Pratite nas

Intervju

INTERVJU – Nino Raspudić otvoreno o Mesiću, Viktoru Ivančiću, medijima i javnoj televiziji

Objavljeno

na

“Moja namjera nije paliti ni gasiti požare, to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikad koristio govor mržnje”

[ad id=”93788″]

Večernji list objavio je intervju s Ninom Raspudićem u povodu njegove zbirke kolumni ‘Čitat ćemo se još’. Prenosimo intervju:

Nepune dvije godine nakon što je objavio svoju prvu zbirku ukoričenih kolumni Kratki espresso, objavljenih u Večernjem listu, stiže nova knjiga profesora talijanistike, filozofa, književnog kritičara, prevoditelja i publicista Nine Raspudića. Nazvana “Čitat ćemo se još”, nova zbirka uključuje 95 plus jednu kolumnu, a pred čitatelje donosi svojevrsne eseje kojima Večernjakov kolumnist promišlja domaću društvenu i političku zbilju, baš kao i tijekom ovog intervjua s dobrim povodom.

Zašto ste, među gotovo stotinu, izdvojili “plus jednu” kolumnu i posvetili je Zvonku Bušiću?

Važan mi je taj tekst jer priča Zvonka Bušića je velika, neispričana životna priča o kojoj bi se u nekoj drugoj zemlji pisale knjige, snimali filmovi, a kod nas je to ostalo prešućeno jer je svima tako odgovaralo. Pokušao sam u tom tekstu dati svoj osvrt na tu priču. Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.

Kakvi su odjeci vaših kolumni? Bilo je tužbi i polemika.

Bila je jedna tužba Stipe Mesića vezana uz aferu Patria koja se pokazala neosnovanom. Ali da, tekstovi su izazivali brojne polemike iako ih nikada nisam tražio, ali nisam od njih ni bježao kada sam smatrao da sam u pravu i da to mogu argumentirati. Po prirodi nisam konfliktna ni svadljiva osoba, ali na neosnovane napade i objede nisam navikao šutjeti.

Posljednju u nizu polemika vodite s Viktorom Ivančićem koji je napisao da “šljakate u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”. Kako odgovarate?

Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.

Nađete li se često pred praznim listom papira ili vam naša društvenopolitička zbilja predstavlja nepresušno vrelo inspiracije?

Na žalost svih nas, a na sreću za mene kao kolumnista, nikada nisam imao taj osjećaj praznog papira jer živimo u burno, grčevito, prijelomno, krizno vrijeme. Ja sam, u biti, najsretniji kada nema ovih gorućih političkih i širih društvenih događaja, kada mogu pisati o događajima vezanim uz kulturu, književnost i životnu svakodnevicu. Ima i takvih u novoj knjizi, ali volio bih da ih je više. Zadnje dvije godine na koje se odnose kolumne sabrane u knjizi praktički su dvije godine permanentnog predizbornog, izbornog i postizbornog političkog koškanja gdje uvijek bude materijala za političku kolumnu.

Kako uspijevate ne prijeći tanku granicu između kolumnista i političkog analitičara? Stječe se dojam da ovo potonje ne želite biti.

Kada mi netko kaže da sam politički analitičar, to shvaćam kao jednu od najvećih uvreda. Istina, tijekom studija ja jesam dvije godine slušao filozofiju politike… pa neka se Ivančić opet uhvati za ovo… kod profesora Puhovskog i položio s ocjenom izvrstan. Imali smo 30 knjiga obvezne literature, no ne znam kvalificira li me to za političkog analitičara. To je jedna etiketa iz nužde, kad se u javnosti pojavljuju neki tipovi koji pametuju o svemu i svačemu, a najviše o politici, pa ne znate kako biste ih titulirali pa ih nazovete analitičarima. Mene zanimaju i društveni, kulturni, sportski i drugi fenomeni pa se ne bih sužavao na političku analizu.

Premda novinarstvo nije vaša temeljna profesija, pogađaju li vas kritike na medijskoj sceni? Tijekom slučaja Crnoja novinare koji su radili svoj posao prozivalo se za medijski linč, a neki je dan i kardinal Bozanić poručio da medijskom scenom želi ovladati zlo.

Kakvi mediji, takvo društvo. Kakvo društvo, takva politička scena. To je sustav spojenih posuda. Mediji su kakvi jesu, a mi osobno možemo se samo truditi da postignemo veću razinu odgovornosti za napisano.

Treba li s promjenom vlasti slijediti i promjena na javnoj televiziji, gdje i vi često nastupate?

Oni koji su ad hoc politički postavljeni trebaju otići, tu sumnje nema. Ja se stalno nadam da će doći promjena kada će se politički podobni zamijeniti kvalitetnima te da nećemo nakon svake promjene vlasti imati sječe glava na svim funkcijama. Nije mi problematična smjena urednika Informativnog programa koji je bio katastrofalan, ali mi je problematična, primjerice, smjena urednika Trećeg programa Deana Šoše koji se politički ne može svrstati ni uz jednu političku opciju i pritom je odradio kvalitetan posao.

U vašem je habitusu tradicionalni odgoj, ne niječete ni da ste konzervativni. Je li lakše ili teže secirati političku zbilju kada je na vlasti, kao što jest danas, politička opcija kojoj ste bliži?

Nemam svoju stranačku opciju, ni jednu od stranaka na vlasti nisam podržavao niti sam išta činio za njih, kao ni oni za mene. Za razliku od mojih eksponiranih kolega na ljevici, ja niti sjedim u komisijama, niti dijelim, niti dobivam novac, kao što su činili oni, niti ću to raditi. Ne postoji moja organska povezanost s ovim što je trenutačna politička artikulacija, dominantne konzervativne pozicije u hrvatskom društvu, kao što je postojala njihova u odnosu na prošlu vlast. U tom smislu ne pristajem na podjele na vaši i naši, u smislu – njihovi su bili do jučer na vlasti, a moji su kao, eto, danas. Ne mislim nimalo maziti sadašnju vlast u odnosu na prošlu. Ali dajmo im da počnu raditi pa hajdemo onda kritizirati konkretne poteze, a ne ljude unaprijed etiketirati kao fašiste i eliminirati ih iz civiliziranog diskursa.

Uostalom, spomenuta konzervativna pozicija nije još uvijek na adekvatan način politički artikulirana. Tragikomično mi je kad vidim što sebe u Hrvatskoj naziva konzervativnom opcijom i desnicom. Ne mislim ni da je na ljevici išta bolje. Vidim općenito nisku razinu političke kulture. Puno ću lakše uspostaviti dijalog s nekim tko promišljeno, civilizirano i artikulirano zastupa političku opciju koja mi nije bliska nego s nekim tko na primitivan, isključiv i neartikuliran način zastupa poziciju koju bih ja inače prihvatio. Nije to samo pitanje lijevog i desnog nego i pitanje razine.

Jeste li i vi žrtva predrasude da biti desničar podrazumijeva biti neuk, nepristojan, agresivan i ispod akademske razine?

Meni je to vrlo zanimljivo i to govori o jednoj društvenoj anomaliji nakon 50 godina lijevog totalitarizma i kasnijeg nastavka lijeve kulturne hegemonije. Ta vrsta predrasuda prema konzervativnoj poziciji govori o zatucanosti onih koji ih izriču. Zabavno mi je vidjeti kada me polupismeni lijevi primitivci sa srednjom školom, čiji su roditelji došli sa sela etiketiraju kao zatucanog kamenjara. Zašto bih se ja trebao braniti od objeda i govoriti da su moji roditelji fakultetski obrazovani, da je moja mati arhitektica slušala Azru dok sam bio dijete, da mi otac nije švercer, već je otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 40 godina predavao matematiku ili da sam od rođenja živio u gradu? Uopće, te a priori kulturološke matrice su mi besmislene i smiješne.

Slažete li se s tezom o dvije Hrvatske koja se nameće u javnom prostoru?

Mislim da se to dobrim dijelom umjetno pumpa i da se trebamo s te razine apstrakcije spuštati na konkretne probleme. Jer, čim se dohvatimo iole konkretnije teme, vidimo puno više nijansi, vidimo da stvari nisu crne i bijele i da se mnogi sa “suprotnih strana” nađu na istoj.

Pa ipak, nedavno smo svjedočili verbalnom ratu koji se s najviših, državnih razina prelio na internetske forume, društvene mreže pa i na ulice. Svjesni društvene odgovornosti kolumnista, jeste li i vi svojim pisanjem pridonijeli tome ili ste gasili požare?

Moja namjera nije nikada bila paliti, ali ni gasiti požare, mislim da to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikada koristio govor mržnje i dijelio epitete, u polemikama sam nastojao argumentirati svoja stajališta. Kada pogledam unatrag, prvu i drugu knjigu kolumni, ne mogu naći ništa što bi odražavalo nesnošljivost prema bilo kome.

Treba li račun za silne uvrede u javnom prostoru ispostaviti Milanoviću i Karamarku?

Nije narod malouman. Ne mislim da je većina ljudi toliko ograničena da dopusti da se onakva retorika političara pretoči u nasilni čin. Kad pogledamo naše sjeverno i zapadno susjedstvo, mislim da naš politički diskurs nije ništa prljaviji od, recimo, Talijana niti da u nas ima više ekstremizma nego u Mađarskoj ili Nizozemskoj.

Dok se ulicama europskih prijestolnica valja teror, mislite li da se mi u mirnoj i sigurnoj Hrvatskoj iscrpljujemo na nevažnim temama?

To je stvar koju najviše treba staviti u fokus. O tome sam puno pisao i tu sam doživio etiketiranja jer sam koncem kolovoza detektirao da većina naših medija koji su u stranom vlasništvu priprema teren za dolazak migranata. Unaprijed su strašili ljude da bilo kakvo dovođenje u pitanje toga da stotine tisuća ljudi ovuda trebaju ulaziti i prolaziti kako hoće jest automatski ksenofobija i fašizam.

Možemo biti sretni što nismo u Schengenu, što još uvijek imamo granicu prema nekim zemljama poput Belgije koje su rasadnik terorizma. Jedan sam od rijetkih koji je na to tada ukazivao i, na žalost, bio sam u pravu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ministar financija neizravno potvrdio da će biti na HDZ-ovoj listi

Objavljeno

na

Objavio

Ministar financija Zdravko Marić u četvrtak navečer je bio gost RTL-a Danas u kojem je objasnio kome će ići prve milijarde eura iz Fonda solidarnosti Europske unije za potporu gospodarstvu, koliko ljudi danas ovisi o državnom proračunu, a bilo je riječi i o nadolazećim parlamentarnim izborima.

Na pitanje ima li Hrvatska plan kome bi išle prve milijarde, Marić je odgovorio: “Ima i mora ga biti”.

– Sjećate se kada je izbila korona, onda smo razgovarali o našim mjerama i jesmo li ih donijeli na vrijeme, kasnimo li i slično. Dakle, fokusirali smo se na kratki rok, odnosno da treba spasiti radna mjesta i osigurati likvidnost za funkcioniranje cijelog sustava, države i njenih institucija i gospodarstva. No, tada smo rekli i da treba razmišljati o onom danu poslije, kada krenu relaksacije mjera, rekao je Marić.

– Sada imamo jedan zaista izdašan financijski okvir koji nam kao zemlji članici daje jedan prostor da se na adekvatan način sve to skupa pripremi i da se izvori sredstava iskoriste na najbolji mogući način, poručio je Marić.

Na konkretno pitanje kamo i kome bi išle te prve milijarde, ministar Marić je kazao da su to s jedne strane javne investicije i sektor države “koji daje jedan okvir, horizontalni za sve”.

– S druge strane, to su poticaji poglavito privatnim investicijama. One su uvijek te koje bi trebale biti ključ svakog gospodarskog, ne samo oporavka, nego i rasta, kazao je ministar financija.

– Još jedna vrlo važna stvar je da ovo nije samo Fond oporavka, nego i otpornosti. Moramo računati s tim da je moguće da, ne možda virus, nego bilo kakva druga kriza, opet u budućnosti dođe, upozorava Marić.

Ističe da ova Europska komisija snažno propagira zelenu i održivu ekonomiju te da su to stvari na koje i Hrvatska treba staviti naglasak.

– Dobro je da je u ovome planu oporavka i samom fondu predviđen značajan dio sredstava koji bi išao i prema malim i srednjim poduzetnicima, ali i općenito prema sektoru poduzetništva. Bilo u obliku bespovratnih sredstava ili povoljnih zajmova uz jamstva Europske investicijske banke i Europskog investicijskog fonda. To je ono što se stvara kao ključ cijele ove priče jer u konačnici koliko god smo danas možda svi fokusirani na sustav zdravstva, obrazovanja, digitalne transformacije države i javne uprave i slično, ne možemo zanemariti gospodarstvo koje je kralježnica države, kazao je Marić.

Potvrđuje da su svibanjski porezni prihodi na razini polovine prošlogodišnjih, a da su doprinosi 25 posto niži.

Na komentar SDP-ovca Borisa Lalovca da bi manjak tijekom ljeta mogao biti 15 milijardi kuna, Marić je kazao da je to procjena bez punog saznanja o tome kako će se odvijati kriza.

– Kada smo predstavljali rebalans proračuna, za ovu godinu je naša procjena bila negdje 23 milijarde kuna manje poreznih prihoda nego je bilo originalno planirano. No i tada smo rekli da sve ovisi o razvoju situacije. Imali smo neke naše interne scenarije koje smo kao prepostavke uzimali u makroekonomski model koji su, između ostalog, podrazumijevali neku dinamiku relaksacije, kaže Marić te dodaje da sada praktički dolazimo u sferu da smo otvorili sve što je bilo zatvoreno.

O državnom proračunu, kaže ministar, danas ovisi 250.000 zaposlenih, 1,1 milijun umirovljenika i sada gotovo 600.000 na Vladinim mjerama pomoći.

– No, najvažnije je da smo javne financije uspjeli staviti pod kontrolu i konsolidirati i uravnotežiti. Imali smo i viškove tri godine zaredom. Tako da kada se dogodila ova kriza proračun je mogao i može podnijeti ovakve velike šokove. Zaista govorimo o velikim brojkama, kaže Marić za RTL Danas.

Misli da je opravdao povjerenje koje je dobio i od HDZ-a i od birača na prošlim izborima. Nije htio nedvojbeno potvrditi da će biti na HDZ-ovoj listi, ali poslao je znakovitu poruku.

– Smatram da su idući izbori za nas koji smo obnašali funkcije izvršne vlasti, svojevrsno podnošenje računa. Da vidimo jesmo li opravdali to povjerenje, zaključuje Marić koji nije htio nagađati vidi li se kao ministar financija ako Plenković dobije drugi mandat.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Bariša Čolak: Odluke SIP-a vode tome da se Hrvate 2022. izbaci iz vlasti u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Na sudu je završila odluka o odgodi održavanja izbora koju je donijelo kompromitirano Središnje izborno povjerenstvo (SIP) BiH. Ovo je tijelo ocijenilo da se zbog neprihvaćenog državnog proračuna ne može krenuti u izborni proces, dok pak Izbornim zakonom takva mogućnost uopće nije predviđena. Sve to događa se u jeku osporavanja zakonitosti i legitimnosti izbora članova ovoga tijela. Izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Bariša Čolak u razgovoru za Večernji List BiH ističe kako SIP nije mogao donijeti posljednju odluku i smatra kako će se stvari dodatno komplicirati.

Je li SIP mogao donijeti odluku o odgodi izbora?

Apsolutno nije mogao donijeti takvu odluku. Ne postoji nijedna odredba u Izbornom zakonu BiH koja bi definirala ili makar upućivala na takvo nešto. U poglavlju u kojem se govori o ponovljenim, odgođenim ili prijevremenim izborima imate članak 14.2 koji nedvosmisleno propisuje kada je to moguće i na što se odluka odnosi. Odluka o odgađanju izbora može biti isključivo za određeno biračko mjesto ili izbornu jedinicu. To se radi onda kada izbore nije moguće provesti u skladu s odredbama zakona. Ali zakonodavac je apsolutno mislio na izbore koji su u tijeku, odnosno da negdje iz određenog razloga nije bilo moguće glasovati. Nema nikakve mogućnosti odgađati izbore koji se nisu održali.

Znači, ne može se unaprijed donijeti takva odluka?!

Tako je. Ne postoji nijedna odredba u Izbornom zakonu koja bi upućivala na drukčiji zaključak. Da ne govorim o rokovima…

U zakonu čak piše da se u slučaju donošenja odluke za pojedina biračka mjesta ili izborne jedinice izborni proces može maksimalno odgoditi na 30 dana. Čak je i taj dio promašio SIP?!

Precizira se da se izbori ponavljaju u roku od sedam, a najkasnije od 30 dana. Ali, ako ne možete uopće donijeti odluku o odgodi izbora, onda je ovo u biti irelevantno. Ne može nešto što je nezakonito u samome temelju postati poslije zakonito.

Ako vratimo stvari u povijest, slučaj o kojemu vi govorite i o kojemu je odlučivao SIP bio je prekid i ponavljanje izbornog procesa u Stocu nakon nasilja?!

Upravo tako. To je egzemplaran primjer primjene odredbi ovoga zakona.

Može li se onda reći da su nezakonite odluke koje je donio SIP?

Apsolutno. Svima je jasno da je tako. Postavlja se pitanje otkuda SIP-u povod za donošenje takve odluke. Sada je ova institucija krenula u raspisivanje poziva oko javnih nabava, pa postoji mogućnost za to. A, primjerice, nije postojala, po njihovu tumačenju, prije izvjesnog vremena.

Što je u pozadini takve odluke SIP-a, što vi mislite?

Ja je zaista ne mogu dokučiti. Nije mi jasno zašto je SIP dopustio da njihove odluke postanu predmet brojnih komentara. Čak i ako zanemarimo, a naravno da ne možemo, sam način izbora članova ove institucije, iskreno ne mogu naći racionalan odgovor na njihove posljednje poteze. Ovdje se, po meni, namjerno krše odredbe Izbornog zakona BiH. Ovo ne može biti slučajnost ili omaška. Radi se o flagrantnom kršenju odredbi Izbornog zakona od tijela koje bi moralo isključivo voditi računa o zakonitosti kompletnog izbornog procesa, od njihova raspisivanja, nadgledanja, do provedbe izbornih rezultata.

Čuli su se odmah komentari – ništa čudno, nelegalne odluke nelegalno izabranog tijela?!

Upravo tako. To je tijelo nelegalno izabrano jer je nezakonito izabrano. Ono je i nelegitimno zato što je Izborni zakon propisao sastav SIP-a i rekao da tamo sjede po dva predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka te jedan ostali. Oni moraju biti predstavnici triju naroda te pravni stručnjaci koji imaju iskustva u provedbi izbornog procesa. Uz to, ne smiju obnašati bilo kakvu dužnost u stranci te biti financijski ili organizacijski povezani.

Molim pojasnite zašto smatrate da su nezakonito izabrani?

Vrlo jednostavno. Zato što su izabrani kršenjem odredbi Izbornog zakona. Zakonodavac je propisao da postoji Povjerenstvo za izbor i imenovanje koje bira Zastupnički dom. Da ne govorim sve proceduralne postupke koji slijede. No, i u njemu je određeno da ga čine po dva Hrvata, Srbina i Bošnjaka te jedan predstavnik ostalih. Ako je već to povjerenstvo bilo formirano, moralo je do kraja dovesti postupak. Postavlja se pitanje što ćemo s kandidatima koji su se prijavili. Gdje je njihovo pravo na mogućnost kandidiranja i izbora? Na ovaj se način to onemogućava. U slučaju izbora članova Središnjeg izbornog povjerenstva iskorištena je jedna odredba Izbornog zakona da je moguće izabrati članove ako se ne dostavi popis s kandidatima u roku od 30 dana Zastupničkom domu.

Što ste mislili pod nelegitimnosti članova SIP-a?

Cijeli smisao legitimnosti po dva Hrvata, Bošnjaka ili Srbina i ostalih je, uz obvezne zakonske i stručne norme, u tome da oni budu predstavnici tih naroda. Ako u njihovu izboru ne sudjeluju ti narodi, a Hrvati, primjerice, nisu glasovali za čovjeka koji je tamo izabran kao Hrvat, postavlja se pitanje koji je smisao ovog cijelog sustava. U ovome slučaju narušene su odredbe o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda.

Kakvu poruku SDA šalje ovim preuzimanjem SIP-a? U kuloarima se tvrdi kako je to priprema da se Hrvate posve odstrani iz vlasti na izborima 2022.?

Nažalost, bojim se da je to strategija. To nije nešto što se prvi put spominje u javnome prostoru. Takvo nešto može se naglas čuti od nekih političkih dužnosnika. Doduše, moram priznati kako to nisam čuo izrijekom od SDA, ali jesam od njihovih ekspozitura s kojima čine novu “parlamentarnu većinu”. Otvoreno upravo poručuju kako se treba doći do šest Hrvata u Domu naroda te da su riješili sav problem. U tome im slučaju, očito, Hrvati ne bi trebali.

Kako se postaviti u ovome slučaju i vidite li izlaza iz ove situacije?

Jako je teško dati odgovor na takvo pitanje. Čak i kada su vam najbolje namjere i rezultati rada, svjedoci smo da se dobivaju grubi odgovori. Ako se iz parlamentarnog života i izvršne vlasti želi isključiti čitav jedan narod, onda sigurno ne može biti riječi o političkoj, ekonomskoj, pravnoj sigurnosti, europskome putu. Rekao bih kako su ti potezi razumski nepojmljivi. Akteri koji, međutim, tome teže ne obaziru se ni na što.

Stanje nije nimalo dobro. Hrvati više ne mogu i neće prihvatiti ponavljanje situacije s trostrukim nametanjem člana bh. Predsjedništva glasovima Bošnjaka i dvostrukog izbacivanja iz izvršne vlasti.

Večernji List BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari