Pratite nas

Intervju

INTERVJU – Nino Raspudić otvoreno o Mesiću, Viktoru Ivančiću, medijima i javnoj televiziji

Objavljeno

na

“Moja namjera nije paliti ni gasiti požare, to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikad koristio govor mržnje”

[ad id=”93788″]

Večernji list objavio je intervju s Ninom Raspudićem u povodu njegove zbirke kolumni ‘Čitat ćemo se još’. Prenosimo intervju:

Nepune dvije godine nakon što je objavio svoju prvu zbirku ukoričenih kolumni Kratki espresso, objavljenih u Večernjem listu, stiže nova knjiga profesora talijanistike, filozofa, književnog kritičara, prevoditelja i publicista Nine Raspudića. Nazvana “Čitat ćemo se još”, nova zbirka uključuje 95 plus jednu kolumnu, a pred čitatelje donosi svojevrsne eseje kojima Večernjakov kolumnist promišlja domaću društvenu i političku zbilju, baš kao i tijekom ovog intervjua s dobrim povodom.

Zašto ste, među gotovo stotinu, izdvojili “plus jednu” kolumnu i posvetili je Zvonku Bušiću?

Važan mi je taj tekst jer priča Zvonka Bušića je velika, neispričana životna priča o kojoj bi se u nekoj drugoj zemlji pisale knjige, snimali filmovi, a kod nas je to ostalo prešućeno jer je svima tako odgovaralo. Pokušao sam u tom tekstu dati svoj osvrt na tu priču. Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.

Kakvi su odjeci vaših kolumni? Bilo je tužbi i polemika.

Bila je jedna tužba Stipe Mesića vezana uz aferu Patria koja se pokazala neosnovanom. Ali da, tekstovi su izazivali brojne polemike iako ih nikada nisam tražio, ali nisam od njih ni bježao kada sam smatrao da sam u pravu i da to mogu argumentirati. Po prirodi nisam konfliktna ni svadljiva osoba, ali na neosnovane napade i objede nisam navikao šutjeti.

Posljednju u nizu polemika vodite s Viktorom Ivančićem koji je napisao da “šljakate u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”. Kako odgovarate?

Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.

Nađete li se često pred praznim listom papira ili vam naša društvenopolitička zbilja predstavlja nepresušno vrelo inspiracije?

Na žalost svih nas, a na sreću za mene kao kolumnista, nikada nisam imao taj osjećaj praznog papira jer živimo u burno, grčevito, prijelomno, krizno vrijeme. Ja sam, u biti, najsretniji kada nema ovih gorućih političkih i širih društvenih događaja, kada mogu pisati o događajima vezanim uz kulturu, književnost i životnu svakodnevicu. Ima i takvih u novoj knjizi, ali volio bih da ih je više. Zadnje dvije godine na koje se odnose kolumne sabrane u knjizi praktički su dvije godine permanentnog predizbornog, izbornog i postizbornog političkog koškanja gdje uvijek bude materijala za političku kolumnu.

Kako uspijevate ne prijeći tanku granicu između kolumnista i političkog analitičara? Stječe se dojam da ovo potonje ne želite biti.

Kada mi netko kaže da sam politički analitičar, to shvaćam kao jednu od najvećih uvreda. Istina, tijekom studija ja jesam dvije godine slušao filozofiju politike… pa neka se Ivančić opet uhvati za ovo… kod profesora Puhovskog i položio s ocjenom izvrstan. Imali smo 30 knjiga obvezne literature, no ne znam kvalificira li me to za političkog analitičara. To je jedna etiketa iz nužde, kad se u javnosti pojavljuju neki tipovi koji pametuju o svemu i svačemu, a najviše o politici, pa ne znate kako biste ih titulirali pa ih nazovete analitičarima. Mene zanimaju i društveni, kulturni, sportski i drugi fenomeni pa se ne bih sužavao na političku analizu.

Premda novinarstvo nije vaša temeljna profesija, pogađaju li vas kritike na medijskoj sceni? Tijekom slučaja Crnoja novinare koji su radili svoj posao prozivalo se za medijski linč, a neki je dan i kardinal Bozanić poručio da medijskom scenom želi ovladati zlo.

Kakvi mediji, takvo društvo. Kakvo društvo, takva politička scena. To je sustav spojenih posuda. Mediji su kakvi jesu, a mi osobno možemo se samo truditi da postignemo veću razinu odgovornosti za napisano.

Treba li s promjenom vlasti slijediti i promjena na javnoj televiziji, gdje i vi često nastupate?

Oni koji su ad hoc politički postavljeni trebaju otići, tu sumnje nema. Ja se stalno nadam da će doći promjena kada će se politički podobni zamijeniti kvalitetnima te da nećemo nakon svake promjene vlasti imati sječe glava na svim funkcijama. Nije mi problematična smjena urednika Informativnog programa koji je bio katastrofalan, ali mi je problematična, primjerice, smjena urednika Trećeg programa Deana Šoše koji se politički ne može svrstati ni uz jednu političku opciju i pritom je odradio kvalitetan posao.

U vašem je habitusu tradicionalni odgoj, ne niječete ni da ste konzervativni. Je li lakše ili teže secirati političku zbilju kada je na vlasti, kao što jest danas, politička opcija kojoj ste bliži?

Nemam svoju stranačku opciju, ni jednu od stranaka na vlasti nisam podržavao niti sam išta činio za njih, kao ni oni za mene. Za razliku od mojih eksponiranih kolega na ljevici, ja niti sjedim u komisijama, niti dijelim, niti dobivam novac, kao što su činili oni, niti ću to raditi. Ne postoji moja organska povezanost s ovim što je trenutačna politička artikulacija, dominantne konzervativne pozicije u hrvatskom društvu, kao što je postojala njihova u odnosu na prošlu vlast. U tom smislu ne pristajem na podjele na vaši i naši, u smislu – njihovi su bili do jučer na vlasti, a moji su kao, eto, danas. Ne mislim nimalo maziti sadašnju vlast u odnosu na prošlu. Ali dajmo im da počnu raditi pa hajdemo onda kritizirati konkretne poteze, a ne ljude unaprijed etiketirati kao fašiste i eliminirati ih iz civiliziranog diskursa.

Uostalom, spomenuta konzervativna pozicija nije još uvijek na adekvatan način politički artikulirana. Tragikomično mi je kad vidim što sebe u Hrvatskoj naziva konzervativnom opcijom i desnicom. Ne mislim ni da je na ljevici išta bolje. Vidim općenito nisku razinu političke kulture. Puno ću lakše uspostaviti dijalog s nekim tko promišljeno, civilizirano i artikulirano zastupa političku opciju koja mi nije bliska nego s nekim tko na primitivan, isključiv i neartikuliran način zastupa poziciju koju bih ja inače prihvatio. Nije to samo pitanje lijevog i desnog nego i pitanje razine.

Jeste li i vi žrtva predrasude da biti desničar podrazumijeva biti neuk, nepristojan, agresivan i ispod akademske razine?

Meni je to vrlo zanimljivo i to govori o jednoj društvenoj anomaliji nakon 50 godina lijevog totalitarizma i kasnijeg nastavka lijeve kulturne hegemonije. Ta vrsta predrasuda prema konzervativnoj poziciji govori o zatucanosti onih koji ih izriču. Zabavno mi je vidjeti kada me polupismeni lijevi primitivci sa srednjom školom, čiji su roditelji došli sa sela etiketiraju kao zatucanog kamenjara. Zašto bih se ja trebao braniti od objeda i govoriti da su moji roditelji fakultetski obrazovani, da je moja mati arhitektica slušala Azru dok sam bio dijete, da mi otac nije švercer, već je otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 40 godina predavao matematiku ili da sam od rođenja živio u gradu? Uopće, te a priori kulturološke matrice su mi besmislene i smiješne.

Slažete li se s tezom o dvije Hrvatske koja se nameće u javnom prostoru?

Mislim da se to dobrim dijelom umjetno pumpa i da se trebamo s te razine apstrakcije spuštati na konkretne probleme. Jer, čim se dohvatimo iole konkretnije teme, vidimo puno više nijansi, vidimo da stvari nisu crne i bijele i da se mnogi sa “suprotnih strana” nađu na istoj.

Pa ipak, nedavno smo svjedočili verbalnom ratu koji se s najviših, državnih razina prelio na internetske forume, društvene mreže pa i na ulice. Svjesni društvene odgovornosti kolumnista, jeste li i vi svojim pisanjem pridonijeli tome ili ste gasili požare?

Moja namjera nije nikada bila paliti, ali ni gasiti požare, mislim da to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikada koristio govor mržnje i dijelio epitete, u polemikama sam nastojao argumentirati svoja stajališta. Kada pogledam unatrag, prvu i drugu knjigu kolumni, ne mogu naći ništa što bi odražavalo nesnošljivost prema bilo kome.

Treba li račun za silne uvrede u javnom prostoru ispostaviti Milanoviću i Karamarku?

Nije narod malouman. Ne mislim da je većina ljudi toliko ograničena da dopusti da se onakva retorika političara pretoči u nasilni čin. Kad pogledamo naše sjeverno i zapadno susjedstvo, mislim da naš politički diskurs nije ništa prljaviji od, recimo, Talijana niti da u nas ima više ekstremizma nego u Mađarskoj ili Nizozemskoj.

Dok se ulicama europskih prijestolnica valja teror, mislite li da se mi u mirnoj i sigurnoj Hrvatskoj iscrpljujemo na nevažnim temama?

To je stvar koju najviše treba staviti u fokus. O tome sam puno pisao i tu sam doživio etiketiranja jer sam koncem kolovoza detektirao da većina naših medija koji su u stranom vlasništvu priprema teren za dolazak migranata. Unaprijed su strašili ljude da bilo kakvo dovođenje u pitanje toga da stotine tisuća ljudi ovuda trebaju ulaziti i prolaziti kako hoće jest automatski ksenofobija i fašizam.

Možemo biti sretni što nismo u Schengenu, što još uvijek imamo granicu prema nekim zemljama poput Belgije koje su rasadnik terorizma. Jedan sam od rijetkih koji je na to tada ukazivao i, na žalost, bio sam u pravu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Blaženka Divjak: Ne nađe li se rješenje za prosvjetare, očito idemo na izbore

Objavljeno

na

Objavio

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak u intervjuu za Večernji list govori o štrajku i svim novostima u obrazovnom sektoru.

Prenosimo dio intervjua s ministricom znanosti i obrazovanja za Večernji list.

Iza nas je tjedan dana štrajka. Podržavate nastavnike i profesore u zahtjevima, no niste li upravo i vi odgovorni za njihove plaće?

Čim sam došla na poziciju ministrice, u Zakonu o odgoju osigurala sam mogućnost za 30% veće plaće putem europskih projekata u školama, zatim smo promijenili kriterije napredovanja prvi put nakon 23 godine. Plaće su samo jedan element vraćanja društvenog statusa učiteljima, a mi smo druge elemente osigurali – osnaživanje učitelja edukacijom i usavršavanjem, uložili smo rekordne iznose novca iz EU fondova za opremanje škola, prvi put smo razbili uravnilovku nagrađivanjem 510 najboljih učitelja s 10 tisuća kuna bruto, a Ministarstvo pravosuđa trebalo bi do kraja godine učiteljima osigurati status službene osobe. To su činjenice. Kao što ipak treba i podsjetiti da su plaće svih u javnim službama u protekle dvije godine rasle za više od 11%. Još uvijek mislite da nisam ništa radila na poboljšanju materijalnog statusa?

Da reforma kreće i da će nastavnici imati više posla, znamo već nekoliko godina. Zašto dvije godine svog mandata niste radili i na povećanju plaća – od prvog dana preuzimanja ovog sektora do frontalne primjene Škole za život?

Od početka mog mandata do sada plaće su rasle za više od 11 posto. Prvi put uveli smo nagrađivanje najboljih i dignuli smo plaće za 10%-15% onima koji su bili u eksperimentalnom programu. Poboljšani su i uvjeti rada na temelju granskog kolektivnog ugovora, a i škole su opremljene i tako postale bolje mjesto za rad. Mislim da to govori dovoljno o mom zalaganju za društveni status učitelja. Međutim, dugogodišnje zanemarivanje sustavnog ulaganja ne može se nadoknaditi u dvije godine.

Priključenje štrajku najavljuju i fakulteti. Niste zbog autonomije Sveučilišta uspjeli natjerati na transformaciju učiteljske fakultete, što je preduvjet za promjenu paradigme učenja, a sada ćete podržati njihove zahtjeve unatoč činjenici da za reformu nisu mnogo učinili?

Zahtjevi sindikata iz visokog obrazovanja i status učitelja u osnovnim i srednjim školama dvije su različite priče. Ne mogu se tretirati na isti način jer nema bitnog povećanja složenosti posla u visokom obrazovanju i znanosti jer reformski procesi nisu uvedeni na način kao kod škola i zaostajanje koeficijenata primjetno je kod manjeg broja zaposlenika. Međutim, treba otvoriti dijalog vezano uz zahtjeve i vidjeti gdje je moguće horizontalno usklađivanje. Ipak treba reći da su pojedini fakulteti, a među njima neki nastavnički i učiteljski, ušli u proces prilagodbe i izrade novih kurikuluma.

Što je sada sa Školom za život – kako ćemo zbog štrajka pratiti uspješnost reforme? Ne čini li se da ako se već štrajka, promjene koje uvodimo u škole i nisu toliko opsežne, ni velike pa ih i uz štrajk stignemo provesti?

Prvi rezultati reforme u smislu boljih kompetencija učenika sigurno neće biti vidljivi nakon mjesec dana, već u periodu od 4-5 godina, tako da smatram ovo pitanje krivo postavljeno. Naime, kada ovako neprimjereno stavljate neprovjerenu argumentaciju u pitanje, teško je na njega suvislo odgovoriti.

Kako komentirate optužbe da je štrajk zapravo alat političke manipulacije, točnije manipulacije HNS-a? Smeta li vam to?

To vidim kao dio političkog prepucavanja i prizemnih podmetanja koji nemaju nikakve dodirne točke sa suštinom i argumentima tako da se ne mislim njima zamarati. Argumenti ulaska reforme u škole, koja sama po sebi nosi veću složenost poslova za učitelje, kao i ispravljanje nepravde u koeficijentima, primijetila je čak i Europska komisija koja hvali ambiciozne reforme u sustavu, ali naglašava da ih ne prate plaće učitelja. Istraživanja Eurydica objavljena ovaj mjesec, ali za školsku godinu 2017./2018. pokazuju koliko plaće učitelja u RH zaostaju za plaćama slične stručne razine u Hrvatskoj, pa je tako prosječna plaća učitelja između 70% i 75% prosječne plaće prvostupnika (dakle onoga koji ima nižu stručnu razinu od njih), odnosno manje od 60% prosječne plaće magistra struke (stručna razina učitelja). Dakle, problem je u odnosima koji se mogu popraviti jedino podizanjem koeficijenata složenosti poslova.

Što ako ipak do dijaloga ne dođe? Mislite li da Hrvatska zaslužuje prijevremene izbore?

Ako se ne pronađe rješenje kojim će prosvjetari biti zadovoljni, očito idemo na izbore, no to je na premijeru. Mislim da je krajnje vrijeme da se prestanemo ukopavati u rovove, da sjednemo za stol i pošaljemo jasnu poruku da je obrazovanje prioritet Republike Hrvatske. Ali da i to pratimo konkretnim ulaganjem u naš najvažniji resurs – a to su ljudi.

Plenković nije ponudio veće koeficijente, ali povećanje osnovice jest. Sindikati nisu zadovoljni, a vi? Kako sada pomiriti njihova inzistiranja na štrajku?

Paket u kojem su i povećanje plaća i izmjene Uredbe o koeficijentima je dobar. Naime, samo povećanje osnovice održava pa i povećava jaz u plaćama i to treba što prije ispraviti tako da se sjedne za stol sa sindikatima i dogovori dinamika i rokovi. Ono što je dobro je da smo konačno osvijestili važnost teme ispravljanja nepravde po pitanju koeficijenata koja je na stolu dugi niz godina i sad slijedi analiza kako su je najavili premijer i ministar financija. Dodatno, putem nagrađivanja, moramo napraviti razliku između onih koji se mijenjaju i provode reformske procese i onih koji to ne rade. Uravnilovka nije rješenje.

 

Ljilja Vokić: Od mature smo dobili – ništa!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Ivan Penava – ‘Kao predsjednik HDZ-a mogao bih progurati da se ratni zločinci napokon kazne’

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik u intervjuu za VečernjiList otkrio je kako razmišlja o kandidaturi za predsjednika HDZ-a.  Njegova se kandidatura u medijima spominjala kao opcija, a sad je Penava vidi kao mogućnost da s te visoke pozicije u stranci, naravno uspije li na tim izborima, pokuša riješiti pitanje nesankcioniranja ratnih zločina. Penava, zasad, nema formiran tim za unutarstranačke izbore, ali o odluci, čini se, ozbiljno razmišlja, piše Večernji List.

Godina je dana od velikog prosvjeda koji ste organizirali u Vukovaru zbog sporosti i nedjelovanja državnih institucija u rješavanju ratnih zločina. Ne idete u novi prosvjed ove godine, ali najavljujete nove metode kojima ćete tražiti rješavanje tog pitanja. Koje su to druge metode?
Tema prosvjeda bila je situacija u kojoj su Vukovarci i svi stradalnici rata prije 28 godina prošli stravične torture, od silovanja, zlostavljanja i u konačnici do ubojstava, i u kojoj je Vukovar bio razoren i sravnjen sa zemljom. Utvrđeno je da je u Vukovaru bilo 2717 žrtava, znamo da je u Vukovaru oko 70 posto civilnih žrtava i postavlja se pitanje koje graniči sa zdravim razumom – je li moguće da toliko godina nakon rata nemamo imena i presude za zapovjednike JNA, nemamo odgovorne zapovjednike zrakoplovstva JNA koja je dizala avione koji su tukli po Vukovaru, nemamo odgovorne i optužene zapovjednike vojne policije koja je omogućila da se ljudi izvlače iz kolone i likvidiraju po ulicama grada Vukovara.

Govorite o zapovjednoj odgovornosti.
Tako je, o zapovjednoj odgovornosti koja je neupitna, i nijedna državna institucija ne može se skriti iza argumenta da ne znamo počinitelje. S aspekta modernog društva neshvatljivo je i neprihvatljivo, ali i u kontekstu Ustava koji se poziva na Domovinski rat i jamči pravo na presudu u razumnom roku, pravo na slobodu, pravo na dom, na ljudsko dostojanstvo, a to sve Vukovarci nisu doživjeli, da nema sankcija za ratni zločin. Zato je neshvatljivo i neprihvatljivo da država Hrvatska uporno i sustavno okreće glavu od ljudi koji su stvarali državu i kojima nismo priznali da ih je netko zatočio u logorima, mučio i ubijao. Od institucija hrvatske države doživjeli smo da pokušavaju oprati ruke malobrojnim presudama međunarodnog Suda u Haagu ili suda u Srbiji. Riječ je o 20 ili 30 pravomoćnih presuda u 28 godina, a više od pola ih je produkt rada haaškog tribunala i suda u Beogradu, a ne domaćih sudova.

U ovih 30 godina najviše je na vlasti bio HDZ, SDP tek dva mandata. Pa kolika je odgovornost HDZ-a u takvom odnosu države prema žrtvama rata i ratnom zločinu?
Golema. Golema je odgovornost svih koji su bili na vlasti, svih nas koji smo na vlasti, ali i svih braniteljskih udruga i građana.

Što je HDZ u ovih 28 godina morao učiniti više?
Nećete naći nijednog HDZ-ovca koji će reći da nije za to da se procesuiraju ratni zločini. To je teza koju političari koriste već 28 godina, a zbog poražavajućih rezultata, ta se teza pretvorila u floskulu koju jednako koriste sve političke stranke. Za mene je poražavajuće što su se pronalazili različiti razlozi za to da prosvjed u Vukovaru nije bio potreban, i da su se pronalazile različite namjere zašto je taj prosvjed bio organiziran.

Većinom smo svi pisali da je to napad i poruka šefu HDZ-a Plenkoviću, i stranačka i politička.
Pisali ste krivo, iako sam iznosio aktualnu problematiku bez ikakvih skrivenih namjera ili programa, na koje su mediji cijelo vrijeme bili fokusirani.

Primjetan je bio izostanak hadezeovaca na tom skupu. Radi li se o strahu pojedinaca?
Danas objektivno možemo sagledati karakter i ciljeve prosvjeda, a osobne izostanke pojedinaca prepuštam njihovoj savjesti.

Očekivali ste da će na prosvjed doći vaši stranački kolege?
Svi članovi HDZ-a su za ciljeve prosvjeda, međutim, njihov nedolazak ne ide tome u prilog, što u prvom planu pokazuje problem s vjerodostojnošću. Ono što mi još više smeta u posljednje vrijeme jest teza da je Vukovarcima teško i da to trebamo razumjeti, a postavlja se pitanje što se napravilo svih ovih godina da Vukovarcima ne bude teško? Svaki zastupnik u Saboru ili saborski klub mogao je pokrenuti inicijativu da se promijeni zakonski okvir, mogle su se pokrenuti nove rasprave, ali se u godinu dana nije dogodilo baš ništa. A sad će se ponovno vrtjeti teze da o ratnim zločinima i obljetnici prosvjeda govorim iz onih ili ovih razloga. Na tom sam prosvjedu predstavio nekoliko ljudi koji su preživjeli stravične zločine, čovjeka kojem je prerezan grkljan i ženu koja je bila silovana, i je li moguće da oni u svijesti naših političara zauzimaju podređeno mjesto u odnosu na njihove fotelje. Mnogi će reći da se stalno vraćamo u prošlost, ali bez riješene prošlosti nema budućnosti. Kada je riječ o HDZ-u, koji je državotvorna stranka, onda od svega ovoga ne smijemo okretati glavu kao što to činimo svih ovih 28 godina.

Jeste li razgovarali s Plenkovićem o tome da se ništa nije napravilo u godinu dana od prosvjeda?
Jesam i moram reći da nisam zadovoljan pomacima. Da stvari ne budu crno bijele, ova je Vlada napravila neke iznimne iskorake, od povratka vojske u Vukovar, od uvođenja 18. studenoga kao državnog blagdana, što je bio naš zahtjev iz Vukovara, zakona koji će vukovarskom gospodarstvu omogućiti iskorake kada bude usvojen, za to sam zahvalan. Međutim, ti zakoni ne mogu biti valuta za potkupljivanje da ne iznosim problem nesankcioniranja ratnog zločina.

Dakle, neće vam tim zakonima zatvoriti usta?
Tako je, prvo neljudski je i bilo bi suludo od mene tražiti da drukčije postupam. Možemo raspravljati o strujama u HDZ-u i različitim razmišljanjima, mene su već u medijima prozvali zločestim dečkom HDZ-a i nekim tko stalno radi nered. Ima li netko obraza reći da su vrijednosti koje ja zastupam promašene i da to nisu i temeljne vrijednosti HDZ-a? Ne ponašamo li se mi na sasvim drugačiji način od onog koji je zapisan u Statutu HDZ-a ili u Ustavu Republike Hrvatske? Da bilo kojeg HDZ-ovca pitate treba li odgovarati zapovjednik koji je bacao bombe na vukovarsku bolnicu, reći će apsolutno treba, ali neće doći na prosvjed, neće to javno reći jer dolaze predsjednički izbori…

Koje su to druge metode kojima ćete tražiti sankcioniranje ratnih zločina s obzirom na to da ne idete u novi prosvjed?
Prošla je godina dana, a ulaskom u vrijeme predsjedničkih, unutarstranačkih izbora, pa i parlamentarnih izbora, ocijenio sam da drugi prosvjed nema smisla; da smo ga radili, onda bi on bio u Zagrebu. Zato ću do rješenja pokušati doći u stranci, jasno i nedvosmisleno rečeno, preko unutarstranačkih izbora. Koristeći sva demokratska sredstva koje pruža stranka, iskoristit ću da tu temu stavim u prvi plan i da stranka počne djelovati u tom smjeru jer na osnovi dosadašnjih rezultata to očito nije tako.

Razmišljate o kandidaturi za predsjednika stranke?
I to je jedna od opcija. Razmišljam kako se izboriti za zapostavljene vrijednosti koje neprestano ističem jer one za mene nemaju cijenu. A da su te vrijednosti prepoznate i među građanima, najbolje pokazuje pljesak podrške u Sinju i Kninu. U svojim nastojanjima nailazim na podršku građana iz drugih krajeva Hrvatske i dijaspore, stoga razmišljam i o putu kojim moram proći kako bih ostvario te ciljeve. A koji će to biti put, pokazat će vrijeme.

Je li vas taj pljesak potaknuo na kandidaturu?
Nemam figu u džepu, a na to me tjeraju i okolnosti i slijed događaja.

Procijenili ste da kandidaturom za predsjednika stranke možete najbolje početi rješavati pitanja ratnih zločina, odnosno svih onih tema zbog kojih ste prije godinu dana organizirali prosvjed?
Smatram da se predsjednik stranke, kao i svaki drugi građanin, mora pokloniti pred vrijednostima Domovinskog rata. A ne da mi nakon 28 godina imamo politiku i zakone koji u Vukovaru omogućuju postojanje četničkih spomenika, pa taman bili na privatnim grobnicama. Da u Borovu Selu imamo spomenik četničkom vojvodi, a dva kilometra poslije Blagi Zadri. Za mene je to znak da ova država između agresora i branitelja stavlja znak jednakosti iako će svi reći da to nije tako. Kako nije kad ta dva spomenika postoje na istom području? Zatim imamo sutkinju koja će ocu dvojice poginulih sinova reći da mora tugovati za njima. Znam da će biti komentara da pitanje Vukovara i ratnih zločina koristim za samopromociju, ali da su se u posljednjih 28 godina i drugi bavili tom problematikom, ratni bi zločini bili sankcionirani.

Koji su motivi da država u 28 godina nije ništa napravila, pa i motivi HDZ-a?
Nije se imalo dovoljno karaktera, nema se dovoljno karaktera i nema se dovoljno empatije. Da je bilo kome od tih ljudi koji su predstavljali vlast svih ovih godina prolazio četnički nož ispod vrata, kao što je stradalnicima Domovinskog rata, odavno bi sve alarmirali da se stvari promijene.

Moram primijetiti da ni Andrej Plenković ni njegovi najbliži suradnici nisu sudjelovali u Domovinskom ratu. Utječe li ta činjenica na nedostatak empatije prema tim problemima?
Ni sam nisam hrvatski branitelj. Ispod pojasa su udarci da je Plenković bruxelleski ćato ili kvalifikacije čiji je sin, to nisu kvalifikacije koje bi nekoga trebale određivati. Određivati nas trebaju rezultati našega rada.

Koje ste vi godište?
Ja sam 1974. U vrijeme pada Vukovara nisam imao ni 17 godina. Davno sam rekao da neću dopustiti da ova Vlada bude samo jedna u nizu onih koje nisu ništa učinile jer sam u poziciji kao gradonačelnik Vukovara prenijeti stavove svojih sugrađana koje prethodnici nisu.

Jeste li o svojoj mogućoj kandidaturi razgovarali s nekim stranačkim ljudima? U medijima se već nagađalo o vašoj kandidaturi i da bi vas mogao podržati Milijan Brkić.
Kakve god bile ocjene o tome čiji sam čovjek, moj je fokus uvijek na temeljnim vrijednostima i dobrobiti Vukovara. Kao gradonačelnik Vukovara očito nemam mogućnosti riješiti krucijalna pitanja o kojima razgovaram te, ako mogućnost rješavanja tih pitanja vodi preko stranačke središnjice, tu nemam dvojbe.

Je li Plenković svjestan da biste mu mogli biti protukandidat?
Hipotetski, svaki član HDZ-a može biti kandidat za predsjednika, čega je Andrej Plenković itekako svjestan. Ali, sada svu pozornost treba preusmjeriti na predsjedničke izbore.

Jeste li već tražili podršku nekih HDZ-ovaca, okupili neki tim?
Ni jednog trenutka nisam krio da se čujem i sa Stierom i s Brkićem i s Kovačem i da se sve ovo vrijeme uredno čujem i s Andrejem Plenkovićem i s Kolindom Grabar-Kitarović. Prvi put sada iznosim da idem na unutarstranačke izbore, približavala se i obljetnica i morao sam donijeti odluku što je najpametnije napraviti s aspekta rješavanja sudbine stradalnika. Kad sam odlučio da su prosvjedi kontraproduktivni i da nije dobro ponovno čekati godinu dana bez rezultata, morao sam promisliti koji je smjer najbolji i koji će donijeti rezultate. Pokušat ću u stranci promijeniti odnos snaga i tu temu iznijeti s puno jače pozicije, koja bi trebala ohrabriti sve u lancu koji trebaju raditi na rješavanju tih problema.

Sve je više protukandidata Plenkoviću, ne ide li to sve u prilog baš Plenkoviću, odnosno ne biste li se vi protukandidati trebali ujediniti da se glasovi ne rasipaju?
Bogatstvo HDZ-a različita su razmišljanja, ali o temeljnim vrijednostima moramo imati jednak stav. Tko će dati potporu kome, to je, smatram, puno manje bitno od toga da se napokon promijeni stav prema stradalnicima i Domovinskom ratu. Zašto smo došli u ovakvu situaciju? Zato što postoje zaštićene elite koje ne rade svoj posao i nemaju rezultata, a na istaknutim su pozicijama niz godina.

Nedavno su Plenković, Jandroković, pa i Brkić i Čuljak, poslali poruku da nije vrijeme za isticanje kandidatura na stranačkim izborima, nego da sve svi moraju angažirati za predsjedničke izbore. Očekujete li neku packu, da ne kažem sankciju, jer sad i vi izlazite s najavom kandidature?
Ne prejudiciram funkciju za koju ću se kandidirati niti odluke rukovodstva stranke s obzirom na to da nisam njihov član. Poštujem sve pravilnike, međutim, vratimo se na početak priče, nikada nije dobro vrijeme za temeljne vrijednosti, uvijek je nešto bitnije. Smatram da smo u godinu dana mogli napraviti puno, pa danas ne bih morao razmišljati o koracima potrebnima za rješavanje ovog problema. Igram otvorenih karata, a ako HDZ ima problem sa sankcioniranjem ratnih zločina, molio sam ih prije više od godinu dana da mi se javi što je dovoljan razlog za trenutan razilazak.

Stekao se dojam da se vrh HDZ-a boji ući s vama u politički obračun, da je bilo tko drugi organizirao prosvjed, vjerojatno bi bio izbačen iz HDZ-a.
Nemaju me se razloga bojati. Ako pogledate akte HDZ-a, vidjet ćete da postoji velik nerazmjer između onoga za što se deklarativno zalažemo u odnosu na ono što jesmo. Jedino čega se mi u HDZ-u trebamo bojati jest da nismo i da nećemo biti dostojni ljudi kojima toliko dugujemo.

Spremni ste biti i premijer?
To je daleko, trčimo unaprijed, ali spreman sam sve žrtvovati da riješim otvorena pitanja. Izgubio sam povjerenje u mnoge ljude i sustav, neću dopustiti da me se tretira kao smokvin list i da služim za naslikavanje u svrhu nečijeg prikupljanja bodova, a da bitni problemi ostaju neriješeni.

Već se interpretira da i uvođenje blagdana 18. studenoga i ostali zakoni dolaze sad uoči predsjedničkih izbora?
Inicijativa za blagdan 18. studenoga krenula je iz Grada Vukovara, prije dvije ili tri godine i ako je aktualizirana u ovome trenutku, neka je. Ako to ova Vlada bude iskoristila, neka iskoristi, nemam ništa protiv, bitno je da je to dobro za građane grada Vukovara i građane Republike Hrvatske danas, sutra ili za 10 godina. To je meritum.

Predsjednica će se u kampanji oslanjati na popularne HDZ-ovce, pa tako i na vas i Stiera, kao kandidat se pojavio i Miroslav Škoro, koliko će Škoro glasova HDZ-ovaca i desnih birača uzeti aktualnoj predsjednici?
Na relaciji aktualna predsjednica – Miroslav Škoro i uzimajući u obzir neke kvalifikacije same predsjednice, imam dojam da olako kritiziramo. Kad čitam komentare, ponekad stječem dojam da je prosječna mjera Hrvata savršenstvo. Svi smo nesavršeni, onaj tko obavlja dužnost pet godina sigurno radi greške. Sudjelovao sam u prvoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović i znam u kakvoj smo teškoj atmosferi živjeli u Vukovaru pod bivšom Kukuriku vladom i bivšim predsjednikom Josipovićem u svjetonazorskom i u svakom smislu. Ne mogu olako zaboraviti kako je to bilo teško promijeniti. To ne znači da izbjegavam razgovarati o greškama svakoga, pa i predsjednice. Govoriti da predsjednica ili premijer nisu Hrvati, da vode ne znam čiju politiku – za mene je to način na koji komunicira ulica. Ne može mi nitko reći da K. Grabar-Kitarović ili Plenković ne vole svoju državu. Uvijek je moglo bolje, i ja sam u svom mandatu mogao bolje, a izbori će pokazati kako tko diše i koliko su ljudi zbog kojih smo tu zadovoljni.

Kako ocjenjujete mandat predsjednice?
Njezin je mandat, posebice u usporedbi s mandatom Mesića i Josipovića, bio izrazito uspješan.

Koji predsjedničini potezi vam se nisu svidjeli?
Način kako je organiziran posjet Aleksandra Vučića nije mi se svidio, kao ni mnogima. Ali i neke kvalifikacije koje su izrečene, a za koje u konačnici mislim da nisu stavovi predsjednice. To su propusti od kojih ne treba bježati. Ali ne dovodim u pitanje put kojim predsjednica ide, to je iskorak koji je neusporediv s njezinim prethodnicima.

Vjerujete u njezinu pobjedu?
Vjerujem.

U Slavoniji će se lomiti koplja između nje i Škore.
Nemam dojam da Škoro predstavlja toliku prijetnju predsjednici. Prednost je na strani predsjednice, ona će sama kreirati svoj rezultat svojim postupcima.

Na koji ćete način sudjelovati u njezinoj kampanji?
Stavljam se predsjednici na raspolaganje, a jedini uvjet koji imam jest čvrsto stajanje iza iznesenih stavova i obećanja.

Stvara se dojam da predsjednica okuplja Plenkovićevu oporbu u HDZ-u, i vi i Stier idete na unutarstranačke izbore?
Ljudi su skloni teorijama zavjere i igrama prijestolja, a ja sam bez fige u džepu. Nikad neću imati skrivene namjere spram Plenkovića ili bilo koga drugog, ali da ću imati svoje stavove – hoću.

Glavni tajnik HDZ-a već govori o sabotažama na predsjedničkim izborima jer u vrhu HDZ-a smatraju da ih je bilo i na europskim izborima?
Znam koji je trud uložila gradska organizacija Vukovara na europskim izborima, lako je filozofirati nekome tko je došao jučer ili ne poznaje i ne drži teren. Uložili smo 110 posto, a rezultat je podbacio. Prvi sam put na tim izborima doživio da neiskrenost ljudi na terenu kojima je ponuđen okvir neprihvatljiv u određenoj mjeri. Nažalost, nismo mogli projicirati lokalni stranački autoritet na europsku razinu. U dobro podmazanom stroju nema iznenađenja, a ni sabotaža.

Kako komentirate Milanovića kao kandidata za predsjednika?
To je čovjek koji je odgovoran za kaos i nerede u Vukovaru. Njegove odluke donijele su nam narušenu atmosferu, sudske procese i smrtne ishode.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari