Pratite nas

Intervju

Intervju Ivo Lučić: Lustracija je nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama

Objavljeno

na

Lustracija je postala nužna kada je provedena “kontralustracija” što je Hrvatsku u mnogočemu vratilo u osamdesete godine prošlog stoljeća i zaustavilo odnosno usporilo njezin demokratski razvoj

Viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest Ivo Lučić jedan je od članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je Vlada Andreja Plenkovića osnovala prije tjedan dana.– Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.

U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i nećete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?

– Upravo takav pristup društvenim problemima doveo je do njihova nerješavanja i nekontroliranog uvećanja. Umjesto dijaloga imali smo monolog ili skup monologa. Uglavnom nitko nikoga nije slušao niti uvažavao. Mi imamo neslaganja oko činjenica i posvađane interpretacije prošlosti koje valja pomiriti što onda opravdava i traži »pluralistički« sastav Vijeća, a ne skupinu istomišljenika. Ne treba miriti one koji se nisu ni »svađali«. Istina je da gospodin Goldstein i ja imamo različita životna i profesionalna iskustva te da imamo različita mišljenja o mnogim dijelovima naše, naglašavam naše, prošlosti, ali to nikako ne znači da uz uvažavanje jedan drugoga kao osobe i uz prihvaćanje iznesenih argumenata ta stajališta ne možemo približiti, a u nekim stvarima se i složiti. Znanstveni pristup povijesnim osobama i događajima otvara nam prostor za razumijevanje i mogućnost za visoki stupanj suglasja. Osim toga, kao znanstvenici ne bismo smjeli ni pretendirati na apsolutnu istinu, to je osobina ideologija. Zato su za razliku od znanstvenih teza, pa i političkih stajališta, ideološki stavovi nepomirljivi.

Ali, vi ćete biti pa skoro kao Sabor u malom, u kojem je praktično nemoguć konsenzus političkih opcija o nekim razdobljima hrvatske povijesti. I što ćete onda, nadglasavati se kao zastupnici?

– Načelno je dogovoreno da ćemo pokušati doći do konsenzusa o onim najvažnijim pitanjima.

Kako shvaćate navod iz vladine odluke o osnivanju Vijeća da će ono »ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«?

– Pretpostavljam kako se tom formulacijom htjelo odbaciti optužbe po kojima je smisao Vijeća »izjednačavanje« dvaju totalitarnih odnosno nedemokratskih režima. Naravno da između njih postoje razlike i ne znam tko bi to htio i zašto bi ih htio izjednačavati.

Krivotvoreno u ime “propagande užasa”

Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?

– Naravno da ne bih stavio znak jednakosti. Kao prvo NDH je trajala četiri godine, a komunistička Jugoslavija skoro pola stoljeća. Oba su režima iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih, ožalošćenih, uništenih, poniženih i povrijeđenih. Jedni su ubijali u ime rase a drugi u ime klase, a jedni i drugi u ime države i ideologije. NDH je poražena, njezini su čelnici uglavnom ubijeni ili su pobjegli u emigraciju, a njihovi su zločini do detalja poznati široj javnosti. Puno toga je i krivotvoreno u sklopu provedbe »propagande užasa«, čiji je cilj izlazio iz okvira osude ustaškog režima prema ozloglašavanju svakog oblika političkog hrvatstva i hrvatske državne ideje.

Sjetimo se samo monstruozne tvrdnje o 700.000 žrtava u Jasenovcu. S druge strane, komunističke su vlasti gotovo pola stoljeća, uz punu primjenu nasilja spram disonantnih glasova, uvjeravale ljude kako je to najbolji sustav u ljudskoj povijesti, pa su mnogi u to i povjerovali. Tragove svojih zločina skrivali su po rudarskim oknima, surovo eliminirali one koji su o tome pokušavali govoriti te konačno stvorili atmosferu u kojoj obični čovjek danas teško prihvaća činjenicu da je tu riječ o režimu utemeljenom na zločinačkim praksama, što lako dokazivo s pozivom na jednostavne fakte. U takvim okolnostima tražiti izjašnjavanje o tomu koji je sustav »bio bolji« ne znači ništa drugo do želje za prihvaćanjem i perpetuiranjem dugo i brižno konstruirane laži!

Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?

– Ne vidim smisla ni razloga u traženju »nečega pozitivnog« u državi koja je nastala i propala u ratu. Ta je potreba, ako je i uopće relevantna, bila političke naravi, nastala u dubokoj ilegali tijekom komunističke Jugoslavije i služila je za njezino rušenje odnosno delegitimiranje.

Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?

– Kao povjesničar ne razmišljam u kategorijama apsolutnog dobra ili apsolutnog zla. Takva podjela proizlazi iz ideološke totalitarne matrice. Pavelić je povijesna osoba koja se nalazila na čelu NDH i koja je, uz sve ostalo, odgovorna za brojne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata.

Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?

– Ne znam koji su to »desničari«, ali ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske države nakon što je Pavelić njezinu sudbinu čvrsto vezao uz Hitlerovu Njemačku. Što se komunista tiče, oni su svakako htjeli Jugoslaviju pa su je i obnovili. Osim toga, obnovu Jugoslavije podržavale su i sve tadašnje svjetske sile, od SSSR-a do Velike Britanije i SAD-a. Riječ je zapravo o tomu da su se oni još tijekom rata uspjeli dogovoriti o poništenju svih stečevina Hitlerova režima, što je naravno podrazumijevalo i bezuvjetno vraćanje na predratnu političku arhitekturu.

Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?

– Mlade ljude privlače krajnosti, posebno u kriznim vremenima kada gube vjeru u sustav. Neki od njih misle kako se iz tih ekstremnih pozicija može najlakše i najbrže doći do određenih rješenja ili na taj način žele barem dobro naljutiti i uznemiriti etablirane društvene strukture i vladajuće političke garniture. Rekao bih da je to više čin pobune nego nekog ekstremizma, posebno ustaštva kakvo je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne mislim da se to može pripisati »mlađim naraštajima« nego tek jednom malom broju. Slično je i s takozvanim »lijevim ekstremizmom«.

Nelegalne mreže i kriminalni savezi

Vi se u svojem javnom djelovanju zalažete za lustraciju. Koji je glavni razlog da je ona u Hrvatskoj izostala čak i u najblažoj varijanti, je li to politika nacionalnog pomirenja koju je promovirao Franjo Tuđman ili rat u prvoj polovici devedesetih godina?

– Moje zalaganje za lustraciju odnosi se u prvom redu na funkcioniranje pravne države i dokidanje »nepravne«, što podrazumijeva dokidanje sustava korupcije, neodgovornosti, zloupotrebe položaja i slično. Za to je potrebno raskinuti nelegalne mreže i kriminalne saveze iz razdoblja komunističke vlasti te promijeniti svijest po kojoj je lojalnost partiji iznad lojalnosti državi, a »sud partije« i »sud povijesti« iznad pravosudnog sustava Republike Hrvatske. Osobe s takvom sviješću nisu u stanju raditi za opće dobro nego isključivo za svoje dobro i dobro svoje organizacije.

Lustracija, odnosno odmak od nedemokratskog komunističkog režima, nije bila moguća početkom devedesetih prije svega zbog ratne prijetnje i agresije, ali i zbog politike pomirbe koja je po definiciji isključivala lustraciju. Međutim, ona je postala nužna nakon što su stare komunističke strukture nakon promjene forme ponovno ovladale institucijama i javnim prostorom, čisteći u procesu »detuđmanizacije« sve one koji se nisu uklapali u njihove sheme. Ili, kraće rečeno, lustracija je postala nužna kada je provedena »kontralustracija« što je Hrvatsku u mnogočemu vratila u osamdesete godine prošlog stoljeća i zaustavilo odnosno usporilo njezin demokratski razvoj.

Gdje danas pronalazite stare komunističke strukture?

– Svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada, korupcije, isključivosti, političke podobnosti i denunciranja, gdje se kadrovska politika temeljila i temelji na vezama iz prošlosti i političkoj podobnosti. Gdje se tvrdi da je »prije bilo bolje«, da je Hrvatska »slučajna država« ili »neuspio eksperiment«, gdje »naša regija« počinje u Krapini a završava kod Gevgelije, gdje »naši narodi« govore »našim jezikom«, gdje je posljednji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito važniji i bliži od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tamo gdje odlaze golemi iznosi novca iz državnog proračuna, a odakle dolaze stalne optužbe na račun države i provode se aktivnosti koje razaraju društveno tkivo. Među onima koji Hrvatsku vide kao poprište vječne borbe između njih i “ustaša”. Konkretnije, radi se o očuvanim središtima moći izgrađenim i održavanim pod utjecajem bivših članova raznih komiteta, saveznih i republičkih sekretara, tajne i javne policije te njihovih izravnih bioloških ili političkih nasljednika, a koja djeluju s osloncem na očuvane društvene mreže te inozemne sponzore i saveznike.

Pokušavaju diskvalificirati Plenkovića

Premijer Plenković u svojoj se maturalnoj radnji 1988., godinu dana prije pada Berlinskog zida, pozivao na Edvarda Kardelja. Tih je godina predstojnik njegovog ureda Davor Božinović bio savjetnik u republičkom sekretarijatu za narodnu obranu, dakle provjeren, politički podoban kadar. To vam ne smeta?

– Ne znam koju je temu obrađivao premijer Plenković u svojoj maturalnoj radnji, ali ne vidim ništa sporno u tome što se pozivao na Kardelja, koji je, iako po formalnom obrazovanju učitelj, bio i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. I danas ako pišete o političkom sustavu SFRJ ne možete zaobići Kardelja. Prije bih zato problematizirao činjenicu da je netko išao čitati Plenkovićev maturalni rad ne bi li ga na toj razini politički diskvalificirao. To je metoda preostala iz bivšeg režima. Što se tiče gospodina Božinovića, ne znam gdje je radio i je li bio »provjereni kadar«, ali njegov angažman na suočavanju s nasljeđem nedemokratskih režima pokazuje da se ne boji suočavanja s prošlošću, pa ni sa svojom.

Čekajte malo, nije li ipak paradoksalno da su dva čovjeka s ovakvim pedigreom danas tako važni u hrvatskoj politici i tu u okviru stranke koja se voli predstavljati kao antikomunistička? To je kao da SDP vode bivši hrvatski emigranti koji su u Argentini odrasli sa slikom Pavelića iznad kreveta i onda prešli na socijaldemokraciju.

– Ne vidim ništa paradoksalno u pozicijama Plenkovića ili Božinovića, prije svega zato što, barem zasad, djeluju kao istinski demokrati koji ni na koji način ne pokušavaju opravdati ni jedan od dva nedemokratska režima niti umanjiti ili obezvrijediti njihove žrtve. Valja imati na umu da je SDP pravni i ideološki sljednik Saveza komunista i Josipa Broza, ali HDZ ni u kom slučaju nije Pavelićev sljednik. Zato slike iznad kreveta ili »pedigrei« tu ne igraju nikakvu ulogu.

Shvaćate li ovo Vijeće možda i kao pokušaj, makar zakašnjele, kakve takve lustracije?

– Ne vidim vezu između osnivanja ovoga Vijeća i lustracije, osim ako se ne pretpostavlja kako će dostupnost arhivskog gradiva, na njima utemeljena znanstvena istraživanja i jačanje demokratske svijesti do toga logično dovesti.

Hoćete li u radu Vijeća zastupati stav da treba zabraniti crvenu petokraku?

– Ne znam kakav će stav zastupati vijeće, ali mogu reći da osobno nisam sklon zabranama. S druge strane, smatram kako je neophodno da kod naših građana osvijestimo stvarno značenje simbola iz naše prošlosti. Naime, simboli mijenjaju značenja. Zvijezda petokraka imala je različita značenja i slala je različite poruke 1941., 1945., 1991. i danas. Mnogi naši građani vide je kao simbol svoga stradanja i to treba imati na umu.

Razgovarao: Dražen Ciglenečki/NoviList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Škoro misli ozbiljno!? – ‘Neću bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene’

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro misli ozbiljno. To je dojam koji se stekne kada dva sata s ovim estradnim umjetnikom razgovarate o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi. Na nedavnoj HRT-ovoj izbornoj anketi osvojio je 9 posto glasova, a da nitko nije ni znao da bi on mogao ući u bitku za Pantovčak, piše JutarnjiList.

Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.

Koliko je ovo ozbiljno?

– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.

No mnogi vas smatraju neozbiljnim.

– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.

Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.

– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene, kazao je Škoro, piše JutarnjiList.

Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati