Pratite nas

Intervju

INTERVJU – Nino Raspudić otvoreno o Mesiću, Viktoru Ivančiću, medijima i javnoj televiziji

Objavljeno

na

“Moja namjera nije paliti ni gasiti požare, to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikad koristio govor mržnje”

[ad id=”93788″]

Večernji list objavio je intervju s Ninom Raspudićem u povodu njegove zbirke kolumni ‘Čitat ćemo se još’. Prenosimo intervju:

Nepune dvije godine nakon što je objavio svoju prvu zbirku ukoričenih kolumni Kratki espresso, objavljenih u Večernjem listu, stiže nova knjiga profesora talijanistike, filozofa, književnog kritičara, prevoditelja i publicista Nine Raspudića. Nazvana “Čitat ćemo se još”, nova zbirka uključuje 95 plus jednu kolumnu, a pred čitatelje donosi svojevrsne eseje kojima Večernjakov kolumnist promišlja domaću društvenu i političku zbilju, baš kao i tijekom ovog intervjua s dobrim povodom.

Zašto ste, među gotovo stotinu, izdvojili “plus jednu” kolumnu i posvetili je Zvonku Bušiću?

Važan mi je taj tekst jer priča Zvonka Bušića je velika, neispričana životna priča o kojoj bi se u nekoj drugoj zemlji pisale knjige, snimali filmovi, a kod nas je to ostalo prešućeno jer je svima tako odgovaralo. Pokušao sam u tom tekstu dati svoj osvrt na tu priču. Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.

Kakvi su odjeci vaših kolumni? Bilo je tužbi i polemika.

Bila je jedna tužba Stipe Mesića vezana uz aferu Patria koja se pokazala neosnovanom. Ali da, tekstovi su izazivali brojne polemike iako ih nikada nisam tražio, ali nisam od njih ni bježao kada sam smatrao da sam u pravu i da to mogu argumentirati. Po prirodi nisam konfliktna ni svadljiva osoba, ali na neosnovane napade i objede nisam navikao šutjeti.

Posljednju u nizu polemika vodite s Viktorom Ivančićem koji je napisao da “šljakate u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”. Kako odgovarate?

Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.

Nađete li se često pred praznim listom papira ili vam naša društvenopolitička zbilja predstavlja nepresušno vrelo inspiracije?

Na žalost svih nas, a na sreću za mene kao kolumnista, nikada nisam imao taj osjećaj praznog papira jer živimo u burno, grčevito, prijelomno, krizno vrijeme. Ja sam, u biti, najsretniji kada nema ovih gorućih političkih i širih društvenih događaja, kada mogu pisati o događajima vezanim uz kulturu, književnost i životnu svakodnevicu. Ima i takvih u novoj knjizi, ali volio bih da ih je više. Zadnje dvije godine na koje se odnose kolumne sabrane u knjizi praktički su dvije godine permanentnog predizbornog, izbornog i postizbornog političkog koškanja gdje uvijek bude materijala za političku kolumnu.

Kako uspijevate ne prijeći tanku granicu između kolumnista i političkog analitičara? Stječe se dojam da ovo potonje ne želite biti.

Kada mi netko kaže da sam politički analitičar, to shvaćam kao jednu od najvećih uvreda. Istina, tijekom studija ja jesam dvije godine slušao filozofiju politike… pa neka se Ivančić opet uhvati za ovo… kod profesora Puhovskog i položio s ocjenom izvrstan. Imali smo 30 knjiga obvezne literature, no ne znam kvalificira li me to za političkog analitičara. To je jedna etiketa iz nužde, kad se u javnosti pojavljuju neki tipovi koji pametuju o svemu i svačemu, a najviše o politici, pa ne znate kako biste ih titulirali pa ih nazovete analitičarima. Mene zanimaju i društveni, kulturni, sportski i drugi fenomeni pa se ne bih sužavao na političku analizu.

Premda novinarstvo nije vaša temeljna profesija, pogađaju li vas kritike na medijskoj sceni? Tijekom slučaja Crnoja novinare koji su radili svoj posao prozivalo se za medijski linč, a neki je dan i kardinal Bozanić poručio da medijskom scenom želi ovladati zlo.

Kakvi mediji, takvo društvo. Kakvo društvo, takva politička scena. To je sustav spojenih posuda. Mediji su kakvi jesu, a mi osobno možemo se samo truditi da postignemo veću razinu odgovornosti za napisano.

Treba li s promjenom vlasti slijediti i promjena na javnoj televiziji, gdje i vi često nastupate?

Oni koji su ad hoc politički postavljeni trebaju otići, tu sumnje nema. Ja se stalno nadam da će doći promjena kada će se politički podobni zamijeniti kvalitetnima te da nećemo nakon svake promjene vlasti imati sječe glava na svim funkcijama. Nije mi problematična smjena urednika Informativnog programa koji je bio katastrofalan, ali mi je problematična, primjerice, smjena urednika Trećeg programa Deana Šoše koji se politički ne može svrstati ni uz jednu političku opciju i pritom je odradio kvalitetan posao.

U vašem je habitusu tradicionalni odgoj, ne niječete ni da ste konzervativni. Je li lakše ili teže secirati političku zbilju kada je na vlasti, kao što jest danas, politička opcija kojoj ste bliži?

Nemam svoju stranačku opciju, ni jednu od stranaka na vlasti nisam podržavao niti sam išta činio za njih, kao ni oni za mene. Za razliku od mojih eksponiranih kolega na ljevici, ja niti sjedim u komisijama, niti dijelim, niti dobivam novac, kao što su činili oni, niti ću to raditi. Ne postoji moja organska povezanost s ovim što je trenutačna politička artikulacija, dominantne konzervativne pozicije u hrvatskom društvu, kao što je postojala njihova u odnosu na prošlu vlast. U tom smislu ne pristajem na podjele na vaši i naši, u smislu – njihovi su bili do jučer na vlasti, a moji su kao, eto, danas. Ne mislim nimalo maziti sadašnju vlast u odnosu na prošlu. Ali dajmo im da počnu raditi pa hajdemo onda kritizirati konkretne poteze, a ne ljude unaprijed etiketirati kao fašiste i eliminirati ih iz civiliziranog diskursa.

Uostalom, spomenuta konzervativna pozicija nije još uvijek na adekvatan način politički artikulirana. Tragikomično mi je kad vidim što sebe u Hrvatskoj naziva konzervativnom opcijom i desnicom. Ne mislim ni da je na ljevici išta bolje. Vidim općenito nisku razinu političke kulture. Puno ću lakše uspostaviti dijalog s nekim tko promišljeno, civilizirano i artikulirano zastupa političku opciju koja mi nije bliska nego s nekim tko na primitivan, isključiv i neartikuliran način zastupa poziciju koju bih ja inače prihvatio. Nije to samo pitanje lijevog i desnog nego i pitanje razine.

Jeste li i vi žrtva predrasude da biti desničar podrazumijeva biti neuk, nepristojan, agresivan i ispod akademske razine?

Meni je to vrlo zanimljivo i to govori o jednoj društvenoj anomaliji nakon 50 godina lijevog totalitarizma i kasnijeg nastavka lijeve kulturne hegemonije. Ta vrsta predrasuda prema konzervativnoj poziciji govori o zatucanosti onih koji ih izriču. Zabavno mi je vidjeti kada me polupismeni lijevi primitivci sa srednjom školom, čiji su roditelji došli sa sela etiketiraju kao zatucanog kamenjara. Zašto bih se ja trebao braniti od objeda i govoriti da su moji roditelji fakultetski obrazovani, da je moja mati arhitektica slušala Azru dok sam bio dijete, da mi otac nije švercer, već je otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 40 godina predavao matematiku ili da sam od rođenja živio u gradu? Uopće, te a priori kulturološke matrice su mi besmislene i smiješne.

Slažete li se s tezom o dvije Hrvatske koja se nameće u javnom prostoru?

Mislim da se to dobrim dijelom umjetno pumpa i da se trebamo s te razine apstrakcije spuštati na konkretne probleme. Jer, čim se dohvatimo iole konkretnije teme, vidimo puno više nijansi, vidimo da stvari nisu crne i bijele i da se mnogi sa “suprotnih strana” nađu na istoj.

Pa ipak, nedavno smo svjedočili verbalnom ratu koji se s najviših, državnih razina prelio na internetske forume, društvene mreže pa i na ulice. Svjesni društvene odgovornosti kolumnista, jeste li i vi svojim pisanjem pridonijeli tome ili ste gasili požare?

Moja namjera nije nikada bila paliti, ali ni gasiti požare, mislim da to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikada koristio govor mržnje i dijelio epitete, u polemikama sam nastojao argumentirati svoja stajališta. Kada pogledam unatrag, prvu i drugu knjigu kolumni, ne mogu naći ništa što bi odražavalo nesnošljivost prema bilo kome.

Treba li račun za silne uvrede u javnom prostoru ispostaviti Milanoviću i Karamarku?

Nije narod malouman. Ne mislim da je većina ljudi toliko ograničena da dopusti da se onakva retorika političara pretoči u nasilni čin. Kad pogledamo naše sjeverno i zapadno susjedstvo, mislim da naš politički diskurs nije ništa prljaviji od, recimo, Talijana niti da u nas ima više ekstremizma nego u Mađarskoj ili Nizozemskoj.

Dok se ulicama europskih prijestolnica valja teror, mislite li da se mi u mirnoj i sigurnoj Hrvatskoj iscrpljujemo na nevažnim temama?

To je stvar koju najviše treba staviti u fokus. O tome sam puno pisao i tu sam doživio etiketiranja jer sam koncem kolovoza detektirao da većina naših medija koji su u stranom vlasništvu priprema teren za dolazak migranata. Unaprijed su strašili ljude da bilo kakvo dovođenje u pitanje toga da stotine tisuća ljudi ovuda trebaju ulaziti i prolaziti kako hoće jest automatski ksenofobija i fašizam.

Možemo biti sretni što nismo u Schengenu, što još uvijek imamo granicu prema nekim zemljama poput Belgije koje su rasadnik terorizma. Jedan sam od rijetkih koji je na to tada ukazivao i, na žalost, bio sam u pravu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari