Pratite nas

Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović

Objavljeno

na

Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu

Usamljeni gospodin u zagasitom, podugo nošenom plavom džemperu, smeđim samtericama i toplim mekim papučama, i njegova gospođa Ksenija, dočekuju gosta polako otvarajući vrata. Na prvom katu turobne zgrade u Tolbuhinovoj ulici. Na prozorima su spuštene drvene šalukatre a na ulazu katranom ispisani grafiti i duga strijela koja vodi prema stanu. Presuda. Izrečena samo zato što se sijedi gospodin odvažio založiti sve da pobudi grizodušje u svjetini koja ga okružuje. Nekadašnji je gradonačelnik Beograda iz generacije rijetkih koji su se usprotivili gnomima srbijanske politike. Ugledni arhitekt sve to stoički trpi. Posjetitelju koji odlazi iz njegova doma ostaju moralne dileme: objaviti ili prešutjeti, potaći luđake koji će po tko zna koji put pokušati čizmom i šakom presuditi mudrosti.

Tako će se u toj ulici srama odvažiti i zaštititi čovjeka koji od svih dobara posjeduje samo – zapamćene riječi!

Riječi. Pariški Le Figaro u lipnju 1992. godine objavio je poruku Bogdana Bogdanovića: “Oni su (SANU – op. Ž. H.) zajedno s Miloševićem suodgovorni za katastrofu. Oni su probudili i zapalili tisućljetne srpske mržnje, naše nezavršene bitke, naše povijesne frustracije. Milošević je samo ideje proveo. Sve što se sada događa, ve je bilo napisano. Tko je čuo sijedog gospodina koji se usudio pozvati svoje studente i druge mladiće u studenome 1991. da dezertiraju iz srpskog prljavog rata.

Opraštajući se od njega naš pariški kolega Patrick de Sainte-Exupery u lipnju je zabilježio javansku riječ amok, bjesnilo. Danas, šest mjeseci kasnije, kako je danas u Srbiji?

– Očajno je. Nismo se mnogo nadali, ali ovo… Kako vama sve to izgleda? Strašno? Nije ovdje u igri samo izborna mašinerija. U pitanju je i narod. To se može objasniti samo poremećajem. Ludilom. To je ludilo. To će odlučiti i Ćosićevu sudbinu. On je otac toga ludila, a sad je krenuo da to spašava. Ne, ne, propustio je mnogo toga, previše.

*Pa, nije li upravo Dobrica Ćosić, na srpski izborni dan raspoloženo rekao: Srbija polaže ispit, lekciju iz demokracije?

Gotovo je sa ispitom. Gotovo. Očigledno je Šešelj povukao deklasirane, najprimitivnije slojeve koje ima svaki narod na svijetu i koji se u ovakvim vremenima razbuđuju. Sada postaje opasan i Milošević. Što će sve Šešelj povesti i kada će udariti? Za mene i moju ženu sve je već gotovo, ali što će biti s mladim svijetom. Odavde je pobjeglo više od sto tisuća mladića, a mala je ovo zemlja i mali narod.

To što se ovdje zbiva kao da postaje neka endemična, kronična bolest. A mi? Mi imamo odliv pametne djece. Dotiču ljudi iz krajina i s njima opasni. Možda je bolje da odustanemo od ovog razgovora. Ja imam grozan osjećaj. Prosto se bojim da ne napravim nešto i u odnosu na vašu sredinu. Bojim se, u takvom sam raspoloženju da mi se sada čini: nalazimo se pred totalnim ratom. Taj mali, agresivni mentalitet doveo je do toga da sada ne znaju što bi. A i što svijet može očekivati od Šešelja? Granice na Sutli, Kupi, u ponoru do kraja.

*Izlog takvih želja stalno je otvoren i još je jednom ponuđen u prosinačkom broju “Književnih novina”… 
To ne pratim.

*…U tekstu “Tko su ti Srbi katolici”… 
Pa zna se tko su Srbi katolici – Stevan Nemanja je bio Srbin katolik. On je poslije postao pravoslavac, i tu staju i treba da stanu sve te priče. Bože, bože…

*Dakle, u tom izlogu tragikomične domišljatosti jedva da je ostalo Hrvata kajkavaca, a svi su ostali Srbi… 
Takva skala mišljenja je obična budalaština, kao i kod Vuka Karadžića, koji je tako mislio.

*Ali iz te skale mišljenja izrodio se govor topova i pogroma, srušeni gradovi, tisuće i stotine tisuća mrtvih. Gdje se to djenuo ovdašnji intelektualac sa svojom svješću? 
Gdje. Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu. Ako ste zavirili u knjižare, tu su sve same knjie o genocidu, knjige o starim carstvima i kalendari, knjige o parapsihologiji neke Vave. I to je sve.

*Na djelu je očito redizajn. U kazalištima su predstave o generalu Nediću, knezu Pavlu, o svim srpskim izgubljenim bitkama, od Kosova naovamo. 
Strašan je poremećaj ljudskih duša. Osobito u srednje generacije. Mladi će se ipak opredijeliti za ili protiv, ali četrdesetogodišnjaci su presječeni. Mi stariji, mi smo otpisani. Ne znam kako je kod vas, ali ovdje mi ne možemo živjeti od popova na televiziji. Kada ste ateist, ili točnije agnostik, bolje vidite tko vjeruje a tko ne vjeruje u Boga. Ja cijenim, duboko poštujem kad vidim da netko vjeruje. Ponekad i zavidim. Ali, kad gledam tu našu popovsku falangu, osim ovog nesretnog patrijarha Pavla, koji valjda, valjda vjeruje u Boga… drugo je sve sam razbojnik. Sve sam radikal. Čemu sve to. Pa zar ih nije strah. Ostalo je ta srednja mjera beogradskih intelektualaca, koji bi sad htjeli ispasti borci protiv ovog užasa, ovdje, kao da je moguće živjeti ovdje kao da se ništa nije dogodilo.

Izvor: www.d-a-z.hr

*Kako vi živite? 
Sada se malo smirilo. Ali, do kada? Zato je prošla godina bila stravična. Tu su pucala stakla, prijetilo se bombama. To su bili fizički pokušaji napada, a drugi su bili kroz novine. Opustim se ponekad s prijateljima u Građanskom savezu Srbije. Prošle godine, u godini strašnih progona otišao sam jednom čak i pješice do tamo, za sat dva s prijateljima, u oazi. Mi smo ondje slični mormonima, kvekerima. Mi smo obitelj, gotovo sekta. Kad izađete na ulicu, tamo je drugi svijet. Tu su ljudi, tamo, sjajno hrabri. Odlazili su u Hrtkovce u vrijeme onih groznih zbivanja i dovodili u Građanski savez Hrvate i Hrvatice, užasnute ljude i žene u šoku. Pokušavali su, koliko su mogli, pokazali da građanske hrabrosti ipak ima, i časti.

Znate, čuo sam jučer jednu priču. Jedan moj prijatelj, pacifist, bio je u Nizozemskoj i tamo je razgovarao s jednom Njemicom, jednom od šefova pacifističkog pokreta. Rekao joj je da, ako se nikako drugačije ne može, morat ćemo se fašizmu suprotstaviti silom. Ona ga je zgranuto pitala – pa zar jedan pacifist smije tako govoriti? Odgovorio joj je: “Pa zaboga, gospođo, kada je u pitanju fašizam, onda nema druge. Kamo sreće da je netko mogao njemački fašizam zaustaviti na vrijeme, makar i silom. Gospođa ga je pogledala i zaplakala. Tek kasnije je saznao da je razgovarao sa Hesseovom kćeri.

*Prije nekoliko godina, ovdje, u Beogradu, pokojni Oskar Davičo, komentirajući Miloševićev uspon, rekao – on je uzjahao srpskog tigra, a tigar će, prije nego ga strpaju u kavez ili probodu kopljima, na kraju sveopćeg klanja, pojesti svog jahača. Što vi mislite o toj slici? 
Tigar, to je malo prejako. To može biti i neka druga životinja, manje pompozna. Ma kakav tigar! Tigar je bar pojava, mitska životinja. Davičo se to usudio vama reći, jer niste iz Beograda. Oskar je bio užasno preplašen čovjek. Mnoge je i razne je batine podobijao. Mislim da je i kao Jevrej bio uplašen, tako a je odmah shvatio ko je Milošević. To su bili Davičovi posljednji dani i on nije smio javno reći što misli.

*U časopisu “Pacifik” pročitao sam vaš tekst “Zavađene memorije”, u kojemu ste napisali: “Dobar dio poluobrazovanog srpskog puka, opijen Miloševićevim vraćanjem dostojanstva, uvjeren je da su Srbi u srednjem vijeku jeli uz pomoć zlatnih kašika”. Da nije tragičnih posljedica, ta zabluda bi bila komična.
Tu priču o tim, da li zlatnim kašikama, da li zlatnim viljuškama, kako kad, ja sam slušao dva, tri desetljeća unatrag na svojim putovanjima. Gdje god je bio neki srpski manastir, mene bi vodio sekretar komiteta da mi pokaže freske i da mi objasni – kako smo mi jeli, da li viljuškom, da li kašikom od zlata, i to ga impresionira, jer i danas nevješto barata kašikama i viljuškama. Ta je priča prava burleska. No, tu je i nastavak teksta, sjećate se, čitali ste o Studenici?

*Da, malo koji narod ima Studenicu… 
Upravo ta čuvena rečenica pripada tipičnom žanru međunacionalnog nadmetanja. Studenica je građevina dostojna respekta, naročito do tri četvrt svoje visine. Oduvijek sam se divio majstorima koji su je gradili. To je lijepa, talijanizirana crkva, ali u vrijeme kada se gradila Studenica malo koji narod već nije imao poneku svoju Studenicu. U to je vrijeme Pariz već imao svoju prvu 68. prvi studentski štrajk, Sorbonare na ulicama. Takvo nadmetanje nije ništa drugo nego morbidni romantizam. Nacionalna povijest je opasna stvar. Narod koji nema snage da se s ironijom postavi prema vlastitoj povijesti nije je ni zaslužio. Kad će se kod nas netko našaliti s Karađorđem, recimo. Onako kako Englezi ismijavaju svakog u svojoj povijesti.

Izvor: www.domusweb.it

*Ali, za ironiju je nužno stvarno poznavanje povijesti. 
Nema u nas povijesnog znanja, jer se nije ni učila u školama. Pa umjesto nje dolazi do usmene nadogradnje. Počinju fabule, mitizacija. Mi smo znali, u onoj predratnoj, kraljevskoj školi, da zvona nisu zvonila na Notre Dame u Parizu nakon kosovske bitke. Profesor nam je rekao: “Vjeruje se, ali nije točno! Zvona su zvonila poslije bitke na Rovinama u Rumuniji, u Vlaškoj, gdje su Srbi sudjelovali, razumije se, ali na strani Turaka.” To je povijest. Ovdje nikoga niste mogli razuvjeriti, pa je nepostojeća pariška zvonjava postala dnevno-politički šlagvort – zvonila su zvona da proslave pogub kršćana na Kosovu.

Kao i svaki razgovor tako je i ovaj morao negdje stati. Jedan jednostavno iskreni čovjek, koji se usudio izreći: Srbija živi u civilizaciji laži – ostao je osuđen na progonstvo u vlastitoj zemlji, jer nije pristao na bijeg. Ne želim otići, rekao je pozdravljajući se i primajući novog gosta, jer to bi oni i željeli.

To su knjige, dokumentacija, u malom stanu koji odiše predmetima građanske skromnosti, odmjernosti do siromaštva. Možda već ovih dana gospođa Ksenija opet mora strpljivo skidati gadosti, poruke čuvara novog srpskog ćudoređa. Gdje je tu mjesto za čovjeka koji je nedvosmisleno rekao: “Možda je izraz nacionalizam previše jasan, previše civiliziran za Srbiju. Čete Vojislava Šešelja danas možemo uporediti s njemačkim SA odredima. Tko zna ne čekaju li već ubojice zapovijed za Tolbuhinovu ulicu. Čovjek kojemu su zabranjene ulice vlastitoga grada, blago crvenih kapaka i umornih očiju, pored radio aparata iz ranih pedesetih, više ne osluškuje korake. Buka je dovoljno jaka.

preuzeto iz knjige “Glib i krv”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Vlaho Orepić istupio iz Kluba zastupnika Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Bivši ministar unutarnjih poslova, Vlaho Orepić, u Saboru se obratio novinarima.

Orepić je rekao da se sužavaju prostor i mehanizmi za realizaciju same ideje Mosta. “Zbog toga sam odlučio istupiti iz Kluba zastupnika Mosta”, rekao je Orepić.

“Već duže vrijeme nastojim potaknuti, istaknuti na unutarnju organizaciju i djelovanje na terenu. Iscrpio sam sve mogućnosti za to. Naše društvo nalazi se u iznimno složenim i zahtjevnim okolnostima, smatram da nepotrebna konfliknta politika nema prostora ni vrijeme i treba je zamijeniti jednom jasnom, korisnom, životnom politikom”, rekao je Orepić, prenosi N1

“Istupio sam zato što ideju Mosta želim potkrijepiti idejama koje će biti bitne cijelom društvu, a ne samo dijelu njega. To podrazumijeva okupljanje stručnih, samoostvarenih ljudi, koji će objektivno moći ostvariti te ciljeve. Nastojat ću u Saboru biti glas takvih samoostvarenih ljudi, koji nisu ideološki opterećeni, kako onih u Mostu, tako onih izvan njega. Nastojat ću politiku kao sredstvo vratiti narodu i izvesti iz lokalnih okvira. Moje političko djelovanje bit će usmjereno postizanju jedne pristojne uljuđene, uređene, građanske Hrvatske”, rekao je Orepić.

Istupanje Vlahe Orepića iz Kluba zastupnika Mosta komentirao je Božo Petrov, predsjednik Mosta.

‘Nisu mi jasni motivi Vlahe Orepića Orepića, ako se igdje mogao ostvariti onda je to Most’, kazao je Božo Petrov.

Žao mu je, kaže, što Orepić to nije kazao sutra na Klubu zastupnika Mosta.

 

Peternel: Tu se očigledno radi o organiziranom djelovanju preudoljevičarskih, totalitarističkih haranga

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari