Pratite nas

Intervju

INTERVJU: Kolinda Grabar Kitarović

Objavljeno

na

Pokrenut ću dijalog sa stranačkim liderima kako bismo došli do minimalnog konsenzusa oko ključnih pitanja od nacionalnog interesa

Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica RH, jako se razlikuje od svoja dva prethodnika na Pantovčaku. Ne komentira, poput njih, svakodnevno za medije, niti gura svoje mišljenje o baš svemu. Kaže mi da bi se time samo odvlačila pažnja od bitnih stvari. No, kada se javi, uvijek se nešto uzburka. Poput premijera Zorana Milanovića, kojeg je, baš u trenutku dok je predsjednica davala intervju, iznenadila jer je kritizirala njegov potez povlačenja hrvatskog veleposlanika iz Beograda na konzultacije u Zagreb. – U studenom naša vlada nije opozvala veleposlanika. Sada se ne mogu oteti dojmu da je ovo brzopleto povlačenje veleposlanika uvjetovano izbornom kampanjom, objasnila mi je. Očito smatra da je Vlada RH trebala ovakav potez s veleposlanikom poduzeti još u studenom, kao što je to ona i predlagala jer se vlada Srbije tada nije ogradila od Šešeljevih velikosrpskih izjava.

Mi jako dobro znamo, a nadamo se da će i u Srbiji to prihvatiti, kako je Domovinski rat bio pravedan i oslobodilački, vojno redarstvena operacija Oluja legalna i legitimna, a general Gotovina zapovjednik pobjedničke vojske, kazala mi je predsjednica na početku intervjua. Nada se da ćemo se skoro izdići iz ove situacije i moći se koncentrirati na konkretan rad na rješavanju otvorenih pitanja između RH i Srbije, poput pitanja nestalih, razgraničenja, vraćanja arhiva i umjetnina, jer, prošlih godina, kaže, nije riješeno gotovo ništa od toga. Razgovarali smo na Pantovčaku, u zgradi koju, priznaje, ne voli i u kojoj se osjeća otuđenom, daleko od građana, pa otud i njezina želja da se nađe druga lokacija.

:: Hrvatska se izgleda razvojem događaja i politika opet našla na stjecištu različitih geopolitičkih interesa. Jačaju li, međutim, opasnosti od terorizma, povratka Hladnog rata i energetske ovisnosti geostratešku važnost Hrvatske?

Moramo biti svjesni novih ugroza koje su se pojavile zbog tzv. Islamske države i boraca koji se vraćaju iz Sirije i Iraka. Isto tako ukrajinska je kriza vratila neke elemente snaženja geopolitičkog položaja Hrvatske, tako i susjednih nam država.

:: Rusija je dala jasne naznake da je Srbija, pa i Bosna i Hercegovina, u njezinoj interesnoj sferi?

Moramo poštovati načela poretka država u 21. stoljeću. Poštivanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke neovisnosti i prava svake države da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti. Uvijek sam podupirala članstvo svih država jugoistoka Europe u EU i NATO-u. Srbija je za sada izrazila namjeru da ne aplicira u članstvo NATO-a, nego je proglasila neutralnost, no držim da bi integriranje bilo najbolji jamac sigurnosti i civiliziranog rješavanja otvorenih pitanja na ovim prostorima.

:: Svoj ste mandat započeli vrlo dinamično u vanjskoj politici. Je li vam to jedino preostalo s obzirom na problematičan odnos premijera Milanovića prema vama?

Daleko od toga da se bavim samo vanjskom politikom. Razgovaram s brojnim poduzetnicima, ali i ugroženim hrvatskim obiteljima o tome kako pokrenuti investicijsku klimu, kako da se maknemo iz ove krize. Ja sam optimist. Bila sam u Mađarskoj, koja ima stopu od 3,6 posto gospodarskog rasta, prepolovili su nezaposlenost u zadnjih pet godina. Iste pokazatelje ima i Slovačka, a to su upravo zemlje koje su imale iste strukturne probleme kao i Hrvatska. Dakle, pitam se kako to mi ne možemo. Što se tiče Vlade RH, mislim da je i njoj u interesu suradnja sa mnom. Držim da se Vlada doista previše zatvorila u sebe, da ima preslabu komunikaciju sa stručnom i širom javnosti i da bi ova sjednica Vlade, koju i dalje predlažem, bila korisna i za RH, ali i za samu Vladu. Da sjednu, i prezentiraju ono što planiraju učiniti u ovim mjesecima koji predstoje do izbora. Jer, Hrvatska nema vremena za gubljenje. Ne vidim zašto bi, dakle, Hrvatska i dalje trebala kaskati za ostatkom Europe. Očito je problem u načinu upravljanja.

:: Je li moguća kohabitacija s Vladom? Ili će taj problem ostati nerješiv jer smo opet u izbornoj godini, a Milanović na vas gleda kao na političkog protivnika?

Moja je ruka i dalje ispružena. Komunikacija postoji, ali ne u onoj mjeri u kojoj to očekuju građani te što zahtijeva ukupna situacija u kojoj se država nalazi.

:: No, kada Milanović reagira na vas, uvijek poslije toga doda – HDZ, kao da želi da ne zaboravite iz koje ste stranke došli?

G. Milanović često spominje HDZ kao uzrok svih problema i zala s kojima se on susreće. Treba istini pogledati u oči. Njegova je vlada na vlasti već četvrtu godinu, a gospodarski su pokazatelji jako loši. Na svoj odnos s g. Milanovićem uopće ne gledam osobno. Mene ne zanima, niti me je briga kakav je njegov stav prema meni, sve dok oboje radimo u interesu države.

:: Premijer Milanović reagirao je ljutito, pa i ljubomorno na vaš susret s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Što ste mu to radili “iza leđa”?

S gospođom Merkel razgovarala sam u četiri oka i to je ostalo između nas. Primjedbe koje sam spomenula u svom komentaru sastanka s njom, a to je bilo spominjanje antipoduzetničke i antiinvesticijske klime u Hrvatskoj, kao i nepredvidljivost sustava zakona i poreza – sve je to izgovoreno na službenom sastanku dvaju izaslanstava. Uvijek sam govorila da ću kazati što mislim, a ne ono što bi ljudi voljeli čuti. I zbog toga, jednostavno moram govoriti o stanju u RH, onakvom kakvo ono jest. Moramo se suočiti s činjenicom da jesmo u krizi i da, nažalost, još nismo izašli, jer, očito nedostaje nadahnuća, ili ideja, ili stvarne volje.

:: Predsjednica ste mjesec i pol dana, vaš se prethodnik Ivo Josipović u tom periodu već sastao sa svim čelnicima oporbe, koji su tražili prijevremene izbore. Vi još niste?

S čelnicima parlamentarnih stranaka planiram se sastati isključivo kako bih čula njihovo viđenje o izlasku države iz krize. Spremna sam predvoditi dijalog koji bi nas napokon doveo do minimalnog konsenzusa oko ključnih pitanja od nacionalnog interesa. Nadam se da ćemo ipak postići to zajedničko razumijevanje. Svoju ulogu predsjednice Republike Hrvatske vidim upravo u tom prostoru postizanja „nacionalnog sporazuma“ oko odgovora na ključna pitanja gospodarskog oporavka. „Nacionalni sporazum o gospodarskom oporavku“ mogao bi obuhvatiti reformu javne uprave, poreznog, mirovinskog i zdravstvenog sustava, odlučnog uklanjanja prepreka poduzetništvu i ulaganjima, modernizaciju obrazovnog sustava, daljnje unaprjeđivanje učinkovitosti pravosudnog sustava, kao i pitanje energetske sigurnosti i neovisnosti, da navedem samo neke.

:: Čini se da će izbori ipak biti zadnjeg mogućeg datuma 2016.?

Mogu samo reći da potičem Vladu da to vrijeme onda iskoristi za konkretan rad i one prave, istinske i stvarne reforme koje će i pomoći ljudima da žive bolje.

:: Vi ste nestranačka osoba. Očekuje se burna kampanja prije parlamentarnih izbora. Ne vidim mogućnost da ostanete neaktivni, pogotovu što ćete biti izloženi provokacijama?

Bit ću objektivna, a na provokacije, u pravilu, ne nasjedam. Jednom sam odgovorila premijeru na njegovu provokaciju, jednostavno zato da pokažem kako takve rasprave ne vode nikamo. Dakako, neću dozvoliti da se gazi po instituciji predsjednice države. Neću sudjelovati u kampanji, no ne mogu staviti na led svojih godinu dana mandata samo zato što smo u predizbornoj godini. Jednako bih se ponašala da je bilo koja druga vlada na vlasti.

:: Tijekom izbora inzistirali ste da za Hrvatsku ima nade, da možemo biti bogata zemlja. Vidite li to i dalje?

Naravno. Imamo takve preduvjete da nema nikakvog razloga da budemo tu gdje jesmo. Ako, pak, Vlada nije ambiciozna, misli da nikada nećemo biti bogata zemlja, nego zauvijek “osrednja”, onda nikada ništa nećemo ni postići. Nama treba vlada s ljudima koji vjeruju u sebe i naše potencijale.

:: Vaš angažman u gospodarskim pitanjima razbija se na Milanovićevoj nepopustljivosti koji i dalje koči vaš zahtjev za sazivanje tematske sjednice Vlade. Upada u oči da je mjesto vašeg savjetnika za gospodarstvo i dalje nepopunjeno?

U svom pismu premijeru vrlo sam konkretno navela o kojim temama želim razgovarati na tematskoj sjednici Vlade. Mene zanima rasprava o strategiji izlaska iz krize. Uskoro ću ponoviti zahtjev za zajedničkom sjednicom Vlade u skladu s Ustavom. A savjetnik za gospodarstvo bit će mlada, ambiciozna i radišna osoba, koja se želi dokazati.

Moja je ruka i dalje ispružena. Komunikacija s premijerom postoji, ali ne u onoj mjeri u kojoj to očekuju građani te koliko zahtijeva ukupna situacija u kojoj se nalazi država

:: Vlast je teško primila vaše kritike o nacionalnoj sigurnosti, radu obavještajnih službi i realnom stanju u Hrvatskoj vojsci. Razvoj događaja išao vam je na ruku?

Održali smo sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, a nakon Uskrsa ćemo i sjednicu Vijeća za obranu. Detaljnije ćemo razgovarati o stanju u Oružanim snagama. U tim segmentima imamo sjajne ljude i vrhunske profesionalce. Vidjela sam ih kako funkcioniraju u ratnim uvjetima. Međutim, stanje opreme u oružanim snagama nije zadovoljavajuće. Nešto je napravljeno, no stanje nije dobro u HRZ-u, u mornarici, s obalnom stražom. Moramo ulagati u oružane snage jer je to ulaganje u našu sigurnost. Prvo moramo usvojiti novu strategiju nacionalne sigurnosti, obzirom da je postojeća još iz 2002., i razgovarati o tome kako povećavati proračun za obranu, ulažući više u razvoj i nove tehnologije.

[ad id=”68099″]

:: Bi li Hrvatskoj bilo dovoljno 16.000 profesionalnih vojnika kada bi oni bili moderno naoružani? Stoga i spominjanje vraćanja obveznog vojnog roka, pričuve i broja dragovoljaca?

Sustav dragovoljnog služenja vojnog roka nije dovoljan da dosegnemo one brojke koje su nam potrebne. Iako se o tom pitanju u posljednjih nekoliko dana otvorila rasprava u javnosti ta tema trenutačno “nije na stolu”. O tome ćemo početi razgovarati tek kada usvojimo novu strategiju nacionalne sigurnosti i druge potrebne strategije.

:: Kako biste objasnili ljudima da jesmo u NATO-u, ali da to ne znači da nam više ne treba vojska?

NATO je savez suverenih država koje zadržavaju svoje obrambene snage. U NATO-u nadopunjujemo one sposobnosti koje nemamo, ili ih ne možemo sami priuštiti. No, ipak, svatko se ovdje prvo treba osloniti na vlastite snage i smatram da su jake hrvatske oružane snage naš najbolji jamac sigurnosti i stabilnosti.

:: Osnivate prvo vanjsko savjetodavno tijelo, Vijeće za domovinsku sigurnost. Čujem da je riječ o vrlo zanimljivim imenima, u Vijeću su general Krstičević, komodor Tolić koji se spominjao kao vaš savjetnik za obranu, Miroslav Tuđman, ali spominju se i dva hrvatska generala – Ante Gotovina i Mladen Markač?

Točno. To će Vijeće biti važno za promjenu strategije nacionalne sigurnost i za budući razvoj oružanih snaga RH. U vijeću će biti 10 do 15 najiskusnijih hrvatskih generala, obavještajnih i drugih stručnjaka.

Željela sam da se i general Gotovina uključi u rad ovog važnog Vijeća za domovinsku sigurnost, mi smo i prijatelji dugi niz godina

:: Kako ste uspjeli pridobiti Gotovinu, on je do sada izbjegavao politiku, a političari su s njim mogli otići samo u lov na tune i ništa više?

Željela sam da se i general Gotovina uključi u rad ovog važnog Vijeća za domovinsku sigurnost, mi smo i prijatelji dugi niz godina. Drago mi je da su on i general Markač pristali sudjelovati i da su prepoznali pozitivnu vrijednost moje namjere i zadaće tog Vijeća.

:: U Narodnim novinama objavljena je odluka o osnivanju povjerenstva koje bi trebalo utvrditi kriterije za odabir lokacije Ureda predsjednice RH. Ne bude li moguće preseljenje u Visoku, hoće li vam biti teško narodu priznati da ste imali krivu ideju?

Pustimo sada članovima povjerenstva da odrade svoj posao kako bi se donijela i konačna formalna odluka o sjedištu ureda, koja do sada nije donesena. Podsjećam, predsjednik Tuđman ovdje se doselio privremeno, nakon raketiranja Banskih dvora. I zato želim da se konačno donese odluka i sagleda više lokacija. Osobno, voljela bih biti bliže ljudima.

:: Prosvjed branitelja u Savskoj u međuvremenu se pretvara u tempiranu bombu. Vidite li rješenje situacije ili je to izvan vaših moći?

Braniteljima ne mogu niti zapovijediti, niti tražiti od njih da se maknu, mogu samo izraziti nadu da će se što prije pronaći rješenje koje će okončati prosvjed. Razumijem njihove zahtjeve. Kao što razumijem njihov dugogodišnji osjećaj gubitka poštovanja društva prema njima. Kao što sam svjesna i da 80 posto svih branitelja živi ispod ruba egzistencije. Nepravedno je odnositi se prema njima, dakle, kao prema privilegiranoj skupini. Svoj ured otvorila sam braniteljima i nadam se da će i ostale institucije ostvariti dijalog s njima kako bi se iznašlo rješenje.

:: Kada su svi pomislili da otopljava odnos premijera i vas pojavio se novi problem – kako organizirati 20. obljetnicu Oluje. Opet različiti pristupi?

Nadam se dogovoru. Predložila sam vojnu paradu u Zagrebu, no treba dostojno obilježiti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i u Kninu. Držim da svake godine u Kninu treba podizati na taj dan tu posebnu hrvatsku zastavu. I odati poštovanje svim žrtvama. Vojni mimohod u Zagrebu možemo održati večer prije, 4. kolovoza, ili eventualno nakon proslave u Kninu, uvečer 5. kolovoza. Što se mene tiče, ovdje uopće nisu potrebni politički govori, jer to je dan kada trebaju slaviti one koji su sudjelovali i radili na obrani Domovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari