Pratite nas

Intervju

INTERVJU – Nino Raspudić otvoreno o Mesiću, Viktoru Ivančiću, medijima i javnoj televiziji

Objavljeno

na

“Moja namjera nije paliti ni gasiti požare, to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikad koristio govor mržnje”

[ad id=”93788″]

Večernji list objavio je intervju s Ninom Raspudićem u povodu njegove zbirke kolumni ‘Čitat ćemo se još’. Prenosimo intervju:

Nepune dvije godine nakon što je objavio svoju prvu zbirku ukoričenih kolumni Kratki espresso, objavljenih u Večernjem listu, stiže nova knjiga profesora talijanistike, filozofa, književnog kritičara, prevoditelja i publicista Nine Raspudića. Nazvana “Čitat ćemo se još”, nova zbirka uključuje 95 plus jednu kolumnu, a pred čitatelje donosi svojevrsne eseje kojima Večernjakov kolumnist promišlja domaću društvenu i političku zbilju, baš kao i tijekom ovog intervjua s dobrim povodom.

Zašto ste, među gotovo stotinu, izdvojili “plus jednu” kolumnu i posvetili je Zvonku Bušiću?

Važan mi je taj tekst jer priča Zvonka Bušića je velika, neispričana životna priča o kojoj bi se u nekoj drugoj zemlji pisale knjige, snimali filmovi, a kod nas je to ostalo prešućeno jer je svima tako odgovaralo. Pokušao sam u tom tekstu dati svoj osvrt na tu priču. Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.

Kakvi su odjeci vaših kolumni? Bilo je tužbi i polemika.

Bila je jedna tužba Stipe Mesića vezana uz aferu Patria koja se pokazala neosnovanom. Ali da, tekstovi su izazivali brojne polemike iako ih nikada nisam tražio, ali nisam od njih ni bježao kada sam smatrao da sam u pravu i da to mogu argumentirati. Po prirodi nisam konfliktna ni svadljiva osoba, ali na neosnovane napade i objede nisam navikao šutjeti.

Posljednju u nizu polemika vodite s Viktorom Ivančićem koji je napisao da “šljakate u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”. Kako odgovarate?

Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.

Nađete li se često pred praznim listom papira ili vam naša društvenopolitička zbilja predstavlja nepresušno vrelo inspiracije?

Na žalost svih nas, a na sreću za mene kao kolumnista, nikada nisam imao taj osjećaj praznog papira jer živimo u burno, grčevito, prijelomno, krizno vrijeme. Ja sam, u biti, najsretniji kada nema ovih gorućih političkih i širih društvenih događaja, kada mogu pisati o događajima vezanim uz kulturu, književnost i životnu svakodnevicu. Ima i takvih u novoj knjizi, ali volio bih da ih je više. Zadnje dvije godine na koje se odnose kolumne sabrane u knjizi praktički su dvije godine permanentnog predizbornog, izbornog i postizbornog političkog koškanja gdje uvijek bude materijala za političku kolumnu.

Kako uspijevate ne prijeći tanku granicu između kolumnista i političkog analitičara? Stječe se dojam da ovo potonje ne želite biti.

Kada mi netko kaže da sam politički analitičar, to shvaćam kao jednu od najvećih uvreda. Istina, tijekom studija ja jesam dvije godine slušao filozofiju politike… pa neka se Ivančić opet uhvati za ovo… kod profesora Puhovskog i položio s ocjenom izvrstan. Imali smo 30 knjiga obvezne literature, no ne znam kvalificira li me to za političkog analitičara. To je jedna etiketa iz nužde, kad se u javnosti pojavljuju neki tipovi koji pametuju o svemu i svačemu, a najviše o politici, pa ne znate kako biste ih titulirali pa ih nazovete analitičarima. Mene zanimaju i društveni, kulturni, sportski i drugi fenomeni pa se ne bih sužavao na političku analizu.

Premda novinarstvo nije vaša temeljna profesija, pogađaju li vas kritike na medijskoj sceni? Tijekom slučaja Crnoja novinare koji su radili svoj posao prozivalo se za medijski linč, a neki je dan i kardinal Bozanić poručio da medijskom scenom želi ovladati zlo.

Kakvi mediji, takvo društvo. Kakvo društvo, takva politička scena. To je sustav spojenih posuda. Mediji su kakvi jesu, a mi osobno možemo se samo truditi da postignemo veću razinu odgovornosti za napisano.

Treba li s promjenom vlasti slijediti i promjena na javnoj televiziji, gdje i vi često nastupate?

Oni koji su ad hoc politički postavljeni trebaju otići, tu sumnje nema. Ja se stalno nadam da će doći promjena kada će se politički podobni zamijeniti kvalitetnima te da nećemo nakon svake promjene vlasti imati sječe glava na svim funkcijama. Nije mi problematična smjena urednika Informativnog programa koji je bio katastrofalan, ali mi je problematična, primjerice, smjena urednika Trećeg programa Deana Šoše koji se politički ne može svrstati ni uz jednu političku opciju i pritom je odradio kvalitetan posao.

U vašem je habitusu tradicionalni odgoj, ne niječete ni da ste konzervativni. Je li lakše ili teže secirati političku zbilju kada je na vlasti, kao što jest danas, politička opcija kojoj ste bliži?

Nemam svoju stranačku opciju, ni jednu od stranaka na vlasti nisam podržavao niti sam išta činio za njih, kao ni oni za mene. Za razliku od mojih eksponiranih kolega na ljevici, ja niti sjedim u komisijama, niti dijelim, niti dobivam novac, kao što su činili oni, niti ću to raditi. Ne postoji moja organska povezanost s ovim što je trenutačna politička artikulacija, dominantne konzervativne pozicije u hrvatskom društvu, kao što je postojala njihova u odnosu na prošlu vlast. U tom smislu ne pristajem na podjele na vaši i naši, u smislu – njihovi su bili do jučer na vlasti, a moji su kao, eto, danas. Ne mislim nimalo maziti sadašnju vlast u odnosu na prošlu. Ali dajmo im da počnu raditi pa hajdemo onda kritizirati konkretne poteze, a ne ljude unaprijed etiketirati kao fašiste i eliminirati ih iz civiliziranog diskursa.

Uostalom, spomenuta konzervativna pozicija nije još uvijek na adekvatan način politički artikulirana. Tragikomično mi je kad vidim što sebe u Hrvatskoj naziva konzervativnom opcijom i desnicom. Ne mislim ni da je na ljevici išta bolje. Vidim općenito nisku razinu političke kulture. Puno ću lakše uspostaviti dijalog s nekim tko promišljeno, civilizirano i artikulirano zastupa političku opciju koja mi nije bliska nego s nekim tko na primitivan, isključiv i neartikuliran način zastupa poziciju koju bih ja inače prihvatio. Nije to samo pitanje lijevog i desnog nego i pitanje razine.

Jeste li i vi žrtva predrasude da biti desničar podrazumijeva biti neuk, nepristojan, agresivan i ispod akademske razine?

Meni je to vrlo zanimljivo i to govori o jednoj društvenoj anomaliji nakon 50 godina lijevog totalitarizma i kasnijeg nastavka lijeve kulturne hegemonije. Ta vrsta predrasuda prema konzervativnoj poziciji govori o zatucanosti onih koji ih izriču. Zabavno mi je vidjeti kada me polupismeni lijevi primitivci sa srednjom školom, čiji su roditelji došli sa sela etiketiraju kao zatucanog kamenjara. Zašto bih se ja trebao braniti od objeda i govoriti da su moji roditelji fakultetski obrazovani, da je moja mati arhitektica slušala Azru dok sam bio dijete, da mi otac nije švercer, već je otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 40 godina predavao matematiku ili da sam od rođenja živio u gradu? Uopće, te a priori kulturološke matrice su mi besmislene i smiješne.

Slažete li se s tezom o dvije Hrvatske koja se nameće u javnom prostoru?

Mislim da se to dobrim dijelom umjetno pumpa i da se trebamo s te razine apstrakcije spuštati na konkretne probleme. Jer, čim se dohvatimo iole konkretnije teme, vidimo puno više nijansi, vidimo da stvari nisu crne i bijele i da se mnogi sa “suprotnih strana” nađu na istoj.

Pa ipak, nedavno smo svjedočili verbalnom ratu koji se s najviših, državnih razina prelio na internetske forume, društvene mreže pa i na ulice. Svjesni društvene odgovornosti kolumnista, jeste li i vi svojim pisanjem pridonijeli tome ili ste gasili požare?

Moja namjera nije nikada bila paliti, ali ni gasiti požare, mislim da to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikada koristio govor mržnje i dijelio epitete, u polemikama sam nastojao argumentirati svoja stajališta. Kada pogledam unatrag, prvu i drugu knjigu kolumni, ne mogu naći ništa što bi odražavalo nesnošljivost prema bilo kome.

Treba li račun za silne uvrede u javnom prostoru ispostaviti Milanoviću i Karamarku?

Nije narod malouman. Ne mislim da je većina ljudi toliko ograničena da dopusti da se onakva retorika političara pretoči u nasilni čin. Kad pogledamo naše sjeverno i zapadno susjedstvo, mislim da naš politički diskurs nije ništa prljaviji od, recimo, Talijana niti da u nas ima više ekstremizma nego u Mađarskoj ili Nizozemskoj.

Dok se ulicama europskih prijestolnica valja teror, mislite li da se mi u mirnoj i sigurnoj Hrvatskoj iscrpljujemo na nevažnim temama?

To je stvar koju najviše treba staviti u fokus. O tome sam puno pisao i tu sam doživio etiketiranja jer sam koncem kolovoza detektirao da većina naših medija koji su u stranom vlasništvu priprema teren za dolazak migranata. Unaprijed su strašili ljude da bilo kakvo dovođenje u pitanje toga da stotine tisuća ljudi ovuda trebaju ulaziti i prolaziti kako hoće jest automatski ksenofobija i fašizam.

Možemo biti sretni što nismo u Schengenu, što još uvijek imamo granicu prema nekim zemljama poput Belgije koje su rasadnik terorizma. Jedan sam od rijetkih koji je na to tada ukazivao i, na žalost, bio sam u pravu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati