to priča i otkud priča ide. Put i procedura za smjenu se zna i nije je problem niti provesti niti ćemo se mi protiviti ako se pokrene. Vlasnik ima isključivo pravo da određuje tko će voditi nešto što je u njegovom vlasništvu i to je sasvim normalno da bude tako. Mi ćemo raditi svoj posao najbolje što znamo i dati sve naše kapacitete za spas Društva. Hoće li to dovoljno, ne znam, ali mi dajemo naš maksimum. Ono što odgovorno mogu reći jest da kriza u kojoj se nalazimo nadmašuje kapacitet bilo kojeg pojedinca pa taman da se zove i Bill Gates ili Waren Buffet ili Jack Welch. U rješavanje problema mora biti uključen puno širi krug s maksimalnom vanjskom pomoći i potporom sviju. Mislim, baš sviju! Vlada je, istina, nabrojala sve što je dosad napravila. Mi imamo dobru komunikaciju s Vladom, resornim ministrom, dopremijerkom i premijerom. Ne sumnjam ni u njihovu dobru volju, znanje i kompetencije da se problem riješi. Uostalom imamo nekih pozitivnih primjera konkretne pomoći ove i prethodnih vlade u rješavanju problema Energoinvesta, Krivaje, rudnika te se iskreno nadamo da će se i za nas naći rješenje.

Čini li vam se da će politička pozadina borbe oko Aluminija u vas uprijeti prstom ukoliko kompanija ne preživi?

– Ja se zaista nadam da se vrijeme koje nam curi neće iskoristiti za upiranje prstom i traženje krivca nego da će se utrošiti u pokušaje pronalaska rješenja. Kriza u Aluminiju ne traje godinu dana već puno duže. Svaka je uprava imala sve teži zadatak i sve manje resursa za rješavanje problema. Ja se nadam da mi nismo zadnja uprava nego da će biti još njih dosta poslije nas. Bez obzira na to tko će biti vlasnik ili direktor Aluminija.

Kako je Aluminij došao u ovakvo teško stanje?  

– Zadnjih deset godina problemi se samo gomilaju. Rješenja su kratkoročne prirode i nije se našlo ono pravo i dugoročno. To je ono o čemu sada pričamo, kapacitet Federacije ili države da nađe rješenje opskrbe električnom energijom. Jučer sam dobio članak u kojem stoji kako jedna Kanada subvencionira proizvođača aluminija s 830 uposlenih. U ovoj državi su stotine milijuna otišle na subvencije poljoprivredi i neka su. Država to treba raditi, to je valjda i neki njen smisao od vremena kada su se prvi neandertalci počeli skupljati u pećinama i okupljati s mišlju da je zajednički rad spas za sve. Dugovi su stalno rasli i došli smo do trenutka kada neke stvari treba presjeći jer je očigledno da ovako više ne može dalje. Zadnjih deset godina, Aluminij niti jednom nije završilo godinu s pozitivnim rezultatima. Promijenilo se osam uprava, a dugovi samo rasli. Očigledno je da srž problema leži negdje dublje i dalje od današnjega vremena.

Kakve posljedice bi proizvelo gašenje kompanije?

– Zadnjih sam dana pogledao komentare i izvještaje pojedinih medija. Ono što me boli kao čovjeka i građanina jest tolika količina mržnje prema Aluminiju i ljudima koji u njemu rade. Nevjerojatna količina medijskih informacija i komentara koji odišu s toliko nesnošljivosti da se ponekad zapitam je li Thomas Hobbs bio u pravu kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk, ili hijena u našem slučaju. Tko u ovoj državi može profitirati gašenjem Aluminija, ja ne znam. Ali znam da ono što izgubimo ne možemo nadoknaditi financijski, 56 milijuna davanja za mrežarine, obnovljive izvore energije, NOS, carine, poreze, doprinose… Znam  da će nestankom nas nestati i duša Hercegovine i srce Mostara. Kakav će to biti rezultat za ljude i koliko će životnih drama tu nastati i nestati, strah me je i pomisliti. Užasavam se od pomisli. Ne želim u utorak izići pred radnike i reći – Laka ti noć i zbogom, dragi naš Aluminij!/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari